Jablan
<p><img src="https://old.kontra-punkt.info/media/images/bajaga_01.jpg" title="bajaga_01" alt="bajaga_01" /></p><p> Piše: <b>Jablan X</b></p><p><span class="dropcap">K</span>ako izgleda kada čovek svoje sitne svakodnevne laži koje svesno ili manje svesno tretira kao nužni uslov za funkcionisanje prestane doživljavati kao laži normalizujući njihovu vrednost kao jedinu stvarnost? Drugim rečima, kako izgleda kada sve što činimo počnemo temeljiti na laži, a da toga više nismo ni svesni? Teško da bilo ko od nas nije dolazio u situacije u kojima proceni da je bolje da slaže, nego da kaže ono što bi se moglo nazvati istinom. Ono što mi se čini je da laž uvek dolazi kao odbrambeni mehanizam od nekog autoriteta koji nam je, razume se, nametnut. Sa tom vrstom autoriteta smo najintenzivnije suočeni u detinjstvu i ranijoj mladosti, tako da se laganje uglavnom usmerava prema nastavnicima/cama, profesorima/kama, roditeljima, babama, dedama ( češće tatama i dedama ), lekarima/kama zbog dobijanja opravdanja za bežanje iz škole, nešto kasnije lažemo i policiju, lažemo na sudu zajedno sa onima koji su školovani i plaćeni da lažu, tj. sa advokatima, na poslu lažemo šefa/gazdu itd. </p>