shmrko
Kada pokušavamo da odredimo osnovne suprotnosti koje obeležavaju političku dinamiku u savremenoj Srbiji, nameće se razmišljanje o žilavoj istrajnosti podele na „patriotski blok“ i „reformski blok“. Napomena o trajanju ove podele nije stavljena s namerom da ide na ruku onim shvatanjima koja bi je rado projektovala na čitavu političku istoriju moderne Srbije, počev od XIX veka (karađorđevićevci vs. obrenovićevci, liberali vs. naprednjaci, i sl.). Naprotiv, ta podela na osnovne suprotstavljene „blokove“ političkih snaga (u koje su grupisane ne samo parlamentarne i vanparlamentarne političke stranke, već i prominentne nevladine organizacije i pojedine javne ličnosti), a koja je ovim imenom označena tokom režima Zorana Đinđića i njegovih naslednika (Živković, Koštunica), može se jasno istorijski locirati u period ratova u kojima je Srbija učestvovala pod režimom Slobodana Miloševića, 1990-ih godina. Odnos prema nacionalizmu, koji je tada konsolidovan kao ključni element vladajuće ideologije koja je težila „nacionalnoj homogenizaciji“, prema ratu kao instrumentu rešavanja nacionalnog pitanja putem nasilne promene etničke strukture pojedinih oblasti bivše Jugoslavije, ali i prema integraciji Srbije u „evropske tokove“ postsocijalističke rekonkviste, bio je osnova za podelu na „Prvu Srbiju“ i „Drugu Srbiju“, odnosno na „patriotske snage“ i „mondijaliste“.