shmrko
Izuzetno je važno što smo dobili jednu opsežnu, i istovremeno skoncentrisanu, analizu protesta, baš zbog značaja refleksivnosti o kojoj govori autor. Za razliku od dominantnih tokova, koji se oslanjaju na samu činjenicu vlastite dominacije, u krajnjem na moć koja počiva na kapitalu, pokušaji otpora, bar u ovoj fazi iza sebe imaju jedino snagu ideja. Revolucionarna teorija je nužna za revolucionarnu praksu, što bi rekao Lenjin, a nešto od toga imamo u ovoj analizi. Imajući u vidu da dolazi od učesnika neposredno angažovanog u samom protestu, ova analiza je objektivna koliko je to mogla biti, sve važne činjenice su navedene, a interpretacija je odmerena, navodeći dostignuća i slabosti samog protesta. Refleksija o nekom dešavanju postaje deo samog tog dešavanja, utičući na njegov budući tok, bez nje smo prepušteni stihiji okolnosti u kojoj ne vladamo samim dešavanjem čiji smo učesnici. S druge strane, preterana refleksivnost (teoretizacija) preti da izgubi vezu sa praksom, i postane neka apstraktna norma koja je samoj sebi dovoljna. Autor uspešno izbegava ove dve krajnjosti, potpuni izostanak refleksije i njenu hipertrofiju koja, dijalektički, opet vodi u voluntarizam, budući da gubi iz vida konkretni sklop okolnosti.