"Vraćamo se u Nigeriju!"
Pisac i borac za ljudska prava Ken Saro-Wiwa, obješen je 10. studenoga 1995. godine u Nigeriji nakon namještenog suđenja pod optužbom za ubojstvo troje sugrađana tijekom uličnih nemira. Koliko je zapravo u toj nesretnoj zemlji život jeftin, a profit visok, dokazala su dva hrvatska i jedan crnogorski radnik na privremenom radu u naftnoj delti. Nakon otmice, vratili su se svojim kućama nasmijani i bezbrižni. "Vraćamo se u Nigeriju!", poručili su, nesvjesni koliko su nesreće nanijeli siromašnom narodu Nigerije. Autor: Kruno Kartus
Iako je u snažnoj međunarodnoj kampanji svijet pozivao na milost za Saro-Wiwa i još osam političkih disidenata, nigerijska vojna diktatura ustrajala je u ubojstvu istaknutih javnih osoba čije je djelovanje očito ugrozilo njihov režim.
Za vrijeme kratkog desetodnevnog procesa, Saro-Wiwa je, tvrdeći da nije ni bio u blizini ubojstva za koje je optužen, neprestano isticao da se deveteročlanoj skupini sudi zapravo zbog njihove političke borbe za bolji život naroda Ogoni, za čist okoliš i pravedni udio u bogatstvu koje nastaje iskorištavanjem prirodnih resursa njihove zemlje u području delte rijeke Niger. «Kada bi ti rekao da sam sretan, znao bi da govorim laž.», napisao je u antiratnom romanu Sozaboy. Kao vođa Pokreta za opstanak naroda Ogoni (MOSOP), Saro-Wiwa je mobilizirao tisuće ljudi za obranu njihove zemlje od širenja naftnih polja, naftovoda, rafinerija te terora militantnih snaga reda koje čuvaju postrojenja i položaj naftnih kompanija u regiji. Otpor i protesti naroda Ogoni eskalirali su 1993. godine. Više od 300 tisuća ljudi prosvjedovalo je protiv Shella i diktature. Shell je na neko vrijeme povukao osoblje iz svojih pogona u delti Nigera.
Nakon vijesti o smaknuću južnoafrički predsjednik Nelson Mandela rekao je da će delegacija te zemlje tražiti zamrzavanje statusa Nigeriji u organizaciji Commonwealth, a tadašnji britanski premijer John Major nazvao je ubojstvo devetoro Nigerijaca «sudskim ubojstvom» te rekao da ne vidi «kako Nigerija sada može ostati u Commonwealthu». Prosvjedi su organizirani u mnogim svjetskim gradovima, pred nigerijskim ambasadama i sjedištima naftnih tvrtki, posebice Shella.
Unatoč deklarativnim osudama ubojstva Saro-Wiwa, značajnih kazni za nigerijski režim nije bilo, jedino je članstvo Nigerije u Commonwealthu suspendirano, a Europska Unija je uvela gospodarske sankcije protiv te zemlje. Obje mjere su trajale, samo tri godine, do smrti vojnog diktatora generala Sani Abacha 1998. godine. U rujnu 2001. godine sud u New Yorku je rođacima Kena Saro-Wiwa i Johna Kpuinena, dvojici od devetoro ubijenih aktivista, priznao pravo na tužbu protiv naftne kompanije Shell pod optužbom da je tvrtka podupirala režim u barbarskoj osveti prema neistomišljenicima. Nakon kraja petnaestogodišnje vladavine generala Abacha, civilnu vlast je preuzeo general Obasanjo za kojeg se vjerovalo da će donijeti demokratske promjene i pravdu za narod u delti Nigera.
Ali nakon 12 godina od smrti Ken Saro-Wiwa i njegovih sunarodnjaka iz naroda Ogoni, razdor između naftnih kompanija i lokalnog stanovništva, pogođenog zagađenjem okoliša, socijalnom nepravdom, ugnjetavanjem i zlostavljanjem nikada nije bio veći. «Ne sudi se samo meni i mojim kolegama. Sudi se i Shellu, koji je presudu ovaj put izbjegao, ali i taj dan će doći kada će se ova lekcija moći iskoristiti kao dokaz da će ekološki rat koji kompanija vodi u delti Nigera i zločini biti pravedno kažnjeni», svake se godine o obljetnici ubojstva Ogoni prisjećaju što je rekao pogubljeni Saro-Wiwa na svom odlasku. Uz narod Ogoni, inspiraciju u djelovanju Saro-Wiwa nalaze i brojni mirotvorci, ekološki aktivisti, zaštitnici ljudskih prava, borci za pravdu i solidarnost. Nakon njegove smrti uslijedila je još jača represija pa je MOSOP nastavio djelovati iz inozemstva, a kako je opisao Clifford Bob u Delti su opstojale još neke grupe otpora o kojima se međutim izvan Nigerije nije znalo zbog informacijske blokade.
Program za okoliš Ujedinjenih naroda (UNEP) posthumno je Saro-Wiwa dodijelio nagradu «Global 500 Roll of Honour» za doprinos napretku zaštite okoliša. «Tijekom cijele kampanje, Saro Wiwa se zalagao za mirni i nenasilni otpor prema snagama koje narodu Ogoni žele oduzeti pravo na sudjelovanje u razvoju njihove zemlje», istaknuo je UNEP.
Barel nafte više vrijedi od života
Iskorištavanje nafte iz Nigerije započelo je 1956. godine kada je na jugoistoku delte Nigera Shell-BP kompanija otkrila prvo nalazište. Kako naftašima tako i centralnoj federalnoj vlasti delta je od tada neodoljivo privlačna – najveće je nalazište nafte u Africi, žednom američkom i europskom tržištu na koje sva nafta i odlazi Nigerija je mnogo bliže nego Bliski Istok, nafta čini više od 80 posto prihoda centralne vlasti. Kao članica Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) Nigerija je sada 11 najveći proizvođač nafte na svijetu.
Prema podacima magazina Nafta i plin iz siječnja ove godine, Nigerija ima 36,2 milijarde barela osiguranih izvora rezervi nafte koje vlada želi povećati do 40 milijardi barela do 2010. godine s trenutnom dnevnom proizvodnjom nafte od tri milijuna barela. Većina tih rezervi se nalazi u delti rijeke Niger, u južnoj Nigeriji te na moru u Beninskom odnosno Gvinejskom zaljevu. Naftu iskorištavaju sve veće kompanije – Shell, Exxon-Mobil, Chevron, Total, Agip, ConocoPhillips te državna Nigerijska nacionalna naftna kompanija (NNPC), a Shell, Exxon-Mobil, Chevron i Agip upravljalju sa svih šest izvoznih terminala odakle se polovica izvađenog crnog zlata preko oceana prevozi u SAD i Europu.
Utjecajem naftne industrije na život ljudi u Nigeriji bavile su se sve utjecajnije organizacije i pokreti za ljudska prava. Amnesty International, u svom izvještaju iz 2005. godine o tom problemu donosi pregled pod nazivom «Deset godina nakon: Nepravda i nasilje opsjeda naftnu deltu», koji dokazuje dugogodišnja ugnjetavanja naroda u delti Nigera od kojih su, zbog tragične smrti jednog od svojih vođa, Ogoni postali najpoznatiji. «Unatoč dolasku civilne vlade 1999. godine pod predsjednikom Olusegunom Obasanjom, odgovorni za kršenja ljudskih prava pod vojnom vlasti nisu privedeni pravdi. Snage sigurnosti nastavljaju ubijati ljude i uništavati njihove zajednice bez milosti.», izvjestio je Amnesty o desetogodišnjoj obljetnici smrti Saro-Wiwa.
Iako žive u naftom bogatoj regiji, od iscrpljivanja tog prirodnog resursa domaći ljudi u delti Nigera nemaju ništa i žive u teškom siromaštvu – bez zdravstvene i socijalne skrbi, bez mogućnosti zaposlenja i zarade, bez obrazovanja, okruženi bijednom infrastrukturom, živeći u siromašnim naseljima baveći se poljoprivredom na zemlji ispod koje leži nafta. U takvim uvjetima, zaboravljeni od centralne vlasti, a nemajući vlastitih sredstava za promjene, ljudi jedino u naftnim kompanijama vide moguće pokretače razvoja njihova kraja. Ipak od početaka naftne groznice u regiji 50-ih gotovo ništa od povremeno obećavanih projekata nije se ostvarilo. Nemajući više što izgubiti ljudi su pribjegli prosvjedima i političkom organiziranju u cilju ostvarivanja svojih prava, ali sve na što nailaze je još više sile.
Dvije do tri tisuće stanovnika sela Ugborodo 4. veljače 2005. godine, noseći transparente «Chevron – dajte nam posao», ušlo je u terminal Escavros kojim upravlja Chevron, a u kojem radi oko 1200 radnika i 600 pripadnika snaga sigurnosti. U kompaniji tvrde da su protiv demonstracija upotrijebili plin a demonstranti da se na njih pucalo iz vatrenog oružja. Nakon dva sata, jedan 30-godišnjak, ribar, je ubijen, a 31 od nenaoružanih demonstranata je ranjeno.
«Terminal Escravos ima svoju vlastitu infrastrukturu, uključujući vlastitu elektranu. Radnici dolaze iz drugih dijelova Nigerije i inozemstva. Kontakt s lokalnim stanovništvom je sveden na minimum i tenzije su rasle. Ugborodo je slika siromaštva i jada. Električne energije ima dva sata dnevno putem generatora koje je lokalna zajednica samostalno isplatila. Chevron selo opskrbljava vodom tri sata dva puta dnevno. Od školske opreme samo crna ploča i klupe se mogu vidjeti.» stoji u izvještaju Amnesty International. Jedan od radnika u Chevronu potvrdio je da se u toj regiji ne može naći ni policijske stanice, zgrade suda, osnovne škole, pošte ni drugih državnih službi.
Oko 200 pripadnika snaga sigurnosti, službenog naziva Joint Task Force, napali su u veljači 2005. godine gradić Odioma pod objašnjenjem da traže naoružanu grupu osumnjičenu za ubojstvo koju međutim u gradu nisu našli. Prema izvještajima novinskih agencija najmanje 17 ljudi je poginulo uključujući i djecu i starije, a snage sigurnosti su optužene i za silovanja i mučenja javnih osoba grada uključujući i tradicionalnog vođu grada. Nakon ovakvih zločina, centralna vlast ne odgovara učinkovito, tako da nema potrebnih istraga, hapšenja ubojica. Iako naftne kompanije tvrde da nemaju nikakve veze sa napadima na civile, zaštitnici za ljudska prava tvrde da postoji jasna veza između napada na baš ona naselja koja traže veću kontrolu nad lokalnim izvorima nafte i time veću korist od njezina iskorištavanja.
U siječnju 1996. godine britanski Observer je objavio da je Shell priznao uvoz oružja za nigerijsku policiju, ali ne kako tvrde aktivisti da bi ugnjetavao narod Ogoni, nego za zaštitu svojih naftnih postrojenja. «Nigerijska policija nema dovoljno sredstava da se opremi... Mi smo naručili oružje u njihovo ime. Ali Shell nema svojeg oružja.», rekao je glasnogovornik te tvrtke. Međutim, tadašnji šef nigerijskih obrambenih snaga general poručnik Alani Akinrinade je rekao da je «nigerijska policija dobro opremljena i da ne nitko ne treba za njih uvoziti oružje». Zaključio je da budući da su pokretne policijske snage naoružane «do zuba», nema nikakva opravdanja da bilo tko ima privatnu vojsku u toj zemlji.
Time se potvrdio razlog straha naroda Ogoni koji su sumnjali da postoji sporazum između određenih vladinih snaga i kompanije u oružanom gušenju njihovih prosvjeda protiv zagađenja kada su brojni Ogoni poginuli i ranjeni. Naoružane snage, poznate po imenu «Ubij i idi» (Kill and Go) ubile su 15 ljudi u selu Umuechem 1990. godine. Shell se na neko vrijeme od 1993. godine povukao iz njihova područja.
**Život uz naftovod
**
Delte Nigera je podijeljena u 5 država u kojima živi više od 10 milijuna ljudi koji pripadaju brojnim etničkim skupinama, među kojima se napetosti pojačavaju sa sve većim grabežom za naftu, otimanjima zemlje, potpunoj podređenosti gospodarstva i politike naftnoj industriji i kompanijama. Prema informacijama Earth Rights Institutea, tradicionalno, prije nafte, lokalno gospodarstvo je počivalo na ekstenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji kukuruza, riže, bundeva, rajčice, kaučuka, palminog ulja, kokosovog oraha, indijskog oraščića te domaćih životinja poput gusaka, svinja, kunića, ribe i slično. Proizvodnja hrane bila je održiva, upotrebe moderne mehanizacije i zaštitnih sredstava, a zadovoljavala je potrebe jedne obitelji kroz jednu sezonu, od žetve do žetve. Veličina imanja po jednom kućanstvu iznosila je od jednog do tri jutra koja su obrađivana tradicionalnim alatima poput motike i mačete. Bogato močvarno tlo osiguravalo je veliku plodnost zemlje.
Prije pedeset godina, taj mirni način života promijenilo je crno zlato. Deset godina nakon otkrića, od 1969. godine Zakon o nafti federalnoj vlasti daje isključivu vlast nad rezervama nafte i plina, a Zakon o korištenju zemljišta iz 1978. godine proglasio je vladu vlasnikom sve zemlje u Nigeriji. Bez obzira na zatečenog korisnika, vlada odobrava istraživanja i otvaranje bušotina, a nakon što je nafta pronađena kompanije su dužne plaćati naknadu samo središnjoj vlasti i seljaku platiti vrijednost izgubljenog uroda na zemlji. Organizacije poput Minority Rights Group International traže da se ovakvi zakoni promijene u korist lokalnih zajednica na čijem području se nafta nalazi, da se profit od iskorištavane nafte pravedno raspodjeli i da se uvede dužnost čišćenja okoliša nakon izljevanja nafte, izgaranja plina, eksplozija postrojenja.
Istraživački novinar Andy Rowell, koji je devedesetih za nevladinu organizaciju Greenpeace napravio izvještaj o utjecaju Shella na okoliš u Nigeriji, kaže da je ono što je vidio i zapisao služi kao primjer načina na koji naftne kompanije posluju u različitim dijelovima svijeta. U izvještaju stoji da Shell na mnogim mjestima spaljuje plin, koji nastaje kao višak pri izvlačenju nafte, vrlo blizu sela, ponekad i 100 metara od kuća. Na nekim mjestima se spaljuje 24 sata na dan već više od 30 godina. Iz Shella te tvrdnje odbacuju, «spalionice su obično smještene daleko od ljudskih naselja i zaštićene zemljanim nasipima. Kada se naselja prošire prema proizvodnim pogonima, mjesta spaljivanja se premještaju». Ogoni tvrde da osim potpuno uništene vegetacije oko jama u zemlji iz kojih suklja vatra, na krovovima okolnih kuća vidljiv je debeli sloj čađe koja za kiše završava u zemlji i vodi.
Naftovodi su iskrižali zemlju koja je nekada služila za uzgajanje hrane, a cijevi vrlo često prolaze nekoliko metara od selskih kuća. Još 1983. godine nigerijska državna inspekcija je izvjestila vladu da se vode te zemlje polako truju, te da je rašireno uništavanje vegetacije i poljoprivrednog zemljišta od izljevanja nafte. Devedesetih je iz Shellova naftovoda 40 dana curila nafta, da nitko nije pokušao popraviti cijevi. Iz Shella su tvrdili da radnici nisu mogli prići mjestu zbog straha od nasilja, što su lokalni stanovnici porekli. U deset godina, od 1982. do 1992. godine, Shell je ispustio više od 6 milijuna litara (oko 1,5 milijuna galona) nafte tijekom 27 zabilježenih slučajeva izljevanja.
U kompaniji krivicu prebacuju na seljake koji su navodno sabotirali rad pogona, ali to pobija Claude Ake iz UN-ove komisije za razvoj i kulturu koji tvrdi da je to neodgovorna propaganda koja se provodi protiv lokalnog stanovništva koje samo želi zaštiti svoj okoliš. Glavni razlozi izljevanja nafte su zastarjelost opreme i cijevi, korozija, dotrajalost, istrošenost, puknuće cijevi, dok se o sabotažama radi u vrlo malom broju slučajeva.
Zauzvrat za život sa Shellom stanovnici delte Nigera su dobili vrlo malo, dok su naftne kompanije izvukle gomile novca. Od 1970. do 1988. godine federalna vlast je zaradila 183 milijarde dolara od nafte iz delte. Samo iz zemlje Ogoni računa se da je u to vrijeme Shell izvukao preko 30 milijardi dolara. Iako ta kompanija tvrdi da provodi brojne programe u zajednici, ulaganje u isto vrijeme iznosilo je oko 200 tisuća dolara, dakle oko nevjerojatnih 0.000007% od naftne zarade.
**Nasilje rađa nasilje
**
U knjizi «The Next Gulf», Rowell je objasnio da je nasilje i nesmiljeno uništavanje okoliša Nigerije generirano nezasitnim tržištima nafte Amerike i Europe. Desno orijentirane i neokonzervativne američke organizacije neprestano od američke vlade traže da se Gvinejski zaljev, u koji spada i delta Nigera, proglasi od «vitalnog značaja» što bi podrazumjevalo i dolazaka američkih vojnih snaga.
Nepravda, zagađenje, represija, siromaštvo, nemar državnih institucija i nepostojanje državnih službi i brige za stanovništvo unazad više od 40 godina, a posebice nakon tragičnih događaja 90-ih i ubojstva Ken Saro-Wiwa, kreće nasilje i od strane ugnjetavanih. Zadnjih godina intenzivira se spirala nasilja. Bande naoružanih kriminalaca kradu naftu iz naftovoda i prodaju na crnom tržištu. Gomila tako zarađenog novca koristi se za naoružavanje u borbi protiv protivničkih bandi. Nemiri i nasilje povećava cijenu nafte na svjetskim burzama, a krađe nafte naftnim kompanijama ipak nisu znatan gubitak, pa je profit na kraju još veći. Kad je u rujnu 2004. godine Alhaji Dobuko Asari, vođa «Dobrovoljačkih snaga naroda delte Nigera» zaprijetio ratom, cijena nafte na burzama je skočila preko 50 američkih dolara po prvi put u povijesti. Od početka 2007. godine naoružane bande, u cilju privlačenja pozornosti i naglašavanja pogubnog utjecaja naftnih kompanija na prilike u zemlji, otele su gotovo stotinu osoba, većinom radnika na naftnim platformama i bušotinama.
Ledum Mitee, sadašnji predsjednik Pokreta za opstanak naroda Ogoni, koji je bio zatvoren zajedno s ubijenim Saro-Wiwa, ali je kasnije oslobođen, kaže da američka politika nakon katastrofe na Bliskom istoku, svoju pozornost usmjerava prema Nigeriji. Ali, «ona nije usmjerena na ljude. Usmjerena je na naftu. Ako se nastavi ovako, za pet godina će biti vrlo teško izvući izvući barel nafte bez oduzetog života».
Koliko je zapravo u toj nesretnoj zemlji život jeftin, a profit visok, dokazala su dva hrvatska i jedan crnogorski radnik na privremenom radu u naftnoj delti. Nakon što su oteti i 22 dana u ožujku ove godine proveli zatočeni, a hrvatski mediji zabrinuto izvještavali o njihovoj neizvjesnoj sudbini, vratili su se svojim kućama nasmijani i bezbrižni. «Vraćamo se u Nigeriju!», poručili su na zagrebačkom aeorodromu, nesvjesni koliko su nesreće nanijeli siromašnom narodu Nigerije.