Ustaško uspomenarstvo
Priča o namjeri podizanja spomen-obilježja Budaku pokazuje koliko su zapravo prazne izjave političara da Hrvatska ne želi živjeti u prošlosti, da ne smijemo biti opterećeni prošlošću jer »biti opterećen bilo čime iz prošlosti ne vodi u bolju budućnost čemu svi težimo« (Milinović). Bjelodano je, naime, da se svi koji prošlost imaju njome i opterećuju. Dapače, oni koji iz prošlosti ne uče povremeno su prisiljeni ponavljati lekcije koje su već prošli. Josip Vidaković jedan je od njih
Mile Budak mogao bi postati drugi ustaški zločinac koji će dobiti spomen-obilježje u Hrvatskoj. Skandalozna namjera Josipa Vidakovića koji predstavlja Udrugu Hrvata iz Kanade, Australije i ostalih zemalja poznata je javnosti. Vidaković predstavlja udrugu, ali je pitanje koliko Hrvata iz Kanade, Australije i ostalih zemalja predstavlja. Poznato je i da je Vidaković s realizacijom namjere malo zakasnio. Otkrivanje spomen-obilježja uz zid crkve u Svetom Roku trebalo se zbiti 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Odgođeno je za Dan sv. Roka (16. kolovoza), datum Budakova rođenja (30. kolovoza) ili neki treći datum. Međutim, moglo bi se otkrivanje spomenika odgoditi zauvijek, što bi bilo jedino dobro rješenje.
Potpredsjedniku Sabora i predsjedniku ličko-senjskog HDZ-a Darku Milinoviću antipatična je ideja izgradnje spomen-obilježja Budaku. Crkvi, odnosno njenim predstavnicima, nije. Bivši župnik fra Ivan Savić ne vidi ništa sporno u tome, dapače hvali vrijednost Budakova literarna djela. Glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Antun Šuljić izjavljuje »poštujemo odluke svih lokalnih mjesnih vlasti i mislimo da je svaki čovjek koji je ostavio neki značajan trag u povijesti prepušten povijesnom sudu«.
Budak je odavno polagao svoj ispit na povijesnom sudu i - nije prošao. Dakle, on više nije prepušten povijesnom sudu. O njegovom djelovanju nema nikakvih dvojbi. On doista jest ratni zločinac - i po današnjim mjerilima i po mjerilima otprije 60 godina. On doista jest izjavio u Gospiću, u lipnju 1941. godine, da će ustaška vlast dio Srba pobiti, dio raseliti, a ostale prevesti u katoličku vjeru. Događaji koji su uslijedili nakon njegova govora u Gospiću potvrdili su ozbiljnost iskazane namjere. On doista jest potpisao rasne zakone. Dvojbe nema. Mile Budak ne zaslužuje i ne smije dobiti spomen-obilježje u Hrvatskoj, jer bi time spomenik dobio ne samo zločinac nego i zločin. On nije kontroverzna osoba hrvatske prošlosti. Ništa kontroverznog u njegovom djelovanju nema, samo jednoznačnog.
Priča o namjeri podizanja spomen-obilježja Budaku pokazuje koliko su izjave političara da Hrvatska ne želi živjeti u prošlosti, da ne smijemo biti opterećeni prošlošću, jer »biti opterećen bilo čime iz prošlosti ne vodi u bolju budućnost čemu svi težimo« (Milinović) zapravo - prazne. Bjelodano je, naime, da se svi koji prošlost imaju njome i opterećuju. Dapače, oni koji iz prošlosti ne uče povremeno su prisiljeni ponavljati lekcije koje su već prošli. Josip Vidaković jedan je od njih.
Netočno je, međutim, da opterećivanje vlastitom prošlošću onemogućava budućnost. Prema toj logici Njemačka ne samo da ne bi imala nikakvu budućnost nego ne bi imala ni sadašnjost. Taj dio priče o opterećivanju prošlošću zapravo ima sasvim drugu funkciju - nije poželjno govoriti o prošlosti, posebno ne o onom ružnom i zločinačkom iz vlastite nedavne nacionalne prošlosti jer bi to moglo nekoga uznemiriti, a moglo bi narušiti i ideal-tipsko poimanje vlastite nacije. Pitanje je zašto netko uopće vlastitu naciju poistovjećuje s ustašama. No to »opterećivanje prošlošću« počesto može biti zalog ako ne dobre, onda makar pristojne (u doslovnom značenju) budućnosti. Točno je da se mnoge velike nacije ne žele suočiti sa svojom prošlošću, odnosno njenim ružnim stranama. Primjerice, Amerikanci baš ne govore mnogo o istrebljenju Indijanaca, ali velike mali ne moraju baš u svemu slijediti. Svakako ne bi trebali u onom lošem.
O Budaku se od 1990. godine redovito govori i kao o književniku. Nije sporno da je on doista i pisao (kako, to je manje važno), ali nije sporno ni da je bio jedan od glavnih kreatora zločinačkog režima. Ako će nečije književno djelovanje biti preduvjet za podizanje spomen-obilježja ili spomenika, možda nekoj budali padne na pamet podići spomenik i Anti Paveliću. Ipak je ustaški poglavnik napisao roman »Liepa plavka«. Upravo činjenica da je Budak bio kreator, a ne »samo« suradnik zločinačkog režima (što je bila, primjerice, Leni Riefenstahl) stvara bitnu razliku između njega i drugih »angažiranih« umjetnika i umjetnica. Budaka je teško uspoređivati s Leni Riefenstahl, Knutom Hamsunom ili Ezrom Poundom. Njegov parnjak (i po pitanju estetske uspješnosti) prije će biti Radovan Zogović.
Priča o Budaku i njegovu spomen-obilježju, baš kao i Juri Francetiću i njegovu spomen-obilježju u Slunju, Thompsonu i njegovim koncertima i drugim manifestacijama ustaškog uspomenarstva, pokazuje paradoksalnu atraktivnost ustaštva danas. Naime, ustaše su izvorno, o čemu se uglavnom ne govori, bili malobrojni. U travnju 1941. godine kada su instalirani na vlast nije ih bilo više od nekoliko stotina. Prije toga, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, njihova ideologija nije nailazila na jači odjek u Hrvatskoj i u tadašnjem biračkom tijelu. Bili su doista marginalni. Danas se ustaštvo - kojega su temeljni ciljevi stvaranje samostalne hrvatske države i obračun sa Srbima i ustašama nepoćudnim Hrvatima - pokazuje privlačno neočekivano velikom broju ljudi. Naime, samostalna hrvatska država postoji i priznata je od 1992. godine, a udio Srba u stanovništvu Hrvatske je danas manji nego ikad u posljednjih 300 godina. Ideja o postavljanju spomen-obilježja Budaku samo potvrđuje tu paradoksalnost. Doista, što nakon svega što se zna o ustašama ima privlačnog u ustaštvu za Josipa Vidakovića i njegove istomišljenike?