SVAKOM PREMA POTREBAMA: Anarhistički pogled na komunističku ekonomiju

Uvod

Kapitalizam je, u osnovi, ekonomski sistem; tj. poseban način organizovanja proizvodnje i raspodjele roba širom društva. Zašto se onda mnogi revolucionarni anarhisti, kao otvoreno i militantno anti-kapitalistički, ipak istovremeno gnušaju da ozbiljno razmisle o ekonomiji? Svakako dio problema je često automatska reakcija od strane mnogih anarhista zbog opažanja “autoritarizma” kod najpoznatijeg kritičara kapitalizma kao ekonomskog poretka: Karla Marksa. Iako postoji dosta onoga što se može kritikovati u Marksovim radovima, revolucionarni anarhisti treba da su ponosni na dugu, često krvavu, istoriju našeg pokreta u pružanju otpora reakcionarnim tendencijama unutar samozvane “komunističke” ideologije, mislim da bi mnogi anarhisti, koji nisu mnogo čitali Marksa, bili iznenađeni činjenicom da se Marks vrlo malo fokusirao na to kakav bi komunizam trebalo da bude. Mnogi (anarhisti) su usredsredili svoju kritiku na fraze kao što je “diktatura proleterijata” da bi formulisali mesto protivljenja Marksu, i čineći to napravili medveđu uslugu anarhističkom pokretu uopšte. Ne samo da su takve fraze najčešće izvučene iz konteksta, one su skovane mnogo prije nego što je nacrt Marksovog dijela postojao, i mnogo prije njegovih najznačajnijih otkrića u odnosu na funkcionisanje kapitalizma. Iz ove perspektive, Marksov najznačajniji rad je “Kapital”, koji daje najpotpuniji prikaz njegovih ideja, obezbjeđuje najdublju i sistematsku kritiku kapitalizma. Vrlo je značajno da Marks odbija da definiše šta podrazumjeva pod “komunizmom” uprkos stalnoj upotrebi te riječi, osim u negativnom smislu kada pokazuje kako će se komunizam razlikovati od kapitalizma. Indikacija je ovde jasna: kritika Marksa koja se fokusira na to kako je on navodno zamislio komunizam nema nikakvu osnovu u Marksovim radovima.

Praktično svi rani anarhisti, uključujući i Marksovog vječnog kritičara Mihaila Bakunjina, prepoznali su vrijednosti Marksovog “materijalizma”, kao i njegovu specifičnu kritiku kapitalizma. Potrebno je prepoznati, kao što su i oni učinili, da Marksova kritika kapitalizma nudi jedinstven pogled na moderne ekonomske odnose, čiju vrijednost je teško osporiti. Prije nego da u potpunosti odbacimo sav Marksov doprinos razumijevanju našeg svijeta, čemu mnogi anarhisti i naginju, treba da dopustimo sebi da prisvojimo one elemente Marksove analize koji su najrazložniji i koji se najbolje mogu iskoristiti u pojašnjavanju kako kapitalizam nastavlja da funkcioniše danas. Odbijanje da se to i učini dovelo je anarhistički pokret do toga da ima maglovit pogled na ekonomiju, često zatrovan liberalizmom, i spriječilo je mogućnost da predvidimo i shvatimo razvoj našeg neprijatelja.

Ovaj članak ima za cilj da predstavi revolucionarnim anarhistima osnovne ekonomske principe na kojima je kapitalizam izgrađen, tako da možemo bolje razumjeti prirodu naše eksploatacije i kao da joj se odupremo. Da bi ilustrovali primjenljivost ovih principa, oni će biti objašnjeni u kontekstu jednog od najznačajnijih pitanja za revolucionarne anarhiste: kako će funkcionisati ekonomska osnova anarho-komunističkog društva? Ne tvrdim da je ova informacija naročito inovativna, već samo da je relevantna. Nadam se jedino da ću obezbjediti osnovu na kojoj anarhistički pokret uopšte može da izgradi obavješteniju kritiku kapitalizma. Kao što kažu, moraš naučiti da pužeš prije nego što prohodaš.

Osnove

Prije nego što se ozbiljnije zadubimo u Marksov misteriozni svijet moramo prvo postaviti neke osnove Marksove analize. Često su oni koji pokušavaju da čitaju Marksa već na samom početku obeshrabreni zbog njegove opsežne uoptrebe žargona i matematičkih formula. Nažalost, takođe je veoma teško koristiti Marksove metode analize bez istovremenog ponavljanja mnogih nejasnih riječi. Iz ovih razloga, mnogi pisci koji grade svoje analize koristeći Marksove izraze, kao što ću i ja učiniti, svoje ideje čine teškim za razumjevanje za neupućene. Svi Marksovi koncepti su veoma složeni, i ohrabrujem one kojima je ovaj tekst posebno zanimljiv da se “obrate” samom Marksu za preciznije definicije, ja ovde iznosim samo najbitnije osnovne ideje tako da ih možemo koristiti u sopstvenim analizama.
Pojedinačno možda najvažniji koncept koji je Marks razjasio je pojam viška vrijednosti. Pošto je Marks vjerovao da su sve vrijednosti stvorene radom[1], već u samom početku se suočio sa pitanjem kako je kapitalista – tj. vlasnik nad sredstvima za proizvodnju - mogao da ostvari profit ako sva vrijednost dolazi od rada njegovih zaposlenih. Marks je riješio ovaj problem prepoznavanjem rada kao robe, koju je nazvao radna snaga, i vlasnik radne snage (tj. pojedinačni radnik) prodaje ovu vrstu robe kapitalisti u zamjenu za platu.

Radna snaga, kao i svaka roba, ima dvije vrijednosti: upotrebnu vrijednost i tržišnu vrijednost; upotrebna vrijednost je prosto ono za šta se roba upotrebljava, dok je tržišna vrijednost slična (iako ne potpuno jednaka) cijeni robe, i predstavlja mjeru koliko je rada uloženo u stvaranje te robe. Jednostavan način da se ovo zamisli je sledeći: upotrebna vrijednost automobila je ta što te prevozi od mjesta do mjesta veoma brzo, dok je njegova tržišna vrijednost 14,000$ koja predstavlja, recimo, 200 sati rada koji je potreban za izradu automobila. Ono što robu radne snage čini drugačijom u odnosu na svu ostalu robu, je da je njena upotrebna vrijednost jedina sposobna da u stvarnosti stvori novu vrijednost. Tržišna vrijednost radne snage je, međutim, prosto cijena održavanja radnika u životu i mogućnosti da nastavi rad (iako određena cijena radne snage može varirati); takođe se naziva i vrednost sredstava za održavanje.

Cijena održavanja radnika u životu je u osnovi ista bez obzira koliko sati provede radeći, i upravo to kapitalisti omogućava da ostvari profit. Svaki radni dan radnika je, dakle, u osnovi podjeljen na dva dijela: vrijeme koje je potrebno da proizvede vrijednost koju on troši svaki dan, i višak vremena poslije toga. Ova podjela se može predstaviti bilo kojom jedinicom rada, bez obzira da li je u pitanju honorarni rad, rad na sat ili utvrđena plata. Vrijeme potrebno da se proizvedu potrepštine naziva se “neophodno radno vrijeme” dok se višak vremena koje radnik provodi radeći naziva “višak radnog vremena” i sva vrijednost koja se stvara tokom ovog “viška radnog vremena” naziva se “višak vrijednosti.”. Okvirno vrijeme koje je potrebno da se proizvedu sve robe koje društvo kao cjelina troši. naziva se “ukupno društveno potrebno radno vrijeme.” [2]

Važno je napomenuti da višak vrijednosti nije isto što i “profit”. Profit predstavlja količinu novca koju kapitalista uzme nakon odbijanja troškova za plate radnika, sirov materijal, i troškove proizvodnje (kao što su kirija, cijena el. energije itd.), dok višak vrijednosti predstavlja nivo eksploatacije radnika – broj sati rada tokom kojih su prouzveli vrijednosti preko onog što su plaćeni.

Prema Marksu, postoje dva osnovna načina na koji se stvara višak vrijednosti, i bitno je da ih razlikujemo. Prvi, na koji smo ukazali gore, je ono što Marks naziva “apsolutni višak vrijednosti” i vrti se oko stvarne dužine standardnog radnog dana. U većini naprednih kapitalističkih društava, pitanje apsolutnog viška vrijednosti je kako se čini riješeno, putem formalnog institucionalizovanja standardnog radnog dana I radne nedelje. Međutim, koncept apsolutnog viška vrijednosti ostaje važan zbog nekoliko razloga. Iako je stvar zvanično riješena standardizacijom radnog dana, važno je zapamtiti da kapitalisti još uvijek crpe višak vrijednosti iz ovakvog odnosa, oni su prosto ograničeni u proširivanju veličine tog crpljenja dalje od društvenih i legalnih normi. Kao rezultat toga, vidimo da stvar uopšte nije rešena, već je prije postala predmet sukoba između proleterijata i kapitalista. Tako, u SAD, i dalje vidimo sporo ali stalno produžavanje radnog dana za većinu ljudi, čak i ako se zakonski radni dan nije promjenio, a sada će novi zakonski predlozi i zvanično produžiti dužinu standardne radne nedelje. Na mnoge načine, dužina radnog dana je vječita arena za borbu između dvije klase, i zbog toga služi kao lakmus test za snagu svake klase.

Drugi oblik koji višak vrijednosti može da uzme Marks je nazvao “relativni višak vrijednosti”. U suštini, proces stvaranja relativnog viška vrijednosti razlikuje se od proizvodnje apsolutnog viška vrijednosti po tome što zadire u drugi dio problema kapitalizma: cijene rada. Snižavanjem cijene reprodukcije rada, kapitalista je u mogućnosti da smanji potrebno radno vrijeme potrebno za radnikov opstanak, i stoga se, iako je broj radnih sati radnika ostao isti, odnos potrebnog i viška radnog vremena promjenio, stvarajući još viška vrijednosti za kapitalistu. Pošto je vrijednost rada ekvivalentna vrijednostima sredstava za život, samo smanjenjem vrednosti sredstava za život može se stvoriti relativan višak vrijednosti. Dalje, samo kroz povećanje proizvodnje u nekim poljima, koja su u vezi sa sredstvima za život, vrijednost ovih sredstava se može smanjiti. Prema tome, samo kroz povećanje proizvodnje kapitalisti su u mogućnosti da povećaju stepen akumulacije relativnog viška vrijednosti. Dok je proizvodnja relativnog viška vrijednosti vezana fizičkim ograničenjima nametnutim zbog broja radnih sati tokom dana i brojem sati tokom kojih radnik može da radi prije nego što umre ili se sruši, proizvodnja relativog viška vrijednosti je gotovo neograničena. Prema tome, možemo očekivati da šabloni ponašanja i načini djelovanja koji nastaju iz sredstava iz kojih se relativni višak vrijednosti stvara budu rasprostranjeniji, trajniji, i da imaju dublje efekte nego oni u proizvodnji apsolutnog viška vrijednosti.

Sada kada smo obradili neke od najznačajnijih osnovnih Marksovih pravila, još uvijek se postavlja pitanje primjenjljivosti ovakvog koncepta. Obratimo sada pažnju na polje stvarne proizvodnje, i pogledajmo do kakvih zaključaka možemo doći u vezi ekonomske osnove za anarho-komunizam uz pomoć Marksovog analitičkog alata.

Materijalna osnova budućeg komunizma

Kao što smo ranije razmotrili, Marks je rijetko išao više od nekoliko koraka u maglovite dubine onog šta može da bude, ili šta će da bude, poslije komunističke revolucije. Do određenog stepena, ovo je bilo samo Marksovo priznanje da on prosto nije znao kako će komunizam izgledati. Važnije je, međutim, što njegova opreznost verovatno predstavlja i ozbiljan nedostatak brige oko toga kako će specifičnosti komunističkog društva funkcionisati. Kao materijalista, Marks je često ponavljao svoje ubeđenje da je materijalna baza društva – tj. način proizvodnje – ono što definiše i izdiže specifičnu “nadgradnju” date epohe – tj. njene zakone aparate odlučivanja, način raspodele, itd.[3] Nije iznenađujuće, prema tome, što je Marks očigledno smatrao takvo razmišljanje irelevantnim za svoje pisanje. Stoga, on je tvrdio da “Komunizam za nas nije stanje stvari koje treba uspostaviti, ideal kojem stvarnost treba da se prilagodi. Mi komunizmom nazivamo pokret koji ukida postojeće stanje stvari”.[4] Imajući u vidu ovu definiciju, šta danas možemo reći, poslije više od 150 godina proleterske borbe, o materijalnoj osnovi budućeg komunističkog društva?

Kada je Marks govorio o svojoj viziji komunističkog društva, ukidanje kapitalističke podjele rada zauzelo je centralno mjesto u njegovom razmišljanju. Marks je priznao dostignuća koja je podjela rada donela društvu u pogledu proizvodnje i tehnološkog napretka; ono što je on odbacio nije bio nastavak podjele rada, već potčinjavanje čovječanstva sopstvenim oblicima aktivnosti koje su dovele do zarobljavanja individua u tu podjelu rada. Pošto su izraz takve podjele, individue su njome definisane: to nije individua koja radi, već pre svega i najviše radnik, štaviše – posebna vrsta radnika. U najinspirativnijim momentima, Marks tvrdi da u komunističkom društvu „društvo reguliše opštu proizvodnju pa prema tome omogućava mi da danas radim jednu stvar a sutra drugu“[5], i dalje, da će pojedinci imati slobodu da se uključe u različite proizvodne aktivnosti, time unapređujući sopstveni razvoj, bez potrebe da ikad budu prisiljeni na monotone radnje, bilo posebno ili prevashodno, jednu proizvodnu funkciju za celu večnost. Ovo ne znači da specijalizacija neće biti potrebna u komunističkom društvu, već samo da će specijalizacija biti zasnovana na individualnom izboru u skladu sa željama pojedinca, i da će sva polja biti otvorena za svakoga.

Da li je ova vizija samo romantični utopizam? Tvrdim da nije. U središtu Marksovih tvrdnji o kraju kapitalističke podjele rada, nalazi se uvjerenje da će napredak u proizvodnji i tehnologiji smanjiti prosječno vrijeme društveno potrebnog radnog vremena i pojednostaviti proizvodnju do tačke u kojoj će praktično svi biti u mogućnosti da se angažuju u najneophodnijim oblicima proizvodnje. Jednom kada se prosječno neophodno radno vrijeme, tj. radno vrijeme potrebno prosto za proizvodnju društvenih dobara koje društvo troši, smanji na minimum, pojedinci će moći da se posvete bilo kojim atkivnostima koje odgovaraju njihovoj individualnosti.
Prema ekonomskom obračunu za SAD iz 1997. godine, potrebno radno vrijeme za proizvodnju je 4,480,725.72 (*1000 sati). Dijeljenjem ovog broja sa brojem radnika uključenim u proizvodnju dolazimo do ukupnog broja sati potrebnih za neophodan rad po radniku: 371 sat godišnje, ili 7.15 sati nedeljno. U poređenju sa trenutnim prosječnim radnim vremenom od 38.55 sati nedeljno, ovo predstavlja smanjenje radnog vremena za preko 81%.

Ovo je, naravno, samo računica zasnovana na stvarnom broju radnika koju su već sada uključeni u proizvodnju. Važno je ući dublje u pitanje neophodnog radnog vremena, i ispitati proporciju između neophodnog i suvišnog rada. Neophodan rad je onaj koji je angažovan u društveno neophodnim funkcijama: proizvodnji ili distribucija dobara, održavanju ili izgradnji javnih radova (kao što su putevi ili kanalizacioni sistemi), itd. Suvišan rad je onaj koji ne proizvodi ništa: rukovodeće pozicije, uslužna industrija, veleprodaja, maloprodaja i mnogo drugih profesionalnih zanimanja spadaju u ovu kategoriju. Pošto bi jedan od ciljeva komunističke revolucije trebalo da bude eliminisanje suvišnog rada u što je moguće većem stepenu, vrijedi razmotriti koje efekte će to imati na prosječno društveno neophodno radno vrijeme.

Prema opštem popisu u SAD iz 2000. godine, vidimo da je procenat radnika zaposlenih u onom što se može smatrati osnovnom industrijom samo 24.7%, dok oni koji su zaposleni u manje-više suvišnim industrijama zauzimaju 75.3% radnih mjesta. [6]

To predstavlja ogroman izvor proćerdanog rada, koji se u velikoj mjeri može eliminisati u komunističkom društvu. Pretpostavljajući da je neophodno radno vrijeme od 7.15 sati nedeljno po radniku za sve grane osnovne industrije, možemo izračunati ukupno neophodno radno vrijeme. Ukupno neophodno radno vrijeme po osobi je, prema tome, jednako 1.7 sati nedeljno, kada uključimo one radnike koji su nezaposleni i one koji su zaposleni na suvišnim poslovima. Jasno, tehnološke inovacije i razvoj su smanjili prosječno društveno neophodno radno vrijeme na minimum. Zbog toga je razumno tvrditi da se kapitalistička podjela rada zaista može prevazići u komunističkom društvu.

Zaključak

Jedna od prvih i najdoslednijih kritika Marksa iz anarho-komunističkog miljea je bila optužba za “determinizam”, u suštini optužba da je Marks pogrešno vjerovao u “čelične zakone istorije” koji sporo kuju društvene promjene kao rezultat ekonomskog razvoja. Najvažniji pojedinačni aspekt determinizma za koji je Marks okrivljen je mišljenje da će kapitalizam neizbježno ustupiti mjesto komunizmu, bez obzira na djelovanje bilo koje grupe ljudi, prosto kroz razvoj kapitalizma u okviru sopstvene logike. Bez obzira na validnost pojedinosti ovih kritika, postoji određena tendencija kod Marksa koja pokušava da odbaci značaj samoaktivnosti radničke klase u borbi protiv kapitalizma i eventualnom podsticanju revolucije. Kao što smo vidjeli u gornjem prikazu, tehnološki razvoj u kapitalizmu je već smanjio društveno neophodan rad na minimum, pa ipak se kapitalizam još nije srušio. Sama ova činjenica doprinosi daljem diskreditovanju determinističkog koncepta istorijskog procesa.

Bez utehe religiozne vere u neizbežnoj imploziji kapitalizma koja rađa slobodarski komunizam, ostaje nam niz strateških pitanja u vezi same prirode kapitalistizma I najboljih puteva do njegovog uništenja. Sposobnost kapitalističkog poretka da se prilagodi novonastalim okolnostima je nažalost potvrđena njegovom elastičnošću, a mi zauzvrat moramo stalno pokušavati da što bolje razumijemo ne samo kapitalizam kao cjelinu, već i promjenu specifičnosti kapitalističke proizvodnje, što je istovremeno i razumijevanje prirode sukoba proleterske i kapitalističke klase. Takvo razumijevanje bi trebalo da informiše našu aktivnost kao članova proleterijata, da bismo usredsredili naše intervencije u klasnoj borbi na mnogo efikasniji način. Konačno, ipak, mislim da je aktivno učestvovanje u klasnoj borbi mnogo važnije od formulisanja preciznih teorija o trenutnim osobinama kapitalizma. Teorijsko razumevanje je najbolje i najkorisnije kada ujedno i informiše i biva informisano našom aktivnošću u samoj borbi.

*************
Fusnote:

[1] Ovo je aspekt teorije vrednosti koju ovde nećemo analizirati usled ograničenosti prostora.

[2] Ovde nećemo ulaziti u nijanse društveno potrebnog rada. Za naše potrebe dovoljno je da se opšta koncepcija “ukupnog društvno potrebnog radnog vremena” shvati kao suma potrebnog rada svakog člana društva.

[3] Vidi u “Nemačka ideologija”, poglavlje o komunizmu i istoriji, takođe i “Kritiku Gotskog programa”.

[4] Prevod po: Karl Marx, Rani radovi, Njemačka ideologija, 187

[5] Prevod po: Karl Marx, Rani radovi, Njemačka ideologija, 185

[6] Razgraničenje između potrebne i suvišne industrije nije precizno, već predstavlja procenu zasnovanu na lako dostupnim pokazateljima iz popisa 2000. godine. Neke potrebne profesije, doktori na primer, vođene su u popisu pod menadžment, naučno istraživanje, i profesionalizam. Dalje, u popisu se ne precizira koji procenat zaposlenih u nekoj industriji predstavlja radnike, a koji rukovodioce. Zbog toga ovde pretpostavljamo da su svi proračuni samo procene, iako njihovu
preciznost možemo da smatramo vrlo visokom.

*************
Geoff je besni kino-operater učlanjen u “International Alliance of Theatrical Stage Employees (IATSE) Local 182”, član je i “Class Against Class (NEFAC-Boston)”.