Solidarnost sa studentima: Otvoreno pismo grčkih vojnika

Na stotine vojnika iz četrdeset i dvije perfekture izjavljuje: Odbijamo da postanemo sila terora i represije protiv mobilizacija; podržavamo borbe učenika, studenata i radnika. (nap. U Grčkoj se još uvijek praktikuje regrutacija koja pogađa sve muškarce; većina, ako ne i svi oni koji su potpisali ove redove su ljudi koji u ovom trenutku služe prinudnu vojnu obavezu, a ne vojni regruti).

Mi smo vojnici koji dolaze iz svih krajeva Grčke. Mi smo vojnici kojima su nedavno, u Haniji, naredili da se okrenu i podignu oružje protiv studenata, radnika i boraca anti-militarističkog pokreta. Oni koji trpe teret reformi i "taktičkih manevara" grčke armije. Oni koji svakodnevno žive u ideloškoj represiji militarizma, nacionalizma, neplaćene eksploatacije i potčinjavanja "nadređenima". U kasarnama u kojima služimo, saznali smo za još jedan "izolovani incident": ubistvo, od strane naoružanog policajca, petnaestogodišnjaka po imenu Aleksis. Čuli smo to u parolama koje su se, poput grmljavine u daljini, prenosile preko zidova kasarne. Zar nisu i smrt trojice naših kolega nazvali "izolovanim incidentima"? Zar nisu i smrt svakog od 42 vojnika u poslednje tri i po godine nazvali "izolovanim incidentima"? Vjerujemo da su Atina, Solun i sve veći broj drugih grčkih gradova postali područja društvene agitacije, okruženja u kojima odjekuje bijes na hiljade mladih ljudi, radnika i nezaposlenih. Obučeni u vojne uniforme i "radnu odjeću", dok čuvamo logor ili izvršavamo naređenja, dok smo sluge "nadređenih" koji se nalaze u kasarni, slušali smo, kao i studenti, radnici i nezaposleni, o njihovim njihovim "slučajnim paljbama", "odbijanju metaka", kao i o nesigurnosti, eksploataciji, otpuštanjima i progonima.

Čuli smo za glasine i insinuacije vojnih zvaničnika, čuli smo za javne prijetnje od strane vlasti o uvođenju vanrednog stanja. Vrlo dobro znamo šta to znači. Doživljavamo to kroz pojačavanje posla, sve veći broj zadataka i napetu situaciju sa prstom na obaraču.

Juče smo dobili naređenje da se čuvamo i "držimo oči otvorenim". Pitali smo: koga da se čuvamo?

Danas su nam naredili da budemo spremni za uzbunu. Pitali smo: za koga se spremamo? Naređeno nam je da da budemo spremni da zavedemo vanredno stanje.

U nekim jedinicama u Atici počeli su sa dijeljenjem oružja, sa naređenjem da se upotrebi protiv civilnog stanovništva ukoliko bude prijetnji (na primjer, takvo naređenje je dato jedinici u Menidiji, u blizini napada na policijsku stanicu Zefiro).

U Evrosu su vojnicima dijelili bajonete.

Pokušavaju da zaplaše demonstrante tako što raspoređuju odrede u područjima oko kasarni.

U Napuliji, Tripoliju i Korintu su policijska vozila sklonili unutar vojnih logora.

U Tivi, u kasarni za obuku regruta, major I. Konstantaros - zbog identifikovanja vojnika - "sukobio" se sa vlasnicima čije su radnje uništene.

U Korintu, u kasarnama za obuku regruta dijelili su plastične metke sa naređenjem da pucaju na građane ukoliko njihovo kretanje bude predstavljalo prijetnju (za koga?).

Specijalnoj jedinici je 13. decembra naređeno da se rasporedi kod spomenika "Neznanom junaku" tik ispred demonstranata, a vojnici iz centra za obuku u Napuliji poslani su u akciju protiv radničkih demonstracija. Građanima prijete i jedinicama za specijalne operacije iz Njemačke i Italije - u ulozi okupacionih snaga - oktrivajući tako pravo lice anti-radničke/autoritarne EU.

Policija je pucala sa ciljem da ubije sadašnje i buduće društvene nemire. Kako bi to i postigli, sada spremaju vojsku da preuzme posao policijskih snaga i pripremaju društvo da prihvati povratak armije reformističkog totalitarizma. Pripremaju nas da se suprotstavimo našim prijateljima, ljudima koje znamo, našoj braći i sestrama. Pripremaju nas da se suprotstavimo bivšim i budućim radnicima i školskim drugovima. Ovaj niz mjera pokazuje da glavešine vojske, policije, uz saglasnost Hinofotisa (bivši pripadnik profesionalne vojske, trenutno Ministar unutrašnjih poslova, odgovoran za "nemire" unutar države), glavni štab vojske, vlada, uputstva iz EU, sitni trgovci i ekstremno-desničarske grupe traže upotrebu oružanih snaga kao okupacione armije (zar ih ne zovu mirovnim trupama kada u drugim zamljama rade istu ovu stvar?) u gradovima u kojima smo odrasli, u našem komšiluku, u ulicama kojima smo hodali. Političko i vojno vođstvo zaboravlja da smo i mi dio omladine. Zaboravljaju da smo sačinjeni od istog materijala kao i omladina koja se suočava sa turobnom stvarnоšću unutar i izvan vojnih kampova. Omladina koja je furiozna, nepotčinjena, i što je važnije, neustrašiva.

Mi smo civili u uniformi. Nećemo pristati da nas pretvore u besplatno oružje koje bi trebalo da uliva strah, koje neki pokušavaju da "ugrade" u društvo poput nekog strašila. Nećemo prihvatiti da nas pretvore u silu represije i terora. Nećemo se suprotstaviti narodu sa kojim dijelimo iste strahove, potrebe i želje, istu zajedničku budućnost, iste opasnosti i iste nade. Odbijamo da zauzmemo ulice u ime ma kakvog vanrednog stanja, protiv naše braće i sestara. Kao mladi ljudi u uniformama izražavamo našu solidarnost sa narodnom borbom i izjavljujemo da se nećemo pretvoriti u pione policijske države i državne represije.

Nikada se nećemo boriti protiv našeg naroda. Nećemo dozvoliti da se vojsci nameće situacija koja će nas vratiti nazad u 1967. kada je grčka armija izvela svoj poslednji državni udar.