Socijalni (ne)mir

Posljednja poskupljenja su naizgled otvorila oči sindikatima i javnosti pokazujući još jednom krajnju socijalnu neosjetljivost vlasti i ekonomskih moćnika. Naravno, uvijek nam je nužno još jednom pokazati očito da bi reagirali. Međutim, ubrzo nakon najave prosvjeda, sindikati vrlo poslušno kreću u dogovor s vladom o "zajedničkom praćenju cijena". Ništa nije apsurdnije od Povjerenstva za praćenje cijena. To je kao da u vrijeme poplave osnujete Povjerenstvo za praćenje vodostaja, umjesto da izgradite nasip. Autor: Marko Strpić

Nedavno su glavonje iz velikih kompanija, udruge potrošača, vlada i sindikati postigli dogovor pa ćemo nakon tog dogovora (ako svi u tom lancu ispoštuju dogovoreno) mjesečno uštedjeti čak 70 (slovima: sedamdeset) kuna. Stvarno nevjerojatan uspjeh. Nisam mogao doći sebi od oduševljenja, kao vjerojatno ni ostatak zemlje.

Vlada nas je uporno uvjeravala da ne treba prosvjedovati i da je jedini put do rješenja sjesti za stol i pregovarati, no što se tako može rješiti? Ušteda od 70 kuna? To je u najmanju ruku neozbiljno, a najbolje rečeno bezobrazno jer takvo "rješenje" može imati samo jedan cilj - mazanje očiju i kupovanje socijalnog mira. Do neke nove prilike.

Vrijeme socijalnog mira je odavno prošlo, uostalom neprekidna šutnja i pasivnost su doveli do toga da hranu, stanovanje, komunalne usluge, ali i zdravstvo moramo smatrati luksuzom. Zdravstvo odavno nije besplatno i dostupno (da, znam da nikada nije ni bilo stvarno besplatno, ali je bilo drugačije organizirano), a sve ostalo nabrojano odavno nije jeftino. I sve smo dalje od toga da neke osnovne potrebe ne budu luksuz. Čak i kada se navodno pronađe neko rješenje, dogodi se drugo poskupljenje. Tako je u zdravstvu odlučeno da se recepti više neće plaćati, ali su kroz par dana skočile cijene svih lijekova koji se ne mogu dobiti na recept. Prvenstveno umirovljenicima, najvećim korisnicima zdravstvenih usluga, pa onda i nama ostalima to nije nikakva ušteda. Sada umjesto da plaćamo recepte, skuplje plaćamo lijekove koje ne možemo dobiti na taj recept.

O poskupljenju komunalnih usluga da i ne govorimo. Zagrebački primjer će ubrzo pratiti i drugi, jer kad Bandić dokaže da to može proći, što će drugima biti zapreka? Čak je uspio progurati cijelu stvar tako da je najavio poskupljenje od 50 %, a realno je, barem što se tiče računa za vodu poskupljenje otišlo i do 60 %. I nikome ništa. Javni prijevoz je također poskupio. Tu nevjerojatan izostanak socijalne osjetljivosti odlazi i dalje od same činjenice da sve poskupljuje. Naime, ovime se gradski proračun dodatno puni, gradski prijevoz postaje još nepopularniji i nedostupniji, dok se novac iz proračuna preusmjerava na još više automobila u gradu, kroz investicije u podzemne garaže. Krajni izostanak bilo kakve vizije o održivosti u punom smislu te riječi.

Kad sindikalizam postane zanimanje

U ovakvim situacijama se očekuje da reagiraju sindikati. Ipak su oni udruženja radnika, najbrojnijeg dijela stanovništva, ali i najugroženijeg. Ta reakcija izostaje ili je mlaka. Danas biti sindikalist znači baviti se profesionalno sindikalizmom. To više nisu isti oni ljudi s kojima radiš, već netko sa strane. Zapravo, kad malo bolje pogledam, to su oni likovi u odjelima (a odjeća je ovdje simbol moći i socijalnog statusa) koje teško razlikujem od ovih s kojima pregovaraju. Ok, postoji jedna bazična razlika, sindikalisti ipak izgledaju kao da su oni ti koji slušaju. Gdje je uopće nestao taj pojam sindikata koji postavlja zahtjeve?

Razmišljajući o tome zašto sindikati stalno podilaze vladi, poslodavcima, uopće moćnicima, sjetio sam se kolumne Ante Tomića u kojoj govori o tome kako bi zapravo trebali izgledati sindikalni povjerenici, pa između ostalog kaže:

Sindikalni povjerenici, ako mene pitate, trebali bi biti neki naprasiti tipovi koje ne želiš naljutiti, imati velike šake, veliku kockastu glavu i nikako ispod metar devedeset visine. Sindikat trgovine, na primjer, trebao bi voditi netko od koga će Todorić ili Kerum strepiti da im ne odvali šamar. (cijelu kolumnu možete čitati na MV info)

Upravo to je ono što se promjenilo. Umjesto da se poslodavci i vlast boje sindikata i radnika, danas je situacija obrnuta. Za sindikate to i nije tako čudno. Ipak je to profesija koja ovisi o balansiranju između radnika koje zastupaju i kojih ih financiraju i vlasti s kojom moraju pregovarati, te održavati dobre odnose. Gledajući poteze koje sindikati poduzimaju, više rade na pacifikaciji radničkog otpora, umjesto da daju poticaj i pozivaju na otpor.

Međutim, što je s radnicima? Ucjena pred kojom se nalaze - otpor ili otkaz - ne može biti stalna zapreka. No, egzistencijalni problemi su toliko veliki da pravog otpora niti nema dok nam ne gori pod nogama, odnosno dok nije sve gotovo. Tako su radnici i radnice tijekom okupacije tvornice "Naprijed" rekli nekolicini anarhista/kinja koji su ih došli podržati da ih nitko drugi nije na taj način podržao. Na pitanje što misle zašto nitko nije došao, rekli su "Pa kad su nas zvali, ni mi se nismo odazivali. Mislili smo, možda ipak nešto bude bolje kod nas. Sad nama nitko nije došao." Ne treba ih zbog toga osuđivati. Okolnosti nas prisiljavaju da prihvatimo ovakvu ucjenu poslodavaca i vlasti, a svakodnevni egzistencijalni problemi nas tjeraju da "gledamo svoja posla". No, gledanje svojih posla je i solidariziranje s drugima, okupljanje i blokiranje proizvodnje, odbijanje te ucjene. Govore nam da to nije tako, a mi jedni druge moramo razuvjeriti, moramo razuvjeriti sami sebe i reći da je borba za svakog od nas borba za nas same. Tu leži najveća snaga radništva.

Problem sa današnjim sindikatima je i to da nužno traže rješenja unutar ovog sustava. Ne dovode u pitanje sam sustav, ne razmišljaju dalje od postavljanja nekih reformističkih ili kozmetičkih zahtjeva. Jednostavno govoreći nemaju niti traga onog revolucionarnog žara i programa koji su sindikati nekad imali ili koji bi trebali imati. Često su sindikati ti koji nas uvjeravaju da moramo pristati na već spomenutu ucjenu. Naravno, oni će isposlovati malo bolje uvjete, ali ucjena ostaje. Izbor između dva zla i nije neki izbor.

Svakako se može reći da današnji sindikati nisu antikapitalistički. Čak ću reći da su kapitalistički. Postali su takvi svojim radom isključivo unutar sustava, točnije za sam sustav. Tako je bilo u razdoblju državnog kapitalizma, tako je danas u privatničkom kapitalizmu. Dokle god sustav funkcionira i ne osjeća se ugroženim, sindikatima će ići dobro. Sindikatima, a ne njihovom članstvu (iako je nekad članstvo činilo sindikat, danas je to vodstvo). Članstvo će količinu tog "dobrog" dobijati na kapaljku. Tek toliko da je egzistencija zadovoljena, a bunt prigušen.

Blokirane tvornice, ulice, zaustavljen prijevoz...

Već dugo je u Hrvatskoj (i drugdje) zaboravljeno da sve počiva na na radnicima i radnicama, na onima koje se smatra najnižim slojem društva, a ovdje ću bez ikakvog romantiziranja reći da je zapravo riječ o sloju koji je temelj društva. Svojim radom radništvo je pogon društva. Bez obzira u kojem sektoru bili zaposleni, gdje god zaradili svoju plaću, sustav ne može bez radnika. Poslodavci i vlast to znaju. I boje se toga. Boje se toliko da ogromnu energiju ulažu u uvjeravanje kako "bolje ne može", "daju sve od sebe za poboljšanje socijalnih uvjeta", a uz to potiču što veću potrošnju uvjeravajući nas da je upravo njihov način života i posjedovanje što više stvari ono što nas treba ispunjavati. Radimo da bi imali novac koji opet trošimo na to da bi više radili i opet dobili novac i opet trošili... Vidi li netko obrazac koji se ponavlja? Oni to zovu rast. Kapitalizam ovisi o ekonomskom rastu baziranom na potrošnji. I to za nas ne znači ništa dobro. Za kapitaliste je to vrhunac uspjeha.

No, vratimo se tome što i tko je pogon sustava. Posve je jasno da sustav nije osmišljen kako bi služio nama. Služi nekolicini, a svatko tko tvrdi drugačije je naivan ili laže.

Kad stvari tako stoje, zašto ih ne zaustaviti? Povoda za takvom reakcijom uvijek ima, a sada su posljednjim poskupljanjima i drugim potezima samo dolili ulje na vatru. Nužno je reći kako stvari zapravo stoje, tko je taj tko ima kontrolu i uzeti je u svoje ruke.

Ovo je vrijeme kada socijalni mir nije opcija (zapravo vrijeme socijalnog mira nije opcija dokle god postoji ovaj sustav), a prosvjedi i niz štrajkova koji će možda dovesti i do generalnog štrajka jedino su sredstvo pregovora koje imamo. Vlada može govoriti što hoće, oni imaju moć, policiju, pa i vojsku, što radništvo stavlja u posve nepovoljan i neravnopravan položaj. Masovnost je ono što daje tu moć, zapravo je vraća, a kada bi je napokon usmjerili na to da se prestane pristajati na ucjenu koju smo prisiljeni živjeti, budućnosti bi iznenada nudila neke nove mogućnosti, a ne tek ponavljanje istog obrasca.

Konkretno govoreći, izlazak na ulice ne samo da je jedini način komunikacije s nasilnicima na vlasti i poslodavcima, već i jedino sredstvo koje nam se nudi. Osim toga, blokada proizvodnje štrajkovima, zatvaranje škola, prekid prijevoza i time zaustavljanje protoka kapitala će pokazati gdje leži moć i potvrditi izjavu da su radnici i radnice temelj društva. Tek tada nas možda prestanu maltretirati.

Sve to je tek prvi korak koji će u trenutnoj situaciji djelomično popraviti situaciju, ali će i otvoriti mogućnost da preuzmemo svoje živote u svoje ruke. To je pozicija neprekidnog sukoba između dvije klase - onih koji iskorištavaju i onih koje iskorištavaju.

Tu se moram složiti sa Sanaderom, prosvjedi nisu jedino rješenje, već postoje i druge aktivnosti koje možemo poduzeti, poput osnivanja svojih mreža i infrastrukture koje neće biti povezane sa postojećim strukturama i sustavom. To nije ništa novo, već se događalo, a sada takve pokušaje treba obnavljati jer nije moguće reformirati nešto što je u svojoj osnovi loše.

Vidimo se na ulici!