Sindikalizam i/ili primitivizam

Nedavno sam i sam vodio prepirku, pismenu doduše, što je prvenstveno bilo uvjetovano geografskom udaljenosti, koju u zadnjih 30 godina vode pripadnici anarhističkog pokreta diljem svijeta, od pojave prve ideje primitivizma. Naime, sukob koji traje na socijalnoj sceni između zagovornika anarhističke teorije i zagovornika kapitalizma, nedavno je po svojoj žestini dobio konkurenta u sukobu anarhističkih teoretičara i praktičara sindikalizma i komunizma, s jedne, te s druge strane teoretičara i praktičara primitivizma, i možda, situacionizma. Ono što taj sukob čini, po mom mišljenju apsurdnijim, i zato još i više štetnijim, je zapravo očigledna i potrebna simbioza različitih pravaca anarhizma u našem pokretu, i njihova komplementarnost kako u teoriji tako i u izvedbi.

Osobno, ne mogu i što je meni važnije, ne želim se svrstavati u ni jednu od struja o kojima pišem jer za mene takvo što u sebi nosi upravo opasnost kojoj smo svjedoci, a to je sekretarijanizam koji nužno vodi u zatvorenost, izoliranost i konzekventno u dogmatičnost. Upravo ono što je dijametralno suprotno ideji anarhizma. Ovdje ću pokušati, koliko uspješno ocijenit ćete se sami, objasniti neke od osnovnih razloga, za mene umjetno stvorenog sukoba, primitivista i ostalih socijalnih anarhista. Da bi to mogao učiniti nastojat ću donekle secirati i jednu i drugu ideju (primitivizam i sindikalizam) kako bi onima koji se s njima susreću po prvi put dao nešto jasniji uvid u genezu samog sukoba.

Ideja revolucionarnog sindikalizma, odnosno, anarhosindikalizma, svoje je prvo pojavljivanje doživjela još krajem 19. stoljeća prvo u Francuskoj, a onda i drugdje, opravdano primjećujući kako je osnova hijerarhijskog uređenja društva bazirana na podijeljenosti prirodnog i društvenog bogatstva na većinu koja to bogatstvo stvara i manjinu koja u tom bogatstvu uživa. Socijalistički koncept uređenja društvenih zajednica u to je vrijeme predstavljao jedinu alternativu tisućgodišnjoj praksi uzurpacije prava i sloboda pojedinca od strane nekolicine moćnika bilo onih evidentiranih kroz božanske/vjerske, plemićke ili materijalističke atribute. S pravom uviđajući nepravednost takve podjele unutar društva, posebno imajući u vidu kako to društvo čine i grade u velikoj većini, oni koji od njega imaju najmanje, anarhosindikalisti su za to vrijeme vrlo radikalno zahtijevali promjenu, ne samo ekonomskog aspekta društva, u kojemu jedan vlada nad mnogima svodeći ih na kotačić u kapitalističkom mehanizmu akumulacije dobara, već i onog političkog koji ruku pod ruku s onim ekonomskim, isti model vlasti promovira unutar socijalnog tkiva država i društva tadašnjeg, ali i suvremenog svijeta. Zaključak i više nego dobro argumentiran bio je jednostavan. Da bi pojedinac mogao ostvariti potpunu slobodu svog razvoja, ali i razvoja ostalih jedinki nekog društva, potrebno je uništiti okove eksploatirajućeg društva u kojem živimo, i to u svim njegovim pojavnim oblicima. Kapitalizam mora nestati, snagom akcije pojedinaca uključenih u organizacije bazirane na međusobnom uvažavanju važnosti i autonomije onih koji ju čine, a zajedno s njim i državne strukture osmišljene i održavane u povijesti radi zaštite interesa bogatih i moćnih nauštrb nas ostalih. Sindikalisti tog vremena, a dijelom neki od njih i danas, tu su promjenu vidjeli u solidarnim, direktnim, ponekad i nasilnim akcijama revolucionarnih organizacija radništva, dakle sindikatima, koji su bili ne samo sredstvo postizanja tog općeg cilja, anarhije, već i organizacije koje u svojoj strukturi i praksi prakticiraju budući svijet baziran na principima slobode i autonomije svakog pojedinca, solidarnog djelovanja radi ostvarenja zajedničkih ciljeva i konstituiranja ravnopravnih odnosa.

Bio je to zahtjev koji je tada kao i primitivizam danas naišao na oštro suprotstavljanje onih krugova koji su pravedno društvo vidjeli u dekonstrukciji postojećih ekonomskih odnosa (kapitalizma), ali ne i političkih (država) te, naravno, u onima koji su od ovakvog društva najviše i profitirali i čije bi postojanje ostvarenje revolucionarnih ciljeva sindikalista zauvijek nestalo. Od pojave anarhosindikalizma do danas je prošlo preko 130 godina, i svijet koji je uvjetovao pojavu sindikalizma nije jednak ovom u kojem mi živimo danas.

Polarizacija klasnog sukoba dvaju klasa, one proizvođačke i one vlasničke umanjila se procesima u kojima je država i državno činovnički aparat postao treća snaga zainteresirana prvenstveno za osiguranje svojih privilegija, a tek onda za zaštitu privilegija privatnih kapitalista. Što želim reći?

Negdje nakon završetka drugog svjetskog rata država je želeći umanjiti sukob međusobno sukobljenih klasa radnika i kapitalista uvela u svoje djelovanje ideju stvaranja socijalnih komponenata vlasti koju je prakticirala, i na taj način otupila dio oštrice kritike onog najvećeg radničkog dijela društva. Ostvarujući samo dijelom, ako i toliko, ideju poboljšanja socijalnog aspekta pojedinca unutar nekog društva kroz sustave socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, lažno je svoju poziciju zaštitnika vlasničke klase, pomjerila unutar spektra, u zaštitnika prava radnika. Takva je promjena, znana kao pojava socijalne države, što samo po sebi je oksimoron, pacificirala većinu sindikalnog pokreta koji je svoj krajnji cilj rušenja kapitalističkog ekonomskog uređenja i njegovog političkog antipoda države, zamijenio borbom za ostvarenje manjih, ali ništa manje potrebnih, pojedinačnih ciljeva poboljšanja svakodnevnog života radnika u društvu. Sindikalni pokret u većini je zemalja prestao biti povezan s revolucionarnom komponentom u njemu sada još okupljenom jedino u anarhističkim i pojedinim liberterijanskim marksističkim organizacijama. U tom, desetljećima dugom, procesu radnički je pokret iz svoje originalno revolucionarne tendencije promjene društva postao pokret koji je i sam zainteresiran za očuvanje postojećeg društvenog i ekonomskog pokreta unutar kojeg vidi svoje vrijednosti i važnost svoje uloge, dakle, u još jedan, u nizu, mehanizama usmjerenog na zadržavanje postojećeg statusa quo.

Gore navedeno je očita simplifikacija tog procesa i potrebno je istaknuti još nekoliko važnih momenata da bi postalo jasnije zašto je sindikalizam prestao biti oštricom revolucionarne promjene društva i postao njena suprotnost.

Prije svega, tu treba naglasiti da je revolucionarni sindikalizam neke od najtežih svojih udaraca pretrpio u 20-im i 30-im godinama prošlog stoljeća; porazom anarhosindikalista u Španjolskoj i destrukcijom njihovih socijalnih entiteta u Kataloniji, Levantu i Aragonu; jačanjem fašizma u Italiji i Njemačkoj (u to vrijeme radnički najorganiziranijoj državi na svijetu) i slomom sindikalističkog pokreta u SAD-u, Velikoj Britaniji i Francuskoj; te pobjedom autoritativne struje u Ruskoj oktobarskoj revoluciji na čelu s boljševicima i njima pripadajućim političkim istomišljenicima.

Osim toga, jedan od najvažnijih problema koji je, po mom mišljenju dodatno utjecao na homogenizaciju radničkog pokreta u dobro zatvorenu i reakcionarnu grupu, je i činjenica što je, i unutar slobodarskog dijela pokreta, nedostajala vizija dalekosežnije promjene društva, ona koja ne bi išla u smjeru same promjene odnosa u već zadanim postulatima društva preuzimanjem umjetno stvorenih društvenih odnosa i «oslobođenjem» istih (hijerarhijski organiziranim odnosima, tehnološkom «napretku», antropocentrističkom poimanju svijeta i odnosa u njemu), već koja bi ti društvene postulate srušila i zamijenila je s onim inherentnijim čovjeku i njegovom mjestu u prirodnom ciklusu stvari.

Anarhosindikalisti, ali ne samo oni, su promjenu društva zamišljali izvlaštenjem nekolicine vlastodržaca, onih ekonomske i onih političke naravi, i preuzimanjem već tehnološki i civilizacijski izgrađenog društva, od strane svih onih koji ga čine, modificirajući ga u skladu s željama i potrebama svakog pojedinca, zanemarujući podosta važnu činjenicu da tehnološke i civilizacijske «vrijednosti» same za sebe stvaraju, iz dana u dan, nove aspekte eksploatirajućih i dehumanizirajućih odnosa, te da je, kao što je to u slučaju kapitalizma, za stvaranje istinski slobodnog društva potrebno društvene mehanizme uništiti, ne samo reformirati, i tek tada, na ruševinama istih, izgraditi nove, humanije i slobodnije.

«Vrijednosti» civilizacije, koje se zdravo za gotovo uzimaju kao jedine ispravne, smatram, za razliku od većine kako anarhističkih tako i marksističkih teoretičara i praktičara, nisu u svojoj esenciji indiferentne, objektivne, i tako podložne «pravilnoj» upotrebi «pravilnih» pojedinaca, već su, kao što su to prvo situacionisti, a kasnije primitivisti primijetili, mehanizmi potpuno pogrešno izgrađeni na principima dominacije i poslušnosti, te principima unificiranja ljudske i prirodne komunikacije i izgradnje u nekoliko, za ovakav «neslobodan» sustav prihvatljivih, mehanizama.

Otpočetka pojave ljudske «civilizacije», a pod time misle primitivisti, na ono što u povijesnim udžbenicima čitamo kao glorificirano uzdizanje čovjeka iznad ostatka prirodnog svijeta, po primitivističkim teorijama, započinje raslojavanje ljudskog elementa iz prirodnog stanja ekvilibrijuma čovjeka i prirode u njegovo gospodarenje svijetom koji ga okružuje i otuđenje od onog praiskonskog ja. Naime, vrednote koje smo toliko učili štovati kao što je pojava simboličkih sredstava za komunikaciju (jezik), pojednostavljenje ljudskih radnji kroz upotrebu umjetno stvorenih sredstava (tehnologija) te izmišljanje mehanizama za vrednovanje pojedine egzistencije (brojevi i vrijeme) po primitivistima, predstavljaju početak gubitka slobode ljudskog bića i pretvaranje istog u okovima sputanog pojedinca, kotačić unutar društva, zamjenjivi dio veće ideje, potrošnu robu, i posljedično roba «civilizacije». Takav pojedinac, naučen indoktrinacijom na nepromjenjivost običaja i sustava, sve ono što se nakon uvođenja tih gore navedenih «vrijednosti» pojavi, mora promatrati u odnosu stalne podređenosti, ograničen osobnim iskustvom svakodnevnog prilagođavanja istima, neslobodan da se uzdigne iznad njih i svoje prirodno «ja» ostvari kao što je to čovjek tendencirao činiti 2 000 000 godina prije pojave prvih civilizacija.

Takav čovjek, pogrešno, svoje bivstovanje vidi udaljen od ostatka prirodnog svijeta koji nastavlja funkcionirati na principima prirodne ravnoteže i svijet počinje mijenjati onako kako samo njemu, jedino njemu odgovara, pretvarajući sav ostali prirodni svijet u alat koji će, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, upotrijebiti za svoju korist. Čovjek prestaje biti dio nečeg većeg, prestaje biti dio složene prirodne matematičke jednadžbe, i postaje njenim kontrolorom, na štetu, što zorno pokazuje svijet u kojem živimo, svih ostalih i sebe samog. No čineći to, smatraju primitivisti, čovjek ne porobljava samo svijet oko sebe, već to čini i sam sebi, pristajući na to da u ime nekog «višeg» razvoja sebe pretvori iz dijela prirodnog svijeta u dio društvenog koji svojom umjetnom vrijednošću stoji iznad njega. Pojavom prvih dominantnih odnosa na svijetu, čovjeka nad prirodom, počinje stvaranje obrambenih mehanizama zaštite tih odnosa, što konzekventno uzrokuje presliku tih dominantnih odnosa i među ljudima.

"Otkrivam da mogu biljke i životinje iz prirode izdvojiti iz njihovog prirodnog okruženja i prilagoditi svojim potrebama. Uvodim ideju posjedovanja nečeg što me okružuje i nad čime imam kontrolu. Ja imam posađeno polje poljoprivredne kulture i ne zavisim ni na koji način od pronalaska hrane u prirodi, ja kontroliram njenu proizvodnju, dakle ona pripada meni, a ne svima, i time si otvaram mogućnost kontrole njene konzumacije. Kako ona pruža više nego dovoljno proizvoda za namirenje mojih potreba ja moram naći načina da i druge učinim ovisnima o njoj, kao što sam pristao učiniti sam sa sobom. Da bi to mogao učiniti ja ću mojoj sposobnosti uzgoja pridodati nekakvo mistično simboličko značenje, koje će me učiniti «važnijim» od ostatka zajednice, i indoktrinacijom i/ili silom, druge uvjeriti da je moja realizacija života kvalitetnija, potrebnija i ispravnija, te ih učiniti ovisnima o sebi. Meni više nije potrebno da činim ono što čine svi ostali, i nastojat ću da i druge uvjerim kako je njihov način života u mjerilu vrijednosne ljestvice manje vrijedan ako nastave s načinom života koji su prakticirali do sad, pridodajući svojem znanju određene božanske atribute natprosječnosti. Da bi to mogao učiniti u naš ću život uvesti izmišljene simbole količine (brojeve) kako bi mjerenjem pojedinih biljaka, onoga, a to bi bio ja, koji ima više nego što mu je potrebno, učinio različitim, posebnijim od ostatka društva. No da bi uspio u svojoj namjeri moram te mjerne količine (brojeve) uvesti i u sustav međusobne komunikacije dajući im društveno značenje. Svaki broj nije samo broj već on iza sebe nosi društvene konotacije, a da bi one bile vidljive ja im moram dati objektivni ekvivalent u okviru sredstava komunikacije, pa ću onda za njih, da bi postojali u objektivnoj stvarnosti naći imena i koristit ih u svakodnevnoj interakciji s ostalim dionicima mog socijalnog okruženja. Ali njihov značaj nije samo u njihovom postojanju, ja im moram omogućiti vrijednost veću od one koja nas okružuje jer ono što je umjetno stvoreno nije različito od onog prirodnog, no da bi to postalo ja mu moram izmisliti neku neuhvatljivu vrijednost. Pa ću sebi pridodati veću vrijednost u odnosu na druge, ako u svom posjedu imam više takvih umjetno stvorenih proizvoda opravdavajući to svojom snagom, veličinom, intelektom ili božanskom providnošću prirode u meni. Shvaćajući koliku mi to snagu daje pred drugima ja ću pokušati uvećati tu količinu umjetnih proizvoda koristeći vlastitu inteligenciju i izmišljajući sredstava koja će mi omogućiti njihovo uvećanje i možebitnu maksimalizaciju proizvodnosti. Tada ću imati još i više, a kako sam već svoju veličinu objasnio izmišljenim i pridodanim atributima druge ću uvjeriti da se mojim proizvodima služe u zamjenu za neke ustupke, bilo one da umjesto mene skupljaju one proizvode koje ne mogu proizvesti, bilo da svojom fizičkom i intelektualnom snagom stvaraju proizvode za mene, dok im se ja odužujem dajući im dozvolu da jedan manji dio zadrže za sebe. I na taj način stvaram odnose dominacije i hijerarhije."

Znam, ovakav primjer vam se čini bezobraznim pojednostavljenjem, i vjerojatno ste u pravu, no njega trebate uzeti kao samo jedan od primjera mogućnosti kako se naš život unutar prirodnog svijeta počeo pretvarati u našu kontrolu nad prirodnim svijetom.

Jednom kada je započeo takav proces njegove su se inačice eksploatacije multiplicirale u milijune varijanti kako u ekonomskoj tako i političkoj sferi života. Izdizanjem iznad prirodnog toka stvari čovjek je sebe udaljio od svoje osnovne uloge organizama povezanog sa svim ostalim organizmima na principu simbioze i prirodne ravnoteže. Postali smo dovoljni sami sebi. Glorificirajući našu sposobnost kontrole nad prirodom na mala smo vrata uveli pojam kontrole što je, općenito, za rezultat imalo uspostavu kontrole čovjeka nad čovjekom i stvaranje hijerarhijskih društvenih odnosa.

Da bi se društvo nad tim razinama i u tom smjeru moglo razvijati, društvo je zahtijevalo i daljnje promjene i modifikacije uloge čovjeka u ciklusu života. Stvaranjem većih zajednica na principima kontrole prirode i života oko nas, čovjek je postao dio mehanizma usmjerenog na zadovoljenje potreba nekolicine i na osiguranje pukog preživljavanja većine. No da bi zadovoljenje potreba nekolicine koje su rasle iz generacije u generaciju, a danas se nalaze na nebuloznim zahtjevima osiguranja života potomka nekoliko generacija unaprijed i korištenja nepotrebnih luksuznih stvari u sadašnjem trenutku, bilo je potrebno osigurati preživljavanje većine i učiniti efikasnijim njihov rad. I tu na scenu ulazi tehnologija. Usmjeravanjem čovjekovog života na sve veću specijalizaciju unutar društva, kao jedinke ali i kao dijela proizvođačke mašine, te na korištenje tehnologije radi ostvarenja sve većih i zahtjevnijih potreba vlastodržaca, pojedinac se našao zarobljenim unutar još jednog hijerarhijskog odnosa o kojemu se malo priča, a koji primitivisti smatraju izuzetno važnim.

Za razliku od većine anarhističkih teoretičara, primitivisti tehnologiju ne vide nepristranim sredstvom čija se vrijednost mjeri činjenicom tko ju upotrebljava i za čije dobro, da li onog koji radi na njoj ili onog koji ju je uzurpirao na osnovu imaginarnih pravila vlasništva, već kao još jedno od sredstva kojim se osiromašeni čovjekov um dodatno kontrolira. I to, je, možda, najveća vrijednost primitivističke kritike suvremenog društva. Osobno, po vlastitom iskustvu, moramo priznati da se slažem s njima. Tehnologija nas određuje, od nas čini uvjetovane morone koji se ponašaju ne prema vlastitim nahođenjima nego prema postulatima jedne toliko nežive stvari koliko je to tehnologija. Jedna neživa stvar kao što je tehnologija, u kojem god obliku želite, kontrolira životnu energiju, prirodu, uključujući i nas same. Radimo na poslovima koji su tehnološki specijalizirani i da bi ih mogli kvalitetno obavljati moramo se prilagoditi pravilima pojedinog stroja, ne zato što je on u vlasništvu kapitalista ili radnika već zato štio on svojim postojanjem onemogućava upotrebu s vidljivim rezultatima, osim na onaj jedan, pravilima opisan, način. Mi, možda, možemo tokarskim strojem izraditi kruh, no mala je vjerojatnost da ćemo to učiniti. Mi, možda, želimo pečatom ispisati dokument, ali to ne možemo učiniti, jer je to jednostavno nemoguće strojem koji koristimo, njegova je namjena očita i nepromjenjiva, kao što je kompjuterom koji koristim dok ovo pišem uvjetovano da moram koristiti tipkovnicu za izražavanje svojih misli, ne zato što ne znam to drugačije učiniti, već zato što u ovom društvu, u kojem živim, drugi način neće jedinke, kao što sam ja i vi, zadovoljiti. Nastala bi prava «katastrofa» da vam ove riječi pišem svojom rukom ili još radikalnije da vam ih u razgovoru licem u lice artikuliram. Vama bi to moglo smetati jer činim to u vrijeme i na način koji to vam ne odgovara, a ja bi s druge strane svaki put to činio na drugačiji način što je u uniformiranom svijetu koji voli istovjetna ponavljanja i jednostavnost bilo nedopustivo. Zato ćete svi čitati, ako budete čitali, isti tekst, s istim riječima, pisanim na isti način, i s istom porukom, koja će nekom više, a nekome manje sjesti kao što je to pisac želio.

Svaki dio naše egzistencije uređen je tehnologijom, svaki proizvodni proces dio je nje, i svaka konzumacija je obilježena njome. Tehnologija sama za sebe gospodari nama i našim ponašanjem koristili je mi u svrhu «oslobođenja» ili «eksploatacije». Svaka je naša radnja uvjetovana, već zadanim pravilima tehnološkog procesa, čije isprazno ponavljanje jedino garantira uspješno ostvarenje pojedine radnje. Auto neće upaliti ako mi uključimo žmigavce, niti će promijeniti brzinu ako mi zarotiramo retrovizor. Pećnica neće ništa ispeći ako je mi ne uključimo, kao što ni mobitel neće zvoniti ako mu ne stavimo bateriju. Proizvodna traka bilo koje tvornice neće proizvesti ništa ako svaki njen živi i mrtvi dio ne bude radio u skladu s tehnološkim pravilima koja ne možemo mijenjati, koja ne možemo ignorirati, na koja nikako ne možemo utjecati, ako želimo biti dio ovakvog «civiliziranog» društva.

Oslobođenjem pojedinca od hijerarhijskih odnosa živih organizama u tvornici nećemo doživjeti i oslobođenje tog pojedinca od kontrole neživih mašina i mehanizama. Ne, on će i dalje ostati, u sad doduše izmijenjenim odnosima u životnom dijelu društva, rob mašine koja će ga uporno tjerati da čini određene stvari, na određen način, za određenu svrhu da bi dobio točno određen rezultat. Može se reći da taj pojedinac neće više osjećati apsolutnu otuđenost od posla koji radi, jer će svojim radom sudjelovati u proizvodnom procesu određene robe čijim će posjednikom biti on i svi oni koji su ga proizveli prije nego što ju slobodno distribuiraju onima kojima je ta roba potrebna za zadovoljenje bioloških i socijalnih potreba. Ali to, nažalost, ne mijenja činjenicu, da će, ostane li sustav civilizacije ovakav, većina od nas biti svedena na to da radi, čini i ponavlja zatupljujuće akcije svaki dan praveći od nas debile, bez obzira na to je li konačni proizvod u kolektivnom vlasništvu svih nas ili nije.

Preuzmemo li društvo ovakvo kakvo ono je, ne mijenjajući našu ulogu njemu i u prirodnom svijetu oko nas nastavit ćemo graditi i održavati neslobodne odnose lišene autonomije ljudskog djelovanja i interakcije s prirodnim svijetom koji nas okružuje.

Zašto?

Civilizacija kakvu je znamo, kao što smo već rekli, strogo je antropocentristički uređena, što je svakako posljedica tisuća godina uvjeravanja samih sebe, bilo kroz božansko potomstvo, ili kroz znanstvenu istinu, kako smo mi (ljudski rod) bez premca najvrijednije što je život stvorio, i kako sve ostalo, što možda ima svrsishodnu vrijednost, mora biti podređeno zadovoljenju naših potreba. Sve što vidimo i sve što nas okružuje, posebno u ovom sjevernom i zapadnom dijelu zemljane kugle toliko je postalo evidencijom naše civilizacije da se ostaci prirodnog teško mogu naći i vidjeti, a još je teže u njima uživati.

Naš kontakt s prirodom, čiji dio nedvojbeno jesmo, danas se ostvaruje kroz novcem kupljene šetnje kroz utabane staze turističkih kompleksa, zoološke vrtove u kojima naša braća i sestre nemoćno umiru pred našim očima zatvoreni u kavezima, kućne ljubimce lišene njihovog životinjskog ja i pretvoren u ljupke dodatke našim kućanstvima, uništene prirodne habitate kako morske tako i kopnene te zračne, te na, tek poneke, preostale prirodne oaze koje naša ruka još nije dotakla. Ono što smo učinili ovoj hemisferi želimo učiniti i onima koje su barem još pomalo uspjeli zadržati izvorni dio prirodnog životnog ciklusa.

Kapitalizam svoju kontrolu širi, stvaranjem potrošački nastrojenih ljudskih robota koji, da bi zamaglili sami sebi uvid u vlastito ropstvo, svoje otuđenje nadoknađuju cijeđenjem zadnjih prirodnih resursa. Broj ljudi na svijetu prerastao je bilo kakav smisleni odnos prirodne ravnoteže, no bez obzira na sav tehnološki napredak i boljitak većina tog stanovišta živi na ivici siromaštva uzrokovano kapitalističkim društvenim odnosima, tehnološkim napretkom i nametanjem civilizacijskih vrijednosti skrojenih na zapadu cijelom ostalom svijetu. Prirodni prirast pojedinih zemlja bio bi prirodno reguliran promjenama u ponašaju da iste te zemlje nisu prisiljene, pravilima nametnutim od strane zapadnih društava, od svojih ljudi činiti robove, koji, da bi osigurali kakvo takvo potomstvo i nastavak funkcioniranja širih obiteljskih zajednica, moraju većim prirodnim natalitetom osigurati «uspješnost» barem jednom/j od njih u ovakvom društvu. Većina njih živi u potpunom siromaštvu ne samo zato što im je brojnost velika, već zato što su pod pritiskom drugih sustava vrijednosti jednom u svojoj povijesti bili prisiljeni napustiti vlastite načine života i prilagoditi se novima, koji im nikada nisu dali priliku. Njihovo je prirodno okruženje u ime prosperiteta i bogatstva zapada i kapitalizma uništeno, njihov način života onemogućen, a njima je u nasljeđe ostavljena pustopoljina u prirodnom i društvenom svijetu.

Kapitalizmu je antropocentrizam u srži, i primitivisti s pravom smatraju da bi se, uistinu, promijenio svijet nije dovoljno jedne gospodare svijeta zamijeniti drugima, kao što to uostalom svi anarhisti tvrde u slučajevima zamjene političkih vlastodržaca nekim novima (za razliku od njihovih autoritativnih kolega okupljenih u raznoraznim marksističkim, radničkim, socijalističkim i komunističkim partijama), već je potrebno ulogu čovjeka u svijetu, a time i njegov odnos prema sebi i prema ostalim životnim bićima, uključujući planetu na kojoj živimo, u potpunosti srušit i izgraditi novi.

No osobno ne mogu reći da mislim kako je svaka od primitivističke kritike utemeljena, niti smatram da se radi o besprijekorno argumentiranoj ideji koja će zamijeniti sve ostale. Smatram da je za naš pokret, a posredno i svijet, izuzetno važno shvatiti potrebu učenja novih stvari i primjena novih ideja, ne odbacujući ih redom samo zato što su nove, drugačije, radikalnije od onih koje i sami zagovaramo. Problem je sindikalista, ali i primitivista, što svoje teorije i prakse doživljavaju predogmatično, uvjereni u njihovu jedinu ispravnost. Kao što je očito da tehnologija nije i ne može biti upotrijebljena za dobro ukoliko je stvorena na procesu automatizacije i otuđenju kao što tvrde primitivisti, jednako je tako očito da povratak prirodi, koji zagovaraju primitivisti u onom obliku u kojem ga zagovaraju, nije moguć, barem ne sada u ovakvom društvu i ne bi smio biti jedini ispravni način života jer u svojoj «ispravnosti» krije tendenciju autoritativnosti, i ideologije.
Ne možemo graditi novi svijet sada i ovdje ne rušeći upravo procese koji su do izgradnje ovakvog svijeta i doveli, ali jednako tako ne možemo zanemariti činjenicu da je svijet i život u njemu evoluirajući organizam koji svoju slobodnu ekspresiju ne može proživljavati jedino onako kako je to bilo moguće prije 2 000 000 ili prije 100 godina. Svoje ideje, kako to ostvariti, morat ćemo razvijati nadopunjavajući vlastite ideje novima, i istovremeno priznajući vrijednost starih ideja, a ne bježeći od njih.

(prvi put objavljeno: 04, MegaZine za hakiranje stvarnosti> www.uke.hr/04)