Samir Amin: TEORIJA NERAZVIJENOSTI I AKUMULACIJA U SVJETSKIM RAZMJERAMA

Pođimo, dakle, od neposrednih “pojava": “strukturnih" svojstava posredstvom kojih se “nerazvijenost" ispoljava. Ta su strukturna svojstva: 1) sektorske nejednakosti proizvodnosti; 2) dezartikulacija ekonomskog sistema; 3) vanjska premoć. Očito je da ona nisu “tradicionalna".

Heterogenost struktura koje pripadaju različitim ekonomskim dobima izražava se u vrlo neujednačenoj sektorskoj distribuciji proizvodnosti, to jest proizvoda po stanovniku. Najekstremnija teza “dualizma" svodi ovu heterogenost na jukstapoziciju bez međusobnog utjecaja dviju skupina sistema: onog tzv. “tradicionalnog" ili “pretkapitalističkog", koji prethodi kolonizaciji i integriranju nerazvijenog svijeta u međunarodno kapitalistićko tržište roba i kapitala, te onog tzv. “modernog" ili “kapitalističkog", koji je iz te integracije nastao. Već je i ovdje rijeć o pojednostavljivanju koje ne vodi računa o činjenici da je najčešće i sam “tradicionalni" sektor integriran u svjetsko tržište (tako afrički seljak u okviru “tradicionalne" strukture proizvodi robe namijenjene izvozu...). Nejednakosti proizvodnosti su široko rasprostranjene i zajedničke pa, čak i u razvijenim zemljama, napredak nije nikada podjednak, već je uvijek lokaliziran u novim industrijama. U razvijenim zemljama, međutim, postoje snažne ekonomske sile koje teže rasprostranjivanju koristi od napretka na cijelo ekonomsko tijelo - utvrđivanjem cijene, tendencijom k izjednačavanju najamnina u različitim sektorima, te tendencijom k izjednačavanju profitne stope. Ove sile djeluju na taj način da središte privrednog života teži da se preseli u najprogresivnije sektore. Rezultat toga je da je nejednakost, uočena u distribuciji proizvoda po stanovniku, uvijek relativno izmijenjena: odnosi jedan prema dva ili prema tri između najudaljenijih sektora - ekstremni su uočeni odnosi, a masa aktivnog stanovništva je koncentrirana u sektorima koji se kreću oko prosjeka, od indeksa 80 do 120. U nerazvijenim zemljama, naprotiv, odnosi jedan prema četiri, pa čak jedan prema deset ili više, vrlo su česti. Sektorska distribucija aktivnog stanovništva i proizvoda po stanovniku, umjesto da su u značajnoj mjeri paralelne, ekstremno se razlikuju. Tako u “trećem svijetu" kao cjelini ruralno stanovništvo predstavlja dvije trećine do četiri petine ukupnog stanovništva, ovisno od regije i zemlje, dok proizvod poljoprivrede rijetko prelazi dvije petine domaćeg bruto proizvoda. Sile koje u razvijenim privredama šire progres, ovdje ne djeluju ili pak vrlo slabo.

Ovo odsustvo komunikacija između različitih sektora nerazvijene privrede proizlazi iz njene dezartikulacije. Razvijena privreda predstavlja koherentnu cjelinu koju čine različiti sektori što međusobno vrše značajne razmjene - zvane “međuindustrijske" ili “međusektorske". Zbog toga oni izgledaju kao komplementarni, međusobno solidarni: ekstraktivna industrija i energetika daju baznim industrijama glavne sirovine, ove druge pak opskrbljuju - opremom i poluproizvodima - lake industrije i moderniziranu (ili kako kažu “industrijaliziranu") poljoprivredu koje, sa svoje strane, opskrbljuju finalnu potrošnju. Nerazvijenu privredu, naprotiv, čine sektori koji, postavljeni jedan pored drugoga, rneđusobno vrše samo marginalne razmjene, najbitniji dio njihovih razmjena ostvaruje se s inozemstvom. Neke od tih sektora čini nekoliko velikih poduzeća - često su to inozemna poduzeća i filijale velikih međunarodnih jedinica - čiji su pakretači centri izvan nerazvijene privrede. Rudna bogatstva koja eksploatiraju te krupne jedinice - rudarske i naftne - nisu namijenjena zadovoljavanju potreba industrija na licu mjesta, već se izvoze radi opskrbe cjeline industrijskih kompleksa u razvijenom svijetu. U najrazvijenijim među nerazvijenim zemljama ponegdje postoje skupine lakih industrija - strane ili nacionalne. No, zbog odsustva baznih industrija, te industrije finalne potrošnje uvelike ovise od inozemstva gdje nabavljaju opremu i poluproizvade. One, dakle, nemaju “integrirajućih” učinaka i, obraćajući se izravno finalnoj potrošnji, međusobno vrše neznatnu razmjenu. Ista je stvar i sa “tercijarnim" sektorima - transport, trgovina i financijske usluge - koji su izdanci inozemne privrede. Sama je poljoprivreda često sastavljena od sektora koji postoje jedan pored drugog: jedan, zatvoren u sebe, zadovoljavajući sve potrebe vlastitom proizvodnjom, drugi, proizvodeći za izvoz “plantažne kulture". No ova slika o prostoj jukstapoziciji “tradicionalnih” i “modernih" poljoprivrednih sektora nije uvijek u skladu sa stvarnošću, daleko od toga. Vrlo često, naime, isti poljoprivrednici istovremeno proizvode prehrambene artikle i robe za izvoz. Istina je da su, često, u ovom slučaju prehrambeni proizvodi namijenjeni samo vrlo marginalno lokalnoj potrošnji tržišnog tipa, najveći je dio namijenjen vlastitoj potrošnji. Drugim riječima, komercijalizacija ruralne privrede vezana je uglavnom uz inozemnu potrošnju (za izvoz), a samo usputno uz gradsku (lokalna patrošnja). Ova poljoprivreda - čak komercijalizirana - nije modernizirana pa uopće ne troši industrijske proizvode (gnojiva, strojeve, itd.).

Dezartikuliranje sprečava razvoj jednog sektora premda može imati i povoljne učinke na neke druge. Ti su učinci preneseni u inozemstvo, u zemlje opskrbljivače: sektori nerazvijene privrede pojavljuju se kao produžeci vladajuće razvijene privrede. Ova dezartikulacija i njena posljedica, nejednakosti proizvodnosti, sa svoje se strane manifestiraju u strukturi distribucije domaćeg bruto proizvoda i investicija koja se potpuno razlikuje od strukture svojstvene razvijenim zemljama.

Vanjska ovisnost je istovremeno ishodište i rezultanta ove situacije. Ona se najprije izražava u vanjskoj trgovini. Trgovina nerazvijenih zemalja, uzetih pojedinačno ili zajedno, predstavlja ovu osobitost, ne samo time što te zemlje izvoze uglavnom rude ili poljoprivredne sirovine a uvoze industrijske proizvode - što je opće poznato - već prije svega što ove zemlje najbitniji dio svoje trgovine ostvaruju sa razvijenim zemljama dok se, naprotiv, najznačajniji dio trgovine ovih posljednjih realizira među njima samima. Taka danas 80% trgovine razvijenih zemalja - čiji ukupni obujam dostiže 80% svjetske trgovine - čini međusobna razmjena razvijenih zemalja, a 20% razmjene razvijenih sa nerazvijenim zemljama, dok jedva 20% trgovine nerazvijenih zemalja predstavlja interna razmjena u okviru “trećega svijeta". Na taj je način, gledano globalno, “treći svijet" daleko ovisniji od razmjene s razvijenim svijetom nego što je ovaj posljednji ovisan od razmjene s nerazvijenim zemljama. To ne znači da se razvijene zemlje mogu ”odreći" nerazvijenih zemalja, kao što ni sistem ne bi mogao izdržati prestanak razmjena unutar centra. “Kartijeristička" teza je posve besmislena budući su sirovine kojima periferija opskrbljuje centar - za njega od odlučujućeg značaja.[1]

Trgovinska je ovisnost potencirana sve većam financijskom ovisnošću. Tome je fundamentalni razlog što investiranje inozemnih kapitala u nerazvijene zemlje povlači za sobom automatski inverzni tok transfera profita. Uz prosječne stope nagrađivanja kapitala, koje se kreću od 20 do 25% , ovaj odliv profita gotovo da nadmašuje prilv investiranog kapitala i, nakon stanovite razine “pripremanja za eksploataciju", vanjska platna bilanca se preokreće. Ovaj preokret - vrlo karakterističan za povijesnu evaluciju nerazvijenih zemalja - objašnjava prelazak iz faze “pripremanja" novih teritorija otvorenih kapitalu u fazu njihove “pune eksploatacije". Odsustvo stimulativnog efekta inozemnih investicija na proizvodnu strukturu u nerazvijenim zemljama lišava te investicije uloge katalizatora procesa akumulacije koju su mogle imati u slučaju inozemnih investicija u zemlje sa kapitalističkom strukturom (povijesni su primjeri ovog posljednjeg slučaja: evropske investicije u Sjevernu Ameriku, Rusiju i Japan u XIX stoljeću, američke investicije u Zapadnu Evropu u novije daba).

U uvjetima inozemnih investicija u nerazvijene zemlje ravnoteža platne bilance iziskuje, dakle, vrlo brzi porast izvoza, koji ne samo da mora biti brži od domaćeg bruto proizvoda već znatno brži i od porasta uvoza. Mnogobrojne sile, međutim, teže ubrzanju porasta uvoza nerazvijenih zemalja od kojih su najvažnije: 1) urbanizacija praćena nedovoljnim porastom poljoprivredne prehrambene proizvodnje, što dovodi do povećanog uvoza osnovnih prehrambenih proizvoda (žita, riže itd.); 2) vrlo brz porast administrativnih rashoda, u disproporciji s mogućnostima lokalne privrede, koji proizlazi mahom iz činjenice integriranja u suvremene međunarodne odnose i obveza koje iz toga proističu; 3) transformaciija struktura distribucije prihoda i evropeizacija načina života i potrošnje privilegiranih društvenih slojeva (“demonstracioni efekti"); 4) slab razvoj industrije i neravnoteža industrijskih struktura (pretjerano prevladavanje industrija koje proizvode potrošna dobra), što dovodi do nužnosti uvoza opreme i intermedijarnih proizvoda. Kombinirana igra svih navedenih snaga stavlja nerazvijene zemlje u ovisnost od vanjske pomoći koja sve više postaje “tekuća", to jest omogućava samo prevazilaženje najtežih kriza bez rješavanja fundamentalnog problema sve veće strukturne neravnoteže. Pojava zavisnosti je osobitost našega vremena - nakon završetka drugoga svjetskog rata.

S postupnim privrednim razvojem, navedene karakteristike - koje određuju strukturu periferije – ne ublažuju se, već se, naprotiv, pojačavaju. Dok u centru rast jeste razvoj, to jest rast koji integrira, na periferiji rast nije razvoj jer vrši dezartikuliranje. Točnije, rast na periferiji, zasnovan na integriranju u svjetsko tržište, jest razvoj nerazvijenosti (développement du sous-développement).

Zapažamo, dakle, koliko je površno i znanstveno pogrešno poistovjećivanje “nerazvijenasti" sa niskom razinom proizvodnje po stanovniku. Prema najrasprostranjenijem pristupu nerazvijenosti u suvremenoj literaturi, u brojnim publikacijama Ujedinjenih naroda na primjer, zemlje su razvrstane na slijedeće kategorije: najmanje razvijene zemlje, čiji je prihod po stanovniku manji od 100 dolara (Indija, zemlje u unutrašnjoj Africi), nerazvijene zemlje, čiji se prihod po stanovniku kreće od 100 do 300 dolara (Sjeverna Afrika i Bliski istok, obalne zemlje crne Afrike, siromašne zemlje Latinske Amerike, Jugoistočna Azija), zemlje u razvoju, čiji je prihod po stanovniku od 300 do 500 dolara (bogate latinskoameričke zemlje, zemlje proizvodači nafte), razvijene siromašne zemlje, čiji se prihod po stanovniku kreće od 500 do 1.000 dolara (Južna Evropa), razvijene industrijske zemlje, čiji je prihod po stanovniku veći od 1.000 dolara (Evropa, Sjeverna Amerika, Japan, Australija i Novi Zeland, Južna Afrika). To je savršena besmislica, jer, šta može biti zajedničko pretkolonijalnoj i suvremenoj Indiji, čak i uz pretpostavku da se prihod po stanovniku (a njega se uvijek može izračunati) nije promijenio? Pretkolonijalnu Indiju je činilo koherentno društvo (ili društva) kojemu je bilo svojstveno podudaranje njegovih različitih struktura (ekonomskih i drugih), pa se ona može sama za sebe analizirati i objasniti. Suvremenu se Indiju, bez njenih vanjskih odnosa, uopće ne može razumjeti. Uostalom, zar nije očito da se ovdje postavlja pitanje Kuvajta, čiji je prihod po stanavniku (3.290 dolara) veći od prihoda Sjedinjenih Država (3.020 dolara), Venezuele, čiji je prihod po stanovniku veći od rumunjskog i japanskog (780 prema 710, odnosno oko 660 dolara), Portugala čiji je prihod neznatno veči od prihoda mnogih afričkih zemalja (340 dolara prema 230 u Gani).[2] Suvremeni Gabon, koji ima prihod po stanavniku približan francuskom u 1900. godini nije Francuska iz 1900. godine, čak niti u reduciranom modelu, budući su njegove vlastite strukture po svojoj kvaliteti strukture periferije a ne centra koji je zaostao u razvoju.

Kao odgovor na navedena pitanja, suvremena teorija koja se predaje na sveučilištima nudi tezu o “dualizmu".[3] Ta je teza, međutim, premda je dovela do istraživanja koja su omogućila barem manje shematski opis “nerazvijenosti", proistekla iz fundamentalno pogrešne analize. Stvarno ne postoji “jukstapozicija" dvaju društava, jer je “nerazvijena" privreda dio jedinstvenog stroja: svjetske kapitalističke privrede. Ona u tom globalnom sistemu zauzima posebno mjesto iz čega proizlaze određene funkcije koje u njemu vrši. Da bi se razumjelo mehanizme, najprije je potrebno objasniti historijsku genezu kapitalističkog sistema.

Upravo na osnovi te povijesti može biti izgrađena “teorija međunarodne podjele rada" koja omogućava razumijevanje geneze nerazvijenosti i mjesto nerazvijenog svijeta u mehanizmu kapitalističke akumulacije u svjetskim razmjerima. Teorija nerazvijenosti i razvijenosti može biti samo teorija akumulacije kapitala u svjetskim razmjerima. Osnova pogrešnog pristupa teorije nerazvijenosti nalazi se u postojećoj konfuziji između autonomnih pretkapitalističkih privreda i društava, s jedne strane a ta društva i privrede karakterizira koherentnost cjeline, i, s druge, između privreda i društava integriranih u dominirajući kapitalistički svijet na temelju kolonizacije kao povijesne činjenice, a u kojima je kapitalizam nametnut izvana. Naša perspektiva vodi istraživanje u drugom pravcu: analizi jedinstvenog procesa koji je ujedno proces razvoja u centru i proces nerazvijanja, bolje reći “razvoj nerazvijenosti" (prema terminu G. Franka), na periferiji. To nas obvezuje da preciziramo sadržinu različitih koncepata: koncepta rasta, razvoja (pa dakle i rasta bez razvoja), pripremanja za eksploataciju ili modernizaciju kojih je objekt suvremeni “treći svijet"; da analiziramo specifičnu ulogu “trećega svijeta" u mehanizmu sistema u svjetskim razmjerima.

Napomene:

[1] O tome vid.: Pierre Jalée, L’impérialisme en 1970, Paris 1969, poglavlje 2.
[2] Podaci iz 1960, prema BIRD (Međunarodna banka za rekonstrukciju i razvoj).
[3] Po prvi puta je izložena u radu J. H. Bockea, Economics and economic policy of dual societies (New York 1953) i proširena na sociološku domenu od strane Benjamina Higginsa, The dualistic theory of un der developed areas (u: Economic Development and Cultural Change, januar 1956). Vid. njenu kritiku, kad je riječ o Latinskoj Americi, kod Andre Franka (u citiranom radu) i Rodolfa Stavenhagena (7 théses erronées sur L'Amérique Latine).

Tekst iz: Samir Amin, Akumulacija kapitala u svjetskim razmjerama, Izdavački centar “Komunist”, Beograd, 1978. str. 18-23. Pun naslov odeljka: Teorija nerazvijenosti treba biti teorija akumulacije u svjetskim razmjerama.