S naksalitima kroz prašumu, 2. deo
Arundhati Roy:
Zašto moraju umrijeti? Zbog čega? Kako bi sve ovo postalo rudnikom? Da se pretvori u stopu rasta koja ostavlja ekonomiste bez daha.
...
Ustali smo u pet sati. U šest smo već bili u pokretu. U sljedećih nekoliko sati prešli smo još jednu rijeku. Pješačili smo kroz predivna sela. Svako selo ima porodicu indijskih datula[1] koje bdiju nad njim, poput zagrljaja dobronamjernih bogova. Slatki, bastarski tamarind. Oko jedanaest sati sunce je visoko na nebu, a hodanje je manje zabavno. U jednom smo selu uzeli stanku za ručak. Čini se da Chandu poznaje ljude u toj kući. Predivna mlada djevojka očijuka s njim. On se doimlje malo sramežljivim, možda zbog moje prisutnosti. Ručak se sastoji od sirove papaje sa masoor[2] lećom i crvenom rižom. I crvenim chillijem u prahu. Pričekat ćemo da sunce malo izgubi na žestini prije nego što nastavimo put. Zadrijemali smo u sjenici. Posebna ljepota vlada ovim mjestom. Sve je čisto i nužno. Nema nereda. Crna kokoš paradira okolo po niskom zidu od blata. Rešetka od bambusa služi kao stabilizator potpornoj gredi slamnatog krova, no ujedno i kao polica. Na njoj stoje sirkova metla, dva bubnja, pletena slamnata košara, strgan kišobran i cijela hrpa naslaganih izravnatih praznih naboranih kartona. Nešto mi je zapelo za oko. Na kartonu stoji natpis: Ideal Power 90 High Energy Emulsion Explosive (Class-2) SD CAT ZZ.
Oko dva sata smo ponovno krenuli. U sljedećem selu naći ćemo se s Didi (Sestrom, Drugaricom) koja zna koja je sljedeća etapa puta. Chandu ne zna. Ekonomični su čak i s informacijama. Nitko ne zna sve. No, kad smo stigli u selo, Didi nije bila tu. Nema nikakvih vijesti o njoj. Prvi put vidim oblačak brige koji se nadvija nad Chanduom. Veliki se nadvija nada mnom. Ne znam kakve sustave komunikacije imaju, ali što ako je nešto pošlo po zlu?
Smjestili smo se ispred napuštene školske zgrade, malo izvan sela. Zašto su sve vladine seoske škole građene poput betonskih utvrda sa čeličnim roletnama na prozorima i kliznim čeličnim vratima? Zašto nisu poput kuća u selu od blata i slame? Zato što ujedno služe i kao barake i bunkeri. "U selima Abhujmada", kaže Chandu, "škole su ovakve..." Grančicom je po zemlji skicirao plan zgrade. Tri oktogona međusobno spojeni poput pčelinjeg saća. "Kako bi mogli pucati u svim smjerovima". Kako bi potkrijepio svoje riječi nacrtao je strelice (poput trenerske sheme u kriketu - putanje mogućih udaraca bacača). Nema učitelja ni u jednoj od ovih škola, kaže Chandu. Sve su ih otjerali. Ili ste ih vi otjerali? Nismo mi, mi tjeramo samo policiju. No, zašto bi učitelji došli ovamo, kad plaće mogu zaraditi sjedeći kući. Dobro pitanje.
Objašnjava mi kako je ovo "novo područje". Partija ga je tek nedavno osvojila.
Došlo je dvadesetak mladih ljudi. Djevojaka i momaka. Adolescenti ili u ranim dvadesetima. Chandu objašnjava da je to milicija na razini sela - najniži rang maoističke vojne hijerarhije. Nikad prije nisam vidjela nikoga nalik njima. Odjeveni su u sarije i lunghije[3], neki su u izlizanim maslinasto zelenim maskirkama. Momci nose nakit, pokrivala za glavu. Svaki od njih ima pušku koja se puni kroz cijev - bharmaar. Neki imaju i noževe, sjekire, luk i strijelu. Jedan momak nosi improvizirani minobacač napravljen od metar duge galvanizirane čelične cijevi. Stvara puno buke, međutim može se upotrijebiti samo jednom. Napunjena je barutom i šrapnelima i spremna za pucanje. "Usprkos tome, plaši policiju", kažu i nasmijaše se. Čini se da im rat nije glavna briga na pameti. Možda zato jer je ovo područje daleko od domaćeg terena Salwa Juduma. Upravo su dovršili svoje dnevne zadatke: pomagali su pri podizanju ograde oko nekih kuća u selu kako bi se koze zadržale izvan polja. Razigrani su i znatiželjni. Djevojke su opuštene uz momke. Imam radar za takve stvari, i impresionirana sam. Njihov je posao, kaže Chandu, patrolirati, čuvati skupinu od pet do šest sela i pomagati u polju, čistiti bunare ili popravljati kuće - raditi što god je potrebno.
Još ni glasa od Didi. Što se može? Ništa. Čekati. Pomoći rezuckati i guliti.
Nakon večere, bez mnogo razgovora, svi su se posložili u liniju. Očito ćemo krenuti. Sve se seli s nama: riža, povrće, lonci i tave. Napustili smo područje škole i u redu jedan iza drugoga ušli u šumu. Za manje od pola sata stigli smo na proplanak na kojem ćemo noćiti. Ne čuje se apsolutno ništa. U svega nekoliko minuta svi su raširili svoje plave plastične plahte, sveprisutne "jhillii" (bez kojih neće biti Revolucije). Chandu i Mangtu će dijeliti jednu, a jednu su raširili meni. Našli su mi najbolje mjesto, pokraj najboljeg sivog kamena. Chandu kaže da je poslao poruku Didi. Ako je dobije, bit će tu u ranu zoru. Ako je dobije.
Ovo je najljepša soba u kojoj sam spavala nakon dugo vremena. Moj privatni apartman u hotelu s tisuću zvijezda. Okružena sam ovom prekrasnom neobičnom djecom i njihovim neobičnim arsenalom. Svi su maoisti, to je sigurno. Hoće li svi umrijeti? Je li škola za vojnu obuku u džungli za njih? A helikopterska paljba, termovizijska i laserska daljinometarska oprema?
Po cijele dane i noći kroz njihovo selo tutnje kamioni, branik do branika, tisuće i tisuće kamiona koji prevoze rudu do luke Pradip odakle će se izvesti u Kinu. Tamo će se pretvoriti u automobile i dim i gradove koji narastu preko noći. U stopu rasta koja ostavlja ekonomiste beze daha. U oružja za vođenje ratova.
Zašto moraju umrijeti? Zbog čega? Kako bi sve ovo postalo rudnikom? Sjećam se posjeta otvorenim rudnicima željeza u Keonjharu, u Orissi. Tamo je nekoć bila šuma. I djeca poput ovih. Sad je zemlja, poput otvorene crvene rane. Crvena prašina skuplja se u nosnicama i plućima. Voda je crvena, zrak je crven, ljudi su crveni, njihova pluća i njihova kosa su crveni. Po cijele dane i noći kroz njihovo selo tutnje kamioni, branik do branika, tisuće i tisuće kamiona koji prevoze rudu do luke Pradip odakle će se izvesti u Kinu. Tamo će se pretvoriti u automobile i dim i gradove koji narastu preko noći. U stopu rasta koja ostavlja ekonomiste beze daha. U oružja za vođenje ratova.
Svi su zaspali, osim stražara koji stražare u smjenama od sat i pol. Napokon mogu gledati zvijezde. Dok sam kao dijete odrastala na obalama rijeke Meenachal, mislila sam da su cvrčci - koji su se uvijek javljali u predvečerje - zvukovi zvijezda koje se pale spremajući se zasjati. Iznenađena sam koliko mi se ovdje sviđa. Nema mjesta na svijetu na kojem bih radije bila. Tko bih mogla biti večeras? Drugarica Rahel**,** pod zvijezdama? Možda sutra stigne Didi.
.....
Stigli su u rano poslijepodne. Vidim ih izdaleka. Petnaestak ih je, svi su u maslinasto zelenim uniformama, trče prema nama. Čak i izdaleka, prema načinu na koji trče, vidim da su krupne ribe. Narodnooslobodilačka gerilska vojska [4]. Njima su namijenjene termovizijska oprema i laserski navođene puške. Radi njih Škola za vojnu obuku za ratovanje u džungli. Naoružani su ozbiljnim puškama: INSAS, SLR, dvojica imaju AK 47-ice. Vođa trupe je Drug Madhav koji je član partije od devete godine života. Podrijetlom je iz Warangala u Andhra Pradeshu. Bio je uzrujan i ispričavao se. Ponavljao je da je došlo do ogromnog nesporazuma i da se to inače nikad ne događa. Plan je bio da odmah prvu večer stignem u glavni kamp. Netko je u šumskoj vezi ispustio štafetu. Motociklistička ispostava je trebala biti na sasvim drugom mjestu. "Prisilili smo vas da čekate i da toliko hodate. Cijelim smo putem trčali kad smo čuli da ste stigli ovamo." Rekla sam da je sve OK i da sam stigla spremna na čekanje, hodanje i slušanje. Inzistira na tome da odmah krenemo jer ljudi u kampu čekaju, zabrinuti.
Kamp je bio udaljen par sati hoda. Stigli smo u sumrak. Stražari patroliraju u nekoliko slojeva i u koncentričnim krugovima. Bit će da je sto drugova poredano u dva reda. Svi su naoružani. I nasmiješeni. Počinju pjevati: Lal lal salaam, lal lal salaam, aane vaaley saathiyon ko lal lal salaam (Crveni pozdrav pridošlim drugovima). Pjevali su tako nježno, kao da pjevaju narodnu pjesmu o rijeci ili šumskom cvatu. Pjesmom, čestitkom, rukovanjem i stisnutom šakom svatko pozdravlja svakoga, romori Crveni pozdrav, crveni pozdrav...
Osim ogromne plave jhilli rasprostrte po podu u veličini od 4,5 metara kvadratnih, nema drugih znakova "logora". Ova jhilli ima i krov. To će biti moja soba večeras. Ili sam nagrađena za dane hoda ili me se tetoši zbog onoga što slijedi. Ili oboje. Bila je to zadnja večer tijekom cijelog puta koju ću imati krov nad glavom. Za večerom sam upoznala Drugaricu Narmadu koja je zadužena za Krantikari Adivasi Mahila Sangathan[5] (KAMS), a za kojom je raspisana nagrada, Drugaricu Saroju (Sarođa) iz PLGA koja je visoka koliko i njezin SLR, Drugaricu Masseu (što na jeziku gondi znači Crna Djevojka) za čijom je glavom također raspisana nagrada, Drugaricu Roopi (Rupi) mag za tehnologiju, Druga Raju (Rađu) koji je zadužen za koridor koji sam propješačila, Druga Venua (ili Muralija ili Sonua ili Sushila, kako god vam paše), koji im je, čini se, svima nadređen. Možda je član Centralnog Komiteta, ili čak Polit Biroa. Nije mi rečeno. Ne pitam. Materinji jezici su nam gondski, halbi, telugu, punjabski i malayalam. Samo Masse govori engleski. (Stoga komuniciramo na hindskom!) Drugarica Maase je visoka i tiha i čini se da se mora probiti kroz naslage boli kako bi otpočela razgovor. Zbog načina na koji me zagrlila pomislila sam da je čitateljica i da joj u džungli nedostaju knjige. Ispričat će mi svoju priču tek kasnije. Kad mi povjeri svoju bol.
Stižu loše vijesti, to se tako događa u ovoj džungli. Trkač, s "keksima". Rukom pisane poruke na listovima papira, složenima i savijenima u male kvadratiće. Puna vreća. Poput čipsa. Vijesti iz svih krajeva. Policija je ubila pet ljudi u selu Ongnaar, četvero iz milicije i jednog seljanina: Santhu Pottai (25), Phoolo Vadde (22), Kande Potai (22), Ramoli Vadde (20), Dalsai Koram (22). To bi lako mogla biti djeca od sinoć, iz moje zvijezdama osute spavaonice.
Nakon toga stižu dobre vijesti. Mali kontingent ljudi među kojima je i punašni mladi čovjek. I on je u maskirnom, ali njegova izgleda potpuno novo. Svi im se dive i hvale im kondiciju. On se doimlje sramežljivim i zadovoljnim. On je doktor koji je došao živjeti i raditi s drugovima u šumu. Prošlo je mnogo godina otkad je zadnji put neki doktor posjetio Dandakaranyu.
U vrijeme izbora, za cijelo vrijeme trajanja kampanje i možda koji mjesec nakon formiranja vlade, srednjostrujaški političari govore stvari poput "naksaliti su naša djeca".
Vijesti na radiju izvještavaju o sastanku ministra unutarnjih poslova s glavnim ministrima država pogođenih "ljevičarskim ekstremizmom". Glavni ministri[6] Jharkhanda i Bihara drže se po strani i nisu prisustvovali sastanku. Na to su se svi okupljeni oko radija počeli smijati. U vrijeme izbora, za cijelo vrijeme trajanja kampanje i možda koji mjesec nakon formiranja vlade, srednjostrujaški političari govore stvari poput "naksaliti su naša djeca". Moguće je uskladiti satove prema tome kad će promijeniti mišljenje i kad će im izbiti očnjaci.
Upoznala sam Drugaricu Kamlu. Rečeno mi je da se ni u kom slučaju ne smijem udaljiti ni metra od svog jhillija bez da ju probudim. Svatko se u mraku dezorijentira i lako se izgubiti. (Ne budim je. Spavam kao klada.) Ujutro, Kamla mi uručuje plastični žuti paketić otvoren na jednoj strani. Nekoć je u njemu bilo Abisovo zlatno rafinirano sojino ulje. Sad je to moja Noćna posuda. Ništa se ne rasipa na Putu do Revolucije. (Čak i danas neprestano razmišljam o Drugarici Kamli. Sedamnaest joj je godina. O struk joj je opasan pištolj domaće radinosti. A kakav joj je tek osmijeh! No, ako je slučajno nađe policija ubit će je. Možda je prije toga siluju. Nitko neće postavljati pitanja. Jer je ona Prijetnja Unutarnjoj Sigurnosti.)
.....
Nakon doručka, čeka me Drug Venu (Sushil, Sonu, Murali), sjedeći na jhilli prekriženih nogu, promatrajući svijet poput krhkog seoskog učitelja. Slijedi predavanje iz povijesti. Ili točnije, predavanje o povijesti Dandakaranya šume koja je kulminirala ratom koji njome upravo danas kovitla. Nema sumnje, to će biti partizanska verzija. No, koja pak povijest to nije? U svakom slučaju, tajnu se povijest mora učiniti javnom kako bi ju se (uopće) moglo osporavati, proturječiti joj, umjesto da se o njoj jednostvno laže, što se trenutno događa.
Drug Venu ima staložen, umirujući gard i nježan glas koji će u danima koji dolaze izbijati u kontekstu koji će me potpuno obeshrabriti. Jutros priča satima, gotovo neprekidno. On je poput malog upravitelja skladišta s divovskim setom ključeva kojima otključava labirint pretinaca punih priča, pjesama i uvida.
Drug Venu bio je u jednoj od sedam oružanih trupa koje su prije trideset godina, u lipnju 1980. prešle Godavari iz Andhra Pradesha i ušli u Dandakaranya šumu (DK u partijskom žargonu). On je jedan od izvornih pionira. Oni su bili dio Narodne vojne skupine (PWG - People's War Group), jedna frakcija Komunističke partije Indije (marksističko-lenjinistička) [CPI (ML)], izvorni naksaliti. PWG se formalno odvojio u zasebnu samostalnu partiju u travnju te godine, pod Kondapallijem Seetharamiahom. PWG je odlučio osnovati stajaću vojsku za koju im je bila potrebna baza. DK je trebala biti ta baza, prve poslane trupe trebale su izvidjeti područje i početi s izgradnjom gerilskih zona. Rasprave o tome trebaju li komunističke partije imati stajaću vojsku te je li "narodna vojska" kontradiktoran termin, stare su rasprave. PWG-ova odluka o osnutku vojske potječe iz iskustva u Andhra Pradeshu gdje je njihova kampanja za provedbu agrarne reforme ("Land to the Tiller" - "zemlja oračima") dovela do izravnog sukoba sa zemljoposjednicima i rezultirala policijskom represijom neizdrživom bez vlastite borbene sile.
(Do 2004. PWG se spojio s drugim CPI [ML] frakcijama: Stranačkim jedinstvom [Party Unity PU] i Maoističkim komunističkim centrom [Maoist Comunist Center MCC] - koji najvećim dijelom djeluje iz Bihara i Jharkhanda; da bi onda postala ono što je sada, Komunistička partija Indije (M) [Comunist Party of India - Maoist].)
^([1] Tamarindus indica ‒ Tamarind, indijska datula ili indijska urma) S naksalitima kroz prašumu, 1. deo
^(, jedini pripadnik te porodice. Autohtona je afrička tropska biljka (Sudan, Kamerun, Nigerija i Tanzanija). U Indiju je donesena nekoliko tisuća godina prije naše ere ljudskim djelovanjem. Danas je rasprostranjena uzduž cijelog tropskog pojasa. U 16.st. prenesena je i u Meksiko gdje se udomaćila (op.prev).)
^([2] vrsta leće koja se guli, izvana smeđa, iznutra crvena (op.prev.).)
^([3] Lunghi je pamučni (ili svileni, za svečane prilike poput vjenčanja) muški (iako ga mogu nositi i žene) odjevni predmet (u raznim bojama i uzorcima - plavi su izrazito popularni). Kad je rastvoren širok je 115 cm, a dug 200 cm. Razlikuje se od dhotija po duljini i načinu nošenja - nosi se nabrano, no može se nositi vezan na više različitih načina (op.prev.).)
^([4] The Peoples Liberation Guerrilla Army, PLGA (op. prev.))
^([5] Revolucionarna urođenička ženska organizacija)
^([6] The Chief minister odnosno Glavni ministar je predsjednik vlade saveznih indijskih država. On je predsjednik vlade kabineta savezne države. Po indijskom Ustavu, glavnog ministra imenuje guverner savezne države. Glavne ministre država biraju članovi zakonodavnog tijela. Šefa vlade ne bira glasačko tijelo ‒ ono bira samo svoje predstavnike. Predstavnici izabiru premijera savezne države. Tako imenovan predsjednik vlade ima gotovo sve izvršne ovlasti. Za razliku od toga, guverner savezne države ima samo imaginarne ovlasti (op.prev.).)