S naksalitima kroz prašumu, 1. dio

Kad zemlja koja se naziva demokracijom otvoreno objavi rat unutar svojih granica, kako izgleda taj rat? Ima li otpor šanse? Tko su maoisti?

Sažeta, otipkana poruka ugurana ispod mojih vrata u zatvorenoj omotnici potvrdila je dogovor s Najvećom Prijetnjom Unutarnjoj Sigurnosti Indije. Već mjesecima čekam njihov odgovor. Dogovor je da u jednom od navedena četiri termina u jednom od dva zadana dana budem kod Ma Danteshwari mandira u Dantewadi, Chhattisgarhu ‒ kako bi se doskočilo slučajevima ružnog vremena, puknute gume, blokadâ, prijevozničkih štrajkova i ostalih neprilika. U poruci je pisalo: »Spisateljica bi trebala imati fotoaparat, tîku[1] i kokosov orah. Susretač će imati kapu, časopis Hindi Outlook i banane. Lozinka: Namaškar guru-đi[2]«.

Namaškar guru-đi. Pitala sam se očekuju li Susretač i Pozdravljač muškarca i bih li trebala nabaviti brkove.

Dantewada se može opisati na razne načine. To je oksimoron. To je pogranični grad u samom srcu Indije. To je epicentar rata. To je naglavce izokrenut grad.

U Dantewadi, policija nosi civilnu odjeću, a pobunjenici nose uniforme. Nadglednik zatvora je u zatvoru. Zatvorenici su na slobodi (njih 300 pobjeglo je iz starog zatvora prije dvije godine). Silovane žene su u policijskom pritvoru. Silovatelji drže govore na bazaru.

Na obalama rijeke Indravati, u području pod kontrolom maoista, nalazi se mjesto koje policija zove »Pakistan«. Tamo su sela prazna, ali je šuma puna ljudi. Djeca koja bi trebala biti u školi lutaju naokolo. U divnim šumskim selima betonske škole su ili dignute u zrak i leže potpuno razrušene ili su pune policajaca. Pogubni rat koji se zahuktava u džungli rat je kojim se indijska vlada istovremeno i ponosi i kojeg se srami. Operacija Zeleni lov ujedno je i objavljena i zanijekana. P. Chidambaram, ministar unutarnjih poslova (i izvršni direktor rata) kaže da ta akcija ne postoji, da je to medijska fabrikacija. No ipak, pozamašne svote novaca alocirane su za operaciju i mobilizirano je na desetke tisuća vojnika. Iako je bojišnica smještena u džunglama središnje Indije, imat će ozbiljne posljedice za sve nas. 

Ako su duhovi zaostale duše nekoga ili nečega što je prestalo postojati, onda je možda nova četverotračna autocesta koja siječe šumu upravo suprotna duhu. Možda je nagovještaj onoga što tek treba doći.

U Dantewadi, policija nosi civilnu odjeću, a pobunjenici nose uniforme. Nadglednik zatvora je u zatvoru. Zatvorenici su na slobodi (njih 300 pobjeglo je iz starog zatvora prije dvije godine). Silovane žene su u policijskom pritvoru. Silovatelji drže govore na bazaru.

Šumski rivali disparatni su i nejednaki u svakom pogledu. Na jednoj strani nalazi se masivna paravojna snaga naoružana novcem, oružjem, medijima i nadmenošću rastuće supersile. Na drugoj su obični seljaci naoružani tradicionalnim oružanjem, poduprti sjajno organiziranom, visoko motiviranom maoističkom gerilskom borbenom silom s izuzetnom i nasilnom poviješću oružanih ustanaka. Maoisti i paravojska stari su suparnici i već su se nekoliko puta sukobljavali s ranijim  međusobnim avatarima: Telengana pedesetih, Zapadni Bengal, Bihar, Srikakulam u Andhra Pradeshu u kasnim šezdesetima i tijekom sedamdesetih, zatim opet u Andhra Pradeshu, Biharu i Maharashtri od osamdesetih sve do sadašnjosti. Obje strane su dobro upoznate sa suparničkim taktikama i detaljno su proučili borbene priručnike druge strane. Svaki se put činilo da su maoisti (ili njihovi prethodni avatari) ne samo poraženi, nego doslovno fizički istrijebljeni. Svaki put su se oporavili, organiziraniji, odlučniji, utjecajniji nego ikad. Danas, još jednom, ustanak se širi mineralima punim poljima Chhattisgarha, Jharkhanda, Orrise i Zapadnog Bengala - domovine milijunâ ljudi indijskih plemenskih naroda - zemlje snova za koorporativni svijet.

Savjesti liberala lakše je vjerovati da se rat u šumama vodi između indijske vlade i maoista - koji izbore nazivaju prevarom, a parlament svinjcem i koji su otvoreno obznanili svoju namjeru rušenja državnog poretka Indije. Lako je zaboraviti da plemenski narodi središnje Indije imaju povijest otpora stoljećima stariju od Maoa. (To je očigledno, naravno. Da nemaju, ne bi ni postojali.) Ho, Oraon, Kol, Santhal, Munda, Gond - svi su ustajali u više navrata - protiv Britanaca, protiv zamindara[3] i protiv lihvara. Ustanci su okrutno gušeni, na tisuće ljudi je ubijeno, ali ljudi nikada nisu pokoreni. Čak i nakon proglašenja nezavisnosti, plemenski narodi bili su u centru prvog ustanka koji bi se mogao opisati kao maoistički, u selu Naxalbari u Zapadnom Bengalu (odakle potječe riječ naksaliti koja se danas koristi kao sinonim za maoiste). Otada je naksalistska politika nerazmrsivo isprepletena s ustancima plemenâ, što govori jednako mnogo o plemenima koliko i o naksalitima. 

Tradicija pobune ostavila je iza sebe bijesne ljude planski izolirane i marginalizirane od strane indijske vlade. Indijski Ustav, moralni temelj indijske demokracije, parlament je usvojio 1950. Bio je to tragičan dan za plemenske narode. Ustav je ratificirao kolonijalnu politiku i učinio državu skrbnikom nad plemenskom otadžbinom. Preko noći, cjelokupna plemenska populacija postala je skvoterima vlastite zemlje. Zanijekana su im tradicionalna prava na šumske plodove, kriminaliziran je čitav jedan način života. U zamjenu za pravo glasa oteto im je pravo na život i dostojanstvo.

Savjesti liberala lakše je vjerovati da se rat u šumama vodi između indijske vlade i maoista - koji izbore nazivaju prevarom, a parlament svinjcem i koji su otvoreno obznanili svoju namjeru rušenja državnog poretka Indije

Nakon što ih je zamahom čarobnog štapića izvlastila i gurnula u strmoglaveću spiralu siromaštva, vlada je počela iskorištavati njihovu neimaštinu protiv njih. Svaki put kad je trebalo preseliti veliku populaciju - zbog projekata gradnje brana, navodnjavanja, rudarstva - govorila je o »uključivanju plemenâ u mainstream« ili o »plodovima modernog razvoja«. Od desetaka milijuna ljudi preseljenih unutar granica (više od 30 milijuna razmješteno je samo zbog gradnje brana), izbjeglice indijskog »razvoja« velikom većinom su plemenski narodi. Kad vlada počne govoriti o dobrobiti plemenâ, vrijeme je da se zabrinemo.

Posljednji je zabrinutost izrazio ministar unutarnjih poslova P. Chidambaram koji je rekao kako ne želi da plemenski narodi žive u »muzejskim kulturama«. Dobrobit plemenskih naroda nije mu se činila tolikim prioritetom dok je kao korporacijski odvjetnik zastupao interese nekoliko velikih rudarskih kompanija. Možda bi bilo mudro ispitati pozadinu njegove nove tegobe.

U zadnjih pet godina vlade Chhattisgarha, Jharkhanda, Orisse i Zapadnog Bengala sklopile su s raznim korporacijama na stotine Memoranduma o razumijevanju [MOU - Memorandums of understanding] u vrijednosti od nekoliko milijardi dolara, svi su tajni, a tiču se čeličana, tvornica spužvastog željeza, energetskih postrojenja, rafinerija aluminija, brana i rudnika. Da  bi se MOU pretvorio u pravi novac plemenski narodi moraju biti preseljeni.

Stoga, ovaj rat.

Kad zemlja koja se naziva demokracijom otvoreno objavi rat unutar svojih granica, kako izgleda taj rat? Ima li otpor šanse? Bi li trebao imati? Tko su maoisti? Jesu li jednostavno nasilni nihilisti koji plemenskim narodima nameću zastarjelu ideologiju navodeći ih na beznadni ustanak? Koje su lekcije naučili iz svog dosadašnjeg iskustva? Je li oružana borba suštinski nedemokratska? Je li točna »sendvič teorija« prema kojoj su »obična« plemena uhvaćena usred unakrsne vatre između države i maoista? Jesu li »maoisti« i »Plemena« dvije potpuno odvojene skupine kao što se tvrdi? Preklapaju li se njihovi interesi? Jesu li išta naučili jedni od drugih? Jesu li promijenili jedni druge?

.....

Dan pred odlazak majka me nazvala zvučeći pospano. »Razmišljala sam« ‒ rekla je čudnim instinktom kojeg imaju majke - »ovoj zemlji treba revolucija«.

Članak na Internetu kaže da izraelski Mossad uvježbava tridesetak indijskih visokorangiranih policijskih časnika tehnikama ciljanih smaknuća kako bi »obezglavili« maoiste. Po medijima se priča o novom hardveru kupljenom od Izraela: laserski daljinomjeri, termovizijska oprema i bespilotne naprave kakve su vrlo popularne u američkoj vojsci. Savršeno oružje protiv siromašnih.

Vožnja od Raipura do Dantewade traje otprilike deset sati, kroz područja »poharana  maoistima«. To nisu bezazlene riječi. Poharati / pošast impliciraju bolest / zarazu. Bolesti se moraju liječiti. Zaraza se mora istrijebiti. Maoisti moraju biti iskorijenjeni. Na ovakve se naizgled bezazlene načine jezik genocida ušuljao u naš jezik.

Kako bi zaštitili autocestu, sigurnosne snage »osigurale« su uski pojas šume s obje strane ceste. Dublje unutra, nalazi se kraljevstvo »Dada log«.[4] Braća. Drugovi.

U predgrađima Raipura, ogromni billboard reklamira Onkološku bolnicu Vedanta (Vedanta je kompanija za koju je nekoć radio naš ministar unutarnjih poslova). U Orissi, odakle vadi boksit, Vedanta financira sveučilište. Na ovakve naizgled bezazlene načine rudarske kompanije postaju dijelom naše mašte: Nježni Divovi Kojima Je Stvarno Stalo. Naziv za to je KDO Korporativna Društvena Odgovornost.[5] To omogućava rudarskim kompanijama da budu nalik legendarnom glumcu i bivšem premijeru NTR[6], koji je volio glumiti sve uloge iz teluške mitologije - dobre i loše likove, sve odjednom, u istom filmu. KDO je maska skandaloznoj ekonomiji koja stoji u pozadini rudarskog sektora u Indiji. Na primjer, prema posljednjim Lokayukta izvješću[7] za Karnataku, za svaku tonu željezne rude koju iskopa neka privatna kompanija, vlada dobiva tantijem od 27 rupija, a rudarska kompanija zaradi 5 000 rupija. U sektoru boksita i aluminija omjeri su još i gori. Radi se o bjelodanoj pljački u iznosu od više milijardi dolara. To je dovoljno da se kupe izbori, vlade, suci, novine, televizije, NVO-ovi i humanitarne organizacije. Što je tu i tamo pokoja onkološka bolnica?

Ne sjećam se imena Vedante na dugom popisu Memoranduma o razumijevanju koje je potpisala chhattisgarška vlada. No, dovoljno sam uvrnuta da posumnjam u to da ako je tu onkološka bolnica, onda u blizini mora biti i plato rudnika boksita.

Prolazimo Kanker, mjesto poznato po Školi za antiterorističku obuku i ratovanje u džungli[8] koju vodi brigadir B. K. Ponvar, cvilidreta ovog rata, zadužen za preobrazbu korumpiranih, traljavih policajca (slame) u komandose iz džungle (zlato). »Gerilski protiv gerile«- moto škole za vojnu obuku - ucrtano je na stijene. Vojnike se uči da trče, uklizavaju, skaču na i sa helikoptera u letu, jašu konje (iz nekog razloga), jedu zmije i žive od džungle. Brigadir je jako ponosan na treniranje pasa lutalica za borbu protiv »terorizma«. U školi za vojnu obuku svakih šest tjedana diplomira osamsto policajaca. Planira se osnivanje dvadesetak sličnih škola diljem Indije. Policiju se postupno pretvara u vojsku. (U Kašmiru je obrnuto. Vojsku se pretvara u prenapuhanu administracijsko policijsku silu). Naglavce. Izokrenuto. Bilo kako bilo, Neprijatelj je Narod.

Već je kasno. U Jagdalpuru su svi utonuli u san, osim mnogih jumbo plakata Rahula Gandhija koji zovu ljude da se pridruže Kongresu mladih.[9] Ovo mu je drugi posjet Bastaru u zadnjih nekoliko mjeseci i još nije rekao ništa o ratu. Vjerojatno je to prezamršeno pitanje da bi se Narodni Princ u ovom trenutku petljao u njega.

Njegovi menadžeri za odnose s javnošću mora da su udarili šakom o stol. Činjenici da Salwa Judum[10] - strašna zločinačka organizacija sponzorirana od vlade i odgovorna za silovanja, smaknuća, spaljivanje sela i prognaništvo stotina tisuća ljudi iz njihovih domova - vodi Mahendra Karma, zastupnik kongresa MLA [član zakonodavnog odbora] ne pridaje se puno pozornosti u pažljivo orkestriranom publicitetu Rahula Gandhija.

Stigla sam kod Ma Danteshwari mandira puno prije dogovorenog sastanka (prvoga dana u prvom terminu). Nosila sam fotoaparat, mali kokosov orah, i na čelu od pudera napravljenu crvenu tiku. Pitala sam se gleda li me tko i smije li mi se. U roku od nekoliko minuta prišao mi je neki dječak. Nosio je kapu i školski ruksak. Na noktima je imao istrugani crveni lak. Bez Hindi Outlooka i bez banana. »Jeste li vi osoba koja treba ući?«. pitao me. Bez Namaškar Guruđi. Nisam znala što da kažem. Izvadio je vlažnu poruku iz džepa i dao mi ju. Pisalo je: »Outlook nahi mila.« (Nisam našao Outlook.)

»A banane?«

»Pojeo sam ih.« - rekao je - »Ogladnio sam.«

On je baš prijetnja unutarnjoj sigurnosti, nema šta.

Na ruksaku mu je pisalo Charlie Brown ‒ ne sasvim obični bedak. Rekao je da se zove Mangtu. Ubrzo potom saznala sam da je Dandakaranya, šuma u koju ulazim, prepuna ljudi s više imena i fluidnim identitetima. Ta ideja je za mene bila poput melema. Kako je divno ne biti zaglavljen sa sobom, moći postati netko drugi, barem nakratko.

Najveća prijetnja unutarnjoj sigurnosti Indije

Otpješačili smo do autobusne stanice koja se nalazi svega par minuta od hrama. Već se stvorila gužva. Sve se odvilo brzo. Tamo su bila dva muškarca na motociklima. Nije bilo razgovora - samo nijema potvrda, prebacivanje tjelesne težine i buka paljenja motora. Nisam imala pojma kamo idemo. Prošli smo pokraj kuće Policijskog Načelnika[11] koje se sjećam od svog zadnjeg posjeta. On je iskren čovjek, taj SP: »vi'te gospođo, iskreno govoreć' ovaj problem ne možemo riješit ni mi policajci ni vojska. Problem s tim plemenima je da oni ne razumiju pohlepu. Ako oni ne postanu pohlepni, nema nade za nas. Rekao sam svom šefu, uklonite silu i umjesto toga postavite TV u svaku kuću. Sve će se automatski srediti.«

Uskoro smo se vozili izvan grada. Nitko nas nije pratio. Bila je to duga vožnja, tri sata po mom satu. Naglo smo se zaustavili usred ničega, na praznoj cesti s čije je obje strane šuma. Mangtu je sišao. Ja također. Motori su otišli dalje. Uzela sam svoj ruksak i slijedila malu prijetnju unutarnjoj sigurnosti u šumu. Bio je prekrasan dan. Šumsko tlo bio je tepih od zlata.

Ubrzo smo izbili na bijele pjeskovite obale širokog riječnog bazena. Očito je da se hrani monsunima tako da je sada pješčana ravnica po sredini koje teče potok, do gležnja dubok, lak za pregacati preko. Preko je »Pakistan«. »Tamo gosp'đo«, kazao mi je iskreni SP, »moji dečki pucaju da ubiju«. Sjetila sam se toga kad smo počeli prelaziti. Vidjela sam nas na nišanu policijskih pušaka - sićušni likovi u krajbrazu, laka meta. No, Mangtu nije djelovao zabrinuto, stoga sam pratila njegov mig.

Na suprotnoj obali, u kričavo zelenoj košulji na kojoj je pisalo Horlicks![12] čekao nas je Chandu. Nešto starija sigurnosna prijetnja. Dvadesetak godina. Predivnog osmijeha, na biciklu s kanistrom kuhane vode i mnogo paketića kolačića od glukoze za mene, od partije. Došli smo do daha i nastavili hodati. Ispostavilo se da je bicikl paravan. Staza je cijelim putem bila takva da se po njoj ne može voziti bicikl. Pentrali smo se strmim brdima i spuštali stjenotivim strminama uz neke poprilično opasne litice. Kad ga nije mogao voziti, Chandu bi podigao bicikl iznad glave i nosio ga kao da je lak poput pera. Počela sam razmišljati o njegovom neobičnom izgledu seoskog momka. Saznala sam (mnogo kasnije) da zna rukovati svim vrstama oružja »osim LMG-om« - objasnio mi je veselo.

Pola sata, dok nam se putevi nisu razmimoišli, hodali smo s tri prelijepa pijana muškarca s cvijećem u turbanima. U sumrak su njihove naramene torbe počele kukurikati. U njima su bili pijetlovi koje su nosili na tržnicu ali ih nisu uspjeli prodati.

Čini se da Chandu može vidjeti u mraku. Ja moram upaliti baklju. Počinju se oglašavati cvrčci i uskoro se čuje cijeli orkestar, zvukovna kupola nad nama. Žudim za tim da pogledam noćno nebo, no ne usuđujem se. Moram gledati kud hodam. Korak po korak.

Koncentrirano.

Čujem pse. No ne mogu procijeniti koliko su daleko od nas. Tlo je postalo ravno. Ukrala sam pogled k nebu. I postala ekstatična. Nadam se da ćemo uskoro stati. »Uskoro«, kaže Chandu. No, ispostavilo se da je to uskoro još sat vremena hoda. Vidim siluete divovskih stabala. Stigli smo.

Selo se čini prostranim, kuće su dosta udaljene jedne od drugih. Ušli smo u prekrasnu kuću. Gori vatra, nekoliko ljudi sjedi oko nje. Više ih je vani, u mraku. Ne mogu procijeniti koliko ih je. Jedva da ih raspoznajem. Čuje se žamor. Lal Salaam Kaamraid (Crveni pozdrav, drugarice). Lal Salaam, odgovaram. Premorena sam. Domaćica me poziva unutra i daje mi piletinu s karijem kuhanu s graškom i crvenom rižom. Izvrsno. Njezino dijete spava pored mene, a njene srebrne nanognice odsijavaju u svjetlosti vatre.

Nakon večere rastvorila sam vreću za spavanje. Zatvarač ima čudan, parajući zvuk. Netko je upalio radio. BBC-jeve vijesti na hindskom. Anglikanska crkva povukla je sredstva iz Vedantinog projekta Niyamgiri zbog devastacije okoliša i narušavanja prava plemena Dongria Kondh. Čuju se kravlja zvona, šmrkanje, komešanje, goveda prde. Sve je na svom mjestu. Sklapaju mi se oči.

---

^(1. Točka od praha različitih boja koja se u Indiji utiskuje na čelo, a koju nose i muškarci i žene (op.prev.).
2. Zdravo, guruđi (guru - učitelj, đi - honorifik op.prev.).
3. Feudalni zemljoposjednici
4. Plemena maoiste nazivaju »Dada log« što znači starija braća. Dada znači brat u bengalskom (op.prev.).
5. CSR, Corporate Social Responsibility (op.prev.)
6. N. T. Rama Rao, bivši Glavni ministar Andhra Pradesha i teluški filmski glumac
7. organizacija za nadzor vlade
8. Counter Terrorism and Jungle Warfare Training School (op. prev.)
9. Rahul Gandhi je izgledni nasljednik »kongresne dinastije«, dominantne klike unutar vladajuće Kongresne stranke. Rahulova majka je Sonia Gandhi, trenutna predsjednica stranke koja je tron naslijedila nakon smrti supruga, Rajiva Gandhija ubijenoga 1991. On je pak mantiju naslijedio od svoje majke, Indire Gandhi, koju je 1984. ubio vlastiti tjelohranitelj. Otac Indire Gandhi je bio nitko drugi do li Jawaharlal Nehru, prvi Premijer Nezavisne Indije i neprikosnovneni prvak »velikih brana«.
10. Purification Hunt / Akcija čišćenja (op.prev.)
11. SP - Superintendent of Police (op. prev.)
12. Naziv kompanije i mliječnih napitaka koje proizvodi GlaxoSmithKline u VB, Južnoj Africi, Indiji, Novom Zelandu, Bangladešu, Pakistanu, Jamajci i pod licencom na Filipinima i u Maleziji (op.prev.).)