Razvoj pokreta kroz tri faze: 2001.

ČETVRTI SVJETSKI RAT

Dražen Šimleša

Sljedeća godina započinje s prosvjedom 20.000 ljudi za vrijeme Busheve inauguracije u Washingtonu DC-iju, uz izražavanje otvorene optužbe za izbornu krađu. Osiguranje na WEF-ovom zasjedanju u Davosu zbog takvog zahtjeva SAD-ove delegacije, toliko je iziritiralo druge delegate da su kao u nekakvom teatru apsurda sami učinili prosvjed sjedanjem na pod i odgodili početak Clintonovog govora. Za to vrijeme odvija se po prvi put Svjetski socijalni forum (WSF) u Porto Alegreu. WSF je trebao odigrati ulogu alternative WEF-u i okupiti aktiviste kako bi raspravljali o alternativama agresivnoj globalizaciji i kapitalizmu pa je i nazivan "drugi Davos" (Houtart i Polet, 2001). Farmeri za vrijeme WSF-a odlaze uništiti Monsantove GM usjeve. WSF je time otvorio put za pokret, gdje će biti manje usmjeren na druge prekidajući i blokirajući njihove sastanke i konferencije, a više na kritičko preispitivanje vlastitih strategija i ciljeva.

Zapatisti ponovno šokiraju svijet. U veljači 2002. godine, 23 najtraženijih ljudi u Meksiku, zapovjednici EZLN-a, izlazi iz ilegale džungle i kreće na prosvjedni Marš za dostojanstvo urođenika prema Meksiko Cityju. Sam marš je bio doveden u pitanje budući da je Crveni križ odbio osigurati pratnju zapatistima. Mnogi su odvraćali od ovog puta Subcommandante Marcosa i druge iz EZLN-a opisujući takvu ideju kao pravo samoubojstvo. Pored toga što su svi bili na hitnim listama za uhićenje koje je izdala meksička vlast prije par godina, kao mogući problem postavilo se i pitanje osiguranja karavane od 50-ak autobusa zbog mogućih napada desničarskih paramilitarnih skupina tokom putovanja karavane. Dio osiguranja dobila je talijanska Ya Basta, ali su se neki ljudi žalili na njihovu bahatost i pretjeranu revnost pa su nastavili put samo kao dio karavane. Vjerojatno su bili pod velikim pritiskom zbog opće zabrinutosti za sigurnost karavane. Putujući preko 1000 kilometara u karavani od 50-ak autobusa, Zapatisti i njihovi suputnici organizirali su u 13 meksičkih pokrajina 77 javnih događanja, rasprava i fešti. Kako su se približavali glavnom gradu raslo je i uzbuđenje, a od ulaska u grad pa do glavnog trga 2 milijuna ljudi dočekalo ih je na ulicama kako bi im poručili No estan solos (Niste sami). Komandatica Esther po prvi put u povijesti kao predstavnica žena autohtonog stanovništva drži govor u kongresu, zastupnicima i zastupnicama. Za vrijeme govora zamaskirane Esther dio parlamentarca napušta dvoranu iz prosvjeda, jer je njenom pojavom "narušen poslovnik".

Globalni dani akcije proglašeni su za travanj, kada će se održati sastanak predstavnika vlada američkih kontinenata o slobodnoj trgovinskoj zoni (FTAA) od Aljaske do Patagonije. Šesti sastanak o ugovoru FTAA održan je u Quebec Cityju (Kanada). Bez obzira što bi takav ugovor utjecao na živote 800 milijuna ljudi, glavne odredbe i značajke ugovora i dalje ostaju tajne, što samo dodatno pojačava nepovjerenje pa nas ne treba čuditi da se FTAA naziva NAFTA-om na stereoidima. Mjesto održavanja sastanka o FTAA ograđuje se velikom žičanom ogradom, te je prigodno nazvana "zidom srama" pri čemu je isticano odijeljivanje političke i ekonomske elite od ljudi. Na prosvjede izlazi 20.000 ljudi unatoč zatvorenim granicama, ali se prosvjednici dijele na predstavnike sindikata i nekih NGO-ova koji odlaze od ograde i suzavca u mirniji park poslušati 22 govora, te na druge prosvjednike koji sudjeluju na Karnevalu protiv kapitalizma te se zajednički koncentriraju na "zid srama" i kreću u njegovo rušenje kao protest protiv granica. Prosvjedi solidarnosti održavaju se i drugdje po Sjevernoj i Južnoj Americi, a nikakav konkretniji ugovor o FTAA nije potpisan, što je ostavilo još jednom osjećaj zadovoljstva unutar pokreta. Tisuće ljudi prosvjeduje u Johannesburgu u Južnoj Africi, zbog vladine odluke da prepusti vodovod i vodoopskrbu cijelog grada francuskoj korporaciji Suez Lyonnaaise des Eaux. U Švedskoj, zemlji simbolom uređene demokracije i socijalne države, za vrijeme prosvjeda protiv EU-a u Göteborgu, policija puca s pravim mecima na prosvjednike i ranjava ozbiljno troje od njih. Već prije su započeli sukobi s policijom, budući da je unatoč prethodnom dogovoru, nasilno upala u mjesto sastanka aktivista, prebila zatečene i uhtila 200 ljudi. Švedska policija pušta u medije snimku kako bi prikazakla pucnjavu kao samoobranu, a sami mediji snimku komentiraju kao lošu montažu te puštaju originalne snimke gdje se vidi da policija puca direktno u leđa nenaoružanih prosvjednika (Neale, 2002). Sindikati i aktivisti prosvjeduju u Barceloni kako bi unaprijed odagnali Svjetsku banku da u tom gradu održi svoj godišnji sastanak. Na prosvjedu slave, jer je iz Svjetske banke objavljeno da se sastanak odgađa te da će biti obavljen virtualno. Mediji obajvljuju fotografije gdje se policijski agenti vide kako razbijaju izloge i i zazivaju nerede kako bi isprovocirali sukob policije i prosvjednika. Nekoliko tisuća ljudi prosvjeduje u Salzburgu protiv sastanka WEF-a. Policija dobija odriješene ruke da puca na prosvjednike s pravim mecima ukoliko to procijene potrebnim.

 

Sastanank G8 u Genovi označen je kao poseban "globalni dan akcije". Tenzije s policijom u zapadnim zemljama počele su se opasno približavati vrhuncu. U Göteborgu je policija pucala na prosvjednike, u Salzburgu imala dozvolu upotrijebiti prave metke, a pred Genovu je objavljena vijest kako je talijanska vlada naručila 100 mrtvačkih vreća. Dapače, čak su i sami prosvjedi nekoliko mjeseci prije sastanka G8 bili okarakterizirani od strane Berlusconijeve vlade kao ilegalni. Vijesti poput onih o bombama pronađenima u blizini državnih agencija samo su još više pojačavale takvu atmosferu. Ipak, nakon što aktivisti okupljeni u koaliciju preko 1000 raznih grupa i organizacija Genoa Social Forum nisu popustili u namjeri da prosvjeduju na ulici, talijanska vlada i policija dozvoljavaju određene rute za prosvjede i osiguravaju smještaj za prosvjednike. Sve ta nervoza i tenzije normalno se prebacuje i na sam pokret. Unutar GSF-a postoje nesuglasice kako prosvjedovati i postupiti u trenutku sve izvjesnijega policijskog nasilja. Par tjedana prije prosvjeda najjača aktivistička organizacija u Italiji Ya Basta, povezana s tutte bianche taktikom, objavljuje "deklaraciju rata" protiv G8 sastanka. Mnogi unutar GSF-a ne odobravaju takvu "ispraznu ljevičarsku retoriku" koja u stvarnosti ništa ne znači te se ističe da su se u Ya Basti malo previše i zapravo krivo zanijeli svojim zapatističkim idolima. Premda je svima bilo jasno kako Ya Basta ne misli započeti pravi rat s G8 i policijom, dio grupa u GSF-u smatra takav potez nepotrebnim provociranjem policije ili zadovoljivanjem Berlusconijeve vlade koja uporno plaši javnost kako će prosvjednici biti nasilni. I sam način prosvjedovanja bio je predmet brojnih debata. Naime, pacifisti su zahtijevali da se policija ne provocira, dok su mnoge druge grupe, uključujući Ya Bastu s tutte bianche taktikom, Globalise Resistance, radikalni sindikat COBAS i druge, najavile rušenje žičane ograde kao simbola nejednakosti i neravnopravnosti u svijetu. Isto kao u Quebecu oko tzv. crvene zone u koju nije smio ući niti jedan prosvjednik, a gdje je bio sastanak skupine G8, podignute su ogromne ograde kroz brojne ulice i uličice Genove. To je uključivao čitav niz različitih pristupa i taktika koje su trebale biti zadovoljene. No da bi dobili pravi uvid u izvjesnu kaotičnost pomirivanja svih tih vrijednosti, želja i ciljeva dobro nam može poslužiti zaključak jednog sudionika tih predprosvjendih sastanaka GSF-a: "Časne sestre će se moliti za ukidanje duga zemljama u razvoju pet kilometara daleko od crvene zone; dio pacifista će prosvjedovati, ali neće niti pokušati ući u crvenu zonu; dio prosvjednika okrenutih prema nenasilnoj direktnoj akciji, uglavnom okupljenih unutar pink bloc taktike će ući u crvenu zonu i pokušati prekinuti sastanak G8; Globalise Resistance će pokušati ući u crvenu zonu, ali se neće sukobljavati s policijom; Tutte bianche i COBAS su izjavili kako će pokušati probiti se u crvenu zonu i kako si zadržavaju pravo na samoobranu ako ih policija napadne" (Neale, 2002: 26). Na kraju se dogovorilo kako GSF neće koristiti ratnu retoriku, kako neće biti nikakvog oružja (pod čim se misli na štapove, kamenje, molotovljeve koktele...), kako neće biti niti uništavanja izloga i druge imovine u gradu. Također je donesen zaključak kako se neće napadati niti policija. GSF je time postigao svoj cilj da poštuje svoje različitosti, ali i da donese neke temeljne odluke. Upravo zbog poštivanja svačijeg stava, odlučeno je kako će s obzirom na različite taktike prosvjedovati zajedno na ulicama, ali odvojeno u različitim dijelovima. Aktivisti i aktivistkinje su se dogovorili/e o međusobnom poštivanju i nekritiziranju drugačijih izbora i taktika. Premda danas kada se gleda na odluke GSF-a, nije jasno kako se mislio ući u crvenu zonu, a ne sukobiti se s policijom. Također predstavnici GSF-a su imali, kako će se kasnije pokazati još jedan problem. U GSF-u nisu sudjelovale, pa niti željele sudjelovati militantne anarhističke i druge radikalno lijeve skupine, posebno ne oni koji su na prosvjedima namjeravali participirati u black bloc taktici. Ovaj najmilitantniji dio prosvjednika što zbog samodovoljnosti i vlastitog getoiziranja, a što zbog propusta samih ljudi u GSF-u da ih uključe u razgovore prije prosvjeda, na kraju nije imao svoju dogovorenu rutu s ostalim prosvjednicima. Takva katastrofalna organizacija prosvjeda kakvih dugo nije bilo viđeno u Europi pa i šire, s današnje točke gledišta čini se nevjerojatnim propustom. Naime, black bloc kao integralni dio svoje taktike ima i uništavanje imovine, a i sukobe s policijom kao slugama sistema, i čini se kao pravo bacanje pod tepih pretpostavka ili ponašanje u GSF-u da se ovakva taktika može ignorirati u Italiji i Europi, gdje black bloc taktika ima svoje temelje i početke. Ipak, svi su imali jednu zajedničku odluku - da na prvom danu kada su proglašeni prosvjedi za prava imigranata neće biti nikakvog nasilja kako se imigrante ne bi dovodilo u potencijalno opasnu situaciju hapšenja i deportacije.

Drugi dan je bio određen za razne oblike građanske neposlušnosti i pokušaja ulaska u crvenu zonu, dok je treći dan trebao biti finale, ali bez ulaska u crvenu zonu, već kao zajednički prosvjed svih unutar pokreta. Unatoč svim tenzijama i organizacijskim problemima, unutar pokreta je Genova označena kao "moraš ići" mjesto, i zbog optimizma unutar pokreta, a i specifičnosti Italije kao zemlje gdje je pokret u svim svojim varijantama i dimenzijama jak dodatno je mamila. U Njemačkoj je po novinskim anketama podršku prosvjednicima u Genovi davalo oko 70 posto ispitanih, u Grčkoj 67 posto, u Francuskoj preko 60 posto. Jedan od najpozantijih slogana bio je "vi ste G8, mi smo 6 milijardi" (Neale, 2002), pri čemu se mislilo kako aktivisti predstavljaju cijeli svijet. Odluka o mirnim prosvjedima na prvi dan, kasnije je od svih ispoštovana i 50.000 ljudi prvog dana u Genovi mirno prosvjeduje u zaista karnevalskoj atmosferi.