Queer ispit za Bosnu i Hercegovinu
Jedna od glavnih vijesti ovih dana je održavanje prvog Queer Sarajevo Festivala, vijest koja je uzburkala medije, dežurne dušebrižnike i kvazimoraliste u cijeloj BiH, što je bilo i za očekivati ako se uzme u obzir općepoznato stanje bosanskohercegovačkog mentaliteta, blago rečeno patrijarhalno i tradicionalistički orjentiranog. Queer osobe (u najširem smislu, pod kojim podrazumijevamo kompletnu LGBTQ populaciju) ne samo da su marginalizirane, društveno, kulturno i politički, njihova marginalizacija od strane zatvorenog primitivnog mahalskog duha ide od svakodnevnih vulgarnih provokacija do ugroženosti po život i zdravlje. U takvom okruženju udruženje Q se odvažilo na hrabar ali i nadasve potreban korak – organizaciju pomenutog festivala. Prema riječima organizatora festival treba da bude "prostor u kojem će se izazvati i preispitati heteronormativne i patrijarhalne vrijednosti, posebno one skoncentrirane oko pitanja identiteta i seksualnosti, viđenih u kontekstu roda, spola i seksualne orijentacije. Na Festivalu će se govoriti o motivacijama, inspiracijama, strahovima, izazovima, pobjedama, te razočarenjima iz aktivističkih i ličnih perspektiva.".
U međuvremenu napadi i kritike ne jenjavaju. Nekako najglasniji, možda zato što su medijski najeksponiraniji, su kritičari kleronacionalističke provenijencije, sa zlobnim pitanjima tipa "Ko Bošnjacima podvaljuje gay okupljanje u Ramazanu?" i slično. Jedna od organizatorica, Svetlana Đurković, odgovara slijedeće: "Mi smo proteklu godinu radili na ovom projektu i ne znam da li bih potrošila vrijeme samo da bih nekoga provocirala, naročito što je Ramazan, a i među nama ima vjernika i vjernica. Datum festivala utvrdili smo prošle godine u ovo isto vrijeme. To je festival kulture i umjetnosti, kroz čije teme i radove želimo pokazati čime se bavimo. Uostalom, ne možemo organizirati ovakav događaj ako je u Sarajevu filmski festival". Ipak, kritičari kao da ne žele da čuju nikakvo racionalno objašnjenje, nisu spremni na razgovor i razumijevanje, nego je svakim danom sve više onih koji dižu svoj "glas pravednika" protiv jedne manifestacije koja ničim nije agresivna niti provokatorska. Doktor Enes Ljevaković, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, dao je slijedeću izjavu za Avaz: "Organizacija ovog festivala u Ramazanu je neprimjerena i provokativna. Niko nije protiv osjećanja i orijentacije pojedinaca, ali čemu javno ispoljavanje i promoviranje takvih ideja, koje su strane svim religijama. Neka se zatvore u prostorije i rade šta hoće".
Fascinantno je kako su se religiozni moralisti odjednom uspjeli usuglasiti oko jednog tako minornog događaja, upravo ti isti moralisti koji uvijek međusobno pronalaze neke razlike na osnovu kojih zaključuju da je njegova/njihova vjera bolja od tuđe. Nemogućnost kompromisa ili dogovora oko toga da li je njihov i tuđi Bog isti je neupitna, no svi vjerski poglavari se vješto mješaju u politiku gdje su jedni drugima dijametralno suprotstavljeni (unatoč glupostima kakvo je Međureligijsko vijeće ili slične nebuloze), i u tom političkom angažmanu ne prezaju od toga da druge proglase krivima, drugačijima, nepoželjnim, tlačiteljima i sl.
Međutim kada nekoliko slobodnomislećih pojedinaca/ki odluči napraviti Festival kojem bi cilj bio širenje svijesti o queer osobama, o pitanju rodnog identiteta, spolnosti, jednakosti u različitosti, svi se po automatizmu udružuju i zajednički osuđuju "bolest homoseksualnosti". Pišući ovo prvenstveno ciljam na činjenicu da su se po istom pitanju jednako izjasnili i professor FIN-a, islamska zajednica, sarajevska eparhija, vakufska direkcija i biskupska konferencija. Dok još nije bilo naznaka o festivalu, u pojedinim medijima smo mogli čitati kako se otac Vanja Jovanović stavlja u odbranu vladike Kačavende, istog onog Kačavende kojeg će većina pojedinaca iz islamske zajednice proglasiti nečovjekom koji je blagosiljao zločince, nadalje se isti taj Jovanović žali kako se Srbi u Sarajevo neće vratiti, kao što se kardinal Vinko Puljić žali kako iz Sarajeva "cure Hrvati", čemu će se opet Bošnjaci, identificirani kroz IZ, suprotstaviti i reći kako su to neistine i podvale, kako je Sarajevo multietničan, multireligiozan, multikulturan grad. Dugačak je spisak suprotnosti koje se javljaju između religijskih vođa u BiH, ali je samo jedan Queer Festival uspio sve njih zasjeniti i u prvi plan dovesti potrebu da se zajednički (barem indirektno, ako ne spontano) istupi protiv nemoralnih homoseksualaca/ki.
Frapantni i degutantni su i istupi određenih javnih i političkih ličnosti, kao što je npr. izjava gospođe Amile Alikadić-Husović, poslanice u Parlamentu FBiH i šefice Klinike za očne bolesti KCUS-a, koja tvrdi da joj ne smeta održavanje pomenutog Festivala, jer zaboga, ne može joj smetati bolest! Degutatno jer odražava patetični patrijarhalni svjetonazor tako raširen i prisutan u bosanskoj svakodnevnici, a frapantno iz razloga što je pomenuta osoba docentica medicinskih znanosti i šefica jedne Klinike u KCUS-u, a nije joj poznato da već 50 godina Svjetska zdravstvena organizacija ne tretira homoseksualnost kao bolest i ne uvrštava je na svoju listu bolesti. Da ne spominjemo paradoksalne izjave Amira Zukića, generalnog sekretara SDA, koji u jednu rečenicu uspije strpati i pohvalu bosanskohercegovačkog društva kao demokratičnog u kojem svako ima pravo da se izražava kako želi, i pokudu organiziranja festivala koji se poklapa sa datumom mjeseca ramazana, jer je upravo zbog termina održavanje takvog festivala neprikladno i provokativno. Još je dodao da "tim ljudima treba pomoći", jer ih i on, stručan i elokventan kakav jeste, smatra bolesnima.
Još je gora samo nasilna atmosfera koja se podgrijava na Internetu, a koja se kreće od uvreda do javnog pozivanja na linč homoseksualnih osoba, pri čemu se može naići na razne morbidnosti, kao što je ideja da se posude koje imaju rasprskivač na vrhu (kao npr. one od sredstva za čišćenje stakla) napune benzinom kako bi se lakše poprskali homoseksualci, te naknadno zapalili
Ono što je krucijalno je slijedeće: polarizacija po pitanju festivala kao i samih queer osoba se ne dešava u apsolutnom obimu - iako je većina protiv, manjina za, ipak postoje ljudi koji su indiferenti prema homofobiji, kojima je svejedno. Međutim, ne miješati se znači stati na stranu homofobije, ne podići glas protiv nje znači stati na stranu protivnika održavanja festivala, kojem je jedini cilj dati sliku o queer populaciji kao ljudima koji nisu sa marsa, o ljudima koji jednako kao i svi ostali žele normalno živjeti, izlaziti, družiti se, gledati filmove, ići na koncerte, posjećivati izložbe, studirati, i biti priznati takvi kakvi jesu. Ne priznati to sam sebi znači ostati zarobljen u svijetu mržnje prema drugačijem. Osuđivati festival znači mrziti, biti ambivalentan po tom pitanju znači pristajati na mržnju. Iskazati, međutim, toleranciju znači biti svjestan mogućnosti ostvarivanja kontakta sa osobama koje nisu istog seksualnog afiniteta (ma koliko gruba bila ova konstatacija, jer se u ovom slučaju ne radi samo i isključivo o seksualnosti), kontakta sa osobama koje mogu biti moj, tvoj/a, njegov/a ili njen/a, naš prijatelj/ica. Sin, kćerka, brat, sestra ...
Održavanje Festivala sa minimalnim budžetom i gotovo nikakvom potporom, odnosno uspjeh ljudskog i dostojanstvenog održavanja takvog festivala je pod upitnikom. Pod istim tim upitnikom jeste i stanje naše svijesti, naše ljudskosti i dostojanstva. Ukoliko sve prođe kako treba, bez incidenata, to neće automatski značiti da je naše društvo tolerantno i otvoreno, neće značiti ni to da su izljevi mržnje isključivo plod devijantnosti pojedinaca/ki koji se koriste time u cilju izazivanja panike. Također to nažalost neće biti znak da su rješeni svi problemi s kojima se queer osobe susreću u svakodnevnom životu, za takvo nešto nama treba još godina i godina evolucije. Biće to znak da je Festival uspio, i da je udruženje Q uspjelo u svojoj namjeri. Međutim ako se desi bilo šta što bi moglo biti okarakterisano kao napad na rodne manjine isključivo zbog toga, biće to znak da smo svi kolektivno pali na ispitu. A pitanje je hoćemo li imati priliku za popravni.