Oslobođenje životinja i socijalna revolucija
Već neko vrijeme oslobođenje životinja i aktivisti koji se u to ime bore uvučeni su u žestoku raspravu i akciju. Iako je mainstream ljevica rijetko ozbiljno shvaćala teoriju i aktivizam oslobođenja životinja mnogi anarhisti počinju prepoznavati legitimitet te borbe, ne samo kao vrijednu stvar već kao integralan i prijeko potreban aspekt radikalne teorije i revolucionarne prakse. I dok većina ljudi koji sebe nazivaju anarhistima nisu prihvatili oslobođenje životinja i sukladan način života – veganstvo, rastući broj mladih anarhista ipak prihvaća ekologiju i sklopove razmišljanja koji obuhvaćaju oslobođenje životinja kao dio njihove sveobuhvatne prakse.
Predgovor: Oštrenje revolucionarnog oruđa
Prihvatiti veganstvo i odbaciti konzumaciju i uporabu životinjskih proizvoda nije kraj puta već njegov početak; novi početak koji osobi nudi priliku da svakodnevnu realnost sagleda u drukčijem svijetlu. Ipak, pričati o patnji ne-ljudskih životinja i koristima od veganskog načina života često je obeshrabrujuće za vegana pošto je najčešća prva reakcija sugovornika neslaganje s tom idejom. Protivnici veganstva kažu kako je način na koji vegani vide ljudsko – životinjske odnose radikalno pogrešan i kako će na kraju platiti ogromnu cijenu zbog tako besramne društvene nepokornosti. Na kraju, oni prorokuju kako će pogreška veganstva postati očita i kako će s vremenom ideja biti odbačena. Međutim, na čudan su način te kritike (veganstva) točne. Sve dok pojedinac ne shvati što je to što veganstvo čini “nerazumnim” on neće shvatiti istinsku bit koja stoji iza te ideje. Tek kad se osoba upita što je to što u očima ne-vegana veganstvo prikazuje kao pogrešno ona će steći sposobnost da detektira pogrešno razmišljanje koje je uzrok njenog odbijanja da prizna nasilan i nepotreban tretman ljudi prema ne – ljudskim životinjama.
Tek kad se principi veganstva primjene na kompletnu paletu (sistem) nepravdi osoba može shvatiti potrebu za takvim načinom života. Protivnici veganstva su u pravu jer izolirano veganstvo nema smisla i protivno je ideji za koju se u biti bori. I priča se tako nastavlja, otuđenje do kojeg dolazi uslijed kršenja društvenih normi često je dovoljno da pojedinac “preispita” svoje opredjeljenje za veganstvo. Kao filozofija veganstvo prkosi ideologijama koje su ukorijenjene u zapadnoj misli. Za razliku od iracionalnih sustava vrijednosti, nametnutih ljudima od strane institucija sistema, principi veganstva potiču pojedince da se suprotstave dogmama koje su im nametnute te da izgrade novu etiku i sustav vrijednosti koji se temelji na premisama suosjećanja i pravednosti. Suprotstavljanje postojećim sustavima vrijednosti je, međutim, zastrašujući koncept u odnosu na društvo koje se dobrovoljno regrutiralo u dominantne državne socijalne paradigme. Međutim, kako to Brian Dominick vrlo vješto ilustrira u sljedećem eseju, upravo je to suprotstavljanje ono što moramo pristati učiniti ako tražimo istinsku procjenu onoga što nam socijalno oslobođenje može ponuditi. U cjelovitosti ovog procesa veganstvo je samo jedan element u složenoj strukturi socijalne revolucije. To je ono po čemu je ovaj Brianov esej poseban. “Oslobođenje životinja i socijalna revolucija” je kompaktan okvir dizajniran kako bi nam pomogao dok nastojimo prepoznati što nam suosjećanje, kritičko razmišljanje i racionalnost mogu donijeti u našoj simultanoj dekonstrukciji i transformaciji društva. Neumoran u svojem nastojanju da pokrene ovu transformaciju, Brian nas prisiljava da se suprotstavimo opresivnim ideologijama koje nosimo u sebi te da otkrijemo njihove veze s nepravdom koja prožima sve sfere našeg postojanja. Brian vjeruje da je svakome od nas dana sposobnost da izvuče ove neizbježne zaključke. Nije bitno da li ste anarhist koji prilazi veganstvu, vegan koji prilazi anarhizmu ili nijedno od te dvije opcije. Sve što je potrebno je volja da se zasuknu rukavi, “naoštri oružje” i krene sa radom kako bi se s konkretnim naporom dovelo u pitanje društvenu kratkovidnost u doživljaju onog što čini pravedno društvo.
- Joseph M. Smith, Studeni, 1995.
Uvod: Veganarhisti
Već neko vrijeme oslobođenje životinja i aktivisti koji se u to ime bore uvučeni su u žestoku raspravu i akciju. Iako je mainstream ljevica rijetko ozbiljno shvaćala teoriju i aktivizam oslobođenja životinja mnogi anarhisti počinju prepoznavati legitimitet te borbe, ne samo kao vrijednu stvar već kao integralan i prijeko potreban aspekt radikalne teorije i revolucionarne prakse. I dok većina ljudi koji sebe nazivaju anarhistima nisu prihvatili oslobođenje životinja i sukladan način života – veganstvo, rastući broj mladih anarhista ipak prihvaća ekologiju i sklopove razmišljanja koji obuhvaćaju oslobođenje životinja kao dio njihove sveobuhvatne prakse. Isto tako, na mnoge vegane i borce za oslobođenje životinja utjecala je misao i bogata tradicija anarhizma. Ovo se očituje u rastućem neprijateljstvu među nekim borcima za oslobođenje životinja prema statističkom, kapitalističkom, rasističkom i dobno diskriminirajućem (ageism) establišmentu koji konstantno povećava intenzitet represije, ne samo prema ne-ljudskim životinjama nego i prema njihovim ljudskim zastupnicima.
Relativno mlada zajednica boraca za oslobođenje životinja ubrzano postaje svjesna totaliteta sila koje pokreću specističku mašinu – moderno društvo. Kako će ta svijest rasti tako bi trebao rasti i afinitet između boraca za oslobođenje životinja i njihovih više socijalno orijentiranih, suputnika - anarhista. Što više shvaćamo zajedničke elemente i međuovisnost naših borbi koje smo jednom smatrali prilično odvojenim tim više shvaćamo što oslobođenje i revolucija uistinu znače. Osim naših dalekosežnih vizija anarhisti i borci za oslobođenje životinja dijele istu stratešku metodologiju. Bez pretenzija da pričam u ime svih reći ću da pravim anarhistima i borcima za oslobođenje životinja smatram one koji našu viziju nastoje ostvariti svim raspoloživim sredstvima. Svjesni smo, suprotno od onog kako nas doživljava mainstream, da obijesna destrukcija i nasilje neće iznjedriti rezultate kakve očekujemo, ali za razliku od liberala i progresivaca čiji su ciljevi limitirani na reforme, svjesni smo da se istinska promjena može ostvariti samo ako kreativnim pokušajima transformacije ovog opresivnog društva pridružimo i neke destruktivne elemente. Možemo izgraditi sve što poželimo i moramo pokazivati inicijativu gdje god je to moguće, ali također smo svjesni činjenice da slobodan prostor za kreativno stvaranje novih odnosa možemo izboriti samo odstranjivanjem onoga što se suprotstavlja našem oslobođenju. Vegan sam jer suosjećam sa životinjama, smatram ih živim bićima koja posjeduju vrijednost koja nije drukčija od ljudske. Anarhist sam jer na isti način suosjećam i s ljudima jer odbijam pomiriti se sa kompromitiranim perspektivama, polovičnim strategijama i unaprijed prodanim ciljevima. Kao radikalu, moj pristup oslobođenju životinja i ljudi je beskompromisan: apsolutna sloboda za sve ili…!
U ovom eseju želim pokazati kako svaki pristup koji nastoji iznjedriti socijalnu promjenu mora osim razumijevanja socijalnih odnosa nužno obuhvatiti i odnos između ljudi i prirode, što naravno uključuje i ne-ljudske životinje. Također, nadam se da ću pokazati zašto niti jedan pristup koji stremi ka oslobođenju životinja nije ostvariv bez cjelovitog razumijevanja i uključivanja u revolucionarnu socijalnu borbu. Svi skupa moramo postati, da tako kažem, “veganarhisti”.
Što je to socijalna revolucija?
Revolucija je jedna od onih riječi koja za različite ljude ima različita značenja. Ustvari, moglo bi se s velikom sigurnošću reći kako ne postoji dvoje ljudi koji dijele istu ideju o tome što je ustvari revolucija. Smatram da je upravo to ono što revoluciju čini tako posebnom. Kada ja govorim o revoluciji govorim o dramatičnoj socijalnoj transformaciji, ali revolucija u mom slučaju nije definirana objektivnim promjenama svijeta oko mene – poput rušenja države ili kapitalizma. To su za mene samo simptomi. Sama revolucija se ne može pronaći izvan nas samih. Ona se u potpunosti nalazi u nama, ona je u potpunosti osobna. Svaki pojedinac ima vlastitu perspektivu. Svatko od nas vidi svijet na različit način. Ipak perspektive većine ljudi konstruirane su od strane društva u kojem žive. Pogled koji imamo na svijet i na sebe same kod velike većine ljudi uvjetovan je institucijama koje upravljaju našim životima (vlada, obitelj, brak, crkva, korporacije, škola). Svaka od tih institucija je na kraju generalno gledajući dio onog što ja nazivam Sistem (Establishment) - entitet koji postoji isključivo kako bi očuvao moć relativne manjine. Nabijen strašću elite koja žudi za sve većim i većim količinama moći Sistem nužno kroz razne oblike opresije oduzima energiju ostatku svjetske populacije (vlada ostatkom svjetske populacije). Sistem upotrebljava najrazličitije oblike opresije; većina njih je prepoznata no rijetko ih se uistinu razumije, a još rijeđe im se suprotstavlja. Kao prvo tu je klasno uređenje koje služi ekonomskoj opresiji; etatizam – podvrgavanje ljudi političkoj vlasti; seksizam i homoseksizam, opresija temeljena na heteroseksualnoj (muškoj) nadmoći ili patrijarhatu; te rasizam – termin koji obuhvaća opresivno ponašanje bazirano na etnocentrizmu. Osim tih široko poznatih oblika opresije postoji i dobna diskriminacija (ageism) - dominacija odraslih nad djecom i mladim ljudima i na kraju opresije koje proizlaze iz antropocentrizma – specizam i destrukcija okoliša. Kroz povijest ti su opresivni elementi bili pokretačka snaga Sistema te je on uz pomoć istih povećao i koncentrirao svoju moć. Iz toga se razvio sistem u kojem su svi oblici opresije postali međuovisni. Spoj tih različitih opresivnih snaga poslužio im je kako bi se međusobno unaprijedili i nadopunili te povećali vlastitu raznovrsnost i snagu. Sila koja stoji iza institucija koje upravljaju našim životima te u nama formiraju Sistemu poželjne osobine ista je ona sila koja stoji iza rasizma i specizma, seksizma i klasizma itd. Možemo pretpostaviti kako je u tom slučaju većina nas, produkata institucija Sistema, socijalno formirana na način da potičemo i provodimo opresiju kako unutar sebe tako i u odnosima s drugim ljudima.
Revolucija je proces – a ne događaj – u kojem preispitujemo i suprotstavljamo se lažnoj mudrosti i sustavu vrijednosti koji smo usvojili indoktrinacijom. Revolucija je proces u kojem mijenjamo oblike ponašanja koje smo usvojili i naučili. Mi smo sami sebi najveći neprijatelji – uništiti elemente opresije u vlastitim glavama moći će se nazvati revolucijom, a promatranje raspadanja njihovih konstrukata na ulici biti će tek (radostan!) znak ujedinjenog i nesputanog revolta. Socijalna revolucija je kolekcija mnoštva osobnih unutrašnjih procesa i promjena. Radikalna socijalna promjena objektivnih uvjeta u kojima živimo može doći samo kao rezultat takvih unutrašnjih (osobnih) revolucija.
[pagebreak]
Radikalno veganstvo
Radikalizam i veganstvo su riječi čije se značenje također često pogrešno interpretira. Kooptirajući te termine kratkovidni i egocentrični liberali lišili su ih one originalne snage. Ponovno, bez proglašavanja monopola na “istinite” definicije, pokušat ću ponuditi osobnu interpretaciju tih termina.
Radikalizam i ekstremizam, usprkos popularnom vjerovanju, uopće nisu sinonimi. Termin “radikalan” izveden je iz latinske riječi “rad” što znači “korijen”. Radikalizam nije mjera stupnja ideološkog fanatizma, bilo prema ljevici ili prema desnici, već opisuje način pristupanja socijalnim problemima. Radikal je osoba koja doslovno govoreći traži korijen problema kako bi tamo potražila rješenje. Radikali ne ograničavaju svoje ciljeve na reforme. Nije na njima da sklapaju dogovore s ugnjetavačima kako bi donekle ublažili opresiju koja uzrokuje bijedu i jad. To su zadaci koji se obično prepuštaju liberalima i progresivcima. I dok priznaju da se reformama često mogu ostvariti neki dobitci za radikala zadovoljavajući kraj nije ništa osim konačne pobjede – kraj koji se definira revolucionarnom promjenom u korijenu opresije.
Prema mojoj definiciji samo vegetarijanstvo nije veganstvo. I dok je odbijanje konzumacije produkata neljudskih-životinja prekrasan izbor načina življenja ono samo nije veganstvo. Vegan svoj izbor bazira na osnovu radikalnog razumijevanja opresije nad životinjama te je takva osoba izrazito informirana i politizirana. Na primjer, nije rijetko da samo-prozvani vegani opravdavaju svoju upotrebu korporacijskih proizvoda na način da ističu kako su životinje bespomoćne dok ljudi to nisu. Mnogi vegetarijanci ne uspijevaju uvidjeti važnost akcija za oslobođenje ljudi ili ih smatraju sporednima u odnosu na one koji se tiču životinja koje se ne mogu boriti same za sebe. Takve stvari otkrivaju nezanimanje vegetarijanaca liberala prema opresiji koju trpe ljudi, ali i ignoranciju prema duboko ukorijenjenoj vezi između kapitalističkog sistema i industrija koje vrše opresiju prema životinjama. Mnogi ljudi koji se nazivaju veganima i aktivistima za prava životinja, prema mom iskustvu, imaju skromno znanje u području društvenih znanosti te je ono što “znaju” o vezama između društva i ne-ljudske prirode opterećeno pogrešnim interpretacijama. Pa tako nije neobično da vegani tvrde da je konzumacija životinja iz intenzivnog stočnog uzgoja ono što uzrokuje svjetsku glad. Naposljetku, više od 80% ukupne količine žitarica proizvedenih u SAD-u služi kao hrana za stoku dok bi ista ta količina bila dovoljna da nahrani sve gladne na ovom svijetu. Tada se nameće naizgled logičan zaključak kako bi u slučaju da ljudi u SAD-u prestanu jesti meso to automatski dovelo do nestanka problema svjetske gladi – svi gladni bili bi nahranjeni. Čini mi se da i veganski guru John Robbins vjeruje u to. No to je u potpunosti pogrešno! Kad bi već slijedeće godine Amerikanci prestali jesti meso teško da bi se i jedna jedina gladna osoba nahranila od novo oslobođenih žitarica uzgojenih na tlu SAD-a.
Problem svjetske gladi kao i prenapučenosti nije onakav kakvim se na prvi pogled čini. Ti problemi nemaju svoj korijen u dostupnosti resursa već u njihovoj raspodjeli. Elite imaju potrebu održavati stanje oskudice – strogo ograničena ponuda resursa – iz dva osnovna razloga. Kao prvo, vrijednost robe na tržištu kategorično pada kako se ponuda povećava. Kada bi žitarice kojima se sada hrani stoka iznenadno postale dostupne na tržištu hrane koju koriste ljudi ta promjena bi spustila cijenu žitarica ispod svake granice potkopavajući granicu do koje proizvođači ostvaruju profit. Elite koje investiraju u tržište žitarica imaju interese koji odgovaraju elitama koje su uključene u tržište životinjskih proizvoda. Vegetarijanci su skloni mišljenju kako su farmeri koji uzgajaju povrće i žitarice dobri dok su oni uključeni u uzgoj životinja zli. Činjenica je, međutim, da je povrće roba i da oni koji imaju financijske interese u industriji biljne hrane ne žele da njihov proizvod postane široko dostupan ako to znači da će morati proizvoditi više, a uz manji profit. Kao drugo, distribucija hrane na nacionalnoj i globalnoj razini koristi se kao političko oruđe. Vlade i međunarodne ekonomske organizacije pažljivo manipuliraju opskrbom hranom i vodom te na taj način kontroliraju kompletna stanovništva pojedinih zemalja. Hrana se ponekad uskraćuje gladnim ljudima kako bi ih se na taj način održalo slabima i poslušnima dok je u drugim slučajevima njena isporuka dio strategije umirivanja stanovništva koje je na rubu pobune.
Znajući sve ovo može se pretpostaviti kako bi vlada SAD-a, čvrsto kontrolirana od strane privatnih interesa, subvencionirala prekid proizvodnje žitarica kako bi “sačuvala industriju od kolapsa”. Farmerima bi se vrlo vjerojatno platilo da ne uzgajaju žito ili da čak i unište svoje postojeće usjeve. Nije dovoljno bojkotirati industriju mesa te se nadati da će resursi biti preraspodijelljeni da nahrane gladne. Moramo se izboriti za sistem koji će biti formiran na način da uistinu stremi ka zadovoljenju ljudskih potreba što znači da se moramo izboriti za socijalnu revoluciju. Ovo je samo jedna od mnogih veza između eksploatacije ljudi i životinja, ali odlično ilustrira potrebu za totalnom revolucijom. Revolucija u odnosima između ljudi i životinja je usko fokusirana te je ustvari preventirana samom prirodom modernog društva. Osnovni razlog zašto se životinje uopće eksploatiraju leži u činjenici da je nasilje koje se nad njima provodi profitabilno. U većini slučajeva vegetarijanci ovaj dio razumiju. No mesna industrija (uključujući mliječnu industriju, viviskeciju itd.) nije izolirano područje. Mesna industrija neće biti uništena sve dok ne uništimo tržišni kapitalizam koji je njena glavna pokretačka sila. Kapitalistima je mogućnost ostvarivanja lakog profita kroz eksploataciju životinja jednostavno neodoljiva. Profit nije naravno jedini društveni faktor koji potiče eksploataciju životinja. Uistinu, ekonomija je samo jedan oblik društvenih odnosa. Postoje i politički, kulturni te međuljudski odnosi od kojih svaki pojedinačno utječe na percepciju prema kojoj životinje postoje samo kako bi služile ljudima. Kršćanska Biblija i zapadne religije generalno, prepune su referenci na navodno “božansko pravo” ljudi da iskorištavaju naše ne-ljudske “rođake” za vlastite potrebe. Stvarno je apsurdno da u ovom povijesnom trenutku postoji netko tko misli kako je eksploatacija životinja nužnost. Malo je toga što možemo dobiti zahvaljujući patnji ne-ljudskih životinja. No Bog je navodno rekao da ih možemo iskorištavati pa nastavljamo s tom praksom unatoč tome što smo nadišli bilo kakvu realnu potrebu za njom. Vivisekcionisti tvrde kako možemo učiti na ne-ljudskim životinjama i tu tvrdnju koriste kako bi opravdali torturu i ubojstva osjećajnih bića. Radikali moraju shvatiti, kao što vegani već shvaćaju, da je jedina stvar koju možemo naučiti od životinja ta kako živjeti zdravo i u skladu sa našim okolišem. Moramo promatrati životinje u njihovom prirodnom okolišu te tamo gdje je to moguće imitirati njihov odnos s prirodom. Razumijevanje harmonije između ljudi i prirode jednog bi dana moglo spasiti i unaprijediti živote mnogo više ljudi no što će potraga za lijekom protiv raka kroz “znanost” torture na životinjama ikada učiniti. Naposljetku, uzrok većine karcinoma je pogrešan odnos ljudi prema prirodi. Niti jedan radikal ne može očekivati da će se odgovor na ovaj problem pronaći u daljnjem uništavanju prirode kroz eksperimentiranje na životinjama.
Povezanost između specizma i rasizma – između tretmana životinja i tretmana ljudi sa drukčijom bojom kože – također je eksplicitno (i grafički) demonstrirana. U knjizi “The Dreaded Comparison: Human and Animal Slavery” Marjorie Spiegel oštroumno i precizno iznosi zaprepašćujuću usporedbu između načina na koji ljudi tretiraju životinje i načina na koji su bijelci tretirali “inferiorne rase”, tvrdeći kako su “oba odnosa izgrađena na jednoj osnovnoj relaciji – onoj između ugnjetavača i ugnjetavanog.” Kako Spiegel pokazuje, odnos bijelaca prema ne-bijelcima povijesno je uznemirujuće sličan odnosu ljudi prema ne-ljudima. Odlučiti da je jedna vrsta opresije ispravna dok druga nije znači svjesno ograničiti vlastito razumijevanje svijeta oko sebe. Zbog vlastite udobnosti odlučiti se za namjernu ignoranciju. Jedan Monistički* mislilac kaže: “Riješavajmo probleme jedan po jedan”. Kao da se te povezane dinamike mogu sterilizirati i odvojiti jedna od druge. Muška dominacija u obliku patrijarhata i specizam u obliku antropocentrizma poetskom su jasnoćom razotkrivene u knjizi Carol Adams: The Sexual Politics of Meat.
Feministički i veganski pokret imaju mnogo toga zajedničkog i mogu mnogo naučiti jedan od drugog. Nakon što je izložila konkretnu usporedbu između patrijarhalne perspektive i tretmana životinja Adams je opisala i pozvala na prepoznavanje duboke veze između veganskog i feminističkog načina života. Način na koji odrasli tretiraju djecu i mlade, kao i način na koji tretiraju starije osobe jedna je od usporedbi međuljudskih odnosa i odnosa između ljudi i životinja koja, koliko sam ja upoznat, nije detaljno istražena. U oba se slučaja za potlačene smatra da nisu sposobni samostalno odlučivati o svojem djelovanju. I djeca i starije osobe se npr. smatraju slabima i nesposobnima zanemarujući njihov stvaran potencijal za preuzimanje odgovornosti.
Dobna diskriminacija (ageisam) je ukorijenjena u nečemu što je zovem «vladavina odraslih» (adultocracy) a što se odnosi na stanovište da ljudi u odrasloj dobi posjeduju određenu dozu odgovornosti koju se ne može naći kod djece i starijih osoba. Kao i životinje, osobe koje su potlačene zbog diskriminacije na račun njihove dobi tretiraju se kao objekti odvojeni od njihovih individualnih karaktera i vrijednosti. Eksploatira ih se kad god je to moguće, podilazi im se kad ih se smatra “slatkima” no gotovo nikad ih se ne respektira na način na koji se respektira odrasle osobe. Činjenica da su djeca, starije osobe i životinje živa, misleća i osjećajna bića zanemarena je u potrazi odraslih osoba za dominacijom i moći. Kao što je slučaj kod patrijarhata, vladavina odraslih ne iziskuje formalnu hijerarhiju već svoju dominaciju provodi na način da uvjeri žrtve kako su one uistinu manje vrijedne od svojih odraslih tlačitelja.
Ne–ljudi se također vrlo lako mogu obezvrijediti. Lišiti ih bilo kakve slobode da razviju individualni karakter je glavni korak u tom smjeru. Nema nikakve sumnje da je država na strani onih koji eksploatiraju životinje. Uz malobrojne iznimke zakon je usmjeren izrazito protiv životinja. Sve ovo je najbolje demonstrirano kroz vladine subvencije mesnoj i mliječnoj industriji, subvencije viviskeciji i iskorištavanju životinja u vojne svrhe te suprotstavljanju onima koji se pružaju otpor industriji eksploatiranja životinja. Političari nikad neće shvatiti zašto bi država trebala štititi životinje. Na kraju krajeva, sve sfere društvenog života zanemaruju i potiču njihovo iskorištavanje. Djelovanje u ime trenutačnih (ljudskih) “interesa” birača će uvijek značiti, koliko god to bilo apsurdno, djelovanje protiv interesa životinjskog carstva. Kontra ogromnog biračkog tijela (životinjskog) koje se tek mora izboriti za pravo glasa. No anarhist se pita: Čak da se životinjama i prizna pravo glasa te se tada kroz glasovanje konstatira potreba za njihovom zaštitom, bismo li tada živjeli u boljem društvu? Odnosno, želimo li zaista da država stoji između ljudi i životinja ili bismo radije eliminirali potrebu za takvom barijerom. Većina bi se složila da bi najbolje bilo kada bi ljudi sami, bez prisile, odlučili odbaciti konzumaciju životinja. Između ostalog, ako je zabrana alkohola izazvala toliko kriminala i nasilja kao što jest, zamislite kakve bi samo društvene sukobe prouzročila zabrana mesa! Kao što državna politika za suzbijanja droga nikada neće stati na kraj problemima nastalim zbog fizičkih ovisnosti i narko podzemlja tako niti legalni “Rat protiv mesa” ne bi imao šanse u zauzdavanju eksploatacije životinja. Takva bi mjera samo prouzročila dodatne probleme. Korijen ovakvih problema je u društvenom konstruiranju i neprestanom pojačavanju lažnih potreba. U društveno konstruiranoj želji da proizvodimo i konzumiramo stvari koje nam nisu uistinu potrebne. Danas nam cijelokupno društvo sugerira da su droge i meso ono što nam je “potrebno”. Ono što nam je uistinu potrebno je uništenje takvog društva! Vegan/ka mora ići dalje od monističkog razumijevanja opresije nad ne-ljudima te spoznati da je izvor te opresije u ljudskim društvenim odnosima. Što je još važnije, vegan/ka mora svoj način života proširiti i na stalan otpor prema svim oblicima opresije nad ljudima.
[pagebreak]
Nasilje u svakodnevnom životu
Rijetki se ne bi složili sa konstatacijom da je naše društvo uglavnom utemeljeno na nasilju. Čini se da je nasilje svuda oko nas. Korporativni mediji (sa svojim slikama) samo eksponencionalno pojačavaju tu predodžbu. Nasilje koje je dio naše kulture i dio samog našeg postojanja neupitno ima dubok utjecaj na nas kao osobe i to u mjeri koju ćemo teško ikada do kraja uistinu spoznati. Oni nad kojima se vrši nasilje obično su u velikoj mjeri lišeni bilo kakve kontrole nad svojim životom, lišeni su bilo kakve moći. Kada uočimo da smo izgubili moć jedna od naših uobičajenih reakcija jest borba za očuvanje ono malo moći što nam je ostalo na raspolaganju. Nakon što smo usvojili efekte opresije nosimo ih u sebi te na kraju i sami postajemo ugnjetavači. Žrtve nasilja nažalost često i same postaju počinitelji nasilja baš zbog toga što su i same bile izložene nekom obliku opresije. Kada se nad nekim vrši fizičko nasilje vrlo je vjerojatno, i čest je slučaj, da će ta osoba to pokušati iskaliti nad nekim drugim. Ako to uzmemo u obzir jasno je zašto je zlostavljanje životinja – bilo direktno kroz maltretiranje kućnih ljubimaca ili indirektno kroz proces jedenja mesa - povezano s nasiljem u društvu. Ljudi koje se zlostavlja skloni su zlostavljati druge, a životinje su među najslabijim i najbespomoćnijim žrtvama. Ovo je još jedan snažan argument da se oni koji se brinu za dobrobit životinja usprotive društvenoj opresiji. Štoviše, ova uzročno-posljedična dinamika djeluje u oba smjera. Pokazalo se kako su ljudi koji su nasilni prema životinjama – bilo direktno ili indirektno – također skloniji nasilju nad drugim ljudima. Osobe koje se hrane vegetarijanskom hranom su obično manje nasilne od osoba koje jedu meso. Osobe koje zlostavljaju svoje kućne ljubimce obično se ne zaustavljaju na tome već često kasnije nastradaju i njihova djeca i partneri. Apsurdno je smatrati kako će se društvo koje vrši opresiju nad ne-ljudskim životinjama moći transformirati u društvo koje nije opresivno prema ljudima. Prepoznavanje opresije nad životinjama stoga postaje preduvjet radikalne društvene promjene.
Otuđenje u svakodnevnom životu
Izvor opresije je otuđenje, tvrde radikali. Ljudi su društvena bića. Sposobni smo suosjećati. Možemo razumjeti da postoji nešto kao društvena dobrobit, opće dobro. Iz razloga što prema drugima osjećamo empatiju, oni koji huškaju naša društva, zajednice i pojedince jedne protiv drugih ili ljude protiv prirode moraju nas otuđiti od posljedica našeg djelovanja! Nije lako uvjeriti osobu da naudi nekoj drugoj osobi. Čak je teško nagovoriti čovjeka da bez razloga naudi ne-ljudskoj životinji ili da direktno doprinese uništenju vlastitog prirodnog okoliša. Kad se jedno društvo zarati s drugim za vođe je od presudne važnosti da uvjere “mase” kako je ona njima suprotstavljena populacija zla i neljudska.
Nadalje, vođe od ljudi moraju sakriti prave posljedice rata: masovno nasilje, destrukciju i proljevanje krvi. Rat se događa negdje drugdje, a ti “stranci” koji umiru su to ionako zaslužili; objašnjavaju nam. Opresivne dinamike u društvenim odnosima uvijek su bazirane na MI – ONI dihotomiji. Dihotomiji u kojoj se oni koji vrše opresiju uvijek vide oštro odvojenima od onih koje ugnjetavaju. Za ugnjetavače - MI je uvijek nadmoćna i privilegirana pozicija. Imućni “znaju” da je njihovo bogatstvo osigurano na “pošten” i “pravedan” način. Tako su i ugnjetavači i oni koji su ugnjetavani navedeni da vjeruju kako je nesposobnost i nekompetencija ono što siromašne drži na dnu. Ne prepoznaje se činjenica da ekonomske privilegije za sobom automatski povlače nejednakost. Jednostavno nema dovoljno za sve kada je nekima dopušteno da uzimaju više od njihovog poštenog dijela. No, bogati su otuđeni od ove istine. I moraju biti jer inače ne bi mogli opravdati nejednakost kojoj doprinose. Ista priča ponavlja se kod svakog opresivnog djelovanja. I to tako mora biti.
Vegan razumije da je eksploatacija ljudi i konzumacija životinja bitno olakšana tim otuđenjem. Ljudi ne bi mogli živjeti na način na koji danas žive – na račun patnje životinja – kada bi razumjeli prave posljedice svojeg djelovanja. Baš iz tog razloga je kasni kapitalizam u potpunosti udaljio potrošača iz procesa proizvodnje. Mučenje se odvija negdje drugdje, iza (čvrsto) zatvorenih vrata. Kad bi se ljudima omogućilo da ostvare empatiju sa žrtvama specističke opresije oni ne bi mogli samo tako nastaviti sa svojim životnim, kao što trenutno čine. Moraju biti otuđeni čak i od jednostavne logičke podloge koja stoji iza veganstva. Kako bi se između ljudi i životinja održala MI – ONI dihotomija (kao da i ljudi sami nisu životinje!) ne smije nam se dopustiti da čujemo osnovne argumente koji nadilaze ovaj lažan osjećaj podvojenosti. Rečeno nam je kako ljudi mogu koristiti kompleksne lingvističke šeme i još kompleksnije načine razmišljanja.(?) Ne-ljudi to ne mogu. Ljudi su ljudi, dok su svi ostali u najboljem slučaju samo zvijeri.
Životinje nisu od strane prirode učinjene manje vrijednima, to je učinjeno aktivnom dehumanizacijom – procesom u kojem ljudi svjesno lišavaju životinje njihovih vrijednosti. Na kraju krajeva, novorođenčad i osobe sa ozbiljnom mentalnom retardacijom nemaju mogućnost govora ili “prosvijećenog” razmišljanja pa nad njima ne vršimo nasilje kakvo se vrši nad milijunima ne-ljudskih životinja svakog dana. Pogledajmo istini u uči, suprotstavljanje između ljudi i životinja je više proizvoljno nego znanstveno. Ne razlikuje se od onih lažno storenih razlika između bijelaca i crnaca ili «crvenih» ili «žutih»; između odraslih i djece, između muškaraca i žena, između heteroseksualaca i homoseksualaca, domaćih ljudi i stranaca. Granice su povučene bez obaziranja i s neiskrenim namjerama, a nas kontroliraju institucije koje su nas podizale tako da vjerujemo kako smo mi na jednoj strani linije te da uopće vjerujemo kako je ta linija stvarna i da stoji na racionalnim temeljima. U našem svakodnevnom životu otuđeni smo od rezultata naših najosnovnijih akcija. Kada u prodavaonici kupujemo prehrambeni proizvod možemo pročitati popis sastojaka te najčešće vidjeti je li neka životinja ubijena i/ili mučena u njegovom proizvodnom procesu. No, što možemo saznati o ljudima koji su proizveli taj proizvod? Jesu li žene bile plaćene manje od muškaraca? Jesu li u tvornici crnci izrabljivani od strane bijelaca? Je li ugušen sindikat ili pokušaj kolektivizacije između radnika? Je li stotinu štrajkaša pobijeno dok su ispred tvornice tražili plaću koja bi im omogućila pristojan život? Da li ja kao muškarac u razgovoru sa ženskom osobom ili sa nekim mlađim od sebe dominiram i namećem svoj autoritet na način na koji to od mene traži patrijarhalno društvo? Da li se ja kao “bijela” osoba vidim (makar i podsvjesno) “iznad” “crnih” osoba? Uistinu, gledam li na osobe s drugom bojom kože kao na osobe inherentno različite od mene? To su pitanja na koja nas nitko ne potiče. No mi ih moramo postaviti sami sebi. Kako bi nadišli otuđenje moramo konstantno biti kritični i to ne samo prema svijetu oko nas već i prema vlastitim idejama, perspektivama i akcijama. Ako se želimo riješiti opresora u vlastitim glavama moramo konstantno preispitivati naša vjerovanja i pretpostavke.
Kako moje ponašanje djeluje, ne samo na one oko mene, već i na moje prirodno okruženje? – to je pitanje koje si kao pojedinci moramo postaviti. Otuđenje, kao osnovna komponenta neprekidnog nastavka opresije mora biti uništeno. Dok god možemo ignorirati patnju u klaonicama i laboratorijima moći ćemo ignorirati stanje u zemljama Trećeg svijeta, urbanim getima, obiteljima gdje se pojavljuje zlostavljanje, autoritarnom školstvu itd. Sposobnost da ignoriramo jednu vrstu opresije je sposobnost da ignoriramo i bilo koju drugu vrstu opresije.
Revolucionarni pokušaj
Razumjeti samoga sebe i naš odnos sa svijetom koji nas okružuje je ipak samo prvi korak ka revoluciji. Nakon što smo napravili taj korak moramo naše spoznaje primjeniti u praksi i akciji. Kada govorim o akciji ne mislim samo na tjedne ili mjesečne akcije kada u suradnji sa organiziranom grupom iznosimo svoja stajališta na prosvjedima ili kada izvodimo planirani napad na ustanove koje vrše opresiju. Akcija nije tako limitirana. Akciju možemo provoditi u našim svakodnevnim životima, u našim rutinskim i ne-rutiniskim aktivnostima. Kada branimo naša uvjerenja istupajući u razgovoru na poslu, za stolom prilikom ručka, mi djelujemo. U biti, sve što činimo je akcija ili serija akcija bez obzira na to jesmo li mi toga svjesni ili nismo. Spoznavši ovo možemo svoj svakodnevni život transformirati iz potlačenog i otuđenog u oslobađajući i ravolucionaran. Uloga revolucionara je jednostavna: učini svoji život minijaturnim modelom alternativnog, revolucionarnog društva koje zamišljaš. Ti si mikrokozmos svijeta koji te okružuje i čak i one najosnovnije akcije koje provodiš utječu na društveni kontekst kojeg si dio. Učini sve da ti efekti postanu pozitivni i radiklani u svojoj prirodi. Revolucija mora postati način našeg života vođenog vizijom i pokretanog suosjećanjem. Svaka naša misao, svaka riječ koju izgovaramo, svaka naša akcija mora imati korijen u radikalnoj praksi. Naše potrebe (želje) moramo osloboditi kroz konstantnu kritiku onoga što su nas naučili da mislimo i kroz uporne zahtjeve za onim što nam je zbilja potrebno. Nakon što smo spoznali naše istinske želje (potrebe) moramo djelovati u njihovim interesima. Nakon što smo dijagnosticirali način na koji naše društvo funkcionira te odlučili što uistinu želimo, moramo početi sa demontiranjem sadašnjeg stanja i gradnjom budućeg – i te zadatke moramo obavljati simultano. Dok radimo na uništavanju tragova (ruševina) opresije moramo također i stvarati, i fokusom i spontanošću, nove oblike društvenih i okolišni odnosa, olakšanih svježim, novima institucijama.
Npr., ekonomski govoreći, gdje danas postoji privatno vlasništvo sutra mora postojati društveno vlasništvo. Gdje su proizvodnja, potrošnja i raspodjela resursa diktirani iracionalnim silama tržišta u budućnosti mora postojati racionalni sistem sakupljanja i distribucije materijalnih dobara i usluga koji će se temeljiti na pravednosti, raznolikosti, solidarnosti, autonomiji i/ili bilo kojim drugim vrijednostima za koje smatramo da usmjeravaju našu viziju. Kao vizionar, vegan vidi svijet slobodan od eksploatacije životinja. Nadalje, vidi usitinu miran i razuman odnos između ljudskog društva i njegovog prirodnog okruženja. Pokret duboke ekologije(?) pokazao nam je kako ne-životinjska priroda ima vrijednost koju se ne može mjeriti ekonomskim terminima baš kao što su vegani demonstrirali vrijednost ne-ljudskih životinja, vrijednost koju ne mogu izračunati ekonomisti, vrijednost koja je mjerljiva samo ljudskim suosjećanjem. To suosjećanje demonstrirano prema proleterijatu od strane socijalista, prema ženama i queer osobama od strane feminista, prema ljudima sa drukčijom bojom kože i marginaliziranim etničkim skupinama od strane interkomunalista (?), prema mladim i starijim osobama od strane “youthista” i prema onima sa druge strane nišana državne puške od strane libertarijanaca je isto ono suosjećanje koje vegan i radikalni zaštitari okoliša osjećaju prema ne-ljudskom svijetu. Činjenica da svatko od nas mora postati svaki od ovih tipova radikala – i da svatko mora objediniti svoje ideologije u jednu holističku (sveobuhvatnu) teoriju, viziju, strategiju i praksu – je istina koju više ne možemo ignorirarti. Samo perspektiva i način života utemeljen na istinskom suosjećanju može uništiti opresivne konstrukcije sadašnjeg društva te započeti novo gradeći poželjne odnose i zbilje. To je, za mene, suština anarhije. Oni koji ne uspiju prigrliti borbu protiv svih opresija kao vlastitih, prema mojoj definicji nisu anarhisti. Možda se čini da puno tražim no ja to nikada neću prestati tražiti od svakog ljudskog bića.
[pagebreak]
Pogovor trećem izdanju
Kada je prije godinu dana drugo izdanje ovoga pamfleta išlo na štampanje dodao sam mu kratki “pogovor” u kojem sam izrazio vlastito promišljanje o nekim pojmovima korištenim u orginalnom tekstu. Umjesto da napravim ozbiljnije promjene u samom sadržaju eseja, za koji smatram da se još uvijek solidno drži, odlučio sam ovako raspraviti neke od mojih nedavnih zaključaka o ovoj temi.
O oslobođenju – Jedna od primjedbi koje sada imam na orginalni tekst je način na koji ja i način na koji drugi koriste termin “oslobođenje” kako bi opisali ono što je ustvari oslobođenje životinja od ekspolatacije i opresije od strane ljudi. Vjerujem kako je oslobođenje posebno ljudski kocept utemeljen na subjektivnom procesu podizanja svijesti i samo-osnaživanja. Oslobođenje je osobno i ono je mnogo kompliciranije od prostog uklanjanja fizičkih okova. Kada se zatvorenika pusti iz ustanove u kojoj je bio zatvoren, on ili ona nisu nužno “oslobođeni” represije autoritarnog društva. On ili ona su jednostavno “slobodni” od zatočenja u čeliji.
Postizanje oslobođenja – možda nedostižan ideal za bilo koje zemaljsko biće – je nešto što je iznad kapaciteta bilo koje životinje. Ovom se može uputiti prigovor da životinje koji su zlostavljane i povrijeđene (i koje očito trpe od psiholoških poremećaja), moraju, kao i ugnjetavani ljudi, proći kroz proces psihičkog i subjektivnog oporavka. No čak i osobni oporavak, teoretski moguć kod mnogih ne-ljudskih životinjskih vrsta, nije istinsko oslobođenje. Kako je za oslobođenje, onakvo kavim ga ja definiram, potrebno podizanje socijalne svijesti, za što ne-ljudi (a i neki ljudi) jednostavno nemaju kapaciteta, njegova struktura je kompleksnija od strukture oporavka. Nekome se sve ovo može činiti kao pitanje semantike no ja inzistiram da je to puno važnije. Predugo se smatralo da je oslobođenje ljudi samo društveni/strukturalni proces. Kad promjenimo odnose u društvu, postajemo slobodni. Ja vjerujem kako se ipak radi o puno dijalektičnijem pristupu. Moramo postati slobodni, slobodni kao kolektivi individulaca prije nego što ćemo moći restruktuirati društvo na način koji će biti pogodan za oslobođenje. U isto vrijeme, prije nego što postanemo slobodni kao pojedinci (tj. osnaženi, prosvjećeni) moramo restruktuirati društvo i njegove institucije. Na prvi pogled ovo se čini kao jedan oblik kvake 22, a mi izgledamo kao mačka koja pokušava uhvatiti vlastiti rep. No kada promatramo ovo kao dijalektički proces, kao postepen, obostran, proces stalnih izmjena, kompleksnost teorije oslobođenja počinje davati rezultate. Samoprozvani “osloboditelji životinja”, obično uistinu predani i iskreni aktivisti, skolni su previđanju dvije stvari. Kao prvo, pojedinac može osloboditi samo sebe. Najviše što možemo učiniti za druge je osloboditi ih od okova koji sprečavaju njihovo samo-oslobođenje. Kao drugo, samo oni koji mogu razumjeti kompleksnost vlastite opresije mogu se boriti protiv nje kroz proces oslobođenja. Kroz brojna stoljeća najbolji pokušaji ljudi da se izbore za slobodu pretvarali su se u očajna nastojanja usmjerena samo na odbacivanje autoriratnih nameta opresivnog društva. Kao i životinje zatvorene u kavez ljudi su učinili malo toga osim pokušaja destrukcije samog kaveza. Međutim, za razliku od zatočenih životinja mi imamo potencijal da shvatimo zašto taj kavez uopće postoji. Mi znamo da uvijek postoji više kaveza i sve dok ne uništimo društvenu mašinu koja proizvodi te kaveze (kako za ljude tako i za životinje) najbliže što ćemo se približiti oslobođenju je trenutačna i relativna sloboda.
Redefiniranje Veganastva – Također bi volio pojasniti moje definicije pojedinih termina, prije svega “veganstva”. Vjerujem kako je moja orginalna definicija bila točna no u kontekstu ostatka eseja ona postaje zbunjujuća, nedovoljno odvojena od onoga što ja nazivam “vegetarijanstvom”. Da budem jasan: veganizam je svjesno izbjegavanje ponašanja koje, direktno ili indirektno, doprinosi patnji osjećajnih bića, bila ona životinje ili ljudi, iz etičkih razloga. Ljudi prilaze veganizmu iz dva osnovna razloga: preko brige za prava/dobrobit/slobodu životinja i brige za prirodno okruženje (ozbiljno uništeno uzgojom životinja). Apstinencija od konzumiranja hrane životinjskog porijekla je jednostavno vegetarijanizam. Apstinenciju od konzumiranja mesa, ono što se obično naziva “vegetarijanizmom”, prikladnije je nazvati “lacto vegetarijanizmom”, pošto ljudi koji prakticiraju takav način prehrane još uvijek jedu mliječne proizvode i jaja. Mnogi vegetarijanci su takvi iz razloga što je takav način prehrane zdraviji. Oni nemaju očit razlog da se suzdržavaju od konzumacije i korištenja predmeta načinjenih od kože, proizvoda testiranih na životinjama itd. Važno je napomenuti da veganizam nije neko apsolutno stanje. Kao prvo, postoje mnoge interpretacije o tome što sačinjava osjećajno biće. Neki tvrde da sve životinje, od sisavaca do insekata, u potpunosti zaslužuju da budu uvršetni u tu kategoriju. Na krajnjoj granici su oni koji vjeruju da biljke i životinje u jednakoj mjeri zaslužuju to prepoznavanje pa sukladno tome jedu samo voće i orašaste plodove (te ljude se obično naziva “frutarijancima”). Ipak postoje i oni koji inzistiraju na tome da mnoge životinje koje ne mogu pokazati individualnu volju, poseban karakter, kompleksan živčani sustav i bilo kakav oblik emocija, kao što su insketi i rakovi, nisu “osjećajne”. Ovdje nemam dovoljno prostora da ulazim u tu debatu, ali biti će dovoljno da kažem kako se bez obzira na specifičnosti pojedinih definicija mora razumjeti da dijelimo zajedničke generalne principe i da se svi trudimo živjeti po njima kako najbolje znamo. Kao drugo, veganizam je samo ideal za koji se možemo samo nadati da ćemo ga dostići. Toliki broj proizvoda koji su postali “neizbježni” elementi modernog žiovta, kao što su vozila, fotografski film, itd., sadrže dijelove koji su dobiveni od životinja. Hrana za kućne ljubimce je također jedno kontroverzno pitanje. Važno je naglasiti da se možemo samo nadati kako ćemo učiniti najviše što možemo da bi na napravili velike osobne korake ka našem idealu. Čak ako je prestanak konzumiranja mesa jedino što čemo učiniti ove godine, ne ispunjavajući pritom ono što vegani smatraju prilično jednostavnim prijelazom ka susosjećajnom življenu, i time dramtično smanjujemo naš osobni doprinos ekspolataciji ne-ljudi. Kada pred sebe postavimo nemoguće zahtjeve to često rezultira osobnim kolapsom isto kao što ekstremni zahtjevi koje postavljamo pred druge rezultiraju njihovim dodatnim otuđenjem.
The Liabilities of Lifestylism – Meni se prvom gade oni uštogljeni radikali, u većini slučajeva radi se staroj školi, koji ističu kako promjene u načinu života moraju, u najmanju ruku, prepustiti primat “pravom” radu na društvenoj promjeni, a koja je ograničena na restrukturiranje društvenih institucija. Ipak, veoma je važna njihova kritika onih koji s druge strane vjeruju kako će osobne promjene u načinu življenja same postati revolucija kad se počnu primjenjivati u velikim razmjerima. Moramo izbjegavati oba ekstrema. Nažalost, većina suvremenih anarhista i isto tako i vegana naginju ka “lifestyle” pristupu. Kao što sam opisao u prvom dijelu ovog dodatka u proces promjene uključena je ozbiljna dijalektika. I kao što sam spomenuo u sadržaju eseja “Oslobođenje životinja i socijalna revolucija” promjena načina života (“lifestylea”) jednog pojednica, pa čak ako mu se pridruže i milijuni drugih, ne može promijeniti svijet u kojem su društvene stukture modelirane od strane elita da služe njihovim interesima. Neki radikali idu tako daleko da tvrde kako će se naš način življenja (lifestyle) promijeniti “nakon revolucije”. Ovakva tvrdnja je jednostavno smiješna. Oni od nas koji su odgojeni da budu slijepi potrošači, poslušni građani, supruzi, supruge, i tako dalje, moraju radiklano promijeniti svoje svakodnevne aktivnosti jer inače nećemo moći pokretati buduće, slobodno društvo. Usitinu, nećemo ni težiti tome da radikalno promjenimo svijet oko nas dok ne prestanemo cijeniti umjetne, spektakularne efekte i elemente sadašnjosti. Nećemo uspostaviti socijalističku ekonomiju koja zbog visoke socijalne i okolišne cijene obeshrabruje proizvodnju mesa ako nismo spremni odreći se mesa. Neizbježna mjera razumne ekonomije bit će ukidanje industrija koje se temelje na eksploataciji životinja i to će i ranije biti očito onima koji će imati moć konstruirati takvu ekonomiju (ljudima). No zašto bi težili sistemu koji će rezultirati našom nemogućnošću da jedemo meso ako ga se ne možemo odreći već sada? Na kraju, važno je naglasiti kako promjene u načinu života (“lifestyle”), kao što je prelazak na veganski način života ne predstavljaju nikakav konkretan aktivizam. Biti aktivist je puno više od toga da se zauzima neki stav, pogotovo ako ga se zauzima u tišini.
-Brian A.Dominick, listopad, 1997.
prijevod: situacijAjedeLikatna