Nacija, proširena porodica: Patriotski incest

Kao što s mudrim zadovoljstvom govori o prodaji krave, državnoj neovisnosti i udaji kćeri, autoritativni pater familias s gađenjem cijedi riječi kao što su peder, kurva, Srbin i Šiptar. Pitanjima tako racionalne i tehničke naravi kao što su organizacija države, utvrđivanje njenih granica i organizacija društva pristupa se sa strašću koja je toliko jaka da ne može biti drugoga podrijetla nego seksualnog.

 

Kako na žalost još uvijek ne živimo u dosadnom vremenu, nedavni, a već nekadašnji nacistički ispad splitskog gradonačelnika o srpskom zetu već je zaboravljen. Ritam događaja se ubrzava i postaje nemoguće pratiti razinu prljave vode gluposti i zla koja se diže kao poplava što podsjeća na časne devedesete, kako se u jednom hrvatskom šlageru naziva najtragičnije desetljeće koje nas je ikada zadesilo.

Razumljiva zgražanja koja je izazvala izjava splitskog gradonačelnika - kao i očekivana odobravanja nacionalističkog krda - skrenula su pozornost sa suštine problema, naime u sintagmi srpski zet, ključna riječ je zet, a ne srpski. Nacionalna pripadnost zeta ovdje je od drugorazredne važnosti: to je već poslovični nacionalistički ritual.

Problem je dublji. U pomahnitaloj i nepojmljivoj drskosti - koja se smatra sasvim prirodnom i ne užasava nikoga - netko se usudio upuštati u pojedinosti i intimnosti ženinog izbora muškarca, pri čem je činjenica da je taj netko toj ženi otac i da je ona njemu dakle kći - savršeno nebitna i slučajna. Ali, nije slučajno da je ta činjenica onoliko nebitna koliko je nebitna i nečija nacionalna pripadnost, pa i sâm fenomen nacionalne pripadnosti kao takav, ali i jednako važna za razumijevanje prirodnog savezništva između patrijarhalnog konzervativizma i nacionalizma, ili još preciznije: za razumijevanje jednog te istog malignog žarišta gdje su patrijarhalni konzervativizam i nacionalizam samo dijelovi kliničke slike.

 
Photo: Stock 

Žena iz ove priče je drugorazredno podaničko biće koje bez pogovora ima slušati i prihvatiti naputke oca o poželjnim i nepoželjnim osobinama njegovog zeta. Funkcija očevog zeta tako postaje važnija od njegove funkcije muža. Zašto? Zato što je patrijarhalna obitelj incestuozna zajednica u kojoj se incestuozni porivi prikrivaju i potiskuju najstrašnijim zabranama, u jednakoj mjeri kao što se u drugoj incestuoznoj zajednici - naciji - otvoreno i sladostrasno potiču i provode neobuzdanim orgijama mržnje i nasilja.

Obitelj i nacija

Radikalni oblici nacionalizma na našem tlu za to pružaju klasične kliničke primjere. Jedna od temeljnih vrijednosti ustaškog pokreta bila je samozatajna, radišna, seoska obitelj u njenom radikalno konzervativnom obliku. Bitan element četničke propagande bila je izmišljotina da partizani žive u raspojasanoj slobodnoj ljubavi i da ne prave nikakvu razliku između žene, kćeri, sestre i majke.

I obitelj i nacija su zatvoreni sustavi koji ne trpe drugoga, ne trpe izvanjskoga, stranca, drugačijega. I jedan i drugi sustav imaju svoje vođe, rituale, toteme (danas je obiteljski totem kućanski aparat), tajne, izdajnike, heroje, skandale, sjećanja, budžet, imovinu, obiteljsko srebro i težnju k autarkiji i samodovoljnosti.

Pošto obitelj ne može opstati bez reprodukcije, a reprodukcija unutar njenih članova je strogo zabranjena, to je povremeno primorana u svoje redove pripustiti i strance, ali strance za koje je poželjno da su što manje strani i da su što podrobnije provjereni. Između sukobljenih obitelji Montecchi i Capuleti i sukobljenih nacija razlike nema. Tragedija Romea i Julije je i zato vječna. Obitelji Montecchi i Capuleti na kraju se pomire, ali samo zato što nacija stupa na povijesnu scenu čitava tri stoljeća nakon Shakespeareove smrti. Tako nešto strašno nije mogao zamisliti ni genij koji je kreirao Iaga i Lady Macbeth.

Budući zet prosi svoju izabranicu od njenog oca (ili najstarijeg brata), na što obavještajna služba raznih tetaka i djevera temeljito proučava njegov psihološki, imovinski i - kako nas Kerum precizno i kompetentno izvješćuje - nacionalni profil. I kada se utvrdi - kako bi se reklo u Crnoj Gori - da je zet iz junačke i ugledne kuće, pater familias velevažno i nevoljko pristaje i tada udaje kćer. On, molim vas, udaje kćer. S istom intonacijom kao kada prodaje kravu. On zapravo u tom trenutku podvodi kćer, kao gospodar njenog tijela i duše, kao vrhovni makro, jer ona je njegova, jasno, mezimica, on je čuva, on ljubomorno strepi nad njenim djevičanstvom, ili modernim jezikom rečeno, ograničava joj izlaske i izbezumi se kada pojmi da ona ima dečka. Refleks te pradavne i legalizirane prostitucije našao je svoj odraz u pojavi sponzoruša, koje u želji da se dobro udaju, a nemaju moralne hrabrosti da se posvete pravoj prostituciji, izabiru njezin dozvoljeni i socijalno poželjni oblik: klasični građanski brak dobro opskrbljen imovinskim i statusnim totemima. Nisu li sponzoruše zanosni i neodoljivi dio našeg unakaženog etičkog okoliša? Svakako se ne pojavljuju slučajno uz tranzicijske razbojnike, krvnike s bojišta i nogometaše čija je uloga u vođenju sportskih ratova (kako je utakmice kompetentno i točno nazivao Tuđman) i galvanizaciji navijačkih krda od vitalnog nacionalnog značaja.

Poriv za incestom - koji se rijetko realizira jer to je najveći tabu - odraz je ranjene i uplašene seksualnosti koja ostaje u granicama obitelji, nema hrabrosti da se realizira u vanjskom svijetu i iskorači u hrabru potragu za nečim drugačijim i različitim. Takva suženost mentalnih obzorja upadljivo podsjeća na mentalnu osakaćenost nacionalizma. Nužda reprodukcije i korisni imovinsko-pravni aranžmani ipak upućuju ljude na seksualnu realizaciju izvan obitelji, ali ukoliko ne uslijedi roditeljski blagoslov - ritualno prikrivanje podvođenja - seksualnost ostaje zatrovana krivnjom i duhovi oca i majke produljuju svoje zlokobno prisustvo u spavaćoj sobi. No incest ne prestaje ni kada do blagoslova dođe, jer i blagoslov je incestuozni čin jer je sâm po sebi posezanje u nečiji seksualni integritet, legalizirano patrijarhalnim pravom roditelja da utječu na seksualni izbor svojeg potomstva.

Događanje naroda na svadbi

Nacionalna monogamija: Arkan i Ceca Photo: Stock

Njemački komunisti (i komunisti uopće, pa ni mnogi racionalni liberali) nikada nisu pojmili nacizam, niti su bili u stanju učinkovito mu se suprotstaviti jer su okovani dogmom o ekonomskom determinizmu i floskulom o nacistima kao marionetama kapitala, potpuno zanemarili ritualnu, emotivnu i psihološku prirodu nacizma. Najvažnije sredstvo ritualizacije nacizma, bilo da je riječ o monumentalnoj arhitekturi, partijskim svečanostima ili odvratnim vicevima o Židovima - bio je kič. Kič koji je univerzalna pojava i suštinski se ne razlikuje od domaćinske književnosti Dobrice Ćosića, sentimentalne nepismenosti Nedjeljka Fabria, Perkovićevih pjesama, toplog (lošeg i obilno reklamiranog) piva koje loču nogometni navijači, navijačko-ratničkih domoljubnih emocija i - svadbe.

Emotivno i seksualno sjedinjenje muškarca i žene, nešto je najljepše što ljudsko biće može doživjeti. Početak njihovog zajedničkog života - jedan privatni i intimni čin par excellence - blasfemno se vrijeđa prisustvom egzekutivnih organa nacije: države, crkve i strogih ili sentimentalno raznježenih pogleda uže i šire obitelji. Na tom događanju naroda prisutni su svatovi koje do bola žuljaju odijela, kravate i lakirane cipele i djeveruše koje ne znaju hodati u visokim štiklama. Nad harmonikom i dvoguzim flašama lošeg alkohola vije se državna zastava. Romeo i Julija izbjegli su takvo što i oženili se kako i priliči pravoj ljubavi: tajno.

Brak je dakako neraskidiv, vječan i neupitan, tabu upadljivo sličnih kvaliteta kao i nacija, ili - kako bi rekao za to kompetentni Adolf Hitler - Volksgemeinschaft. Neprevodiva njemačka kovanica. Doslovni prijevod narodna zajednica ne dočarava svu kolektivističku silinu tog apstraktnog bića, svu njegovu svetost, važnost, njegov apsolut u kojem se ugasio posljednji trag individualnog razuma i dostojanstva.

Preljub je nedopustiv. Preljub je nekad bio zločin koji se svirepo kažnjavao. Taj prirodni iskorak iz monogamije, izmišljotine podjednako protuprirodne kao i sama nacija, skandalozni je grijeh koji nalikuje prožimanju različitih rasa, nacija i vjera. Kao nepogrešivi majstor rituala i intuitivni tumač dubokih pučkih i malograđanskih poriva, Adolf Hitler ogolio je suštinu problema kada je Nürnberškim zakonima iz 1935. zabranio spolni odnos "Arijevaca" i Židova.

S jednakim zgražanjem kao na preljub, seksualnu slobodu, onu pravu prostituciju i alternativne seksualne porive, gleda se i na nekadašnju zajedničku državu, na svaki oblik privredne i kulturne suradnje između novonastalih država, takozvane mješovite brakove i takozvani suživot. Uspostava neovisnih, suverenih, uvećanih i jednonacionalnih država bila je očajnički krik patrijarhalnog mentaliteta kojem se smučila Sodoma i Gomora prožimanja različitosti, taj lascivni kaos u kojem se koriste različite tvorbe futura, različita pisma i različiti kalendari. Bila je to odsudna obrana pred urbanizacijom, modernizacijom i globalnom pobjedom načela liberalne demokracije i slobodnog tržišta. Grad je leglo nemorala. Na selu nacija i obitelj žive u svojem neiskvarenom, sublimnom obliku (narodni običaji, narodna nošnja). O razaranju gradova rečeno je dovoljno.

Onako kao što je u obitelji incest zabranjen, jednako je poželjan na razini nacije u čijem okviru puk treba ostati sâm i nezaprljan tuđim, a čvrsta, visoko ozidana granica prema susjednoj naciji ima istu funkciju kao i seksualne zabrane: o seksu i neprijateljskoj naciji nepristojno je govoriti pred djecom. To je stvar odgoja kako - kompetentno - kaže splitski gradonačelnik. Nitko se nije dosjetio primijetiti da je ta osoba odgojena u savršenom skladu patrijarhalnosti i nacionalizma, drugim riječima skandalozno.

Sa Erosom ka Tanatosu

Na smrt: Jevrejin spavao sa Nemicom

Uprkos odgoju, ili upravo zbog njega, u iznimnim i povišenim stanjima nacionalističke ekstaze, legalizirani incest unutar nacije izaziva slom i svih drugih tabua, pa i tabua pražnjenja. Tada se piša po spomenicima, slobodno psuju majke (inače strogo zabranjeno u krugu obitelji i izvan ratnog stanja) i neprijateljska nacija se bez ikakvih ograda prikazuje kao seksualno degenerirana. Primjeri su slijedeći. Nacistički časopis Der Sturmer u kojem se usred malograđanske Srednje Evrope podrobno pisalo o židovskoj seksualnoj pervertiranosti, a urednik iste tiskovine, Julius Streicher (hvala Bogu, osuđen na smrt u Nürnbergu) tvrdio je da se u mješovitim brakovima rađaju - doslovno - majmuni. Film Vrijeme zla koji Srpkinje prikazuje kao seksualno "nemoralne". Rasističke pjesme Bore Đorđevića o nedostatnoj veličini hrvatskih penisa. Ili pak užasnuti komentar iz beogradskih periferijskih kafana ona se jebe sa Šiptarima - što bi valjda trebala biti vrhunaravna uvreda. Tabu defekacije dokidali su i talijanski fašisti svojim običajem da protivnike otruju ricinusom. Strogi patrijarhalni seksualni tabu donekle je razbijen i neupitnim položajem nacionalnih silikonskih pjevačica i otvorenim veličanjem seksualnih sposobnosti nacionalnih alfa-muškaraca: ratnika-sportaša-navijača. To spada u propagandu o rasističkoj superiornosti, a eksplicitna seksualnost čitavih divizija lijepih turbo-folk zvijezda tolerira se zbog izvanrednog, zapravo ratnog stanja koje nikada nije prestalo. Nacija sklapa taktičko savezništvo s Erosom jer strateški cilj joj je Thanatos. Suvišno je reći da pored svih tabua, nacionalizam dokida i tabu ubijanja.

Kao što s mudrim zadovoljstvom govori o prodaji krave, državnoj neovisnosti i udaji kćeri, autoritativni pater familias s gađenjem cijedi riječi kao što su peder, kurva, Srbin i Šiptar. Pitanjima tako racionalne i tehničke naravi kao što su organizacija države, utvrđivanje njenih granica i organizacija društva pristupa se sa strašću koja je toliko jaka da ne može biti drugoga podrijetla nego seksualnog.

A što je sa snahom? Ništa. Ona je i tako roba koju će neki drugi pater familias podvesti uglednoj obitelji iz susjednog sela, ili će njezina emancipirana i urbanizirana varijanta paziti da se dobro uda i tako usput možda doprinijeti dinastičkom savezu nekih - opet uglednih - obitelji koje se bave istim ili komplementarnim poduzetništvom.

Kakva je uloga majki? Unekoliko drugorazredna jer po ocu se računa nacionalna pripadnost, što je još jedan dokaz dijaboličnog saveza nacionalnog i patrijarhalnog. Incestuozne težnje majki u seoskim i malograđanskim obiteljima ogledaju se u vječnom nezadovoljstvu sa sinovljevim izborom snahe, ali puno je važnija edipalna projekcija majčinstva na čitavu naciju. Incestuozni elementi vidljivi su i na leksičkoj razini: domovina, otadžbina, otečestvo, Vaterland, motherland, patria, djedovina, matica, otac nacije, a Matoš za domovinu u svojem jedinom ispadu kiča kaže: Takve oči ima moja mama. Takozvana Majka Rusija je, ako bismo htjeli biti dosljedni, zapravo baka. Kódni naziv kojeg su komunisti između dva rata koristili za Kominternu bio je Djed. Jedinstveni primjer u kojem se sjedinjuju projekcije domovine kao Jokaste i roditeljskog blagoslova, te dozvoljene seksualnosti u ratnom stanju, stihovi su iz jedne hrvatske budnice iz posljednjeg rata: Spremaj majko kreveta, uskoro se vraćam ja. Zabavan freudovski lapsus. Vraća se s ratišta odakle poručuje: Čuvaj oče majčicu, ognjište i sestricu.

A sin i kći? Sin svakako treba naći našu ženu, ali u slučaju rata dozvoljeno mu je da siluje. Konačno, on raspolaže falusom, dakle oružjem. On i ubija, ili u posebnom seksualnom nadahnuću kolje. Ako je pucanje iz puške na liniji fronta klasično, rutinsko, bezlično vojničko ubijanje, klanje i sakaćenje su intiman, osobni čin, izravan Dodir, čisti seks, što god mislili o takvom seksu. Intuitivni nacisti, u konkretnom slučaju kompetentni Heinrich Himmler, upravo su zbog osobnog elementa odustali od masovnog strijeljanja Židova i tek 1942. uspostavili logore smrti u kojima se ubijalo tehničkim plinovima: krvnik i žrtva se ne susreću. Ako su Nürnberški zakoni čuvali čistotu "arijevskog" Erosa, Auschwitz i Majdanek čuvali su jednako važnu čistotu nacističkog Thanatosa.

Nepogrešivi simptom poremećenog emotivnog metabolizma

****Kći, koja raspolaže maternicom, tim svetištem nacionalne demografije, ne smije svakoga primiti u hram. Njena obveza na vjernost je dvostruka: ona čuva i obiteljsku i/ili nacionalnu monogamiju. Utoliko njeno izopćenje biva strašnije ako prekrši taj tabu. Tada postaje Antigona. Ona se bitno ne razlikuje od Flaubertove gospođe Bovary ili Ibsenove Nore, a bjesovi koje izazivaju Žene u crnom i slučaj s ženama koje je zagrebački Globus proglasio vješticama klasični su primjeri nacionalističke mizoginije.

Ponašanje autoritativnog oca koji prebija kćer i pobjesni kada se suoči s njenom seksualnošću klinički je tipično: stari gad zapravo bjesni na samoga sebe i razdire ga osjećaj krivnje jer bi najradije u nekom nadvremenom i izvanprostornom azilu realizirao ono o čemu mašta - spavao bi s vlastitom kćeri. Kako to nije prilično - a i što bi na to rekli susjedi i gospodin župnik - ugledni autoritativni otac svoje incestuozne porive realizira u velikom azilu nacije u kojoj živimo samo Mi, svoji i neokaljani, u azilu u kojega neće penetrirati nitko tuđ. Osim ako ga u manje ili više iznimnim situacijama ne blagoslovimo, dakle žigošemo kao pripadnika našeg krda.

Nacija je proširena obitelj u kojoj se tabui razvodnjuju, a obveza pripadnosti raste. Obje očekuju bespogovornu poslušnost, a nacija nonšalantno očekuje da joj se i život podari sa zadovoljstvom.

Utoliko užas patrijarhalnih konzervativaca i nacionalista prema alternativnoj seksualnosti i bilo kakvoj seksualnoj slobodi, njihov savez s klerikalizmom (trajno opsjednutim seksualnim zabranama) i njihov prezir prema individualnoj i urbanoj slobodi uopće, nisu odraz njihovog poslovičnog pomanjkanja tolerancije. Tolerancija je vještina koja se uči u moralnom i intelektualnom sazrijevanju, ona je neminovni izraz Dobrote. Patrijarhalni nacionalizam ne može je naučiti jer njegova netolerancija nije stvar racionalnog izbora, jer nacionalizam nije političko uvjerenje podložno racionalnoj prosudbi, on je emotivno i mentalno stanje, on izvire iz strasti Zla, iz grčevite obrane jedne unakažene, zapretene i sublimirane seksualnosti, izvire - da, zvuči nevjerojatno - iz ljubavi prema vlastitoj obitelji, domu i ognjištu. Da je ta ljubav sumnjive naravi pokazuje nam kič, taj nepogrešivi simptom poremećenog emotivnog metabolizma vidljiv na svadbama, državnim svečanostima i u opusu akademika.

Intelektualno bespomoćni, ali kao strastveni ljudi naoružani prodornom intuicijom, nacionalisti nepogrešivo osjećaju da obranom seksualnih tabua brane domovinu, jer je otadžbina samo derivacija i posljedica onoga što nazivaju obiteljske vrijednosti i pri tom drhte od strasti. Uzdizanje obitelji i nacije u dva vrhunaravna ideologema nije odraz koherentnosti nacionalističko-patrijarhalne ideologije: ono nije ništa drugo nego freudovski lapsus. Kompetentni Göbbels znao je što radi kada je spaljivao Freudove knjige.