Kako je bježao WikiLeaks
Odgovor demosa na pokušaj uzimanja kratosa tipična je priča iz cyber-svijeta: kad se pokazalo kako netko ozbiljno radi na ušutkivanju WikiLeaks stranice krenulo je osiguravanje pristupa informaciji koja, kako se čini, baš tvrdoglavo želi biti slobodna
Što činiti kad niste po volji nekome tko ima dovoljno moći da vas naganja po cijelom e-svijetu? WikiLeaks upravo igra igru mačke i miša sa ekipom koja ga želi iskorjeniti sa Interneta, no nisu ni prvi ni zadnji. I prije njih su disidenti iz drugih, manje(?) demokratskih zemalja iznalazili načine da u svijet puštaju informacije unatoč cenzuri, pa i po slobodu ili život opasnom progonu od strane vlasti zemalja kojima se ne sviđa ideja da ostatak planeta ima informacije koje nisu u skladu sa onima koje oni serviraju.
Ovo je tehnološki zanimljiva priča, pa pogledajmo u jednostavnim crtama kakva je uloga tehnologije u ovom skandalu. Ponajprije, tu je Internet, globalna mreža koju danas zaista više nije potrebno objašnjavati većini populacije. U ovom slučaju u igri je najznačajnija stvar što je Internet konglomerat manjih mreža koje su pod jurisdikcijom svake pojedinačne države; odnosno, možemo reći kako je Internet skup državnih javnih mreža, informacijska konfederacija u kojoj svaka država ima vlast nad svojim dijelom. Naravno, postoje opće uzance koje osiguravaju komunikaciju, no njih se država zaista ne mora pridržavati - sjetimo se davne epizode kada je cijela Hrvatska bila isključena sa ostatka Interneta jer je neki pojedinac pokušavao pogoditi administratorovu lozinku na nekom serveru američke administracije.
Dobar primjer je i Kina, sa svojim Velikim Firewallom(isprike, ali vatrozid mi je zbija blesav (doslovni) prijevod) - gdje država kontrolira što i kako njeni stanovnici mogu naći na Internetu.
Ovakav konglomerat različitih, pa i konfliktnih interesa jest, sad se pokazuje, dobar - jer onemogućuje centralnu vlast bilo koje države nad ostatkom mreže. Stoga je dobro i što je propao Microsoftov pokušaj da Internet u onim ranim danima zamjeni vlastitim MSN-om, što bi danas bila globalna mreža pod ekskluzivnom kontrolom SAD-a.
Želite li, dakle, negdje objaviti informaciju koja se ne sviđa zemlji A, možete je objaviti na web stranicama koje se nalaze u zemlji B. Ili, ako vjerujete u demokraciju zemlje A, možete podatke objaviti i tamo. Ili na oba mjesta. Ili na mnogim mjestima istovremeno, računajući kako će se informacija ipak negdje zadržati.
WikiLeaks je informacije objavio na Amazonovim poslužiteljima u tzv. "oblaku", preselivši se sa svog dotadašnjeg hosting poslužitelja u Švedskoj, Bahnhofa. Micanje na novog poslužitelja, i to još uoblačenog, vjerojatno je posljedica DDoS napada, ali kako je i sam Asange rekao, WikiLeaks to ponekad radi kako bi testirao naklonost providera slobodi govora.
Amazon nije prošao na testu. U ovom slučaju fokus nije na imaginarnom stavu da, ako je nešto u oblaku, niti jedna država ne može tome staviti soli na rep jer je site "negdje" u globalnom oblaku Amazona, pa nekim čudom postaje svojevrsni interenetski apatrid, site koji nikad nije u nekoj državi. Stvari tako ne funkcioniraju, a i za stvari u oblaku uvijek se može znati gdje su u kojem trenutku. Amazon je pao na testu zato što je pokazao što mu je prioritet - korisnici ili državni interesi. Ne treba nas to nimalo čuditi, jer Amazon je trgovac, a ne borac protiv vjetrenjača, no najsramotniji dio ispita kojeg Amazon nije prošao je razlog zbog kojeg su odlučili, vrlo naprasno, otkazati usluge WikiLeaksu. Taj razlog nije tehnološke prirode, niti je utemeljen u svojoj osnovnoj premisi - jer da jest, Amazon bi trebao otkazati usluge gomili svojih korisnika. Nakon toga, WikiLeaks se preselio u Švicarsku, u nadi da će proklamirana neutralnost te države osigurati dugotrajniji rad.
Kako se WikiLeaks može brzo i jednostavno micati po najrazličitijim državama? Tehnologija koja to omogućuje zapravo nije komplicirana i predstavlja nešto što bi svaki informatičar dostojan tog naziva trebao moći izvesti sa relativnom lakoćom.
Ponajprije, od čega se sastoji WikiLeaks? Osim, naravno, hardvera, WikiLeaks treba još samo nekoliko jednostavnih stvari: operacijski sustav na kojem će biti upogonjen (u ovom slučaju Linux), Web server (dobro poznati Apache) i sustav koji sadrži dokumente, ono što korisnici vide i koriste (MediaWiki za sustav upravljanja dokumentima, MySQL kao bazu podataka, te Freenet, PGP i Tor za zaštitu osoba koje dostavljaju podatke).
Cijeli sustav na prvi pogled izgleda poprilično komplicirano, no preseljenje sustava sa jednog na drugo računalo posao je koji, uz odgovarajuću skriptu i nešto naknadnog podešavanja, traje valjda negdje oko sat vremena.
Stvari ne moraju biti tako "komplicirane" - za brz prijenos sitea sa jednog na drugo mjesto moguće je koristiti i virtualne strojeve: cjelokupan WikiLeaks site može biti tzv. "virtualni stroj", termin koji označava posve virtualno računalo koje se "vrti" unutar pravog računala; dobar primjer virtualnog računala je Windows XP mode u Windowsima 7: Windowsi 7 pogone softver za virtualizaciju koji je u stanju pretvarati se da je pravo računalo, a pod tim softverom instalirana je prava pravcata verzija Windowsa XP kojoj se čini kako na raspolaganju ima pravi hardver. Tako se uz Windowse 7 na računalu vrti i Windows XP, ali kontrolu nad računalom ima Windows 7, a Windowsima XP "podvaljuje" virtualni stroj, pa se Windows XP tako vrte kao tek jedna od aplikacija u sedmici, iako toga XP nije svjestan - njemu se čini kao da se vrti na pravom hardveru.
Zgodna prednost virtualiziranih računala je njihova iznimno laka migracija: obično se kompletno virtualizirano računalo nalazi u jednoj velikoj ili nekoliko manjih datoteka. Da biste preselili takvo računalo na drugi stroj, bitno je samo da taj stroj ima (ne nužno uvijek) isti softver za virtualizaciju koji zna prepoznati i upogoniti virtualni stroj. Stvarni operacijski sustav načelno je posve nebitan, pa virtualni stroj koji se vrtio na Linux poslužitelju možete bez problema preseliti na Windows poslužitelj i obrnuto, naravno pod uvjetom da platforma podržava softver za virtualizaciju koji zna pogoniti vaš virtualni stroj.
Migracija tako postaje trivijalna: dovoljno je iskopirati datoteke koje sadrže virtualni stroj na drugo računalo, na novom računalu pokrenuti virtualni stroj i zatim ručno promjeniti parametre (obično samo naziv računala i IP adresu). I to je to - nema premještanja baze podataka, nema skripti, podešavanja ovakvih i onakvih. Trivijalnije teško može biti.
Kad smo već kod srži WikiLeaksa, proučimo malo od čega se ona sastoji. MediaWiki je posve običan, posve nevin komad softvera kojeg koriste, između ostalih i Wikipedia i mnoga druga mjesta. U tom softveru nema baš ničeg špijunskog, urotničkog, terorističkog ili ilegalnog. Riječ je o sustavu koji omogućuje brz i efikasan unos podataka na pomalo specifičan način, ali koji je očito dovoljno univerzalan da osigura masovnu popularnost Wiki stranica na Internetu, u lokalnim mrežama tvrtki, pa čak i u domovima (uglavnom geekova). U istu priču spada i baza podataka - univerzalni alat.
Ono što WikiLeaks čini drugačijim je pažnja koja se pridaje osiguranju anonimnosti osoba koje im "dostavljaju" dokumente. Osim obećanja da neće nikoga odati, WikiLeaks omogućuje slanje dokumenata kroz Freenet i Tor mreže, čime se postiže sasvim pristojna razina sigurnosti osobe koja šalje dokumente. U oba slučaja riječ je o posebno dizajniranoj mreži individualnih računala koja se oslanja na Internet, ali živi paralelno s njime: sav promet tom mrežom zaštićen je enkripcijom i dostavlja se na način koji minimizira mogućnost otkrivanja pošiljatelja poruke. Sama ideja vrlo je jednostavna, kao i izvedba: bilo tko može postati dijelom Freenet ili Tor mreže jednostavnom instalacijom softvera na svoje računalo. Time on postaje "nodom", tj. jednom od točki mreže. Osim što mu omogućuje anonimnost na Internetu, softver radi i kao neka vrsta repetitora, tj. svaki node, svako računalo postaje jedna od točki kroz koje prolazi promet drugih korisnika. Taj promet je rascjepkan na pakete, a paketi su enkriptirani. Njih mreža zatim razbaca po raznim nodovima tako da poruka ne dolazi uvijek iz jednog smjera, već iz nekoliko različitih izvora koji se mijenjaju - kako bi bilo teže otkriti originalnog pošiljatelja. Paketi su enkriptirani kako na svom putu prema primatelju ne bi mogli biti pročitani od strane vlasnika nodova (čime se istovremeno i njih nastoji pravno zaštititi). Cijela mreža, dakle, funkcionira kao paralelna mreža na Internetu, ali za razliku od svakodnevne komunikacije (surfanje, chat, e-mail...) koje nisu odgovarajućom enkripcijom zaštićene od prisluškivanja, sva komunikacija na Freenetu je zaštićena i sa ciljem da maksimalno oteža otkrivanje originalnog pošiljatelja informacije, pa je ta mreža, kao i Tor koji radi na sličnom principu, odličan način da pošiljatelj pošalje dokumente i pritom bude poprilično siguran kako neće biti otkriven.
Kao posljednji alat ostaje nam PGP, čija funkcija nije skrivanje identiteta, već upravo suprotno: riječ je o alatu koji ima dvojaku svrhu: njime je moguće digitalno potpisati neki dokument kao dokaz autorstva, ali njime se isto tako može poslati poruka primatelju koja je tako kriptirana da joj sadržaj može pročitati samo onaj kome je poruka namjenjena.
Što je digitalni potpis, vjerojatno ne moramo posebno objašnjavati. Koristi se u telebankingu i omogućuje potpisivanje digitalnih dokumenata svojevrsnim "potpisom", u biti jedinstvenim nizom znakova koji identificira potpisnika; svatko može imati svoj digitalni potpis i koristiti ga kako bi njime dokazivao autentičnost dokumenata koje šalje. Osim te mogućnosti, jednako česta je i ona u kojoj se PGP koristi kako bi osoba A poslala osobi B povjerljivi dokument, pri čemu ne zna da li komunikacijski kanal pritom prisluškuje osoba C. Ako bi osoba A jednostavno poslala dokument osobi B, osoba C koja prisluškuje došla bi lako u posjed povjerljivog dokumenta. Da bi se to izbjeglo, osoba A enkriptira dokument koristeći javni kluč osobe B koji je, kako mu ime kaže, javan i dostupan bilo kome, a koristi se u paru sa tajnim ključem kojeg ima samo osoba B. Tako enkriptiran dokument nečitljiv je dok ga osoba B ne dekriptira koristeći svoj tajni ključ. U slučaju da osoba C dođe u posjed enkriptiranog dokumenta, bez ključa kojeg ima osoba B bit će joj jako teško do nemoguće pročitati dokument.
Kako su onda uhvatili sumnjivca za kojeg pretpostavljaju da je odavao tajne? Najvjerojatnije kontrolom na onom dijelu skandala do kojeg imaju pristup: na vlastitoj infrastrukturi. Sve se pamti, sve se bilježi.
Je li moguće zaustaviti Reu... WikiLeaks sustavnim otkazivanjem usluga? Zapravo, ne. Kako smo vidjeli, selidba stranice poput te može biti zaista trivijalan posao, a iskusan borac za digitalnu demokraciju vjerojatno će unaprijed složiti više stranica "spavača", neaktivnih servisa razasutih po svijetu, koje može upogoniti doslovce na klik virtualnog prekidača.
Zbog toga je otkazivanje suradnje Amazona, Tableau-a i politički napor SAD-a, Australije i sad i Francuske da mjesta na koja oni imaju utjecaj otkažu gostoprimstvo WikiLeaksu od početka osuđeno na propast.
Kad već nije bilo moguće tako lako zaustaviti WikiLeaks, nekome je palo na pamet da barem spriječi druge u pristupu stranicama. Tako je EveryDNS izbacio DNS zapise za WikiLeaks, efektivno ne sprječavajući, ali neupućenima otežavajući pristup stranicama.
O čemu se radi? Za one manje upućene, DNS servis pruža usluge prevođenja adresa poslužitelja napisanih u ljudima čitljivom obliku u onaj kojeg sama računala zapravo koriste - u IP adresu. Ako vam to zvuči komplicirano, možemo za primjer uzeti Monitor.hr kao tipičan site. Svakodnevno(?) pristupate monitorovim stranicama kroz vaš Web browser i to tako da jednostavno u traku napišete "www.monitor.hr" - što je Monitorova adresa napisana na način koji je nama razumljiv. Računala, međutim, ne koriste tu adresu, već IP adresu: 195.29.89.54
Obje stvari su identične: u traku browsera možete upisati i "www.monitor.hr" i "195.29.89.54" i dobit ćete identičan rezultat (ako na toj adresi ima više web stranica, stvar se malo komplicira, no taj scenario ostavit ćemo sad po strani).
Računala ne znaju ove tekstualne adrese, one su im nepoznanica. Vaše računalo i Monitorov web server komuniciraju koristeći IP adresu, ona četiri broja odvojena točkicama. Cijeli Internet prepun je takvih adresa od četiri točkom odvojena broja, i vjerojatno je jasno kako je poprilično nemoguće zapamtiti sve željene brojčane adrese. Da bi se ljudi u tome lakše snašli pomaže im DNS servis. On "zna" prevesti "www.monitor.hr" (dakle, adresu koju ljudi mogu relativno lako zapamtiti) u 195.29.89.54 (dakle, IP adresu pomoću koje računalo zna gdje treba tražiti podatke), i obrnuto. Vaše svakodnevno surfanje Internetom producira, za svaku stranicu koju posjetite, takav jedan upit vašeg računala DNS serveru: "Reci mi koja je IP adresa za stroj na kojem je www.opsus.hr", na što DNS server odgovara "Tražena adresa je 82.214.102.2".
Kako ovim servisom sabotirati WikiLeaks? Rješenje ste, vjerujem, već naslutili: dovoljno je matičnom DNS poslužitelju (to je obično poslužitelj ISP-a na kojem je stranica registrirana, ne nužno i fizički smještena) obrisati podatke o adresi stranice i svatko tko pokuša odsurfati do www.wikileaks.org(www.wikileaks.org) bit će dočekan mrtvom tišinom browsera, ili pak porukom o grešci (ovisno što koristite). Efektivno, velika većina surfera time će biti onemogućena u pristupu WikiLeaks stranici, iako je ona živa i zdrava na Internetu. DNS servis neće dati podatke o IP adresi i to će većinu ljudi staviti pred zid, jer niti znaju da umjesto naziva mogu upisati IP adresu, niti vjerojatno znaju koja je to brojčana adresa.
Izjava EveryDNS-a kako su odlučili maknuti zapis zbog DDoS napada koji je ugrozio i njihov DNS servis je, složili se vi sa mnom ili ne - bullshit. Ako je tome zaista tako, onda ta ekipa ima ozbiljnih problema sa svojim biznis modelom.
Kako zaobići ovu sabotažu? Vjerojatno ste se i sami sjetili: direktnim upisivanjem IP adrese poslužitelja na kojem se nalazi WikiLeaks: http://46.59.1.2/, http://213.251.145.96/.
U međuvremenu, Piratska stranka Švicarske ugostila je WikiLeaks na svojim serverima i registrirala wikileaks.ch domenu na svoje ime, čime je onemogućeno manipulacija DNS zapisima pod utjecajem američkog senatora.
Odgovor demosa na pokušaj uzimanja kratosa tipična je priča iz cyber-svijeta: kad se pokazalo kako netko ozbiljno radi na ušutkivanju WikiLeaks stranice krenulo je osiguravanje pristupa informaciji koja, kako se čini, baš tvrdoglavo želi biti slobodna. Svakako ste uočili dva pasusa ranije kako je WikiLeaks moguće pronaći na dvije IP adrese. To nije nimalo neobično, sjetimo se priče o tome kako je zapravo jednostavno kopirati web stranice na više poslužitelja; tko kaže da WikiLeaks mora biti samo na jednom jedinom poslužitelju? Dapače, stranice jače posjećenosti često imaju dva ili više poslužitelja koji tako među sobom raspoređuju navalu i osiguravaju pristup stranicama.
U slučaju WikiLeaksa, stvar je otišla malo dalje: javljaju se grupe i pojedinci spremni gostoprimstvo pružiti kopiji WikiLeaks stranica (tzv. "mirror"). Te kopije su identične originalnim stranicama, pa ako već WikiLeaks nije dostupan zbog DDoS napada, uvijek na službenom ili neslužbenom popisu kopija možete pronaći neki poslužitelj koji nije napadnut.
Dapače, želite li svojim primjerom pomoći slobodi govora na Internetu i imate stroj koji može poslužiti za izradu kopije (dovoljno je da bude stalno na Internetu i da ima stalnu IP adresu), prateći jednostavne upute omogućit ćete ekipi da i vaš stroj postane mirror, na radost i sreću obavještajne zajednice.
Cablegate više očito nije moguće zaustaviti. Zapravo, realno gledajući, čim su podaci procurili na Internet postalo je faktički nemoguće kontrolirati njihovo širenje. Američka je administracija u ovom slučaju u poziciji posve sličnoj Severininoj, nakon objave onog nezgodnog kućnog uratka. Pa tako i administracija sad može samo ponoviti legendarne Severinine riječi: "Fuj Internet, jel' to Bill?"
Ovdje svakako valja napomenuti da taj nezgodni uradak Severini nije baš jako naškodio, reklo bi se čak dapače - što u slučaju američkih depeša nije tako. A stvaranje pritiska nimalo ne pomaže ublažavanju štete.
Tako je i PayPal odlučio odbiti skupljati donacije za WikiLeaks. Najpoznatiji svjetski sustav za on-line plaćanje, koji između ostalog omogućuje i skupljanje donacija za raznorazne projekte, odlučio je uskratiti svoje usluge WikiLeaksu. Razlog je naizgled jasan - bez donacija nema novca, bez novca nema hostinga, bez hostinga nema sramote na Internetu. No, to tako ne ide. Službeni je izgovor sličan onome EveryDNS-a i upitno je koliko zaista drži vodu, a koliko je PayPal podlegao političkom pritisku.
No, i za taj se problem (naravno) našlo rješenje: želite li pomoći preživljavanju WikiLeaksa, prateći upute na njihovoj stranici, možete donirati kreditnom karticom, bankovnom doznakom ili (što vam nikako ne bih preporučio) slanjem novca u koverti.
Oh, da - kao reakciju na neobičan odnos tvrtki prema WikiLeaks stranici, a time i prema iznimno važnom pitanju slobode govora, pokrenuta je inicijativa za bojkotiranjem Amazona, PayPala, Moneybookersa, Tableau-a, EveryDNS-a... a sam Asange objavio je postojanje tzv. "otrovne tablete", arhive potencijalno opasnih dokumenata; dokumenti se nalaze u rukama mnoštva ljudi širom svijeta, a zaštićeni su AES-256 enkripcijom, pa su nečitljivi do trenutka kada Asange ili netko od njegovih ljudi od povjerenja javno ne objavi ključ kojim je moguće otključati dokumente, nakon čega će faktički sve tajne službe svijeta imati pristup dokumentima, ali u istom trenutku i svi svjetski mediji.
Baš kao u krimiću!
Dokle će trajati ova igra mačke i miša? Vjerojatno neće tako brzo stati. No, pokazalo se kako je Internet zbilja sposoban za ono za što je i dizajniran: izdržati taktički nuklearni udar - barem na simboličkoj razini. Nadam se da je kroz ovaj tekst postalo jasnije i zašto je teško kontrolirati informaciju na Internetu i kako se sloboda govora može braniti spretnim korištenjem moderne tehnologije (dodao bih i kako to u praksi pokazuje zašto su važni slobodan softver i otvoreni standardi). Nadam se da ste
ponešto naučili i o načinu na koji Internet funkcionira, a ponajviše se nadam kako vam je, ako vam već do sad nije bilo, jasno zašto je sloboda govora stvar za koju se valja boriti.
P.S. Muči me jedno pitanje - kako to da se mediji vrlo sramežljivo osvrću na činjenicu da netko uporno izvodi DDoS napad na WikiLeaks? Nije li to intrigantno pitanje i odlična tema za malo istraživačkog novinarstva?
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.