Interni despotizam
Istorija ljudskog drustva jeste istorija razvoja represije. Nema drustvene evolucije. Postoji samo evolucija represije. Drustvena represija postoji od onog trenutka od koga postoji hijerarhija i organizacija.
Svaka organizacija je po sebi i u svojoj biti represivna. Ovo zato sto organizacija znaci specijalizaciju i koordinaciju odredjenih funkcija koju ljudi ukljuceni u organizaciju obavljaju. Dovodjenje coveka u odredjenu funkciju znaci redukciju na tu funkciju jer dokle covek obavlja funkciju on nije nista drugo nego ta funkcija. On je “samo To”.
Efikasno obavljanje funkcije znaci potpunije redukovanje coveka. Istorija je prelaz, transformacija, povecanje redukcije: od totaliteta coveka-sakupljaca kome granice delanja i slobode odreduje priroda, do redukovanog sveta industrijskog radnika proteklo je oko pet hiljada godina. Kolicina represije u svakom drustvu je jednaka, drustva se razlikuju po nacinu ispoljavanja i raspodeli represije.
U patrijarhalnim drustvima u kojima covek jos uvek nije sasvim redukovan na prostog funkcionalnog robota represija je gruba i eksterna. To znaci da neko spolja regulise zivot jedinke, da neko spolja ogranicava i usmerava njegove ili njene postupke. Ovu ulogu moze da vrsi porodica, drzava, crkva ili neka druga institucija. U ovakvom obliku drustva, pojedinac je psiholoski podredjen kolektivitetu. Represija se uvek vrsi u ime kolektiva ili ekvivalentnog vaznog simbola kao sto je Bog ili Narod. Iza represije stoje simboli casti, ugleda, ponosa… Represija je popularna, priklanjanje represij znaci ugled u drustvu bez obzira da li se radi o patrijarhalno plemenskom ili nacionalno-drzavnom poretku. Pojedinac je uvek sumnjiv, narocito u situacijama kada eksterna kontrola nije moguca pojedinac uvek moze da ispolji spontano, slobodno, dakle drustveno nezeljeno ponasanje. Pojedinac nije sasvim slomljen i samo ga spoljasnji okovi mogu naterati da izvrsava svoju funkciju u drustvenoj masini. Nespecijalizovani pojedinac sposoban je lako da iskoci iz jedne i prihvati drugu drustvenu funkciju. Ovakvog pojedinca je stoga neophodno neprekidno drzati u stanju eksplicitne pokornosti. Represivni aparat je izdvojen, on nije u pojedincu. Represivni aparat je lako uocljiv, definisan, pojedinci osecaju odakle dolazi represija (plemenski kralj, feudalni kralj, tajna policija). Ukidanjem represije pojedinac bi mogao da postane slobodan. (Ukidanje drustvene represije bilo je do nedavno moguce ostvariti cak i putem besktva u drustvo divljaka kako sto su radili neki americki naseljenici koji su oz civilizovanog drustva utociste trazili kod Indijanaca)
U visokorazvijenom, specijalizoavanom drustvu pojedinac je uspesno redukovan. To znaci da je transformacija coveka kao zivog bica u nosioca funkcije zavrsena. Sistem obrazovanja od cIjeg nedostatka primitivna drustvena masina toliko trpi doveden je ovako do savrenstva. Pojedinac je slomljen, redukovan na funkciju, kastriran i nemocan. On jeste svoja funkcija, on sam vrsi represiju, represija je dakle decentralizovana, ona je kod pojedinca, uvek sa njim (veoma slicno protestanskoj religioznij dogmi, toliko vaznoj za uspeh kapitalizma). Zelje, snovi mastanja, dnevna sanjarenja, u svemu tome plivaju implantirani mehanizmi kontrole. Svako je svoj dzelat, inkvizicija nije potrebna jer svako je svoj veliki inkvizitor. Ovako redukovano bice ostaje zarobljeno cak i kada ne postoji nikakva spoljasnja prinuda, visokotehnoloski sistem drustvene represije neprekidno hrani i podstice represivne kontrolisuce sile unutar pojedinca. Ideja o besktvu jeste apsurdna jer niti ima slobodnih mesta izvan zatvora visokotehnoloske civilizacije, niti je redukovani (jednodimenzionalni covek kako ga zove Herbert Markuze u stanju da se normalno ponasa izvan drustvene masine. Ovakav covek i jeste samo deo Masine.
Radnik je u represivnom sistemu mrzeo gazdu, a seljak barona. Sada radnik mrzi sebe kada ga otpuste, jer je citav sistem prenesen u njegovo bice. (Ideja o neuspesnosti ili drustvenoj nekompatibilnosti). O baronima da i ne gvorimo, svi su vec postali baroni iako svi jos uvek nemaju plemicku titulu. O tome govori citava renesansa u industrijijeftinog namestaja, od IKEA toplih domova do ekskluzivnih otvaraca za flase, skupih vina i parfema koji postaju obavezni nacin zivota svih, a ne samo aristokratije..
Za onoga koji se rodio u patrijarhalnom despotizmu zivot je dakle pakao, jer je eksterno kontrolisan. Njegov sapatnik iz razvijenog sveta nalazi se u spostvenom despotizmu.
MC
On je “samo To”.

