A ako čovjek skupi hrabrost i pođe dalje - do tvrdnje da se neke od onih maglovitih težnji slovenskih naroda podudaraju sa revolucionarnim težnjama narodnih masa u Evropi, da se u tome udaljenom horu čuju akordi koji nalaze odjeka u skrivenim dubinama staroga svijeta? A ako se dokaže da sjeverni i "domaći" varvari imaju zajedničkog neprijatelja - staro feudalno monarhijsko uređenje i zajedničku nadu - socijalnu revoluciju?

O razvoju revolucionarnih ideja u Rusiji (I)

Našem prijatelju
MIHAILU BAKUNJINU

UVOD

Dich stört nicht im Innern
Zu lebendiger Zeit
Unnützes Erinnern
Und vergeblicher Streit.[1]

Goethe

...Napuštao sam Rusiju usred studene snježne zime[2] uzanim kolskim putem koji se rijetko koristi, a koji je služio za saobraćaj između Pskovske gubernije i Liflandije. Ove dvije susjedne oblasti, međusobno slabo povezane i nedostupne svakom spoljnom uticaju, čine tako upadljiv kontrast, rekli bismo čak toliko ogroman, da ga takvog nigdje nema.

To je oranje ledine pored ukopa, to je predvečerje koje se dodiruje sa sjutrašnjim danom, to je teško zametanje i mučna agonija. Ovdje sve miriše na kreč, ništa nije dovršeno, ništa nije spremno za stanovanje, posvuda građa, goli zidovi; tamo sve miriše na plijesan, sve se ruši, sve postaje nepodesno za stanovanje, posvuda pukotine, krhotine, smeće.

U zasniježenoj jelovoj šumi, na širokim zaravnima odjedared bi iznikla ruska seoca razgovijetno se ocrtavajući na zasljepljujućoj bijeloj podlozi. Prizor tih ubogih seoskih opština krije u sebi nešto što me duboko dira. Kućerci se stiskaju jedan kraj drugoga i radije bi da zajedno izgore, nego da se raziđu svaka na svoju stranu. Iza kuća se, u beskonačnoj daljini, gube polja bez plotova i ograda. Kućica je za čovjeka, za porodicu; zemlja je za sve, za opštinu.

Seljak koji živi u tim kućercima još uvijek je u istom položaju u kojem su ga zatekle skitačke horde Džingis-kanove. Događaji posljednjih vjekova proletjeli su mu iznad glave ne primoravši ga čak ni da se zamisli. To je nekakav prelazni oblik postojanja između geologije i istorije. Ta formacija ima svoj osobeni karakter, način života, fiziologiju, ali nema biografiju. Svaka dva-tri pokoljenja seljak nanovo gradi svoju jelovu kolibu koja se malo-pomalo raspada i najposlije nestaje jednako bez traga kao i sam seljak.

Međutim, zapodjenite s njime razgovor, pa ćete odmah vidjeti da li je to zalazak života ili djetinjstvo, da li je to varvarstvo koje slijedi poslije smrti ili koje prethodi životu. Ali od samoga početka razgovarajte s njime njegovim jezikom, umirite ga, pokažite da mu nijeste neprijatelj. Veoma sam dalek od toga da osuđujem ruskoga seljaka zbog njegovoga snebivanja pred civilizovanim čovjekom. Civilizovani čovjek kojega on zna - ili je njegov spahija, ili činovnik. I seljak osjeća prema njemu nepovjerenje, posmatra ga mrkim pogledom, nisko mu se klanja i drži se što dalje od njega; ali ga ne poštuje. On se ne snebiva zato što u njemu vidi biće višega reda, on se snebiva zbog nesavladive sile. On je pobijeđen, ali uopšte nije lakej. Njegov tvrdi demokratski, patrijarhalni jezik nije prošao kroz školovanje ovih prvih. Njegova je odvažna ljepota ostala nedirnuta pod dvostrukim ropstvom - carskim i vlasteoskim. Seljak Velikorusije i Malorusije posjeduje veoma pronicljiv um i za sjever neobičnu, gotovo južnjačku živost. On govori dobro i mnogo: navika da uvijek živi među susjedima načinila ga je druželjubivim.

...Pošto smo stigli na jednu pod posljednjih ruskih stanica, morali smo da čekamo poštanske konje u maloj sobi gdje je bilo vruće kao u stakleniku. Supruga upravitelja poštanske stanice, neuredna, razbarušena, kreštava žena, uporno nas je nudila da popijemo čaj. Dosadilo mi je već da razgledam graviru - premda vrlo zanimljivu - koja je krasila zid iznad kožne sofe, te sam se obradovao začuvši galamu pred kućom.

Ipak, da bih završio sa gravirom, moram da opišem njen veoma karakterističan sadržaj. Bila je, po svoj prilici, iz doba poslije Petra I, a na njoj je predstavljen car-reformator kako sjedi za stolom na kojem bjehu naređana jela i posude s vinom. Knez Menšikov, duboko se klanjajući, predstavlja mu i nudi mladu osobu - buduću caricu Katarinu I. Natpis je glasio: "Vjernopodanik ustupa voljenome gospodaru najdragocjenije od svega što ima."

Do danas se kajem što nijesam kupio tu graviru...

Iziđoh da vidim otkuda galama. Pred nekolicinom kočijaša bjesnio je oficir psujući sve na svijetu i derući se iz petnih žila. Kočijaši su ga gledali s podsmješljivom hladnokrvnošću, tako svojstvenom ruskim seljacima. Iza oficira stajao je dobrano pripit upravitelj poštanske stanice; i on je vikao, ali je pri tome značajno namigivao seljacima.

• Gdje je starosta? Gdje je starosta? - urlao je oficir van sebe od gnjeva.

• Gdje je starosta?... - ponavljali su neki od seljaka spokojnim i ravnodušnim tonom koji bi i sveca mogao izvesti iz takta. - E, pa, vidiš, nema staroste, trojica su išla da ga traže. Nije u birtiji, nije ni kod kume. Kud li se deo taj starosta? Eto, samo da se čovjek čudom čudi!

Nema sumnje da je starosta bio baš tu, u skupini seljaka.

• Razbojnici! - vikao je upravitelj. - Razbojnici! Vidi ti njih, pa oni neće da idu da traže starostu!

• A vi? - nasrnu na njega oficir. - Kakav ste mi vi upravitelj stanice? Znači vas ljudi ovako slušaju! Bogme, lijep predstavnik vlasti! Podneću raport, sam ću napisati grofu Adlerbergu (ministar pošta), ja ga lično poznajem.

• Sažalite se na oca porodice - poče mahinalno da ponavlja upravitelj ne ispoljavajući, uostalom, nekakav naročit strah - dvadeset i tri godine službe, medalja za osvajanje Varne[3], dvije rane, kuršum me probio, značka za besprekornu dvadesetogodišnju službu.

A stvar nikako da se pokrene, te je oficir navalio na momčića od svojih šesnaest-sedamnaest godina. - Šta je? - povika. - Smiješ mi se u oči, smiješ mi se u oči? Naučiću ja tebe kako se poštuju epolete! - Zatim skoči na momka; ovaj, izbjegavši oficirsku pesnicu, udari u bijeg; oficir htjede da ga pojuri, ali snijeg bješe toliko dubok da oficir propade u nj do koljena. Seljaci prsnuše u smijeh. - Ama ovo je pobuna! Ovo je pobuna! - povika oficir i zapovjedničkim tonom naredi momčiću koji se, poput vjeverice peo na vrh drveta, da siđe. - Ne, neću da siđem - odgovori ovaj - ti ćeš me istući... - Silazi, mangupe, silazi! - podviknu mu i upravitelj stanice. Momak odmahnu glavom.

• Evo, vaša milosti! - nastavi upravitelj obraćajući se oficiru. - I sami ste se uvjerili s kakvim svijetom imamo posla od jutra do mraka, gori su od Turaka! O, kad li će me Bog osloboditi ovoga pakla? Ostajem ovdje samo zato što mi nedostaje tri godine do penzije. Ali budite bez brige, vaša milosti, snaći ću se ja već sa ovim razbojnicima, povešće vas i besplatno. Sad ću poslati po kapetana: on živi nedaleko, jedno trideset tri vrste odavde, možda čak i manje. A dotle, vaša milosti, ako biste izvoljeli čaja...

• Ama, jeste li vi poludjeli?! - viknu oficir očajno. - Ja ne mogu gubiti vrijeme na čekanje policijskog kapetana! Dajte mi konje, dajte konje...

U moje male saonice najzad su upregnuti konji, te ne znam kako se završio cijeli slučaj. Ipak, nema nikakve sumnje da su oficira propisno namagarčili. Moj kočijaš se cijelim putem zadovoljno smješkao. Još mu se motao po glavi događaj s oficirom. - Baš je taj oficir neka usijana glava! - rekoh.

• Ne mari. Nije nam prvina; odmah smo vidjeli da će brzo da se ohladi.

...Dovoljna su dva sata puta pa da se stigne u drugi svijet. Kao kada se čovjeku pred očima promjeni pozorišni dekor. Predio prestaje biti sasvim ravan, postaje čak i pomalo brdovit, a put sve više krivuda. To više nije ona prava, beskonačna crta povučena preko snježnog okeana o kojoj je tako lijepo pisao Mickjevič.[4]

Prva liflandijska poštanska stanica bješe na brdu. Uđoh u "Passagierstube".[5] U toj prostoriji vladaše takva čistoća, takav red, da je izgledalo kao da je svježe okrečena ili da su se prvi posjetioci očekivali tek sjutradan. Pod bješe posut pijeskom, na prozorima geranijum i ruzmarin, u uglu klavir od četiri i po oktave, na stolu zastrvenom bijelim stolnjakom - luteranska Biblija. Među nekakvim litografijama, u svečanijem ramu, na zidu bješe nekakav štampani list. Bilo je to "Am meinen lieben Fritz"[6] - nešto poput idiličnog zavještanja koje je Fridrih Vilhelm III napisao svome sinu.

Upravitelj stanice, skroman starčić dobrodušne i čestite spoljašnjosti, svojstvene samo Njemcima, obukao je zbog mene svoj sivi redengot sa sedefnom dugmadi. Videći da čitam zavještanje, prišao mi je i, pun poštovanja, zapodjenuo razgovor titulišući me svaki čas sa "baron", "Freiherr"[7] ili "Hochwohlgeboren"[8]. Rekao mi je, pored ostaloga, da "nikada nije mogao bez suza da pročita te dirljive riječi dobroga pokojnog kralja".

Upravitelj me je upozorio da će, sudeći prema vjetru, te noći biti mećava i posavjetovao me da sačekam do jutra; iziđoh iz kuće da vidim šta se zbiva napolju. Oštar ledeni vjetar zviždao je kroz drveće bijesno ljuljajući gole grane. Gonjeni vjetrom, oblaci su na trenutke otkrivali blijedi mjesečev srp i tada se mogla vidjeti polusrušena kula - sve što je ostalo od zamka koji je ležao u razvalinama. Kod ugnutim svodom vratnica koje su nekada vodile u zamak sjedjelo je desetak Finaca, niskoga rasta, slabunjavih, bijednih, kose svijetle kao lan. Njihov jezik, nama sasvim tuđ, neprijatno mi je parao sluh. Iznad kapije bio je prikovan punjeni orao. Uto preda mnom promače, ali mi se namah izgubi pred očima lijepo građeni svjetloputi mladić uvijenih brkova s puškom prebačenom na leđa. Sjedio je u malim sankama i sam kočijašio. Hamovi na konju koje nije krasio ruski lűk odzvanjali su zato dvadesetinom praporaca; za sankama je trčao hrt njušeći smrznutu zemlju.

U Liflandiji i Kurlandiji nema sela koja bi ličila na ruska. Tamo su farme raštrkane oko zamka. Seljačke kuće podignute su svaka za se; ruske opštine ovdje nema. Na tim farmama živi siromašan, dobrodušan, ali ne mnogo darovit narod, kako izgleda, bez budućnosti, pritisnut vjekovnim ropstvom - ostatak drevnoga stanovništva potopljenog valovima drugih rasa. Između Njemaca i Finaca ogromna je razdaljina; treba reći da je njemačka civilizacija bila veoma zatvorena. Poslije tolikih vjekova najbližeg susjedstva i stalnih odnosa s Njemcima, Finci su u tim mjestima ostali poludivlji. Prvi se za njihovo prosvjećivanje pobrinuo car Nikola - razumije se, na svoj način: preveo ih je u pravoslavlje.

Ali tek u Rigi, u onim uskim, mračnim ulicama, u tome gradu privilegija, cehova ("Zünft"), prožetom hanzeatskim i luteranskim duhom, gdje se u samoj trgovini osjeća zaostalost i zastoj, gdje rusko stanovništvo pripada okorjelim raskolnicima koji su prije dva vijeka napustili otadžbinu, jer su režim cara Alekseja smatrali odveć revolucionarnim, a patrijarha Nikona odveć smjelim reformatorom - tek sam tamo pojmio razliku između onoga svijeta koji tek što sam napustio i onoga u koji sam stupio.

Suvonjavi, tankonogi Jevreji u crnim plišanim kapicama, u kratkim hlačama, končanim čarapama i plitkim cipelama u najhladnije doba baltičke zime; njemački trgovci koji koračaju veličanstveno poput senatora, što nas nagoni da skrenemo s puta kako bismo izbjegli susret sa njima... U kazinima, u klubovima ne razgovara se ni o čemu drugome do o monopolima koje je grad stekao 1600. godine, o slobodama datim 1450. godine, o posljednjim novinama uvedenim 1701. godine...

Baltički Njemci, sinovi drevne civilizacije, prije mnogo vjekova zaostali su za velikim istorijskim kretanjima; stekli su nepromjenljiv karakter, ostali su kakvi su i bili i ničim se otada nijesu obogatili; u svojim idejama i poslovima uspostavili su red, pravila i mjeru da nikada od njih ne odstupe. Upravo stoga oni moraju mrzjeti rasplinutost, sklonost ka preuveličavanju i nered koji vladaju ne samo u ruskim zakonima, nego čak i u načinu života.

Mi uopšte nijesmo postigli određenu stabilnost, mi je tražimo, težimo društvenom uređenju koje bi više odgovaralo našoj prirodi, ali privremeno ostajemo u silom prilika nametnutom položaju mrzeći ga i mireći se s njim, želeći da se od njega izbavimo i trpeći ga mimo volje. Oni su, naprotiv, pravi konzervativci; oni su mnogo izgubili i boje se da će izgubiti ostalo. Mi možemo samo dobiti, mi nemamo šta da izgubimo. Pokoravamo se iz nužde; u zakonima koji vladaju nad nama vidimo zabrane, prepreke i mi ih kršimo kada to možemo i smijemo, ne osjećajući pri tome nikakvu grižu savjesti. A oni toliko ozbiljno shvataju samo jedan dio zakona da bi prekršiti ga u njihovim vlastitim očima značilo izvršiti zločin. Taj dio zakona služi kao temelj za drugi, čija je apsurdnost svima očigledna.

Oni imaju nepokolebljiv moral, mi imamo - moralni instinkt.

Njihova prednost u odnosu na nas je u pozitivnim pravilima koja su izgradili; oni pripadaju velikoj evropskoj civilizaciji. Naša prednost u odnosu na njih je u našoj velikoj snazi, u izvjesnoj širini nadâ. Tamo gdje njih zaustavlja svijest, nas zaustavlja žandarm. Aritmetički slabi, mi se povlačimo; njihova je pak slabost algebarska, ona je u samoj formuli.

Njih duboko vrijeđa naša bezbrižnost, naše navade, naše nipodaštavanje pravila pristojnosti, razmetanje našim poluvarvarskim, poluizopačenim strastima. Nama su pak oni smrtno dosadni sa svojim buržoaskim pedantizmom, naglašenim čistunstvom i besprekornom banalnošću ponašanja.

Najposlije, čovjeka koji gubi više od polovine svojih prihoda oni drže za bludnoga sina, rasipnika. A kod nas se na čovjeka koji traći samo svoje prihode gleda kao na čudovišnog tvrdicu...

Ta antiteza između Rusije i baltičkih provincija, toliko oštra, gotovo hipertrofirana, kao što smo i sami već isticali, postoji, uopšte uzev, između cijelog slovenskog svijeta i Evrope.

Ovdje je, međutim, razlika u tome što - dok u slovenskom svijetu postoje crte zapadne civilizacije na njegovoj površini, a u evropskom svijetu postoje crte najčistijeg varvarstva u njegovome temelju - među pskovskim seljacima nema ni traga civilizacije, a baltički Njemci prikrivaju varvarsko stanovništvo koje ni najmanje nije istorodno, već, naprotiv, stanovništvo koje doživljava dekadenciju i koje je potpuno raznovrsno.

Germansko-latinski narodi stvorili su dvije istorije, načinili su dva svijeta u vremenu i prostoru. Oni su dva puta zastarjeli. Vrlo je mogućno da je u njima ostalo dovoljno energije i snaga za treću metamorfozu, ali ona se ne može dogoditi u okvirima postojećih društvenih formi, koje očigledno protivurječe revolucionarnoj misli. Kao što smo vidjeli, da bi velike ideje evropske civilizacije mogle da se ostvare, one moraju prebroditi okean i naći zemlju gdje bi bilo manje ruševina.

Nasuprot tome, cjelokupna prošlost slovenskih naroda ima karakter začetka, sticanja prava gospodara, burnoga rasta i ispoljavanja sposobnosti. Oni su se samo još ulili u silnu bujicu istorije. Nikada nijesu imali razvitak primjeren njihovoj prirodi, njihovome geniju, njihovim težnjama. Kakve su pak te težnje? Mi ćemo to vidjeti kasnije. Reći ću samo da one nijesu razgovijetna teorija, ali da žive u narodu, u njegovim pjesmama i predanjima, da su postojale još dugo prije toga u habitusu svih slovenskih plemena. Prije će biti da je to instinkt, prirodan nagon, stalan, snažan, ali nejasan, u koji se miješaju nacionalna i religiozna domišljanja, negoli osmišljena, određena koncepcija.

Istorija Slovena je oskudna.

Sa izuzetkom Poljske, Sloveni spadaju više u djelokrug geografije, nego istorije.

Postoji slovenski narod koji je živio pravim životom samo za vrijeme jedne bitke - rata taborićana.[9]

Postoji i drugi, koji je samo naznačio svoje granice, postavio putokaze, pripremio sebi mjesto i nasilno privremeno objedinio jednu šestinu kugle zemaljske, ponosito je izabravši za polje svoje djelatnosti...

...Imaju li bilo kakvo pravo na budućnost ti narodi gotovo neprimjetni u prošlosti i gotovo nepoznati u sadašnjosti?

Mi nipošto ne mislimo da budućnost pripada onim narodima koji ništa nijesu stvorili i koji su samo mnogo patili.

Ali budućnost, bez sumnje, može pripadati onima od njih koji mimo utvrđenog prava i mimo poziva smjelo zauzimaju mjesto na velikoj skupštini aktivnih naroda koji ubrzavaju početak svoje istorije, koji se miješaju u sve poslove, koje izjeda žudnja za djelanjem, koji plijene uobrazilju svih i srljaju navrat-nanos u glavnu maticu istorije.

U iznenadnom pojavljivanju nekih naroda postoji nešto pred čime mislilac zastaje: on se premišlja, osjeća nekakav nespokoj kao da sluti novu podzemnu rudu, gluvo previranje, novu snagu koja teži da probije zemljinu koru i grune napolje, kao da čuje kako se iz tajanstvene daljine primiče korak divova.

Takva je uloga Rusije od vremenâ Petra I.

Nije prošlo ni sto godina od vremena kada je Francuska još osporavala ruskim carevima pravo na titulu imperatora, a više nije stvar u tituli, nego u činjenici ruske dominacije koja se prostire do Rajne[10], dolazi do Bosfora, a sa druge strane izlazi na Tihi okean.

Šta znače te nadmene pretenzije, ti ništavni ustupci?

Možda su to Huni koji su krenuli na Rim da ga unište i da se odmah izgube među leševima? Ili Turci koji bi da ponovo izvide da li je zapadno hrišćanstvo zrelo za grob?

Najzad, možda je to katastrofa, kataklizma, oblak skakavaca, užasan slučaj koji se zbio u pauzi koja dijeli dva svijeta jedan od drugoga - jedno od onih turobnih priviđenja koja ubrzavaju rasplet? A možda je to upravo početak novoga poretka svari; zar ne nalikuju ovdje Sloveni Germanima u odnosu na svijet koji odlazi u prošlost?

Dovoljno je da se postavi takvo pitanje, pa da sve što se o tome može reći naiđe na veliko zanimanje. A ako čovjek skupi hrabrost i pođe dalje - do tvrdnje da se neke od onih maglovitih težnji slovenskih naroda podudaraju sa revolucionarnim težnjama narodnih masa u Evropi, da se u tome udaljenom horu čuju akordi koji nalaze odjeka u skrivenim dubinama staroga svijeta? A ako se dokaže da sjeverni i "domaći" varvari imaju zajedničkog neprijatelja - staro feudalno monarhijsko uređenje i zajedničku nadu - socijalnu revoluciju?

Car Nikola, izvršilac vrhovnih presuda čiji mu je istinski smisao nedostupan, može koliko god želi ponižavati beskorisnu oholost Francuske i veličanstvenu razboritost Engleske; on može Portu proglasiti ruskom, a Njemačku moskovskom - mi ne osjećamo sažaljenje prema svim tim invalidima. Ali on ne može jedno: nije u stanju da omete nastanak drugoga saveza iza svojih leđa, nije u stanju da omete da ruska intervencija postane za sve monarhe kontinenta, za cijelu reakciju smrtonosni udarac, početak oružane socijalne borbe, strahovite, odlučujuće.

Carska vlast neće preživjeti tu borbu. Bila pobjednica ili pobijeđena, ona pripada prošlosti; ona nije ruska, već do srži njemačka, vizantizirano-njemačka. Dakle, ima dva osnova za smrt.

A mi - dva osnova za život: socijalistički elemenat i mladost.

• I mladi ljudi ponekad umiru - rekao mi je u Londonu jedan veoma istaknut čovjek s kojim sam razgovarao o slovenskom pitanju.

• Istina je - odgovorih mu - ali još je veća istina da starci umiru uvijek.

London, 1. avgusta 1853.

(I) RUSIJA I EVROPA

Prije dvije godine u brošuri pod naslovom Vom andern Ufer[11] objavili smo pismo o Rusiji. Pošto se naši pogledi od tada nijesu promijenili, smatramo neophodnim da iz toga pisma izvučemo sljedeće odlomke:

"Kako je teška naša epoha; sve se oko nas razlaže; sve se ljulja osjećajući vrtoglavicu i zloćudnu groznicu; najmračnija predosjećanja ostvaruju se zastrašujućom brzinom...

Slobodoumni čovjek koji odbija da se pokori sili uskoro u Evropi neće naći drugoga pribježišta do palube broda što isplovljava za Ameriku.

Treba li možda da se probodemo kamom, po ugledu na Katona, zato što Rim propada, a mi ne vidimo ili ne želimo vidjeti ništa izvan Rima?...

Zna se, međutim, šta je učinio rimski mislilac koji je duboko osjećao svu gorčinu svoga vremena; potišten tugom i očajanjem, shvatajući da svijet kojem pripada mora propasti, bacio je pogled izvan granica nacionalnog horizonta i napisao knjigu De moribus germanorum. Bio je u pravu, jer je budućnost pripadala tim varvarskim plemenima.

Mi ništa ne prorokujemo; ali i ne mislimo da je sudbina čovječanstva prikovana za Zapadnu Evropu. Ako Evropi ne uspije da se ispne putem društvenoga preobražaja, preobraziće se druge zemlje; postoje među njima i one koje su već spremne za takav pokret, druge se pripremaju za njega. Jedna je od njih poznata - to su Sjevernoameričke Države; druga pak, puna snage, ali isto tako i divljega - poznaje se malo ili loše.

Cijela Evropa je u svim registrima, u parlamentima i klubovima, na ulicama i u novinama, ponavljala vapaj berlinskog "Krakehler"-a: "Dolaze Rusi, dolaze Rusi!" I odista, ne samo da dolaze, nego su već došli zahvaljujući domu Habzburga; možda će uskoro produžiti još dalje zahvaljujući domu Hoencolerna. Niko pouzdano ne zna šta su ti Rusi, ti varvari, ti kozaci; Evropa poznaje taj narod samo po borbi iz koje je on izišao kao pobjednik. Cezar je Gale poznavao bolje, negoli Evropa Ruse. Dok je ona vjerovala u sebe, dok joj je budućnost izgledala samo kao nastavak sopstvenoga razvića, mogla je da se ne bavi drugim narodima; sada se stanje stvari veoma promijenilo. Ta uobražena neukost Evropi više ne priliči.

I svaki put kada ona stane prebacivati Rusima zato što su robovi, Rusi će imati prava da pitaju: "A vi, zar ste vi slobodni?"

Istinu govoreći, XVIII vijek je Rusiji posvećivao dublju i ozbiljniju pažnju nego XIX - možda zato što je se manje bojao.

Ljudi poput Milera, Šlosera, Eversa, Leveka posvetili su dio svoga života proučavanju istorije Rusije u svojstvu istoričara, primjenjujući iste naučne metode koje su u fizičkoj oblasti na nju primjenjivali Palas i Gmelin. Filozofi i publicisti, sa svoje strane, radoznalo su posmatrali rijedak primjer vlasti, despotske i revolucionarne istovremeno. Vidjeli su da je presto koji je učvrstio Petar I malo nalikovao na feudalne i tradicionalne prestole Evrope.

Obje podjele Poljske bile su prva ljaga Rusije. Evropa nije shvatila sav značaj toga događaja, jer je onda bila zaokupljena drugim brigama. Prisustvovala je, jedva dišući, velikim događajima kojima se najavljivala Francuska revolucija. Ruska carica je, prirodno, pružila reakciji ruku umrljanu poljskom krvlju. Ona je ponudila reakciji mač Suvorova, svirepoga živodera Prage.[12] Pavlov pohod u Švajcarsku i Italiju samo je okrenuo javno mnjenje protiv Rusije.

Sumanuta epoha apsurdnih ratova, koju Francuzi još uvijek nazivaju periodom svoje slave, završila se njihovom najezdom na Rusiju; to je bila zabluda genija, isto kao i egipatski pohod. Bonaparti je palo na um da se pokaže svijetu kako stoji na gomili leševa. Svome razmetanju piramidama htio je dodati razmetanje Moskvom i Kremljem. Ovoga puta zadesila ga je nesreća; podigao je protiv sebe cijeli narod koji se odlučno latio oružja, gonio ga u stopu preko cijele Evrope i osvojio Pariz.

Sudbina toga dijela svijeta nekoliko mjeseci je bila u rukama cara Aleksandra, ali on nije umio da iskoristi ni svoju pobjedu, ni svoj položaj; stavio je Rusiju pod isti barjak sa Austrijom, kao da je između te trule imperije na samrti i mlade države koja tek što se pojavila u svoj svojoj veličini - bilo ičeg zajedničkog, kao da je najaktivniji predstavnik slovenskog svijeta mogao dijeliti iste interese sa najžešćim neprijateljem Slovena.

Tim čudovišnim savezom sa evropskom reakcijom Rusija, još donedavno uzvišena u svojim pobjedama, ponizila se u očima svih mislećih ljudi. Oni tužno klimnuše glavama kad spaziše kako ta zemlja, pošto je prvi put ispoljila svoju snagu, odmah nudi ruku i pomoć svemu retrogradnome i konzervativnome, i to uprkos svojim vlastitim interesima.

Nedostajala je još samo žestoka borba Poljske da bi se svi narodi odlučno okrenuli protiv Rusije. Kada su plemeniti i nesrećni brodolomnici poljske revolucije, potucajući se po cijeloj Evropi, raširili tamo glasove o strašnim svirepostima pobjednika, sa svih strana, na svim evropskim jezicima, odjeknulo je glasno prokletstvo Rusije. Gnjev narodâ bio je pravedan...

Crveneći zbog naše slabosti i nemoći, shvatali smo šta je to naša vlast upravo učinila našim rukama, i naša su srca krvarila od patnji, i naše su se oči punile gorkim suzama.

Svaki put kad smo sretali Poljaka, nijesmo imali hrabrosti da ga podignemo pogled na njega. Pa ipak, ne znam je li pravedno optuživati cijeli narod i smatrati ga odgovornim za ono što je učinila njegova vlast.

Zar Austrija i Pruska tu nijesu pritekle u pomoć? Zar Francuska, čije je izdajničko prijateljstvo nanijelo Poljskoj isto onoliko zla koliko i otvorena mržnja drugih naroda, zar ona u isto to vrijeme nije moljakala blagonaklonost petrogradskog dvora; zar Njemačka nije već tada u odnosu na Rusiju dobrovoljno došla u isti položaj u kojem je mimo svoje volje danas Moldavija i Vlaška; zar njome nijesu onda kao i sada upravljali ruski povjerenici i onaj carski prokonzul koji nosi titulu kralja Pruske?

Samo se Engleska plemenito drži u duhu prijateljske neutralnosti; ali Engleska isto tako ništa nije učinila za Poljake; možda je mislila na vlastitu krivicu u odnosu na Irsku? Ruska vlada ne zaslužuje zbog toga manje mržnje i osuda; ja bih samo htio da skrenem tu mržnju i na druge vlade, jer njih ne treba odvajati jednu od druge; to su samo varijacije jedne iste teme.

Posljednji događaji naučili su nas mnogome; red koji je uspostavljen u Poljskoj i osvajanje Varšave povukli su se u drugi plan otkako red vlada u Parizu i otkako je osvojen Rim, otkako pruski princ rukovodi strijeljanjima i ostarjela se Austrija, stojeći u krvi do koljena, trudi da njome podmladi svoje paralisane udove.

Kakva je sramota 1849. godine - pošto smo izgubili sve čemu smo se nadali, sve što smo stekli, pokraj leševa palih i strijeljanih, u blizini okovanih u lance i prognanih, gledajući te nesrećnike koje tjeraju iz zemlje u zemlju, kojima pružaju gostoprimstvo kao Jevrejima u srednjem vijeku, kojima kao psima bacaju komad hljeba kako bi ih natjerali da odmah zatim nastave svoj put - kakva je sramota, ponavljam, 1849. godine priznavati postojanje carizma samo ispod 59. stepena sjeverne širine. Blatite koliko vam je volja, obasipajte prekorima petrogradski apsolutizam i tužno istrajavanje naše pokornosti, ali blatite despotizam svuda istom mjerom i naučite da ga razaznajete u kojem se god obliku javljao. Optička varka uz čiju se pomoć ropstvu davao privid slobode - raspršila se.

Reći ću još jednom: ako je strašno živjeti u Rusiji, onda je isto toliko strašno živjeti i u Evropi. Zašto sam onda ja napustio Rusiju? Da bih odgovorio na to pitanje, navešću nekoliko riječi iz moga oproštajnog pisma prijateljima:

"Nemojte me pogrešno razumjeti! Ovdje nijesam našao ni radost, ni razbibrigu, ni odmor, pa čak ni ličnu bezbjednost, uostalom, i ne znam ko bi mogao danas u Evropi naći radost i odmor.

Ja ni u šta ne vjerujem ovdje do u pokret; i ne žalim ovdje nikoga do žrtve; ne volim nikoga do one koje progone; nikoga ne poštujem do one koje izvode na stratišta, pa ipak ostajem. Ostajem da dvostruko patim - da patim zbog našeg jada i zbog jada koji nalazim ovdje, da možda nestanem u sveopštem razaranju. Ostajem stoga što je borba ovdje otvorena, stoga što je ona ovdje javna.

Teško pobijeđenome ovdje! Ali on ovdje ne gine prije no što izgovori riječ, prije no što iskuša svoje snage na bojnom polju, i baš zbog toga glasa, zbog te otvorene borbe, zbog te javnosti ja ostajem ovdje."

Eto šta sam pisao 1. marta 1849. godine. Stvari su se otada veoma promijenile. Privilegija da čovjek bude saslušan i da se otvoreno bori smanjuje se iz dana u dan; Evropa svakim danom postaje sve više nalik na Petrograd; postoje čak zemlje sličnije Petrogradu od same Rusije.

Ako pak i u Evropi dođe do toga da nam zapuše usta i ne dozvole čak ni da glasno proklinjemo svoje ugnjetače, mi ćemo otputovati u Ameriku žrtvujući sve radi ljudskog dostojanstva i slobode govora."

(nastaviće se)

---

[1] [U tvome postojanju, punom života, ne zbunjuju te ni beskorisne uspomene, ni besplodni sporovi.]

[2] [Kraj januara 1847.]

[3] [Rusko osvajanje turske tvrđave Varna 1828.]

[4] [Misli se na pjesmu Put u Rusiju (Droga do Rosji) u dodatku uz III dio Mickjevičevih Zadušnica (Dziady).]

[5] [Čekaonica.]

[6] [Mome dragome Fricu.]

[7] [Baron.]

[8] [Blagorodni.]

[9] [Podrazumijeva se nacionalni pokret češkog naroda 1419-1439.]

[10] 10 Njemačka postoji samo po imenu. To su baltičke provincije kojima su ostavljena poneka fantomska prava, na primjer, pravo da budu podanici ne samo cara Nikole, već istovremeno i podanici svojih knežića. Nedavno su novine izvijestile o dolasku "velike vojvotkinje od Virtemberga sa suprugom - nasljednim princem od Virtemberga". I nikoga nije začudila ta fraza koja protivurječi Salijskom zakonu. [Odredbe Salijskog zakona, naime, nijesu dopuštale da žene budu nasljednici uopšte, pa ni prestolonasljednici.]

[11] Hamburg, Hofman i Kampe, 1849.

[12] [Pragu, predgrađe Varšave, razorila je 1794. ruska vojska gušeći Košćuškov ustanak.]