H.Bey: Prevladati turizam

U  Davnini turizam nije postojao. Cigani, Krpari i drugi istinski nomadi i sada slobodno lutaju svojim svjetovima, ali nitko ih zbog toga ne bi nazvao  “turistima”. Turizam je izum 19.stoljeca – perioda povjesti koji se, cini se ponekad, neprirodno oduzio. Mi  jos  po mnogo cemu zivimo u 19.stoljecu.

    Turist je u potrazi za Kulturom jer je, u nasem svijetu, kultura nestala u zdrijelu Spektakla. Kultura je unistena i zamijenjena shopping centrom ili talk showom – jer je nase obrazovanje postalo tek priprema za citav zivot proveden u proizvodnji i potrosnji – jer smo sami prestali stvarati. Iako se cini da su turisti fizicki prisutni u Prirodi ili Kulturi, ustvari bismo ih mogli nazvati duhovima koji posjecuju rusevine, bez ikakve tjelesne prisutnosti. Oni tamo nisu za stvarno, vec se krecu kroz predjele uma, apstrakcije ( “Priroda”, “Kultura” ), skupljajuci slike umjesto iskustva. Precesto se njihovi godisnji odmori odvijaju usred tudje bijede ili cak doprinose toj bijedi.

    Nedavno je nekoliko ljudi u Egiptu ubijeno samo zato jer su bili turisti. Pogledajte…Buducnost. Turizam i terorizam: u cemu je uopce razlika?

    Koji je od tri drevna razloga za putovanje – nazovimo ih  “rat”, “trgovina”, i  “hodocasce” – porodio turizam? Neki bi automatski odgovorili kako to mora biti hodocasce. Hodocasnik odlazi  “tamo”  da vidi, hodocasnik se obicno vraca s nekim suvenirom; hodocasnik uzima  “odmor”  od svakodnevnog zivota; hodocasnik nema materijalnih ciljeva. Na ovaj nacin hodocasnik nagovjescuje turista.

    Ali hodocasnik ce dozivjeti i promjenu svijesti, a ta je promjena svijesti za njega stvarna. Hodocasce je oblik inicijacije, a inicijacija je otvaranje prema drugim oblicima spoznaje.

    Mozemo uostalom uociti neke stvarne razlike izmedju hodocasnika i turista usporedjujuci njihove utjecaje na mjesta koja su posjetili. Promjene u mjestu – gradu, hramu, sumi – mozda su neznatne, ali ih barem mozemo promatrati. Stanje duha moze biti stvar nagadjanja, ali zato o stanju drustvenosti mozda mozemo reci nesto konkretnije.

    Mjesta hodocasca poput Meke mogu sluziti i kao veliki sajmovi na kojima se trguje, a mogu cak sluziti i kao centri proizvodnje ( poput industrija svile u Benaresu ), no njihov je primarni proizvod baraka ili maria. Ove rijeci ( jedna arapska, druga polinezijska ) obicno se prevode kao  “blagoslov”, ali takodjer nose teret drugih znacenja.

    Lutajuci dervis koji spava u hramu zeleci sanjati mrtvog sveca ( nekog od  “Ljudi iz Grobnice” ) trazi inicijaciju ili napredak na duhovnom planu; majka koja dovodi bolesno dijete u Lourdes trazi njegovo ozdravljenje; nerotkinja u Maroku nada se da ce ju Murabit uciniti plodnom ako za staro drvo koje raste iz groba sveze krpu; putnik za Meku zudi za samim sredistem Vjere, pa kad karavane stignu nadomak Svetog Grada hadzija uzvikuje  “Labbaika Allabumma!” – “Ovdje sam, Boze!”

    Svi su ovi motivi sazeti u izrazu baraka, koji se ponekad cini opipljivom supstancom, mjerljivom u smislu narasle karizme ili  “srece”. Hram proizvodi baraku. Hodocasnik ju odnosi sa sobom. No blagoslov je proizvod Maste – i zato ga, bez obzira koliko ga hodocasnika ponese sa sobom, uvijek ima jos. Zapravo, sto oni vise blagoslova odnose, hram tim vise blagoslova moze proizvesti ( jer popularni hram raste sa svakom uslisenom molitvom ).

    Reci da je baraka  “proizvod maste”  ne znaci nazvati ju  “nestvarnom”. Ona je dovoljno stvarna onima koji je osjecaju. No duhovna dobra ne slijede pravila ponude i potraznje poput materijalnih dobara. Sto je veca potraznja duhovnih dobara, tim je veca ponuda. Proizvodnja barake je neogranicena.

    Upravo suprotno, turist ne trazi baraku vec kulturalnu razliku. Hodocasnik, mozemo reci, ostavlja ovozemaljski,  “sekularni prostor”  doma i putuje u  “sveti prostor”  hrama ne bi li iskusio razliku izmedju svjetovnog i svetog. No ova razlika ostaje neopipljiva, suptilna, nevidljiva  “profanom”  pogledu, spiritualna, imaginarna. Razlika u kulturi, s druge strane, mjerljiva je, ocita, vidljiva, materijalna, ekonomska, socijalna.

    Masta kapitalistickog  “prvog svijeta”  je iscrpljena. Ona vise ne moze zamisljati ista razlicito. Zbog toga turisti napustaju homogene prostore svoga  “doma”  u zamjenu za heterogene prostore  “inozemnog podneblja”, i to ne kako bi primili  “blagoslov”, vec naprosto da bi se divili pitoresknosti, jednostavnom prizoru ili fotografiji razlike, ne bi li vidjeli razliku.

    Turisti konzumiraju razliku.

    No, proizvodnja kulturne razlike nije beskonacna. Ona nije  “samo”  stvar imaginacije. Ona je ukorijenjena u jezik, okolis, arhitekturu, obicaj, okus, miris. Vrlo je materijalna, tjelesna. Sto se vise trosi ili odnosi, manje je ostaje. Drustvo moze proizvesti samo odredjenu kolicinu  “smisla”, odredjenu kolicinu razlike. Kad jednom nestane, gotovo je, nema je.

    Mozemo zamisliti neko sveto mjesto koje je stoljecima privlacilo milijune hodocasnika – i nekako je, usprkos svom piljenju i obozavanju i moljenju i kupovanju suvenira, zadrzalo svoje znacenje. No sada, nakon 20 ili 30 godina turizma, to je znacenje izgubljeno. Kamo je nestalo? Kako se to dogodilo?

    Pravi korijeni turizma ne leze u hodocascu  ( pa ni u  “postenoj”  trgovini ), nego u ratu. Silovanje i pljacka iskonski su oblici turizma, ili tocnije, prvi turisti stigli su odmah nakon rata, poput ljudskih grabezljivica koje kljucaju po ostacima krvoprolica na bojistu, u potrazi za imaginarnim plijenom – za slikama.

    Turizam se pojavio kao simptom potpunog Imperijalizma – ekonomskog, politickog i duhovnog.

    Ono sto je zapanjujuce jest da je toliko malo turista ubijeno od te iscrpljene sacice terorista. Mozda postoji tajna veza izmedju ovih zrcalno suprotstavljenih protivnika. I jedni i drugi su preseljeni na drugo mjesto, odsjeceni od svih veza, lutaju u moru slika. Teroristicki cin egzistira jedino u slici cina – bez CNN-a, postoji samo grc besmislene okrutnosti. Upravo tako i turisticki cin egzistira jedino u slikama cina, u fotografijama i suvenirima; inace ne ostaje nista osim dosadnih pisama kompanija kreditnih kartica i ostataka turistickih materijala iz zrakoplova. Terorist i turist su vjerojatno najotudjeniji produkt post-imperijalnog kapitalizma. Bezdan slika odvaja ih od objekata njihove zudnje. Na cudan nacin oni su blizanci.

    Nista nikada istinski ne dotice zivot turista. Svaki turistov cin je posredovan. Svatko tko je imao priliku svjedociti o napredovanju falangi Amerikanaca ili autobusa punih Japanaca prema nekoj rusevini ili prizoru obreda, morao je primijetiti da je cak i njihov kolektivni pogled posredovan medijem visestranog oka kamere, te da raznolikost fotoaparata, video kamera, video-rekordera, oblikuje sklop svjetlucajucih klikajucih ljuski u oklopu ciste medijacije. Nista organsko ne prodire kroz tu insektoidnu ljusturu koja sluzi dvojako, i kao obrambena kritika i kao celjust koja skljocajuci pohlepno konzumira slike, slike, slike. U svom krajnjem obliku ta medijacija uzima oblik razgledavanja uz pratnju vodica, u kome je svaka slika interpretirana od strane ovlastenog strucnjaka, onog koji vodi duse na onaj svijet ili vodica Mrtvih, virtualnog Vergilija u Paklu beznacajnosti – minornog funkcionera Centralnog  Diskurza i njegove metafizike aproprijacije – svodnika bestjelesnih ekstaza.

    Pravo mjesto turista nije egzoticno mjesto, vec prije sredisnje ne-mjesto ( doslovce  “utopija” ), granicni prostor, prostor izmedju – prostor samog putovanja, industrijska apstrakcija zracne luke, ili prostor samog stroja aviona ili autobusa.

    Tako turist i terorist – ti blizanacki duhovi zracnih luka apstrakcija – pate od identicne gladi za autenticnim. No autenticnost uzmice svaki puta kad joj se priblize. Kamere i puske stoje na putu tom trenutku ljubavi koji je skriveni san svakog terorista i turista. U svom skrivenom jadu, sve sto mogu ciniti jest unistavati. Turist unistava smisao, a terorist unistava turista. Turizam je apoteoza i kvintesencija “Fetisizma Robe”. To je vrhunac Kulta Posiljke – obozavanje  “robe”  koja nikada nece stici, jer je bila velicana, slavljena, divinizirana, obozavana i iskoristena, sve na ravni cistog duha, daleko od smrada smrtnosti ( ili moralnosti ).                
    U turizmu ne dobivas nista osim slika. Turizam je, poput virtualne realnosti, oblik Gnoze, mrznje i transcendencije tijela. Krajnje turisticko  “putovanje” desit ce se u Cyberspaceu, i bit ce
                                                                                                                                        CyberGnoza SM   
                    put u paranirvanu
          i natrag,
               u udobnosti vase vlastite
       “racunalne radne stanice”.
                       Napustite sve,
                                 Ostavite Zemlju 
                          za sobom!

    Skromni cilj ove male knjizice je da se obrati pojedinacnom putniku koji je odlucio  oduprijeti  se  turizmu.

    Iako nam se konacno moze uciniti nemogucim da  “procistimo”  sebe i svoje putovanje od svake pa i zadnje mrlje i traga turizma, ipak osjecamo da je napredak moguc.

    Ne samo da preziremo turizam zbog njegove vulgarnosti i nepravednosti, zbog cega zelimo izbjeci svaku ( svjesnu ili nesvjesnu ) kontaminaciju njegovim zaraznim virusom – vec takodjer zelimo razumjeti putovanje kao cin reciprociteta, a ne otudjenja. Drugim rijecima, mi ne zelimo naprosto izbjeci negativnosti turizma, vec vise od toga, postici pozitivno putovanje, koje vidimo kao produktivan odnos izmedju sebe i drugog, gosta i domacina, odnos koji je obostrano unapredjujuci – oblik kulturne sinergije u kojoj cjelina znaci vise od zbroja dijelova. Zeljeli bismo znati moze li putovanje biti izvedeno prema tajnoj ekonomiji barake, mogu li ne samo hram vec i sami hodocasnici davati  “blagoslove”.

    Prije  Doba  Robe, znamo, postojalo je  Doba  Darova, reciprociteta, davanja i primanja. To smo naucili iz prica pojedinih putnika, koji su medju nekim plemenima pronasli ostatke svijeta  Darova, a u obliku potlaca ili ritualne razmjene, te su zabiljezili svoja zapazanja o tim cudnim praksama.

    Ne tako davno jos je postojao obicaj medju otocanima Juznog mora da se putuje na velike razdaljine u kanuu, bez kompasa ili sekstanta; putovalo se zbog razmjene vrijednih i bezvrijednih darova ( obrednih umjetnickih predmeta bogatih tajanstvenim mocima – manama ), od otoka do otoka, u slozenom uzorku preklapajucih reciprociteta.

    Mi slutimo da, iako se cini kako putovanjem u modernom svijetu dominira Roba – i iako se cini da su mreze dobrodoslica i reciprociteta nestale s karte – iako se cini da turizam trijumfira – unatoc tome – mi i dalje naslucujemo da postoje i drugi putovi, druge rute, nesluzbene, koje nisu zabiljezene na kartama, mozda cak i  “tajne”  --  putovi koji su jos uvijek povezani s mogucnoscu  Poklona, ilegalne rute za slobodne duhove, znane jedino geomantijskim gerilama posvecenim umjetnosti putovanja.

    U stvari, ne samo da  “naslucujemo”. Mi to znamo. Znamo da postoji umjetnost, umijece putovanja.

    Mozda su najveci i najvjestiji aktivni provoditelji umjetnosti putovanja bili sufije, islamski mistici. Prije doba putovnica, cijepljenja protiv zaraznih bolesti, zrakoplovnih kompanija i drugih prepreka slobodnom putovanju, sufije su slobodno lutali svijetom u kom su granice bile propustljivije nego sto su to danas, zahvaljujuci transnacionalizmu Islama i kulturnom jedinstvu  Daral-Islama, islamskog svijeta.

    Veliki srednjovjekovni muslimanski putnici, poput  Ibn Battute i Nasera Husrawa, ostavili su prikaze opseznih putovanja – od  Perzije do  Egipta, cak od  Maroka  do  Kine – a koja nisu krocila van pejzaza pustinja, deva, karavana, trznica i poboznosti. Netko je uvijek, makar i lose, govorio arapski, pa je tako islamska kultura prozimala i najudaljenije rukavce, ma kako povrsno to bilo. Kad citamo price Simbada moreplovca ( iz 1001 noci ) ostaje nam dojam svijeta u kom je cak i terra incognita bila – usprkos svim cudima i neobicnostima – nekako bliska, nekako islamska. Unutar tog jedinstva, koje medjutim nije znacilo jednoobraznost, sufiji su cinili posebnu vrstu putnika. Ni ratnici, ni trgovci, takodjer ni obicni hodocasnici, dervisi predstavljaju oduhovljenje cistog nomadizma.

    Prema  Kuranu, Prostrana  Bozja  Zemlja i sve na njoj je  “sveto”, ne samo jer su djela bozanskog stvaranja, vec i zato jer je materijalni svijet pun  “putokaza”  ili znakova bozanskog postojanja. Konacno i sam je Islam rodjen izmedju dva puta, Muhamedove hidzre ili  “Bijega”  iz  Meke u  Medinu, i njegova hadza, hadziluka, ili puta povratka. Hadz je, jos i danas, za svakog  Muslimana, pokret prema izvoru i sredistu; godisnje hodocasce igralo je sredisnju ulogu, ne samo u religioznom jedinstvu  Islama, vec i njegovom kulturnom jedinstvu.

    Muhamed predstavlja primjer svakog putovanja u Islamu: njegova mladost koju je proveo kao trgovac u ljetnim i zimskim karavanima za  Meku; njegovi ratnicki pohodi; vrhunac koji je dosegao kao ponizni hodocasnik. Iako je gradski vodja, on je takodjer i beduinski prorok, pa i sam vrst nomada,  “onaj koji kratko boravi”, “sirotan”. Iz ove perspektive putovanje je gotovo sakrament. Svaka religija do odredjene mjere posvecuje putovanje, no Islam je bez njega gotovo nezamisliv.

    Prorok je rekao,  “Budi u potrazi za znanjem, mozda ces morati putovati i do Kine”. Od samog pocetka Islam uzdize putovanje iznad svakog  “svjetovnog”  utilitarizma i daje mu epistemolosku ili cak gnosticku dimenziju. “Dragulj koji ostane u rudniku nikad nece biti izbrusen”, kaze sufija  Saadi.  “Educirati”  znaci  “izvesti van”, pruziti uceniku vidjenje koje nadilazi provincijalizam, uskogrudnost i puku subjektivnost.

    Neki su sufije mozda proveli sva svoja putovanja u  Imaginarnom  Svijetu arhetipskih snova i vizija, no ogroman broj njih doslovno je shvatio  Prorokova upozorenja. Cak i danas dervisi lutaju diljem islamskog svijeta – no jos u 19. stoljecu lutali su u pravim hordama, stotine ili tisuce njih odjednom, i tako prevaljivali ogromne razdaljine. Sve u potrazi za znanjem.

    Nesluzbeno su postojala dva osnovna tipa lutajucih sufija: tip  “gospodina – ucenjaka”, te prosjacki tip dervisa. U prvu kategoriju spada  Ibn  Battuta  ( koji je skupljao sufijske inicijacije na nacin na koji bi neki zapadnjacki gospodin nekoc skupljao masonske razrede ); a takodjer, na mnogo ozbiljnijoj razini, i  “Veliki Seik”  Ibn Arabi, koji je u 13. stoljecu polagano meandrirao od svoje domovine Spanjolske, preko Sjeverne Afrike kroz  Egipad do Meke, i napokon do Damaska.

    Ibn Arabi je ostavio prikaze svojih potraga za svecima i avantura na putesestvijama, i oni bi se iz njegova golemog pisanog opusa mogli sastaviti tako da cine vrst rihle ili  “putopisa” ( priznatog zanra islamske knjizevnosti ) ili pak autobiografiju. Obicni su ucenjaci putovali u potrazi za rijetkim teoloskim ili pravnickim tekstovima, dok je Ibn Arabi isao samo za najvisim ezoterickim tajnama i najuzvisenijim  “otvorima”  kroz koje bozansko svjetlo prodire u svijet, za njega je  “svako putovanje prema vanjskim vidicima”  bilo takodjer  “putovanje prema unutrasnjim obzorima”  duhovne psihologije i saznanja.

    Samo o vizijama koje je doziveo u Meki napisao je djelo od 12 tomova ( Mekanska otkrovenja ), a ostavio nam je takodjer i vrlo vrijedne crteze stotinu svojih suvremenika, od velikih filozofa toga doba do poniznih dervisa i  “ludjaka”, anonimnih svetica i  “Tajnih Ucitelja”. Ibn Arabi  uzivao je poseban odnos s  Al-Khidrom, besmrtnim i neznanim prorokom,  “Zelenim covjekom”, koji se ponekad objavljuje lutajucim sufijima u nevolji, kako bi ih spasio iz pustinje ili ih uveo u tajne. Al-Khidra bismo, na odredjeni nacin, mogli nazvati glavnim svecem putujucih dervisa – a i prototipom. ( On se prvi put pojavljuje u Kuranu kao misteriozni lutalica  i   Mojsijev sudrug u pustinji.)

    Krscanstvo je nekoc imalo nekoliko redova lutajucih prosjaka ( u stvari je Sv. Franjo oformio takav red nakon sto se susreo s dervisima u  Svetoj  Zemlji, koji su mu mozda darovali  “inicijacijski plast” – famoznu pokrpanu halju koju je nosio na sebi kada se vratio u Italiju ) – no Islam je iznjedrio na desetke, mozda i stotine takvih redova.

    Nakon sto se sufizam iz slobodne spontanosti ranih dana iskristalizirao u instituciju sa svojim pravilima i razredima, regulirano je i organizirano i  “putovanje radi znanja”. Sacinjeni su detaljni prirucnici o duznostima dervisa, a koji su ukljucivali i metode kojima se putovanje pretvara u poseban oblik meditacije. Citav je sufisticki  “put”  simboliziran kao intencionalno putovanje.

    U nekim su slucajevima rute bile tocno odredjene ( npr. hadz ); drugi su ukljucivali iscekivanje da se pojave  “znakovi”, koincidencije, intuitivni uvidi, “avanture”  poput onih koje su nadahnjivale putovanja  Arturovih vitezova. Neki su redovi propisivali da vrijeme koje se moze provesti na jednom mjestu ne moze biti duze od  40  dana; drugi su imali pravilo da nikad ne prespavaju na istom mjestu. Stroga pravila, kao ona reda  Naqshbandi, pretvarala su putovanje u vrst stalne koreografije, u kojoj je svaki pokret bio unaprijed odredjen, sa svrhom da prosiri svijest.

    Nasuprot tome, oni redovi koji su bili heterodoksniji ( kao npr. Qalandari ) prihvatili su  “pravilo”  potpune spontanosti i prepustenosti – “stalne besposlenosti”, kako ga je jedan medju njima nazvao – bezbriznosti boemskih razmjera – “otpadnistva”  koje je istovremeno i skandalozno i posve tradicionalno. Zivopisno odjeveni, noseci sobom svoje prosjacke skatuljice, sjekire i zastave, posveceni muzici i plesu, bezbrizni i veseli ( ponekad do granice koja  “zasluzuje prijekor”! ), redovi kao sto su bili  Nematollahi u 19. stoljetnoj  Perziji rasli su do razmjera koji su uznemirili i sultane i teologe – mnogi su dervisi tako bili pogubljeni zbog  “krivovjerja”. Danas pravi  Qalandari postoje jos uglavnom u  Indiji, gdje njihovo odmetnuce od ortodoksije ukljucuje sklonost prema hasisu i nepatvorenu mrznju prema radu. Neki od njih su sarlatani, drugi su obicne skitnice, no zacudjujuce velik broj medju njima su ljudi od postignuca…kako da ih nazovem?...ljudi od samoostvarenja, obiljezeni jasnom aurom milosti, barake.

    Sve ove razlicite tipove sub-putovanja koje smo opisali ujedinjuju odredjene zajednicke vitalne strukturne sile. Jednu od tih sila mogli bismo nazvati  “magicnim”  pogledom na svijet, osjecajem zivota koji odbacuje  “naprosto”  slucajan put zarad stvarnosti znakova i cuda, znacajnih slucajnosti, podudarnosti, i  “otkrica”. Svatko tko je ikad probao svjedocit ce, da intencionalno putovanje automatski svakog cini prijemcivim za ovaj  “magicni”  utjecaj.

    Psiholog bi objasnio ovaj fenomen ( bilo sa strahopostovanjem ili s redukcionistickim prezirom ) kao  “subjektivan”; pobozni bi ga vjernik medjutim shvatio doslovno. S tocke gledista sunca niti jedna interpretacija ne iskljucuje drugu, niti je dostatna sama po sebi da objasni cuda Puta. U sufizmu, “objektivno”  i  “subjektivno”  ne smatraju se suprotnostima, vec nadopunama. Sa stanovista dvo-dimenzionalnog mislioca ( bilo znanstvenog ili religioznog ) takva paradoksologija mirise na zabranjeno.

    Drugu silu koja se nalazi u osnovama svih oblika intencionalnog putovanja mogli bismo opisati arapskom rjecju adab. S jedne strane adab naprosto znaci  “dobre manire”, a u slucaju putovanja ove manire temelje se na drevnim obicajima pustinjskih nomada, za koje su i lutanje i gostoljubivost sveti cini. U tom smislu dervis dijeli i privilegije i odgovornosti gosta.

    Beduinska gostoljubivost je jasan prezivjeli dio stare ekonomije  Darova – odnos reciprociteta. Putnika-lutalicu mora se primiti u dom ( dervisa se mora nahraniti ) – ali potom i putnik mora ispuniti ulogu koju mu dodjeljuje pradavni obicaj – i mora zauzvrat dati nesto domacinu. Za beduine ovaj odnos je gotovo oblik klijentskog odnosa: lomljenje kruha i dijeljenje soli uspostavlja neku vrst srodstva. Zahvalnost nije dovoljan odgovor na takvu darezljivost. Putnik mora pristati na privremeno posvojenje – sve manje od toga bilo bi uvreda prema pravilima adaba.

    Islamsko drustvo zadrzalo je u najmanju ruku sentimentalnu vezanost za ta pravila, i tako stvorilo posebno mjesto za dervisa, mjesto stalnog gosta. Dervis uzvraca darove drustva darovima barake. U obicnom hodocascu putnik prima baraku sa nekog mjesta, no dervis obrce uobicajeni tijek i donosi baraku na neko mjesto. Sufij bi mogao/mogla sebe smatrati stalnim hodocasnikom – no za obicne ljude koji ostaju kod kuce, sufija je vrst putujuceg, pokretnog svetista.

    U svemu tome turizam po svojoj strukturi razbija, unistava odnos reciprociteta izmedju domacina i gosta. U engleskom, “domacin” ( host) moze imati goste – ili parazite. Turist je parazit – jer nikakvi novci ne mogu platiti gostoljubivost. Istinski putnik je gost i time ispunjava doista stvarnu funkciju, cak i danas, u drustvima u kojima ideal gostoprimstva jos nije izblijedio iz  “kolektivnog mentaliteta”. U takvim drustvima, biti domacin znaci ugled. Samim time, biti gost znaci iskazati cast.

    Modernom ce putniku koji shvati jednostavni duh ovog odnosa biti oprostene mnoge greske u zamrsenom ritualu adaba ( Koliko salica kave? Kamo s nogama?  Kako biti zabavan?  Kako pokazati zahvalnost? itd. ) svojstvenom odredjenoj kulturi. A ukoliko se potrudi da se izvjesti u nekoliko tradicionalnih oblika adaba, te da ih primijeni sa srdacnom iskrenoscu, tada ce i gost i domacin dobiti vise no sto su ulozili u odnos, a to vise je nepogresiv znak prisutnosti  Dara.

    S druge strane, druga razina znacenja rijeci adab veze je s kulturom ( buduci da kultura moze biti promatrana kao zbir svih ponasanja i obicaja ); u modernoj upotrebi  Odjel za  “Umjetnost i knjizevnost”  na nekom sveucilistu zvao bi se  Adabijat. Adab u ovom smislu znacio bi  “poliran”,  “brusen”,  “ugladjen”  ( poput onog dragulja koji je isao iz ruke u ruku ) – no nema nuzno veze s  “lijepim umjetnostima”  ili ucenoscu ili s drustvenom ugladjenoscu i manirima ili cak s time da se bude  “kulturan”. To je  pitanje srca.

    “Adab” se ponekad daje kao jednoslozna definicija raskola. No sufija izbjegava neiskreno ponasanje ( ta’arof na perzijskom ) kao i neiskrenu kulturu. “U  Tassawufu ( Sufizmu ) nema ta’arofa”, kako kazu dervisi. “Darvisi”  je pridjevski sinonim za neusiljenost, obiljezje opustenosti ljudi od Srca – a i za spontani adab, da se tako izrazimo. Pravi gost i domacin nikad ne ulazu ociti napor da ispune  “pravila”  reciprociteta – oni mogu savjesno i temeljito slijediti ritual, ili pak mogu kreativno izmijeniti formu, no u svakom ce slucaju njihova djela biti duboko iskrena, sto ce se ocitovati kao prirodna milost. Adab je  vrst ljubavi.

    Dopuna ovoj  “tehnici”  ( ili  “Zenu” ) ljudskih odnosa moze se naci u sufistickom nacinu odnosenja prema svijetu u cjelini. Obicni, neduhovni, “svjetovni”  svijet – svijet drustvene obmane i protuslovlja, lihvarskih emocija neautenticne svijesti ( “mauvaise conscience” ) , neotesanosti, zlobe, nepaznje, slijepih reakcija, laznog spektakla, praznog govora, itd., itd. – ne pobudjuje ni najmanje interes putujuceg dervisa. Ali oni koji kazu da dervis napusta  “ovaj svijet” -  “Siroku  Bozju  Zemlju” – grijese.

    Dervis nije  Gnosticki  Dualist  koji mrzi biosferu ( sto svakako ukljucuje i mastu i emocije, kao i samu  “materiju” ). Rani muslimanski askete doista su se zatvarali pred svime. Kad su  Rabiju, basransku sveticu, primorali da izadje iz svoje kuce i  “posvjedoci o cudima  Bozjeg stvaranja”, njen odgovor je bio: “Udji u kucu i pogledaj ih”, tj. udji u samo srce kontemplacije jedinstvenosti, cjelovitosti ili jednosti koja je iznad mnogosti, mnogostrukosti stvarnosti. “Sazimanje”  i  “sirenje”  sufisticki su pojmovi za duhovna stanja. Rabija je ocitovala  Sazimanje: vrst posvecene melanholije koja je metaforicki prikazana kao  “Zimski  Karavan”, karavan povratka u  Meku ( srediste, srce ), podredjenosti, i askeze ili samozatajnosti. Ona nije bila  Dualist koji mrzi svijet, nije cak bila niti puritanka moralistkinja koja mrzi put, tijelo. Ona je naprosto iskazivala odredjenu specificnu vrstu milosti, vrline.

    Lutajuci dervis medjutim iskazuje jedno za  Islam, i to u njegovim najzivahnijim vitalnim oblicima, tipicnije stanje. On doista tezi ka Sirenju, duhovnoj radosti koja se temelji na raznolikosti, mnogostrukosti bozanske velikodusnosti u stvaranju materijalnog svijeta. ( Ibn Arabi ima duhovit  “dokaz”  da je ovaj svijet najbolji svijet – jer da nije, tada Bog ne bi bio velikodusan – sto je apsurdno. Quod erat demonstrandum. ) Kako bi brojne putokaze  Siroke Zemlje  zamjecivao i cijenio upravo kao otkrivanje te velikodusnosti, sufija razvija, nazovimo to tako, teofanijski pogled: otvaranje  “pogleda srca”  prema iskustvu odredjenih mjesta, predmeta, ljudi, dogadjaja, kao prema tockama kroz koje  “prosijava”  bozansko  Svjetlo.

    Dervis putuje takoreci istovremeno i kroz materijalni svijet i kroz  “Svijet maste”. No za pogled srca ti se svjetovi na odredjenim mjestima prozimaju. Moglo bi se reci da obostrano otkrivaju ili  “skidaju veo”  jedan s drugoga. Napokon, oni su  “jedno” – i samo nas nase stanje hipnoticke nepaznje, nasa neduhovna svijest sprecava da ovo  “duboko”  jedinstvo iskusimo u svakom trenutku. Cilj je intencionalnog putovanja, njegovih  “avantura”  i istrgnuca od navika, da oslobodi dervisa od svih transoidnih ucinaka obicnosti, svakidasnjosti. Putovanje, drugim rijecima, treba izazvati odredjeno stanje svijesti ili  “duhovna stanja” – a to je stanje  Sirenja ( Ekspanzije ).

    Za putnika-lutalicu, svaka osoba koju sretne moze predstavljati  “andjela”, svako svetiste koje posjeti moze otkljucati neki inicijacijski san, svako iskustvo  Prirode moze titrati, odisati prisutnoscu nekog  “duha mjesta”. Doista, cak i ono svakidasnje i obicno moze odjednom biti vidjeno kao bozansko ( kao u sjajnom putopisnom haikuu japanskog  Zen pjesnika  Basoa ) – lice zapazeno u gomili na zeljeznickoj stanici, vrane na telefonskim zicama, odsjaj suncane zrake u lokvi vode…

    Ocito je da ne moramo putovati da bismo takvo sto iskusili. No putovanje se moze iskoristiti – odnosno umjetnost putovanja moze se postici – tako, da se do krajnosti povecaju prilike koje omogucavaju da se dosegne takvo stanje. To je meditacija u pokretu, poput taoistickih ratnickih vjestina. Ljetni  Karavan  krenuo je prema van, izasao  iz  Meke, prema bogatim trgovackim zemljama  Siriji i  Jemenu. Isto se tako i dervis  “seli”  ( uvijek je  “dan selidbe” ), ide dalje, odlazi,  “na stalni praznik”, kako je to jedan pjesnik rekao, otvorenog  Srca, otvorenih ociju ( i drugih osjetila ), i sa zivom zeljom za  Znacenjem, zedji za znanjem. Mora stalno biti na oprezu, jer se svaka stvar moze odjednom otkriti kao znak. Ovo mozda zvuci kao vrst  “paranoje” – iako bi  “metanoja”  bio prikladniji termin – i doista medju dervisima mozete naici na one  “mahnite”,  “one koji su privuceni”, koje je svladao bozanski utjecaj, koji su izgubljeni u  Svjetlu. Na  Orijentu se o umobolnim ljudima cesto skrbi, i dive im se kao bespomocnim svecima, jer se  “mentalna bolest”  može ponekad pojaviti kao simptom prevelike svetosti, a ne manjka  “razuma”. Cinjenica da je hasis popularan medju dervisima moze se pripisati njegovoj moci da izazove vrst intuitivne pozornosti koja stvara odredjeno ludilo koje je moguce kontrolirati: herbalnu metanoju. No i putovanje samo za sebe moze opciniti srce ljepotom teofanijske prisutnosti. To je pitanje prakse – brusenje dragulja – skidanje mahovine s kotrljajuceg kamena.

    U staro doba ( koje medjutim jos traje u nekim zabacenim dijelovima  Istoka ) Islam je naucavao o sebi kao o cijelom svijetu, sirokom svijetu, prostoru ogromne sirine unutar kojeg je  Islam prigrlio svo drustvo i prirodu. Ta je sirina na drustvenoj razini predstavljala toleranciju. Bilo je dovoljno mjesta za svakoga, cak i za takve marginalne grupe kao sto su ludi dervisi-lutalice. Sam je sufizam – ili barem strogo ortodoksni ili  “trezveni”  aspekt sufizma – zauzimao sredisnji polozaj u kulturnom diskursu. “Svatko”  je intencionalno putovanje razumijevao zbog slicnosti s  Pozdravom – svatko je razumio dervise, cak i ako se ne bi slagao s njima.

    No danas  Islam sam sebe vidi kao parcijalan, nepotpun svijet, okruzen nevjerovanjem i neprijateljstvom, koji pati od unutarnjih lomova svake vrste. Od 19. stoljeca  Islam je izgubio svoju globalnu svijest i osjecaj vlastite sirine I potpunosti. Od tada i zato  Islam vise ne moze tako lako naci mjesto za svakog marginaliziranog pojedinca i grupu u ustrojstvu tolerancije i drustvenog poretka. Dervisi se sada javljaju kao nepodnosljiva razlika u drustvu. Svaki musliman sada mora biti isti, ujedinjen protiv autsajdera, i iskovan prema istom prototipu. Muslimani su naravno uvijek  “imitirali”  Proroka i u njegovoj slici vidjeli normu – a to je djelovalo kao snazna ujedinjujuca sila za nacin zivota i osnovne vrijednosti unutar  Dar al-Islama. No  “danas”  su puritanci i reformatori zaboravili da ta  “imitacija”  nije bila usmjerena samo na rano-srednjovjekovnog trgovca iz  Meke kom ime bjese  Muhamed, vec takodjer i na insan al-kamila ( “Savrsenog covjeka” ili  “Univerzalno ljudsko bice” ), na ideal ukljucenja ( inkluzije ), a ne iskljucenja ( ekskluzije ), ideal cjelovite kulture, a ne drzanje-stav ugrozene nevinosti, ksenofobije prerusene u poboznost, totalitarizma, reakcije.

    Dervis je danas progonjen u vecini islamskih zemalja. Puritanizam u svom pohodu ciscenja  Vjere od  “srednjovjekovnih priraslica”  kao sto je popularni sufizam, uvijek prigrli najzvjerskije vidove modernizma. I sigurno je da se obicaji lutajuceg dervisa ne mogu razvijati u svijetu zrakoplova i naftnih nalazista, nacionalistickih/sovinistickih neprijateljstava ( i neprobojnih granica ), u svijetu puritanizma koji na svaku razliku gleda kao na prijetnju. Taj je puritanizam trijumfirao ne samo na  Istoku, vec i kod nas. Mozemo ga prepoznati u  “vremenskoj disciplini”  modernog  pre-kasnog  Kapitalizma, i u poroznoj rigidnosti konzumeristickog hiperkonformizma, kao i u zadrtoj i netrpeljivoj reakciji i histeriji  “Krscanske  Desnice”  oko pitanja seksa. Gdje u svemu tome da nadjemo mjesta za poetski ( i parazitski! ) zivot  Besciljnog  Lutanja – zivot  Chuang  Tzua ( koji je skovao slogan ) i njegovih taoistickih sljedbenika – zivot  Svetog  Franje  i njegovih bosonogih pristasa – zivot ( na primjer )  Nur al-Sah  Isfahanija, 19-stoljetnog sufistickog pjesnika koji je pogubljen u  Iranu radi strasne hereze lutalackog dervisizma?

    Ovo je druga strana  “ problema turizma” :   problem nestanka  “besciljnog lutanja”. Mozda su obje strane direktno povezane, pa tako u onoj mjeri u kojoj turizam postaje moguc, dervisizam postaje nemoguc. U stvari, mogli bismo se upitati ima li ovaj mali esej o radostima derviskog zivota ikakve vaznosti ili veze sa suvremenim svijetom. Moze li nam ovo znanje pomoci da  prevladamo turizam, cak i onaj u nasoj svijesti i vlastitom zivotu? Ili je to tek sastavak o nostalgiji za izgubljenim mogucnostima – jalovo prepustanje romantizmu?

    Pa, i jest i nije. Ja priznajem da sam beznadno romantican sto se tice oblika derviskog zivota, i to do te mjere da sam ga neko vrijeme i sam slijedio okrenuvsi ledja obicnom, banalnom zivotu. Jer on u stvari nije nestao. Propada, to je istina, ali nije izumro. Ono malo sto znam o putovanju naucio sam u tih par godina – prema tim  “srednjovjekovnim priraslicama”  imam dug koji nikad necu moci platiti – i nikada ni na tren necu zaliti zbog svog  “eskapizma”. Ali – ne smatram da su oblici dervisizma odgovor na  “problem turizma”. Oblici su izgubili vecinu svoje djelotvornosti. Nema smisla  “konzervirati”  ih ( kao da su kiseli krastavci, ili laboratorijski uzorci ) – nista nije tako jadno kao pusti  “opstanak”.

    Ali: ispod privlacnih vanjskih oblika dervisizma lezi, da je tako nazovemo, konceptualna matrica, koju smo nazvali intencionalno putovanje. U tom smislu ne bismo trebali osjecati nikakvu nelagodu zbog svoje  “nostalgije”. Pitali smo se zelimo li naci sredstva i nacina kojim cemo otkriti umjetnost putovanja, zelimo li i mozemo li  savladati   “turista u nama”, laznu svijest   koja nas dijeli od iskustva znakova  Sirokog  Svijeta. Nacin  zivota dervisa ( ili taoista, ili franjevca, itd. )  zanima nas, na kraju krajeva, jedino u onoj mjeri u kojoj nam moze pruziti kljuc – ne onaj jedan jedini pravi  Kljuc – vec naprosto…..kljuc. A on to naravno i cini.

    Jedan od temeljnih kljuceva za uspjeh  Putovanja je, naravno,  pazljivost,  pozornost.  Mi kazemo  “posvetiti paznju”  ( “paying attention”  na engleskom )  ili pak  “preter attention”  na francuskom – doslovno: “platiti paznju”, odnosno  “posuditi paznju”  ( dok na arapskom, paznju  “daju”,  “poklanjaju”  ), sugerirajuci tako da smo s paznjom skrti kao i s novcima. Cesto se cini da nitko ne  “posvecuje paznju”, da svi tajno zgrcu i ogradjuju svoju svjesnost – zasto?  zar  je treba cuvati za crne dane? – i prigusuju plamicke svijesti iz straha da ce svo raspolozivo gorivo biti potroseno u jednom jedinom holokaustu nepodnosljivog znanja.

    Ovakav model svijesti neodoljivo podsjeca na  “kapitalisticki”  model – kao da je doista nasa paznja ogranicen izvor, koji je, jednom kad se iscrpi, izgubljen u nepovrat. Tu se tad javlja zelenastvo u percepciji: mi zahtijevamo interes ( kamate) u tome sto smo ulozili napor da obratimo paznju ( payment-of-attention ), kao da je to zajam, a ne trosak. Ili kao da je nasa svijest ugrozena entropijskom  “toplinskom smrcu”, protiv koje najbolja obrana mora biti u tupom, mediokritetskom, hipnotiziranom stanju skrtarece polovicne paznje – bijeda i nevolja psihickih resursa – odbijanje da se  primijeti  neocekivano  ili da se okusi  cudesnost obicnog  –  odsustvo darezljivosti.

    No kako bi bilo kad bismo se prema svojim opazanjima odnosili kao prema darovima, a ne kao prema isplati? Kad bismo svoju paznju davali  umjesto da je posvecujemo-isplacujemo? Prema zakonu reciprociteta, dar se uzvraca darom  - nema izdataka, nestasice, duga prema kapitalu, neimastine, nema kazne za to sto dijelimo svoju paznju, i nema  kraja mogucnostima pozornosti.

    Nasa svijest  nije  roba, niti je ugovor izmedju kartezijanskog  Ega i provalije  Nistavila, a nije naprosto ni funkcija nekakvog tijela-masine s ogranicenom garancijom. Istina je, na kraju se istrosimo i slomimo. U odredjenom smislu zgrtanje energije ima smisla –  “cuvamo”  se za istinski vazne trenutke, za vazna otkrica, za  “vrhunsko iskustvo”.

    Ali ako sami sebe prihvacamo kao plitak izvor novcanih sredstava – ako zakracunavamo  “vrata percepcije”  kao ustraseni seljaci pred zavijanjem vukova sa sjevera – ako nikad ne  “posvetimo – platimo pozornost” – kako  cemo uopce  prepoznati priblizavanje i nastupanje  tih  vrijednih trenutaka, tih  otvaranja ?

    Treba nam model spoznaje koji naglasava  “magiju”  reciprociteta: dati paznju znaci  primiti paznju, tako da se cini kao da  svemir  na neki tajanstven nacin odgovara na nasu  spoznaju pritjecanjem blage milosti. Ako uvjerimo sami sebe da paznja, pozornost, slijedi zakon  “sinergije”, a ne zakon iscrpljenja, osiromasenja, mogli bismo poceti savladavati u sebi banalnu neduhovnost svakodnevne nepaznje, i otvarati se  “visim stanjima”. 

    U svakom slucaju, ostaje cinjenica da ukoliko ne naucimo posvecivati vise paznje takvim stanjima, putovanje nece nadici turizam. A za one medju nama koji vec nisu upuceni u  Zen putovanja, kultiviranje tih stanja doista zahtijeva pocetnu potrosnju energije. Moramo svladati inhibicije, pobijediti kolebanja, razbiti introvertne i knjiske navike, sublimirati tjeskobe. Nasa se trecerazredna, ostaj-doma svijest cini sigurna i udobna u usporedbi s opasnostima i neudobnostima  Ceste i njenih vjecnih novosti i neobicnosti, stalnih zahtjeva upucenih nasoj paznji.  “Strah od slobode”  truje nasu podsvjest, unatoc nasoj svjesnoj zelji za slobodom u putovanju. Umijece kojem tezimo rijetko se javlja kao urodjeni talent. Ono mora biti njegovano – treba ga vjezbati – usavrsavati. Moramo potaknuti zelju za intencionalnim putovanjem.

    Zaliti se da razlike u svijetu nestaju predstavlja truizam, ali to je i istina. No ponekad je cudesno otkriti koliko razlicitost moze biti otporna i organska. Cak i u  Americi, zemlji shopping-centara i  TV-a, regionalne razlike ne samo da opstaju vec i mutiraju i cvjetaju  U  medjuprostorima , u pukotinama koje uzduz i poprijeko presjecaju monolit, van opazaja  Upornog  Pogleda  Medija, nevidljive cak i za lokalnu burzoaziju. Ako citav svijet postaje jednodimenzionalan, moramo gledati, traziti izmedju dimenzija.                   

    Smatram da je putovanje po svojoj prirodi fraktalno. Ono se odvija izvan karte-kao-teksta, izvan sluzbenog  Konsenzusa, ono je poput onih skrivenih uzoraka koji se smjestaju unutar beskonacnih bifurkacija nelinearnih jednadzbi u cudnom svijetu matematike kaosa. Svijet u stvari nije u potpunosti mapiran, jer su ljudi i njihovi svakodnevni zivoti iskljuceni iz karte ,  proglaseni  “bezlicnim statistikama”, ili zaboravljeni. U fraktalnim dimenzijama neoficijalne stvarnosti sva ljudska bica  -  a i strahovito puno  “mjesta”  -  ostaju jedinstveni i razliciti. “Cisti”  i  “neiskvareni”?  Možda i ne. Mozda nitko i nista nikad doista nije bilo cisto. Cistoca  je nesto sto stalno izmice, a mozda je cak i opasan oblik totalitarizma. Zivot   je velicanstveno necist. Zivot luta.    

    U godinama oko  1950. francuski  situacionisti razvili su tehniku putovanja koju su nazivali derive,  “lutanje”,  “prepustanje struji”. Zgrazali su se nad samima sobom sto nikad ne napustaju rutinu i kolotecinu zivota pokretanog navikama; shvatili su da ustvari nikad nisu vidjeli ni  Pariz. Poceli su provoditi nesustavne, nasumicne ekspedicije kroz grad, danju dugo i besciljno lutajuci, a nocu pijuci, otvarajuci svoj mali tijesni svijet za nepoznatu zemlju sirotinjskih cetvrti, predgradja, vrtova, i pustolovina. Postali su revolucionarna verzija famoznog  Baudelaireovog  flaneura, dokonog setaca, dislociranog subjekta urbanog kapitalizma. Njihova su besciljna lutanja postala buntovna praksa.

    Nesto od toga ostaje moguce i danas – besciljno lutanje, prepustanje struji. Putovanje ne moze biti ograniceno na dopusteno ( i umrtvljujuce ) zurenje turista, za koga je citav svijet nepomican, hrpa pitoresknosti koja ceka da bude konzumirana – jer je cijelo pitanje dozvole iluzija. Mi mozemo izdavati svoje vlastite dozvole za putovanja. Mozemo dozvoliti sebi da sudjelujemo ,  da iskusimo svijet kao zivu vezu, a ne kao zabavni park. U nama kuca srce putnika, i  ne trebamo strucnjake da definiraju i ogranice nasu  vise-nego-fraktalnu slozenost, da  “interpretiraju” za nas, da nas “vode”,  da za nas posreduju nasa iskustva, da nam prodaju slike nasih zelja.

    Posveceno prepustanje struji  ponovo  je  rodjeno. Cuvajte tajnu.    

                                                                       
  preuzeto: Libra Libera,  br.10,   Attack,  Zagreb,  2002.