Gluho bilo
Slučaj Rešada Omerhodžića, vjerskog službenika iz Gluhe Bukovice, nepravomoćno osuđenog na godinu i po dana zatvora zbog seksualnog zlostavljanja maloljetne djevojčice, po mnogo čemu prevazilazi lokalne okvire i fenomen pedofilije unutar vjerskih zajednica, Dešavanja u selu Gluha Bukovica ukazuju da nije samo Bukovica gluha, niti isključivi krivac za vlastitu gluhoću, već da je njezino stanje metastaza bolesti uzrokovane drugim, zanemarenim, bolestima bosanskohercegovačkog društva. Gluhoću Bukovice uzrokuje prvenstveno nagluhost Islamske zajednice, zatim ništa manje od toga kratkovidnost domaćih političara, i na kraju nijemost građana. Gluh, nijem i slijep, sveto trojstvo koje zatvara krug domaće društvene zbilje.
Gluhoća Islamske zajednice BiH je bolest koja se u ovoj instituciji razvijala postepeno, da bi se u potpunosti manifestirala nizom afera tijekom protekle godine. Zbog ubrzanog razvoja bolesti Islamska zajednica je postajala sve nesposobnija čuti razloge drugih, a u nekim slučajevima nije bila u stanju saslušati ni samu sebe. Tako Islamska zajednica nije čula mišljenje nemalog broja roditelja o uvođenju vjeronauka u vrtiće i izbacivanju Deda Mraza iz istih, kao što nije čula razloge queer populacije, koja je tokom mjeseca Ramazana pokušala organizirati svoj festival. Propustila je čuti i glas studenata Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu protiv izgradnje nove zgrade Rijaseta, kao što prethodno nije čula ni glas profesora pomenutog fakulteta, Rešada Hafizovića, koji je javno upozoravao na probleme s vehabijama. Kada već nije mogla čuti glasove tolikog broja ljudi, među kojima mnoge uvažene i poštovane ličnosti, čiji se glas daleko čuje, ko je mogao očekivati da će biti u stanju čuti jecaj jedne djevojčice kojoj je upropašteno djetinstvo. I trajalo bi to ko zna koliko vremena da se nisu našli novinari koji su zagalamili tako jako da je ovaj put Islamska zajednica čula. I te kako čula... I odmah nakon toga uzviknula iz sveg' glasa: Islamofobija.
Za političare bi se također moglo reći dala su pomalo nagluhi, ali ovdje me ipak više zanima aspekt njihove kratkovidnosti. Ne sljepila jer bi, siguran sam, kao slijepci bili manje štetočine nego što jesu.
Kratkovidnost je za njih savršeno odgovarajuća mjera. Vide taman koliko je dovoljno da prebroje sadržaj vlastitog novčanika ili stave potpis na sumnjivu finansijsku transakciju. Ne vide do Gluhe Bukovice, pa tako ne mogu vidjeti šta se dešava sa bosanskim selom. Ne vide da u tim krajevima nema vladinih organizacija za pomoć i obnovu, a od nevladinih imaju one arapske. Humanitarne. Prema nekim glasinama, upravo u Bukovici, jedna takva organizacija daje 50KM pomoći, ali samo onim porodicama čija djeca idu na vjeronauk. Ovdje valja napomenuti da je zlostavljana djevojčica iz Bukovice kćerka poginulog borca Armije BiH i zapitati se zašto o porodicama poginulih boraca ne brine država i političari koji je vode, a ne arapske humanitarne organizacije. Država koja ne brine o najugroženijim slojevima stanovništva ostavlja prostor islamskim humanitarcima koji su voljni pomoći, ali samo vjernicima koji šalju djecu na vjeronauk. Međutim, u slučajevima poput ovog u Gluhoj Bukovici, vjeronauk uključuje i seksualno zlostavljanje, a optužbe protiv zlostavljača žrtvu označavaju i stavljaju na stub srama, dok članove njene porodice dovode u situaciju strahovanja za vlastite živote. Mislim da u ratu poginuli otac djevojčice nije ovako zamišljao budućnost zemlje za koju je dao život. Ima neke proklete metaforičke simbolike u slučaju zlostavljane djevojčice i ove zlostavljane zemlje i nas u njoj. Zar i sve nas država nije zanemarila i zar nas ova vlast ne zlostavlja i zar malobrojne koji se pobune protiv zlostavljanja ne prikivaju na stub srama, dok većina, bas poput većine žitelja Gluhe Bukovice, prodaje dušu za mizernu šaku novaca i na izborima daje legitimitet zlostavljačima?
Žitelji/ke Gluhe Bukovice zapušite uši - imam bi himen da buši
I za kraj da spomenemo nijeme građane, s kratkim osvrtom na seljake, naročito one iz Gluhe Bukovice za koje se nipošto ne može reći da su nijemi, iako bi im puno pametnije bilo da šute ili ako su već željni razgovora da probaju artikuliranim rečenicama i bez galame, uzvika i prijetnji.
Ovdje je većina gra đana zanijemila još u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Sklon sam vjerovati da je to posljedica dolaska demokratije u naše krajeve. Naime nakon što su svi počeli govoriti ono što misle, pa svoje misli pritom još i potvrdili na prvim slobodnim izborima, počele su se dešavati tako teške stvari, zbog kojih je, po mome skromnom mišljenju, većina se priklonila staroj narodnoj mudrosti koja kaže: “Šutnja je zlato”. Na takvo stanje se uspješno nadovezalo i ono što nazivam “Sindrom 93” iliti “važno je da se ne puca, a za sve drugo ćemo lako”. U svakom slučaju na temu “pasivnog građanstva” su napisani brojne relevantne sociološke analize, ako koga zanima da produbi ovaj argument.
Ja bih još samo pomenuo krajnju suprotnost od nijemih građana, a to su razgalamljeni seljaci (i u mozak i rodnim listom), koji nakon što je čak i Islamska zajednica suspendirala imama pedofila, nastavljaju istome pružati podršku organizirajući peticije i pišući prosvjedne note, što je ipak prihvatljivija metoda izražavanja vlastitog bezumlja od recimo nedavnog pokušaja linča novinara političkog magazina “60 minuta” prilikom pravljenja priloga o dešavanjima u Gluhoj Bukovici.
Gluho bilo i daleko.
Anarhopank savez BiH