ČETVRTI SVJETSKI RAT

Dražen Šimleša

 

Globalizacija odozdo

 

a) Zaštita okoliša

Premda je s obzirom na poznatu frazu "misli globalno, djeluj lokalno" i s obzirom da je ekološki pokret svoje najslavnije trenutke upravo i ostvario kroz lokalne borbe za zaštitu prirode, u novom tisućljeću upravo su neki od ekoloških problema prekoračili nacionalne granice te samim time zahtijevaju i takva rješenja. To ne znači naravno da su nestale lokalno orijentirane akcije ili problemi, no sve je češća razmjena informacija i suradnja i između takvih. Na primjer, trend je ujedinjavanja borbe brojnih lokalnih zajednica protiv zagađivanja naftnih korporacija, premda imaju utemeljenje u lokalnom ekološkom problemu. Tradicionalni koncept NIMBY (Not in my BackYard - Ne u mojem dvorištu), sve se više zamjenjuje s konceptom NOPE (Not on Planet Earth - Ne na planetu Zemlja) ili NIABY (Not in Anybody Backyard - Ne u bilo čijem dvorištu) (Hajer, 2000). Ekološki pokret sve više djeluje globalno, jer uništavanje biljnih i životinjskih vrsta, klimatske promjene, osiromašenje ribljeg fonda i drugi nagomilani problemi zahtijevaju da se počne ne samo misliti globalno, već i djelovati. Upravo nam i najjače ekološke organizacije mogu poslužiti kao paradigmatski okvir i nekih razlika unutar tzv. alterglobalizacijskoga pokreta. Mnogi ironično nazivaju tri najjače ekološke organizacije "svetim trojstvom ekološkog pokreta".

Ipak, World Wide Fund for Nature (WWF), Greenpeace i Friends of the Earth (FoE) imaju i nekoliko značajnih razlika između sebe. WWF predstavlja najbrojniju ekološku organizaciju na svijetu s 4,7 milijuna članova. Najpoznatiji su po svom radu na zaštiti i očuvanju prirode. Zbog toga ih mnogi kritiziraju jer pri tome surađuju s institucijama poput Svjetske banke i s korporacijama koje zagađuju okoliš i krše ljudska prava. Od siromašnih zemalja se u zamjenu za otpisivanje dijela duga dio teritorija pretvara u nacionalne parkove i daje na upravljanje globalnim nevladinim organizacijama poput WWF-a i drugih. Ideja je i potekla iz WWF-a polovinom '80-ih prošloga stoljeća kako bi se smanjio dug siromašnih zemalja te je cijela ideja poznata pod imenom debt-for-nature-swap (zamjena prirode za dug). Dakle, nevladine udruge po povoljnim cijenama uz suglasnost prvotnih kreditora (Svjetske banke, MMF-a i drugih) i vlada siromašnih zemalja otkupljuju dio duga siromašnih zemalja, a u zamjenu dobivaju na gospodarenje šume ili slična bioraznolikošću bogata područja. Takvi se projekti čine kao situacija u kojoj svi pobjeđuju, jer siromašne države mogu smanjiti vanjski dug, a dio teritorija počinje ulaziti u programe zaštite prirode i bioraznolikosti. Ipak, sve su češće kritike da su i takvi projekti dio "ekokolonijalizma" (Paterson, 1996), budući da se navodno u ime zaštite životinjskih vrsta i prirode, žrtvuju lokalne zajednice koje žive u tim područjima. Vrlo često se radi o plemenskim indijanskim zajednicama koje se tjeraju iz novozaštičenih područja kao da su oni ugrožavali bioraznolikost. Naime, nije im dozvoljeno živjeti unutar granica novoproglašenih nacionalnih parkova. Pri tome se posebno apostrofira što te zajednice uopće nisu sudjelovale u nagomilavanju duga niti u eventualnim koristima od kredita ako ih je i bilo, a sada postaju žrtve smanjivanja tog duga (Elliott, 1998). WWF se dodatno kritizira zbog primanja financijske pomoći od korporacija koje uništavaju prirodu, a čiji rad bi zapravo trebali nadgledati.[12] Greenpeace je najpoznatiji po svojim medijski atraktivnim direktnim akcijama, pa ih se često znalo okarakterizirati kao eko-ratnike. Smatraju se direktnom posljedicom mirovnoga pokreta i '68-aških strujanja, a danas imaju 3 milijuna članova. FoE je za razliku od Greenpeace manje poznat po direktnim akcijama, a puno više po kampanjama koje provodi širom svijeta. Njihovi istraživački radovi i publikacije visoko su hvaljene i među radikalnijim dijelom pokreta koji ne gledaju na njih sa simpatijama. Imaju milijun članova, a njihove podružnice su ravnomjerno raspoređene po cijelom svijetu. Razlog što su toliko prisutni i u siromašnim zemljama jest njihova decentralizirana struktura, dok se na primjer Greenpeace često kritizira zbog svoje centraliziranosti pa se ističe kako nije čudno što su poznati po svojim eko-ratničkim akcijama, jer im je takva i struktura, gdje članstvo sluša vrh i odlazi u akcije. FoE imaju decentraliziraniju strukturu i priličnu autonomiju podružnica u odabiru tema kampanja i akcija. Ovdje bi smo još mogli spomenuti i Sierra Club, ekološku organizaciju stvorenu još krajem 19. stoljeća, a koja djeluje na području SAD-a. Premda je time ograničena, imaju veliki utjecaj u SAD-u te okupljaju 700.000 ljudi. Radikalniji dio pokreta kritizira ih također zbog primanja financijske pomoći od naftnih i drugih korporacija, a mogu se čak čuti optužbe za "pozelenjivanje mržnje" pri čemu se misli na podršku organizacije ograničavanju imigracije u SAD zbog ekoloških razloga (Hartman, 2003).[13] Kao reakcija na "reformsko skretanje" velikih ekoloških organizacija nastajale su druge s radikalnijom retorikom povezujući borbu za zaštitu prirode s borbom protiv kapitalizma. Tako su u SAD-u veliki uzlet imali Earth First koji su obnovili koncept "eko-ratnika" i bili uvelike pod utjecajem biocentričnih stavova duboke ekologije. U Velikoj Britaniji Earth First je svojim direktnim akcijama donio novi polet pomalo zamrlim '80-ima. Posebno su bili javno napadani od centralnog ureda FoE-a, što je prestalo isključivom pobunom članstva i nekih podružnica FoE-a te su kasnije organizirane i neke zajedničke akcije nakon što je koncept EF-a postao široko prihvaćen i raširen po cijeloj Britaniji (DoD, 2003). Na samom kraju možemo izdvojiti grupe poput Earth Liberation Fronta, grupe koja djeluje potpuno u tajnosti, bez javnog članstva i koja organizira sabotaže i subverzije na imovini institucija inkriminiranih za uništavanje prirode. FBI je stavio ELF na popis terorističkih organizacija. Ovo predstavljanje drugačijeg pristupa ekoloških organizacija korisno nam je u svrhu buduće analize cijelog pokreta, budući da i na širem planu možemo uvidjeti slične pozicije. 

Raymond Burki 

b) Radnički pokret

Prosvjedi u Seattleu odjeknuli su u cijelom svijetu i izazvali zadovoljstvo zbog dugo očekivane koalicije "teamstersa i turtlesa", pri čemu se kod prvih misli na pripadnike radničkih sindikata, a kod drugih na pripadnike ekološkoga pokreta zbog njihovog angažmana u sporu SAD-a i Indije pri WTO-u, gdje su SAD izgubile slučaj zabrane uvoza rakova iz Indije jer se love mrežama koje ugrožavaju i zaštičene kornjače. Radnički pokret je prvi na udaru "utrke prema dnu" i logično je njegovo aktivno uključivanje u alterglobalizacijski pokret. Kako je to rekao John Sweeney, tadašnji predsjednik sindikalne federacije ALF-CIO (American Federation of Labour and Congress of Industrial Organizations) koja broji 13 milijuna članova: "Naš zadatak nije učiniti društva sigurnima za globalizaciju, već učiniti globalni sistem sigurnim za društva".[14] Mnogi su skloni i tvrditi kako je upravo novo vodstvo ALF-CIO-a zaslužno za kretanje radničkoga pokreta u SAD-u prema suradnju s civilnim sektorom, posebno ekološkim grupama i organizacijama za socijalnu pravdu (Burbach, 2001; Tabb, 2003). Svakako se mora spomenuti i International Confederation of Free Trade Union kao najvećeg sindikalnog udruženja koje broji preko 150 milijuna članova. Može se slobodno zaključiti kako gotovo da nema zemlje u kojoj su provođene reforme Svjetske banke i MMF-a, a da u njima nije došlo do sindikalnih nemira. Posebno su bile uspješne suradnje između sindikata i studentskih udruženja u SAD-u protiv iskorištavanja radne snage u zemljama u razvoju od strane korporacija koje dolaze iz njihovih zemalja. Pred radničkim pokretom je veliki izazov, budući da nisu navikli djelovati na globalnoj pozornici, već su donedavno bili usmjereni isključivo na zadovoljavanje potreba radništva u svojim matičnim državama. To je često išlo na štetu radnika i radnica u drugim regijama tako da je odnos ponekad više izgledao kao čista konkurencija, nego nedosanjani davni san o svjetskom ujedinjenju radnika. Najveće sindikate kritizira se za, velikom dijelu ostatku pokreta, suprotnu organizacijsku strukturu jasne i jake hijerarhije pa i za njihovo vječito uvjerenje u "društveno partnerstvo" s korporacijama (Moody, 2001). Mnogi ističu kako se sindikati kreću po stazi plitke kritike WTO i svjetskoga trgovinskog i financijskog sistema, kritizirajući uglavnom neuvrštavanje poštivanja radničkih pitanja u međunarodne ugovore, dok se na druga također važna pitanja ne osvrću. Ironično, možda upravo proces globalizacije pomogne u želji sindikata da učine "sve što je u njihovoj moći da globalizacija postane ono što od nje očekuje radništvo širom svijeta: ekonomsko, socijalno i kulturno povezivanje naroda i država - na sreću i dobrobit svih ljudi" (Kolarić, 2000: 8).

 

c) Socijalizam

Već sam izrekao kritiku svrstavanja socijaldemokratskih stranaka u antikorporacijski pokret.[15] I dok se donekle nazire sve veće sudjelovanje lijevih partija na Forumima pokreta i sličnim okupljanjima, teško da bi se u duhu analize koju nudi Starr moglo nazrijeti ikakvo vidljivo antikorporacijsko djelovanje iz tog smjera. Možemo navesti neke rijetke iznimke poput brazilske Radničke partije, jednog od domaćina prvih Svjetskih socijalnih foruma održavanih u brazilskom gradu Porto Alegre. Mnogi su isticali kako bi Forumi bili praktički nemogući bez logističke i druge pomoći Radničke partije. Sama stranka već dugi niz godina plijeni pažnju svojim tzv. participativnim budžetom kojega koristi u gradovima gdje je na vlasti. Radi se o su-odlučivanju građana i građanki o tome kako će se i u koje društveno korisne svrhe koristiti dio gradskog budžeta. Na javnim sastancima s izabranim političarima, oni koji su ih izabrali daju usmjerenja kamo da se troši novac u njihovim zajednicama.[16] Radnička partija je velikim dijelom i zbog ovakvog "služenja ljudima" dobivala sve više na popularnosti da bi sve rezultiralo pobjedom njihovog lidera Lule na predsjedničkim izborima 2002. godine. Mnogi sada kada je stranka na vlasti u Brazilu s velikim zanimanjem prate njen rad. Uz najavu borbe protiv gladi s nultom stopom tolerancije, trenutna brazilska vlada uvelike radi i na povezivanju siromašnih zemalja kako bi se određeni globalni problemi rješavali i na međudržavnom nivou. Brazilska je vlada jedna od inicijatorica stvaranja skupine G20 koja se oduprijela politici SAD-a i EU-a na zadnjem sastanku WTO-a u Cancunu (Meksiko), zahtijevajući prije bilo kakvih daljnjih pregovora o liberalizaciji trgovine ukidanje ogromnih poljoprivrednih subvencija u bogatim zemljama.[17] Ipak, sve se više spominju kritike kako se brazilska vlada zapravo šminka na vanjskim pitanjima, dok u onim unutrašnjim zbog kojih je i dobila izbore sve više prihvaća diktat globalnog tržišta (Bullard, 2004), a sve su češći primjeri korupcije među vladajućimo iz PT-a. SAD i EU su na kraju uspjele izdvojiti iz skupine G20 predvodnice Brazil i Indiju i uvući ih u bilaterlane pregovore čime su one napustile politiku G20. Na posljednjem Svjetskom socijalnom forumu u Indiji, poznata svjetska književnica Arundhati Roy istaknula je kako "radikalne promjene neće donijeti vlade, već samo ljudi", žestoko napavši Lulu i njegovu vladu što prihvaća programe MMF-a, ukida beneficije umirovljenicima i izbacuje radikalnije pripadnike PT-a iz partije (Roy, 2004). Jedna od najprisutnijih grupa u tzv. alterglobalističkom pokretu je ATTAC (Asocijacija za oporezivanje financijskih transakcija kako bi se pomoglo građanima) iz Francuske koja je nastala slijedeći učenje poznatoga nobelovca Jamesa Tobina.[18] Tobin je predložio taksu kojom bi se oporezivale financijske transakcije na burzama. Naime, na svjetskim burzama dnevno se obrne preko 1500 milijardi dolara, više nego što posjeduju zajedno sve središnje banke u svojim rezervama. To je pravo lice današnjega globalnog kapitalizma ili kako se među aktivistima kaže "casino kapitalizma" (Strange, 1998). Od 1971. godine kada je 90 posto svih međunarodnih transakcija bilo vezano za stvarnu ekonomiju i ulaganja, a samo 10 posto je bilo vezano za špekulativni kapital, kroz kockanje u globalnom kasinu došli smo do stanja gdje je preko 95 posto međunarodnih financijskih transakcija vezano za špekulativni kapital, a svega pet posto odnosi se na stvarna ulaganja (Chomsky, 1999). Procjene kažu kako bi se Tobinovim porezom moglo dobiti 150-300 milijardi dolara godišnje. Većinu tih transakcija radi 100 najvećih svjetskih banaka. 10 najvećih banaka na svijetu kontrolira 52 posto transakcija, a predvode ih Citigroup, Deutsche Bank, Chase Manhattan, Warborg Dillon Read, Goldman Sachs, Bank of America, JP Morgan, HSBC (Midland Bank), ABN Amro, Merrill Lynch, Credit Suisse First Boston itd. To su najveći kockari na svijetu. Rast špekulacija počeo je s Nixonovim rušenjem brettowoodsovskog sistema i puštanjem da kapital putuje svijetom bez ikakve kontrole.

Špekulativni kapital dakle nema veze s ulaganjima u konkretne projekte ili stvarne ekonomske investicije, već isključivo s brzom zaradom na špekuliranju dionicama i tečajevima valuta. Ono što je potrebno naglasiti da tu nikakav konkretan novac ne cirkulira, već isključivo elektronske poruke "kupi ovo, prodaj ono za toliko i toliko". Novac putuje kroz virtualni svijet, ali devastirajuće posljedice mogu biti stvarne. Na primjer, da kupi robu u Tajlandu neka francuska tvrtka će potražiti tajlandsku valutu na deviznom tržištu. Cijena ovisi o tečaju bahta u tom trenutku. Vrijednost tajlandske valute ne ovisi samo o inflaciji, trgovačkoj bilanci, vanjskom dugu... već i o brojnim psihološkim faktorima kao što su neke političke ili ekonomske afere, vrijeme nestabilnosti ili izborne neizvjesnosti. Isto tako, kada neki špekulant zna da tajlandski baht vrijedi manje u Parizu, a više u Londonu, on će pomoću elektronske mreže u svega nekoliko trenutaka kupiti baht u Parizu i prodati ga u Londonu. Zarade su još veće kada špekulanti kupuju devize za koje "pretpostavljaju" da će rasti, a prodaju one koje bi trebale padati. Time su u stanju oslabiti, pa i ugroziti gospodarsku (a time i političku) stabilnost pojedinih zemalja (Šimac, 2001). Takvo kockanje može ugroziti ekonomije ne smao čitavih zemalja, već i regija kao što je bio slučaj u jugoistočnoj Aziji 1997. godine. ATTAC dakle predlaže da se takve špekulacije oporezuju sa svega 0,5 posto, što danas nije slučaj, a da se dobiveni novac investira u društveno korisne projekte.[19] ATTAC je posebno popularan u Francuskoj, a povezuje s ekipom oko časopisa Le Monde Diplomatique i dijelom političke (trockističke) ljevice u Francuskoj. Danas se ta asocijacija uspješno širi i na druge zemlje EU-a. Tobinov porez je dobio službenu podršku kanadskog parlamenta, pojedinih finskih i francuskih političara, te brojnih organizacija civilnoga sektora, ali do danas nema značajniju primjenu na globalnom nivou.

Vrlo slična po političkom opredjeljenju je u Britaniji Socialist Workers Party koja je više okrenuta na organiziranje radničkoga otpora globalizaciji, a koju se spominje kao jednu od osnivačica "nadstranačke" aktivističke koalicije Globalise Resistance, dosta popularne u Velikoj Britaniji. Starrova u skupinu socijalizma ubraja i kooperativna udruženja ili produktivne pogone, premda zaključuje to poglavlje kako mnoge kooperative više slijede anarhističku misao, nego centralističku misao socijalizma. Na žalost, kod socijalizma moramo zaključiti kako je puno više majica s likom Che Gevare i velikih govora, a mnogo manje konkretnih eksperimenata kao što je participativni budžet u Brazilu.

 

d) Borbe protiv FTAs (Ugovora o slobodnoj trgovini)

Praktički ne postoji grupa ili organizacija, neformalna skupina ili ad-hoc koalicija koja se nije kritički odredila prema sve brojnijim ugovorima o slobodnoj trgovini. Dapače, ističe se kako je ideologiziranje tzv. slobodne trgovine (free trade) obična doksa, jer svjedočimo svemu osim slobodi. Kako se može proklamirati politika slobodne trgovine, ako kao što smo rekli najbogatije zemlje na svijetu godišnje subvencioniraju svoje poljoprivrede s više od 300 milijardi dolara. Izgleda da najbogatije zemlje koje najviše i spominju pozitivan značaj slobodne trgovine, čine to samo onda kada njima odgovara. Čak kada bi bogate zemlje i pristale zaista prihvatiti slobodne trgovinu, s obzirom na trenutno stanje moći (političke, ekonomske...) u svijetu takva odluka bi izgledala kao da pravednom nazovemo utrku na 100 metara, pri čemu nekoliko natjecatelja počinje start s 80 metra, dok su drugi skroz iza na početku. Pojedini akteri unutar tzv. alterglobalizacijskoga pokreta u odnosu na slobodnu trgovinu razlikuju se po dilemi "više trgovine vs. manje trgovine". Pri čemu su oni koji smatraju najvažnijim preduvjetom za razvoj neke zemlje ili regije, sposobnost za prehranjivanje vlastitih ljudi ili "suverenost u hrani", bliži zahtjevima za manje trgovine ili makar za njeno ograničavanje i lokalizaciju/regionalizaciju, a drugi pak poput nekih humanitarnih udruga, zahtijevaju potpunu pravu liberalizaciju trgovine kako bi siromašne zemlje mogle prodavati svoje proizvode na stranim tržištima bogatog zapada.

 

e) Zapatizam

Zapatistima su nazivaju potomci plemena Maya u Meksiku koji su 1994. godine digli pobunu protiv meksičke vlasti i globalnoga ekonomskog poretka. Indijanska populacija čini najsiromašniji sloj u najsiromašnijoj meksičkoj pokrajini Chiapas. Zahtijevajući vlastita prava i autonomiju, ali povezujući svoj nezavidan položaj s drugim potlačenim skupinama u svijetu, stekli su globalnu popularnost i inspirirali mnoge, od kojih je vjerojatno najpoznatija talijanska skupina Ya Basta (Dosta!), nazvana po istoimenom uzviku zapatističkih pobunjenika. Premda bi se u neku ruku zapatizam mogao svrstati u skupinu suverenost, Starrova ih s pravom predstavlja kao jedne od najistaknutijih dijelova "globalizacije odozdo". Budući da je taj koncept, ali i cijela priča oko Zapatista iznimno važna za analizu cijelog pokreta, na ovu temu ćemo se vratiti kasnije u radu.[20]

Odvajanje/relokalizacija

a) Anarhizam

Malo je grupa ili organizacija koje se smatraju anarhističkima, a koje zaista čine utjecajan ili značajan dio alterglobalističkoga pokreta. Ipak, bilo bi brzopleto zaključiti kako anarhizam kao određen sustav vrijednosti ne igra značajnu ulogu u pokretu. Dapače, mnoge inicijative pokrenute su iz sustava vrijednosti i ciljeva proizašlih iz anarhističke kajdanke. Razlog relativnoj neprepoznatljivosti anarhizma možemo možda potražiti u njegovoj fluidnosti. Mnogi akteri, čak i oni neskloni anarhizmu kao ideji i praksi, priznaju kako pokret velikim dijelom odiše anarhističkim principima i vrijednostima. Starrova napominje kako je zapravo vrlo malo ljudi svjesno da danas široko prihvaćena strategija na prosvjedima pri podjelama u grupe afiniteta ili sklonosti potječe iz anarhističke tradicije. Umreženost pokreta, decentraliziranost, prihvaćanje različitih afiniteta ili sklonosti i poštivanje istih, protivljenje naredbama odozgo i stvaranju kultova ličnosti, usmjerenost na direktne akcije i drugo, danas su prihvaćene kao inherentne vrijednosti pokreta, a potječu iz što stare a što nove tradicije anarhizma. Čak se tvrdi iz istih razloga kako je "anarhizam srce pokreta, njegova duša, kako je iz njega izašlo najviše onoga što je u pokretu novo i puno nade" (Graeber, 2003: 326). Ipak, zanimljivo je napomenuti kako istovremeno gotovo da ne postoji omraženija ideologija unutar jednog dijela pokreta, s obzirom na učestalo povezivanje najmilitatnijeg dijela pokreta black bloca s anarhizmom. Isto, kao i kod socijalizma, i ovdje često nailazimo na mnogo više parola, nego pažnje vrijednih projekata i inicijativa.

b) Održivi razvoj

Donekle nespretno odvajanje zaštite okoliša i ekološkoga pokreta od održivog razvoja rezultiralo je prebacivanjem potonjeg u skupinu odvajanje/relokacija. Premda, gotovo da ne postoji pojam oko kojeg se više plete globalizirana mreža i oko kojeg se zahtijevaju i globalna rješenja. Ovako su oni koji zagovaraju održivi razvoj spali na odvajanje. Starrova je riješila taj problem tako što je svela održivi razvoj na stvaranje od sadašnjega političkog i ekonomskog sistema odvojenih ekoloških rajeva. Ističe kako "održivi razvoj naglašava lokalne resurse i potrebe, i fokusira proizvodnju gotovo potpuno na lokalnim osnovnim potrebama i jednostavnim zadovoljstvima, odvojenu od velikih ekonomija" (2001: 127). O tome koliko smo uopće odvojeni od tog sistema ako govorimo o permakulturi, konceptu small is beautiful, bioregionalizmu, organskoj poljoprivredi i urbanim ekološkim projektima uzgajanja hrane i projektima osnaživanja lokalnih zajednica, što po Starrovoj simbolizira održivi razvoj, dalo bi se govoriti. Naravno, nije nam namjera sporiti pripradnost održivom razvoju gore spomenutih inicijativa, ali smo ipak stava kako je donekle redukcionistički pojam održivog razvoja koji praktički može konkurirati globalizaciji po učestalosti spominjanja, svesti samo na to. Čak i takva ogledna i na korporativne udarce neosjetljiva mjesta i prostori zapravo teže spajanju. Tako Global Ecovillage Network (GEN) okuplja ekološki održive prostore iz cijelog svijeta. Na njihovoj Internet stranici ističe se kako je GEN globalna konfederacija ljudi i zajednica koji se upoznaju i šire svoje ideje, razmjenjuju tehnologiju, razvijaju kulturnu i edukacijsku razmjenu..." Radi se o prostorima gdje su se među prvima u svijetu počelo razvijati korištenje obnovljivih izvora energije, ekološko graditeljstvo, brojne tehnike unutar ekološke poljoprivrede, odnosi između ljudi temeljeni na suradnji, a ne kompeticiji te poštivanju različitosti.

c) Sitno poduzetništvo

Možemo reći kako je zaštita malih gotovo opće prihvaćena vrijednost unutar pokreta, pa se tako zagovara i zaštita malih poduzetnika, posebno u susretu s velikim globalnim korporacijama. Unutar ove skupine Starrova nabraja od neformalne ekonomije, preko sitnih poduzetnika i kampanja protiv izgradnje velikih trgovačkih centara, jer će uništiti tzv. "mom and pop bussines", pa do alternativnih ekonomskih sistema poput LETS-a (Local Exchange Trading System) i uradi sam kulture.

d) Suverenost

Suverenost se odnosi na mnoge aspekte, na samo na suverenost u westfalskom smislu. Već smo istaknuli "suverenost u hrani" Via Campasine, najveće organizacije koja okuplja seljake i farmere iz cijelog svijeta, Zapatisti zahtijevaju suverenost bez odvajanja od Meksika, posebno je često lobiranje za suverenost etničkih skupina ili plemenskih zajednica čija prava korporacije ne poštuju te im uništavaju okoliš ili ih čak osobno ugnjetavaju. ATTAC na primjer, zahtijeva pravo na suverenost država da mogu odlučiti žele li liberalizirati svoje financijsko tržište i dopustiti kapitalu da slobodno ulazi i izlazi iz zemlje. Značajan dio tzv. alterglobalizacisjkoga pokreta ne želi povratak na staro, već ističe kako globalni kapitalizam zahtijeva globalne odgovore. Jedna od najpoznatijih mreža aktivističkih grupa i organizacija iz cijelog svijeta Peoples' Global Action ističe: "Kao i kapitalizam, i naš otpor će biti transnacionalan". Ova dilema također prati pokret pa ćemo joj posvetiti dodatnu pažnju i kasnije.

e) Religiozni nacionalizam

Starrova ističe kako je "nezamislivo očekivati od religioznog nacionalizma doprinos humanitarnoj borbi za demokraciju i jednakost (2001: 138). Mi smo već u uvodu istaknuli zašto smatramo kako ovakav alterglobalizam nema veze s pokretom o kojem govorimo.