FAU: Važno je biti hrabar

Intervju s članicom Lokalne grupe Berlin njemačkog anarhosindikalističkog sindikata FAU, o nedavno okončanom suđenju protiv FAU Berlin, o borbi protiv uprave kina Babylon Mitte, slučaju „Emmely"i o iskustvima koje anarhistički pokret može izvući iz ovoga.

Razgovarao: Juraj Katalenac

Prije nekoliko dana FAU Berlin pobijedio je na sudu. Kako se sada osjećate zbog toga?

- Super, drago nam je!

Kako napreduje borba protiv kina Babylon Mitte?

- Borba još uvijek traje. Ništa nije riješeno. Radnici kina Babylon još trpe stravičnu represiju. Nadamo se da ćemo uspjeti boriti se za ljude i ojačati ih. Iz medija smo čuli da vlasnik kina Babylon, Timothy Grossman, ne komentira ni suđenje niti presudu.

U Hrvatskoj se mnogo ljudi kojima sam pričao o ovom slučaju čudilo mogućnosti da država zabrani sindikatu da se nazove sindikatom zbog svojih sindikalnih aktivnosti?

- Nažalost nisam odvjetnica pa mi je ovo malo teško objasniti. U njemačkom zakonodavstvu postoji poseban zakon, tzv. Einstweilige Verfügung. To je poseban instrument „zabrane stvari". Npr., ako netko ima nešto protiv nečeg što ste objavili na svojoj internetskoj stranici, ode do suca i vrlo brzo dobije nalog kojim vam se zabranjuje navedeni sadržaj. Vas nitko ne pita za mišljenje, nego samo dobijete pismo od suda. Upravo to se nama dogodilo. Dakle, nije bilo nikakvog suđenja ili saslušanja. Timothy Grossman otišao je kod odvjetnika i dobio zabranu da se FAU Berlin naziva sindikatom. Vlast nam je samo rekla: „Vi više niste sindikat". Zbog naše djelatnosti, odnosno zbog toga što odstupamo od onoga što se smatra sindikatom, predlagali su nam da se drugačije nazovemo, ali to nije dolazilo u obzir.

Koliko ste problema imali zbog ove zabrane? Čuo sam da ste dobili i novčane kazne.

- Mogli smo birati između kazne od 250 000€ ili šest mjeseci zatvora. To je maksimalna kazna, a kazna inače ovisi o težini situacije. Dakle, postojala je jedna točka u statutu FAU-a u kojoj se na FAU referirano kao na sindikat. Nažalost, nismo bili dovoljno pametni i brzi da je obrišemo pa su to uzeli za primjer i rekli „ovo je točka u kojoj ponovno koriste sindikat" te su nas tužili za 2000€, koje smo i platili. Zaključili smo da je zatvor najgori oblik represije i da ne želimo da naši članovi idu u zatvor. Iako zatvor može biti instrument za stvaranje skandala, mislim da on treba biti zadnja opcija. Osim toga, tada bismo trebali dokazati na sudu da smo sindikat, što podrazumijeva dugu borbu na sudu, a novac je glavni problem kada je riječ o sudskim parnicama.

Sada kada ste pobijedili na sudu, što će biti s tom kaznom? Hoćete li dobiti svoj novac nazad?

- Da, dobit ćemo svoj novac nazad.

Drago mi je zbog toga. FAU Berlin primio je mnogo potpore od drugova diljem svijeta. Održana su brojna okupljanja i prosvjedi potpore FAU-u u borbi za svoje pravo da se naziva sindikatom. Kako su, prema tvojem mišljenju, okupljanja i prosvjedi potpore utjecali na pobjedu FAU-a na sudu?

- Mislim da su prosvjedi diljem svijeta bili vrlo važni za nas. S jedne strane, bilo nam je važno vidjeti da postoje ljudi kojima je stalo do nas i koji suosjećaju s nama i da postoji tolika solidarnost među ljudima koji se bore za slobodne sindikate i anarhosindikalizam. S druge strane, vjerojatno je bilo važno i u sudnici jer je jedna od kategorija za prosuđivanje toga jesmo li sindikat ili nismo upravo postojanje određene organizacije ili organizacijskog tijela, a velika internacionalna podrška znači i to da iza nas stoji veliko međunarodno organizacijsko tijelo kakvo je Međunarodno radničko udruženje, ali i više.

Jednu sam stvar zaboravio pitati kada smo pričali o statutu. Zbog čega ste vi, FAU Berlin, morali platiti kaznu ako je u statutu FAU-a pisalo „sindikat", a FAU kao cjelina nije dobio zabranu uporabe pojma sindikat? Kako to da se zabrana odnosila samo na FAU Berlin, a ne na cijeli FAU?

- Samo je FAU Berlin dobio zabranu uporabe imena „sindikat", a ne cijeli FAU. Cijeli proces vodio se protiv FAU Berlin. To je zato što se borba za kino Babylon odigravala u Berlinu, a ljudi koji to kino vode očito nisu osjetili potrebu da tuže cijeli FAU, već samo berlinsku sekciju. To znači da su se sve ostale sekcije FAU-a, za vrijeme ovog procesa, smjele nazivati sindikatom. Zabrana se nije odnosila na njih.

Mislite li da biste se, kao anarhistička organizacija, trebali boriti protiv tog zakona? Mislim, svaki kapitalist vam može stvarati probleme ili se čak i izvući zbog ovog zakona... Imaju li i „žuti sindikati" problema zbog ovog zakona?

- Da, i „žuti sindikati" imaju problema sa zakonom, ali samo oni koji nisu dio velikih središnjica. Oni se mogu smatrati mainstream sindikatima jer nemaju političku misiju; nisu socijalistički, anarhistički ili nešto slično. Mi smo se odlučili boriti protiv ovog zakona kroz parnicu jer je naš glavni cilj bio poboljšati uvjete života ljudi koji rade u kinu, ali i ostalih radnika što znači da pred zakonom moramo biti sindikat.

Mislim da nisi dobro razumjela pitanje. Kada sam govorio o zakonu mislio sam na Einstweilige Verfügung...

- Aha, ne, to ne bi bilo moguće. Mislim da to nema smisla, barem u našem slučaju.

Zašto?

- To bi bila vrlo dugačka i skupa parnica... i kao što sam rekla, nisam odvjetnica i ne bih htjela procjenjivati imaju li zakoni smisla ili ne. Haha, vjerojatno većina njih nema. Tako da, ne, to nije naš plan.

Kakvi su vaši planovi u vezi kina Babylon Mitte? Zapravo, kakvi su radni uvjeti sada tamo? Jesu li se, zbog vašeg pritiska, poboljšali, pogoršali ili su ostali isti?

- Radni uvjeti su se zapravo poboljšali u smislu da ljudi imaju ugovore i zarađuju više novca nego prije. Ono što se pogoršalo je, recimo, atmosfera na radnom mjestu, ljudi imaju mnogo problema zbog svojeg članstva u FAU-u. Poslodavac im više ne daje dovoljno posla. Obično rade 10 sati tjedno u kinu, a sada i manje. Poslodavac je čak odlučio zatvoriti kino za vrijeme ljetnih mjeseci zbog svjetskog nogometnog prvenstva, tako da ljudi koji su prikazivali filmove više uopće ne dolaze na posao. Tako da, ako usporedimo sve ove male negativne situacije, situacija u kinu još uvijek ide na loše, ali što se tiče plaća i ugovora, ona se popravila. To znači da borba još nije gotova, već i dalje traje i neophodno je potrebna. Ljudi se žele boriti. Nema nikakvog znaka rezignacije ili nečeg sličnog.

Ljudi nisu odustali? Je li FAU-u poraslo članstvo zbog ove borbe? Kakav je stav javnosti prema vašoj borbi?

- Ne, ljudi nisu odustali. Zapravo, još su tamo, još se bore, još brane svoja prava. FAU je dobio jako puno članova kroz ovu borbu... jako puno njih nedavno... Mnogo ljudi dolazi u naše urede tražeći pomoć, savjetovanje, žele biti članovi, odjednom shvate da postoji alternativa „žutim sindikatima". „Žuti sindikati" nisu se borili za njih u prošlosti, tako da postoji gomila razočaranih ljudi i mislim da je zato toliko ljudi zainteresirano za alternativu i sindikalizam uopće, i zaista se nadam da će se ovaj stav javnosti o nama održati. Bili smo vrlo iznenađeni time što je doista malo novina i ljudi pokušalo igrati na tzv. „terorističku kartu". Lik koji vodi kino je, naravno, pokušao, ali ono što smo pročitali u tisku iznimno nas je iznenadilo jer je bilo vrlo dobro i pozitivno. Ne zna svaki član sindikata ili radnik što je anarhosinikalizam i ne želi biti naš član, ali ideja da je drugačija vrsta sindikalizma moguća vrlo je privlačna za mnoge ljude. Osobito sada, za vrijeme globalne krize kada sindikati, posebno u Njemačkoj ... ne znam jeste li ste čuli, ali njemački sindikati sada rade zajedno s velikim poslodavcima da bi ostvarili udio u upravljanju tvrtkom, socijalni mir i slično. To je nešto što očito jako nervira ljude jer vide da se oni igraju s njihovim plaćama, njihovim godišnjim odmorima, njihovim novcem i životom.

Osim borbe protiv kina Babylon, radite i na slučaju „Emmely". Možeš li mi nešto više reći o tome?

- Emmely je dobila otkaz u supermarketu u Berlinu jer je optužena da je ukrala 1,30€, što nikada nije dokazano. Osim toga, sudjelovala je u štrajku i bila je „teška osoba" svojem šefu. Sud je prvo presudio u korist šefa, tvrdeći da šef može legalno otpustiti svojeg zaposlenika, ako mu ne može više vjerovati. Nakon dvije godine sudskih parnica, Emmely je, 10. 06. 2010. konačno pobijedila. FAU-Berlin sudjelovao je u rješavanju njezinog slučaja i u radu grupe za podršku. Sada konačno možemo zajedno proslaviti i ovu pobjedu!

Dok si pričala o vašim akcijama nisam si mogao pomoći, a da ne primijetim da većinom pričaš o rješavanju stvari kroz sudske parnice. Jeste li imali kakve direktne akcije i kako su one završile? Uspješno ili ne? Jesu li potaknule ljude i što bi, po tvojem mišljenju, anarhosindikalisti trebali više prakticirati: sud ili direktnu akciju?

- Žao mi je što sam stavila naglasak na sudske parnice. Naravno da smo napravili mnogo direktnih akcija. Stalno smo pred kinom ljudima dijelili letke, razgovarali smo s umjetnicima koji su tamo nastupali itd. Pokrenuli smo kampanju velikog bojkota kina, koju nam je kasnije sud zabranio. Imali smo nekoliko „glasnih" događanja pored kina kao, npr., natjecanja u poeziji, koncerte, kazališta, open-air kina itd. Organizirali smo i nekoliko velikih manifestacija u Berlinu. Mislim da situacija u Berlinu nije mogla isključiti legalni dio. Ne znam je li to pravi instrument anarhosindikalizma. U našem slučaju to je bila prava odluka, ali ne smatram da je to uvijek dobar izbor. Stresno je, traži mnogo novca i nije zabavno: bolje je izbjegavati! Štoviše, to nikada ne bi trebalo zamijeniti direktnu akciju.

Što bi anarhosindikalisti širom svijeta mogli naučiti iz vašeg primjera?

- Uf, ovo je teško pitanje. Ovo je stvarno teško pitanje. Kroz proteklih nekoliko mjeseci upoznala sam toliko različitih ljudi iz različitih država i gradova i mislim da je anarhosindikalistički pokret vrlo raznolik i ovisi o određenom gradu ili državi, stoga nisam sigurna da je moguće uspoređivati stvari. Moje osobno mišljenje je da ovo nije vrijeme za strah i frustracije, već vrijeme za napad. Mnogi nam ljudi govore: ne biste trebali ići na sud, ne biste trebali raditi ovo, ne biste trebali raditi ono. Oni nikad ovo ne bi dopustili, blabla i ta sranja. Ja mislim da je vrlo važno biti hrabar, a to je nešto čemu nas drugi mogu bolje podučiti.

Hvala na razgovoru. To bi bilo to. Želiš li možda još nešto reći na samom kraju?

- Ima jedna stvar koju bih vrlo rado spomenula. Riječ je o komitetu solidarnosti. Od siječnja imamo komitet solidarnosti u kojem se nalaze razni ljevičari, sindikalisti, studenti, borci za ljudska prava itd. Ti ljudi ne žele biti članovi FAU-a, ali su nam odlučili pomoći u borbi jer smatraju da nije moguće zabraniti sindikatu da bude sindikat. To se nije dogodilo u Njemačkoj od 1945. i neće se nikad ponoviti. I ti ljudi, budući da nisu anarhisti, otvaraju nam vrata u određene dijelove društva, vrata koja mi nikada ne bismo mogli otvoriti. Imaju vrlo dobre kontakte s borcima za ljudska prava, borcima za građanska prava, lijevim sindikalistima koji su razočarani u sindikate itd. i puno su nam pomogli. Mislim da je za svaku borbu ili sličnu situaciju, izuzetno važno potražiti neke ljude izvan sindikata koji mogu utjecati na druge slojeve društva.