Ex-Yu Anarcho Summit 1997. Tiszafured

21-24. 8. 1997. Tiszafured, Mađarska

U prošlom broju "Nećemo i nedamo" mogli ste pročitati poziv na taj skup i dio pisanih materijala koji su razaslani potencijalnim sudionicima. Mi smo u međuvremenu bili u Mađarskoj, a vi ostali možete samo čitati kako nam je bilo... Dakle, organizacija oko obavještavanja i cirkulacija podataka u vezi skupa je prepuštena trima lokalnim kontaktima (Slovenija, Hrvatska, Jugoslavija), čisto radi jednostavnosti i rezanja troškova. Svaki lokalni kontakt je po svojem izboru i nahođenju razaslao pozive i upitnike, a procijenjuje se da ih je poslano približno 300. Od tog sveukupnog broja povratnu informaciju smo dobili od od prilike 10% a do zadnjeg dana nismo vidjeli niti jedan ispunjeni upitnik. Iz Slovenije je bilo 3x možda, na kraju se nitko nije pojavio. Iz Hrvatske preko deset usmenih pojavna, na kraju su se pojavila četiri sudionika (mada nas je krenulo više, sveukupno osam), iz Jugoslavije također 10-15 što usmenih što pismenih potvrda. Totalni saldo = 5 sudionika/ica. Na kraju u kampu nas se okupilo točno 15. Osim nas devetoro iz bivše Jugoslavije, društvo nam je pravila četvorka iz B.A.T. te duo iz Poljske anarhističke federacije. Konkretni dio organiziranje, tj. traženja mjesta za kampiranje i rješavanje praktičnih problema je prepušten B.A.T.-u (Budapesti Autonomi Tarsulas - ž. grupa iz Budimpešte) i uprkos nekoliko problema koji su iskrsli putem, treba reći da su to napravili korektno.

Bilo je nesporazuma oko mjesta nalaženja, tj. neki ljudi su kasnili, što je automatski značilo da su propustili vlak do samog kampa (a mjesto održavanja je bila tajna - neki kažu da je to paranoja, ali to su obično osobe koje na sebi ne ponesu niti dio rizika. Ljudi iz Tiszafureda su odlučili da tako treba biti i to treba poštovati).

Sva ta zavrzlama je uzrokovala da su se dešavale smješne situacije, jer npr. u Szolnoku su zakasnile dvije grupe (točnije nitko nije došao na vrijeme), jedna iz Jugoslavije, druga iz Hrvatske. Prespavali su na istoj kolodvorskoj stanici a da se nisu skužili i na kraju su jedini stigli do Tiszafureda dok su se oni drugi okrenuli natrag. Kao najveći problem, ipak se pokazala komunikacija. Ljudi koji su kasnili imali su telefonski broj na koji su se mogli javiti i zatražiti konkretnije informacije. Problem je bio što taj lokalni kontakt nije zao niti jedan jezak osim svog materinjeg (kao i većina Mađara). Također, sam Tiszafured je dosta daleko od ovih prostora, pa se ispostavilo da je malo nepraktično otputovati na tako dalek put zbog "samo" par dana sastanka. Šta još? Komarci su bili ubitačni, hrana im je jeftina, Tisa je lijepa, Mađarska također. Toliko za uvod.

Osobne impresije

Dolazak u Budimpeštu, značio je upoznavanje sa članovima B.A.T.-a. Nakon što se nismo uspjeli sporazumjeti, ipak smo pogodili vlak i preko Szolnoka se uputili za Tiszafured. U tom trenutku nas je na skup ex-YU anarhista/ica putovalo svega četvorica iz Hrvatske. U Szolnoku je uslijedio još jedan šok, u vlak su ušli još samo dva Poljaka i jedan član B.A.T.-a. Nitko nije došao iz SRJ!? Moram priznati da mi je naglo palo raspoloženje. Svejedno, nekako smo se dočepali tog legendarnog Tiszafureda i onako u bunilo totalno umrni od puta na brzinu postavili kamp na prvom pogodnom mjestu. Atmosfera je bila - ne želim razmišljati o ničemu. Tako je i bilo. Do jtra smo se borili sa komarcima i govorili si: bit će bolje. Sljedeći dan smo se prebacili na jedno ostrvo u blizini, kako bi izbjegli eventualne probleme sa vlastima i baš kad smo postavili kamp, pojavila se "delegacija" iz Jugoslavije. Ja osobno nisam vjerovao da će se još netko pojaviti. Bio sam siguran da ćemo održati sastanak ex-Yu anarhista u prisustvu predstavnika iz Hrvatske, Mađarske i Poljske. Srećom, bio sam u krivu.

Od tog trenutka pa na dalje nismo prestajali sa pričom. Pošto se radilo o izrazito malenoj grupi, nije bilo potrebe a ni smisla praviti neki dnevni red. Manje više (...) vrijeme iskoristimo samo za to da se bolje upoznamo i izmjenimo što više informacija. Za bilo šta konkretnje, nije bilo niti ljudi niti volje. Pričalo se apsolutno o svemu i svačemu, jer interesi su najmanju ruku varirali. Intenzitet druženja je bio stvarno visok i tako smo nastavili sve dok nije došao trenutak da se rastanemo. Po meni najbitnija komponenta sastanka bila je ta što smo se stvarno i napokon upoznali. Ljudi su dobili oči nos i uši i prestali su biti samo slova na papiru, odnosno na ekranu. To je nekako bitnije od svega ostalog. Jedino poluorganizirano izlaganje bilo je predstavljanje B.A.T.-a i situacije u Mađarskoj, odnosno Poljske anarhističke federacije i situacije u Poljskoj. Razmjenili smo poprilično materijala, nešto iskustava i spomenuli da bi trebalo nastaviti sa organiziranjem ovakvih skupova. Toliko o samoorganizaciji. Na kraju smo se izgrlili i izljubili i rekli dogodine. Uslijedio je vrlo naporan put do Hrvatske, odnosno Jugoslavije, ali i to smo nekako preživjeli.

Neka razmišljanja

Prije od svega, na pamet mi pada pitanje: Zašto se pojavilo tako malo ljudi? Iskreno, još uvijek mi nije jasno. Kada smo proteklih godina razgovarali o organiziranju tog skupa, svi su bili za. Interes je bio fenomenalan i općenito se činilo da je generalna atmosfera takva da bi svi rado došli. Samo organiziranje je potrajalo par godina, i to prvenstveno zato što smo tražili partnere koji bi se u to upustili zajedno sa nama. Nakon dugog traženja uskočio je B.A.T., dok smo regionalne kontakte praktički zagnjavili da pomognu. Da smo u tom trenutku znali da će odaziv na skup biti tako jadan vjerojatno bi odustali od svega. Ovako, svi su i dalje pružali podršku (verbalnu) i govorili kako je to super stvar. Vrijeme je teklo, a nitko se nije prijavljivao da bi došao i dalje su svi govorili kako je to super (u to vreme se pojavljuju i prve kritike). I tako tjedan dana pre početka samog skupa postaje jasno da će nas biti nekoliko. Procjena je bila 20-ak osoba. Zašto nas je bilo samo devetoro ne znam. Za neke ljude nismo nikada saznali, zašto se nisu pojavili odnosno javili. Nekima je vjerojatno bilo preskupo, drugima predaleko, treći su valjda samo bili lijeni. Tu su još i problemi sa fakultetom, dokumentima i čisti nedostatak interesa. To su neki od razloga koji padaju na pamet. Bilo kako bilo, trenutna situacija je takva da je na skup došlo toliko nas koliko nas je došlo. To je realnost. Nemojte krivo shvatiti da je zbog svega toga sam skup bio neuspješan. To nikako, čak nisam niti razočaran. Ispalo je definitivno drugačije nego što sam očekivao, ali bilo bi glupo reći da sam nezadovoljan. Najbitnije od svega je da smo se našli, a ja sam iz svega izvukao i više nego dovoljno zadovoljštine, i uvjek ću se rado sjećati tog Tiszafureda. Mogao bih još primjetiti da nismo praktični ništa konkretno dogovorili, tj. napravili. Sa jedne strane, skup u Mađarskoj je zamišljen kako bi se postigli neki konkretni koraci, kako bi ideja anarhizma ipak dobila neki čvršći temelj. Do toga nije došlo. Zašto? Već sam zapisao da nije bilo niti ljudi niti volje. Tako gledano, zakazali smo što se tiče samoorganiziranja tj. poduzetnosti. Ta činjenica također nije pokvarila ono što smo dobili sastankom, ali je ona isto tako simptomatični pokazatelj naše svakodnevice. Na svakom koraku smo svjedoci upravo tog nedostatka poduzetnosti i volje ljudi da si sami organiziraju život, makar na malenoj skali. Uprkos svemu, moje baterije su se napunile upravo zahvaljujući tim danima na Tisi.

[mb]