Društveni pokreti

ČETVRTI SVJETSKI RAT

Dražen Šimleša

 

Globalni društveni pokreti uključuju sve više ne samo "etiku nove odgovornosti", već i "nove prakse samo-određivanja i solidarnosti" između konkretnih osoba neovisno o njihovih kulturama i nacionalnostima.

Robin Cohen i Paul Kennedy

 

 

Prije detaljne analize alterglobalizacijskoga pokreta, potrebno je referirati na neka dosadašnje sociološke teorije, analize i razmatranja društvenih pokreta. Već je prošlo dosta godina od kako je Anthony Giddens u "devet teza o budućnosti sociologije" zaključio kako će "društveni pokreti nastaviti biti jedna od najvažnijih značenja u stimuliranju sociološke imaginacije" (Scott, 1990: 1). Sidney Tarrow definira društvene pokrete kao "kolektivne izazove ljudi sa zajedničkim svrhama i solidarnošću u postojanoj interakciji s elitama, oponentima i vlastima" (Mesić, 2001). Društvene pokrete možemo definirati kao "djelovanja socijalne transformacije koja nastaju kao odgovor na određene društvene promjene i uvjete" (Cohen i Kennedy, 2000: 287). Kako smo zaključili u prvoj knjizi, globalizaciju zasigurno možemo definirati kroz društvene promjene i uvjete. Pitanje je naime, možemo li alterglobalizacijski pokret okarakterizirati kao odgovor na te promjene i uvjete? Cilj ovoga poglavlja nije predstaviti društvene pokrete od njihovih početaka ili ući duboko u analizu društvenih pokreta kao takvih. Ovo poglavlje nam služi kao pomoć u analizi alterglobalizacijskoga pokreta.

Naime, može se iščitati, posebno u izjavama i radovima kritičara pokreta, kako glavno obilježje alterglobalizacijskoga pokreta jest neprirodnost suradnje između previše različitih aktera tog pokreta (Friedman, 1999; Legrain, 2003) pa samim time se i ne može govoriti o "društvenom pokretu u strogom smislu riječi.[1] Nas ovdje zanima koliko naslijeđe vuče ovaj današnji pokret od onih koji mu prethode, posebno onih iz druge polovice 20. stoljeća. Društveni pokreti smatraju se sastavnim dijelom moderne. Mogli bismo reći "društveni pokreti - fenomen modernoga doba" (Pavlović, 1987: 7). Dapače, možemo pratiti paralelni razvoj prvih društvenih pokreta s velikim političkim i ekonomsko-tehnološkim revolucijama krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. Premda su se i u prethodnim razdobljima događali brojni sukobi onih koji imaju moć i onih koji nemaju, prije se radilo o više ili manje organiziranim, uglavnom seljačkim pobunama uz često spajanje s anticrkvenim religioznim stavovima.[2] Touraine, naime, tvrdi kako je posebnost modernih društvenih pokreta "samostvaranje" modernih društava, odnosno proces u kojem su "društva počela shvaćati sama sebe... kao rezultat društvene akcije, odluka ili nagodbi, prevlasti ili sukoba" (Bottomore, 1987: 70-71). Posebno je došlo do razvoja društvenih pokreta, pa na koncu i određenog prihvaćanja nekih vrijednosti i zahtjeva, nakon Drugoga svjetskog rata. Različite teme nizale su se gotovo kao na pokretnoj traci: mirovni i antinuklearni pokret, pokret protiv rasne segregacije i diskriminiranja crnačke manjine u SAD-u, studentski i kontrakulturni pokret, feministički pokret, ekološki pokret i drugi. Veliki broj teoretičara i društvenih znanstvenika naglašava razlike između prvih društvenih pokreta i onih koji su se razvijali nakon Drugoga svjetskog rata. Prije su društveni pokreti bili obojeni crveno (Fehrer-Heller, 1987) te je klasna komponenta bila prilično izražena. Društvene pokrete poslije Drugoga svjetskog rata karakterizira veća okrenutost i orijentiranost prema socio-kulturnoj sferi, a manje prema političkoj sferi i sferi moći. Dakle, teži se individualnim slobodama, autonomiji i pravu na određeni životni stil, a ne na društvene promjene ili čak i promjenu vlasti.[3] Novi društveni pokreti su, za razliku od starih, apolitični u smislu da ne žele osvojiti političku vlast, već je ignorirati ili ukinuti (Crook, S., Pakulski, J. i Waters, M., 1992).

Dapače, počinje se uočavati razlika između pokreta iz '60-ih prošloga stoljeća i onih kasnijih. Tako se ističe promjena stare crvene boje - boje slobode, u zelenu boju života (Fehrer-Heller, 1987). Uslijed krize socijalne države, društveni pokreti za Habermasa (1987) su obrana "svijeta života". Zelenu, kao boju života i prirode možemo povezati s postmaterijalističkim vrijednostima koje spominje Ingelhardt, budući da se upravo unutar zelene paradigme najprije počelo upozoravati na opasnosti koje nosi opčinjenost materijalističko-linearnim konceptom ekonomskog rasta, koji iza sebe ostavlja neodržive posljedice. Prije je društvene pokrete karakterizirala "emancipatorska politika" (Giddens, 1991), odnosno politika kojoj je osnovni cilj bio da se izbori za neka osnovna prava nacionalnih, klasnih, rodnih, seksualnih, rasnih i drugih manjina. Emancipatorsku politiku karakterizirala je težnja za eliminacijom ili smanjivanjem eksploatacije, nejednakosti i ugnjetavanja. Danas društvene pokrete karakterizira "politika života". Dakle, nakon što su osvojene "emancipatorske slobode", glavno pitanje postaje način ili "život" kojim ih želimo koristiti. Politiku života karakterizira politika životnog stila. Time pitanja samo-realizacije i osobnog identiteta postaju primarni za nas. Kao tipične pripadnike politike života, koji zastupaju ili bolje reći žive stav "osobno je političko", Giddens navodi današnji feministički pokret i studentski pokret. Pojava politike života ne može se desiti bez prethodne "emancipacije od fiksacije tradicijom i uvjeta hijerarhijske dominacije" (1991: 214). Naravno, pojava politike života, ističe Giddens, ne znači i kraj emancipatorske politike u potpunosti. Ja bih još dodao i dapače. Naime, ekološki pokret za zaštitu prirode još uvijek je prilično "primoran" raditi na emancipaciji javnosti, da ne govorimo o politici ili biznisu, kako bi se održivi razvoj prihvatio kao praktična i konkretna politika. Da ne spominjem u današnjem kontekstu terora i terorizma, izazove koji "ponovno" stoje pred mirovnim pokretom. Naravno, netko može živjeti održivo ili mirovno i na osobnom nivou, no pitanje je u kolikoj je mjeri osobni životni stil bitno najvažnija karakteristika današnjih društvenih pokreta. Također, potrebno je naglasiti kako još dugi put do uživanja u životnim stilovima čeka sve one brojne pokrete u zemljama Trećega svijeta koji se još uvijek bore za osnovna ljudska, radnička, ženska i druga prava. Dapače, bez namjere da pretjerano sitničarimo, može se postaviti pitanje koliko su ta prava zadovoljena i u zemljama u kojima svjedočimo "politici života" kod društvenih pokreta, pogotovo nakon 11. rujna. Možda je i ovakav Giddensov slijed zaključivanja dio koncepta o "kraju povijesti". U analizi društvenih pokreta do '60-ih godina prošloga stoljeća i onih nakon toga, koristimo razlikovanje "stare paradigme" i "nove paradigme" (Offe, 1987). "Staru" paradigmu karakterizira razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata s temeljnim osloncem u konsenzusu različitih društvenih skupina oko države blagostanja. Sigurnost postaje zajednički obrazac koji čuvaju "velike specijalizirane i uvelike institucionalizirane interesne organizacije i političke partije" kao "dominantni kolektivni akteri" (1987: 130). "Nova" paradigma ulazi u nekodiran međuprostor, u prostor tzv. izvaninstitucionalne politike, koji s obzirom na strukturu ne može biti obranjen, a kamoli zastupljen od "stare" paradigme. "Novu" paradigmu karakterizira: neukorijenjenost u klasnu strukturi; tematika koja ide iznad zadovoljena osobnog osjećaja sigurnosti i slobode, te se i ti sami pojmovi preispituju; tematika zadobiva općeljudske razmjere u težnjama i zahtjevima za svjetskim mirom, razoružanjem, zaštitom prirode, ljudskih, ženskih i drugih manjinskih i specifičnih prava; umjesto sigurnosti, temeljno zajedničko mjesto postaje pitanje autonomije i prava na izbor; ad-hoc organiziranost koja brzo nastaje i brzo nestaje; de-diferencijacija te formuliranje zahtjeva u pretežno negativnoj formi.

Razlike između "stare" i "nove" paradigme, kako ih vidi Offe, s obzirom na karakteristike aktera, tematiku, vrijednosti te načine akcije, prikazane su u sljedećoj tablici:[4]

[TABLE]

Glavne karakteristike "stare" i "nove političke paradigme", (Offe, 1985)
* za potrebe knjige dodana "nova nova paradigma"

 

S podjelom između "stare" i nove" paradigme koju je načinio Offe, mogli bi se više-manje složiti gotovo svi teoretičari društvenih pokreta.[5] Za potrebe knjige dodali smo kako bi u datom kontekstu mogle izgledati karakteristike neke današnje "nove nove paradigme" koju možemo poistovjetiti s alterglobalizacijskim pokretom. Time će nam biti i jasnije gdje su neke sličnosti današnjeg tzv. alterglobalizacijskoga pokreta s onim koji mu prethode, a gdje smo svjedoci novim karakteristikama toga pokreta. Premda neki unutar današnjeg pokreta, odnosno unutar "nove nove paradigme" naglašavaju prirodni kontinuitet od pokreta '60-ih godina pa naovamo (Callinicos, 2001), vrijedi zabilježiti i neke potpuno nove tendencije i mogućnosti, odnosno namjere i ciljeve u današnjem pokretu. Ukratko, već i prvi pogled na tablicu otkriva nam da se dogodilo multipliciranje aktera unutar pokreta (što kombinacijom onih iz "stare" i "nove" paradigme, što pojavom potpuno novih aktera) te multipliciranje tema prema kojim se pokret definira. Po ovome ispada da bi današnji pokret mogli djelomično shvatiti i kao određenu sintezu "stare" i "nove" paradigme uz neke potpuno nove pravce kretanja, djelovanja i rada. Kada govorimo o akterima današnjega pokreta, svi pokreti iz "nove" paradigme koji su zastupali mirovne i antimilitarističke ideje, prava žena, rasnih i drugih manjina te kasnije zaštitu prirode i danas su prisutni. Sindikati pak, kao dio "stare" paradigme, unatoč kontinuiranom opadanju broja aktivnih članova u industrijski razvijenim zemljama i otežanoj ili gotovo nikakvoj mogućnosti stvaranja novih u zemljama Trećega svijeta, unutar novoga pokreta igraju sve značajniju ulogu. Radnički sindikati igraju sve izraženiju ulogu na brojnim prosvjedima protiv negativnih posljedica globalizacije, a sve više komentatora zapaža i donedavno teško moguće koalicije ili zajedničke suradnje između radnika i ekoloških aktivista i aktivistkinja. S obzirom da broj radnika i radnica u sindikatima uglavnom opada, velika se prisutnost i utjecaj sindikata unutar pokreta može učiniti apsurdnom. Ipak, broj radnika i radnica unutar sindikata, premda u opadanju, i dalje nije zanemariv. Također, promijenilo se i shvaćanje radničke klase pa se danas "radnom klasom" smatraju svi zaposleni i zaposlene neovisno o sektoru i vrsti zaposlenja, a koji nisu dio vlasničke strukture. Naravno, ostaje otvoreno pitanje koliko će sindikati biti u stanju nositi se s tim promjenama? U zadnje se vrijeme sve više i političkih partija trudi ubaciti u alterglobalistički vlak, predstavljajući se kao ruka pokreta koja će zastupati zahtjeve i potrebe pokreta unutar politike i parlamenta. Također unutar novog pokreta imamo i potpuno nove aktere, od kojih su mnogi kako smo naveli prije, bili pri definiranju društvenih pokreta svrstavani u "pretpolitičke", a neki se nisu niti smatrali društvenim pokretima. Danas tako unutar alterglobalizacijskoga pokreta ravnopravno s ostalim akterima participiraju brojna udruženja seljaka i farmera, organizacije za razvoj ekološke poljoprivrede, kao i brojna urođenička plemena, narodi i zajednice. Nadteritorijalna, odnosno nadgranična svijest i suradnja predstavlja potpunu novinu, barem ako govorimo o opsegu i kvaliteti te svijesti i suradnje. Gledanje "preko svog plota" uvelike je doprinijelo multipliciranju aktera uključenih u pokret kao i brušenje njihovih odgovora na zajedničke probleme s kojima se susreću. Također, to je razvilo i suradnju, do danas nezabilježenu pa i nezamislivu, ljudi udaljenih nekoliko stotina kilometara pa se s pravom može govoriti i o globalnosti alterglobalizacijskoga pokreta. Autonomija i pravo na izbor više nisu samo naša potreba i pravo kao pojedinaca, već se sve više i izraženije postavljaju kao temelj ljudskih prava čitavih ugroženih društvenih skupina. Tako na primjer, brojne urođeničke skupine zahtijevaju pravo na autonomiju i pravo na vlastite vrijednosti i način života, što je posebno naglašeno prilikom uništavanja njihovoga okoliša. Što se tiče načina akcije unutar "nove nove paradigme", situacija se zakomplicirala upravo zbog multipliciranosti aktera pokreta. S tom temom detaljnije ćemo se baviti pri analizi pokreta, kao i s pokušajima da se kod društvenih pokreta toliko prisutno "ne" pretvori konkretnim prijedlozima i alternativama negativnim odrednicama i posljedicama globalizacije u realno i konstruktivno "da". Ovdje smo usporedili sadašnji alterglobalizacijski pokret s onima koji mu više ili manje direktno prethode, posebno s društvenim pokretima druge polovice 20. stoljeća. Osnovni cilj ovog dijela knjige bio je uvidjeti gdje se crpi baština iz prethodnih društvenih pokreta, gdje su naslijeđene vrijednosti, metode i ciljevi prethodnika, a gdje svjedočimo potpuno novim fenomenima pri istraživanju društvenih pokreta. Ovdje nam nije bio cilj ulaziti preduboko u analizu društvenih pokreta, jer na tu temu postoje brojni radovi, već je cilj napraviti logičan prijelaz prema analizi alterglobalizacijskog pokreta. Time se može dovesti u pitanje i vjerodostojnost današnjega alterglobalizacijskog pokreta da se uopće i naziva pokretom. Do današnjih dana traju rasprave koliko je riječ o jednom jedinstvenom koherentnom pokretu sa zajedničkim stavovima, motivima, ciljevima i dometima (i koji su to ako ih ima), ili pak koliko je tu prije svega riječ o različitim pa često i sukobljenim pokretima koje više veže zajedničko protiv, a manje zajedničko za. 

 

Akteri pokreta

Zagađenje i novac idu svuda. Zašto ljudi ne mogu?

Jedan od transparenata na prosvjedima

Vidjeli smo u prvoj knjizi koliko je različitih definicija i sporenja oko značenja procesa globalizacije. Što se tiče određivanja alterglobalizacijskoga pokreta kroz jednu jednostavnu definiciju tek smo tu pred problemima. Naime, unutar pokreta vrlo rijetko se koristi etiketa antiglobalizacijski, već se češće ističe potreba za drugačijom globalizacijom. U tom kontekstu jasni su razlozi zašto će se u ovoj knjizi pokret određivati kao alterglobalizacijski. Sam pojam antiglobalizacijski pokret počeli su prvi koristiti mediji nakon prosvjeda u Seattleu 1999. godine. Bez obzira što prosvjed u Seattleu nije bio niti najveći te vrste niti najznačajniji, ostao je zapisan kao prva takva manifestacija u samom centru globalne moći SAD-u i to je bio znak za uzbunu. Tako je kroz masovne medije nastao antiglobalizacijski pokret, nešto što je apriori negativno određeno, unatoč tome što se gotovo nigdje niti prije niti poslije Seattlea nije moglo naići na neslaganje s globalizacijom kao takvom. Dapače, kao glavni lajtmotiv "naroda Seattlea" uvijek se provlačio zahtjev za drugačijom globalizacijom koja bi se pravednije odnosila prema ljudima i održivije prema prirodi. Težnja za drugačijim oblikom globalizacije gotovo je konsenzusom prihvaćena. Ipak, u većini medija pa i dijelu znanstvene zajednice prihvaćeno je pokret, koji je tema našeg rada, nazivati antiglobalizacijskim, dakle u strogom smislu protivnom globalizaciji kao takvoj. Ukoliko globalizaciju shvatimo u beckovskom smislu ispada da se ovaj pokret protivi gospodarskom, socijalnom, kulturnom i političkom djelovanju koje nadmašuje granice nacionalnih država. Meni se čini kako je tek potrebno istražiti odnos pokreta, pa i različitih aktera tog pokreta, prema raznim aspektima koje spominje Beck. Uostalom, to je i cilj knjige. Stoga ću koristiti pojam alterglobalizacijski ili ću jednostavno govoriti o pokretu sa sviješću da mislim na pokret koji je nastao usporedo s procesom globalizacije. Ne treba nas čuditi što je nakon demonstracija za vrijeme sastanka MMF-a i Svjetske banke u Washingtonu 2000. godine, New York Times odbio objaviti već naručenu kolumnu o globalizaciji, profesora antropologije sa sveučilišta u Yaleu Davida Graebera. Graeber je naime u tekstu objašnjavao težnju "naroda Seattlea" za globalizacijom slobode i tolerancije, ekoloških standarda, radničkih prava, prihvaćanja različitosti... Pa zašto se onda uvijek, kada se govori o "narodu Seattlea" govori o antiglobalistima? Jednostavno rečeno, medijima je tako lakše, štedi se na prostoru i dobija na dramatičnosti, a i dosljedno je našoj sklonosti neprijateljskim dualizmima. Unatoč tome, kako kažu sami akteri pokreta, radi se o najviše internacionalno usmjerenom, globalno povezanom pokretu koji je ikada viđen (Klein, 2002). Uostalom, ne bi niti bio nešto posebno da nije takav, a da budemo krajnje iskreni bez određenih posljedica globalizacije (npr. Internet) mnoge od bezbrojnih poznatih prosvjeda od Seattlea do Genove ne bi niti bilo moguće organizirati u takvom opsegu. Akteri pokreta ističu mnoge pozitivne aspekte globalizacije: pojačanu komunikaciju između ljudi, sve veću planetarnu svijest o socijalnim i ekološkim problemima, raširenije shvaćanje planete kao jednog sustava za kojeg smo zajedno odgovorni, stvaranje kozmopolitske svijesti i brojne druge. Dakle, kod korištenja termina antiglobalizacijski trebamo biti oprezni i svjesni o čemu govorimo. Unutar pokreta protivljenje globalizaciji ogleda se u protivljenju sve većim socijalnim podjelama i nepravdama i sve većem uništavanju prirode. Jedan od glavnih slogana na svim poznatim prosvjedima od Seattlea i je bio - ukoliko rušite stare granice, ne stvarajte nove. Nadgranična komunikacija i svijest funkcioniraju zaista u do sada neviđenim omjerima i značenjima. Dapače, mnogo toga, po akterima pokreta ostaje da se globalizira: ljudska prava, poštivanje različitosti, tolerancija, održivi razvoj i tako dalje. Po njima upravo i je najveći problem s ovakvim tipom globalizacije kakvog nam isporučuju najmoćnije svjetske institucije što ne globalizira ove kategorije. Stoga nas ne treba čuditi što danas svjedočimo prosvjedima podrške meksičkim Zapatistima širom Europe i svijeta, što anarhisti i anarhistkinje u Hrvatskoj odlaze prosvjedovati pred talijansku ambasadu u Zagrebu zbog ubojstva Carla Gulianija u Genovi, što se u Londonu blokiraju uredi i benzinske crpke naftne korporacije Shell zbog iskorištavanja nafte u Nigeriji, što se provode akcije bojkotiranja Nikeovih proizvoda na američkim sveučilištima zbog loših radnih uvjeta u njihovim tvornicama u jugoistočnoj Aziji... Sve te akcije prekogranične solidarnosti, posljedica su shvaćanja kako problemi geografski udaljenih ljudi postaju sve više slični s gotovo istim uzrokom - globalnim neoliberalnim kapitalizmom. Odnos, ili bolje rečeno su-odnos globalizacije i alterglobalizacijskog pokreta vodi nas do zaključka kako je alterglobalizacijski pokret od svojih samih početaka jedan od najglobalnijih fenomena. Jeremy Brecher, Tim Costello i Brendan Smith dobro su saželi i predstavili tu poziciju u knjizi Globalization from below (2000). U knjizi su istaknuli kako se "globalizacija odozdo" razvija učenjem suradnji i razumijevanjem različitosti. Njena struktura teži biti mreža svih mreža, koja facilitira kooperaciju ne zahtijevajući organizacijsku centralizaciju (2000: 16). Dapače, upravo to i stoji nasuprot uniformnosti i unificiranosti sličnih stremljena i pokreta u prošlosti. Akteri pokreta smatraju kako neće povratak u autarhične, izolirane tribalističke zajednice, a za mnoge niti povratak u okrilje nacija-država biti ono što će pružiti primjetan, realan i konkretan otpor, recimo to jezikom Brechera i drugih "globalizaciji odozgo", već će to biti upravo nadteritorijalna svijest i suradnja s jakom bazom u solidarnosti i suosjećanju. Pored "globalizacije odozdo" drugi društveni teoretičari te aktivisti često koriste drugačije pojmove (misleći na isto) kao što su "alternativna globalizacija", "etička globalizacija", "globalizacija s ljudskim licem", ili "pravedna globalizacija". Imamo "pokret za globalnu pravdu i solidarnost", "pokret protiv korporacijski vođene globalizacije" (Klein, 1999), "pokret civilnog društva", "alternativni pokret" (Bygrave, 2002), "grassroots globalizacija"[6] (Karliner, 1997), neki govore o "pokretu civilnog društva", "pokretu građana za svjetsku demokraciju" (Ambrose, 2002), "novoj novoj ljevici" (Graeber, 2003) ili se ističe da se jednostavno radi o Pokretu (Klein, 2001). Hardt i Negri (2003) su popularizirali koncept "mnoštva". U lijevo radikalnim varijantama zagovara se "antikapitalistička globalizacija". Zapatisti pak ističu da se radi o pokretu s "jednim ne i mnoštvom da" (Kingsnorth, 2003). Također se govori o mreži svih mreža ili o "pokretu svih pokreta" (Mertes, 2004). Ovdje je potrebno napomenuti kako se posljednjih godina za pojedine aktere ovog pokreta koriste i pojmovi poput "novi ekspresivni pokreti" (Maffesoli, 1996), "urbana plemena" (Perasović, 2002) i drugi.

"Globalizacija odozdo" se prema tome suprotstavlja "globalizaciji odozgo" koju nameću najmoćnije političke i financijske svjetske institucije te globalne korporacije razvijajući kulturu nasilja, koja se zapravo svojom isplativošću pretvara u ekonomiju nasilja, što ne trpi pravo na izbor i pravo na različitost. To je jedan od razloga zašto se u radu nećemo baviti s desnim otporom globalizaciji koji je vrlo često reaktivan. Uostalom, to bi bilo i skretanje s teme, budući da se zastupnici desne političke opcije uopće ne pojavljuju ili se to događa na marginama, uz događaje i akcije koje vežemo za alterglobalizacijski pokret. Neki autori govore o nekakvom zajedničkom diskursu lijevih i desnih otpora procesu globalizacije pa se spominju i fantomske koalicije. Premda je bilo nekih slučajeva kada su pojedini akteri pokreta pokrenuli inicijative u tom smjeru, to su zaista rijetke pojave i uglavnom nailaze na osudu i otpor velike većine aktera pokreta.[7] Čini nam se više kako se radi o pojednostavljivanju ideja i jednih i drugih, pa u tom smislu možemo više govoriti o intelektualnom egzibicionizmu, negoli nekakvoj velikoj koaliciji protiv novog i mrskog neprijatelja. Stavljati nekoga u zajedničku koaliciju samo zato ste se u određenom trenutku kritički postavljaju prema nekom problemu, bez ulaska u dubinu tih pozicija i stavova, ne spada u ozbiljan pristup nekoj temi. Prilično bi bilo teško zamisliti kako akteri pokreta o kojem ćemo govoriti zajedno marširaju ulicama s Patom Buchananom, Jörgom Heiderom ili le Penom. Možemo se samo dobro nasmijati kada ugledamo lošu fintu Hrvatskoga slova (373) koje 26. srpnja 2002. godine stavlja na nastavnicu sliku iz Seattlea uz veliki naslov Počinje svjetska revolucija. Tooo sigurno. Posebno s vama. Čuvari čistoće i graditelji hermetičkih zidina nisu protivnici globalizacije zato što djeluje devastirajuće na prirodu i ljude, već zato što ih razvlašćuje i skida s njihove male uskogrudne piramide nasilja gdje sebe vide kao predodređene za Istinu i spas napaćenog naroda. Jednostavno, u zatvorenom krugu kulture nasilja uvijek postoji jači. Talibanizacija Hrvatske kao oblik otpora negativnim posljedicama globalizacije je zadnje što nam treba.

Motivi i stavovi, ciljevi i dometi ovih kritika globalizacije razlikuju se u svjetlosnim godinama. Kao ilustracija može nam poslužiti debata iz druge polovice prošle godine između Guya Verhofstadta, tadašnjega predsjedavajućeg Vijeća EU-a i pripadnika pokreta za "globalizaciju odozdo". Naime, gospodin Verhofstadt je napisao i objavio u svim vodećim časopisima Otvoreno pismo: paradoksi alterglobalizacije. U tom pismu postseattleovski tradicionalno se zahvalio pripadnicima "alterglobalizacijskoga pokreta" za ukazivanje na pojedine probleme, pozvao ih na daljnji dijalog za rješavanje problema gladi, siromaštva i uništavanja prirode, ali je neoprezno izjednačio protivljenje politici "slobodne trgovine" s "opasnim ekstremističkim i desničarskim populistima". U odgovoru ga je dočekala prava navala kritika od strane civilnog sektora te raznih pojedinaca i pojedinki zbog namjernog iskrivljavanja očite činjenice kako "narod Seattlea" nema nikakve veze s nekakvim izolacionističkim protivljenjem globalizaciji. Različite ekološke, radničke, humanitarne, socijalne i druge grupe i organizacije su ga zasule prosvjednim pismima čudeći njegovoj neinformiranosti ili mu čak vraćajući kontraoptužbama da ukoliko mu je zaista stalo do globalizacije, zašto belgijska vlada koju on predstavlja i u kojoj ima utjecaja nije potpisala Protokol iz Göteborga o prekograničnoj kontroli zagađivanja zraka?[8] Kako bi dodatno potkrijepili ovakav stav poslužit ćemo se tablicom pet reakcija na globalnu krizu koju je načinio jedan od najpoznatijih teoretičara i aktivista pokreta Patric Bond iz Južne Afrike:

Reakcije	Pokreti za globalnu pravdu	Nacionalizam Trećega svijeta	Post-Washingtonski konsenzus	Washingtonski konsenzus	Desna obnova
Glavni argumenti	Protiv globalizacije kapitala, ne ljudi, za razvoj okrenut potrebama ljudi	Uključiti se u sistem, ali po pravednijim pravilima	Reformirati "neperfektno tržište" i širiti održivi razvoj	Neznatno pojačati status quo (transparent-nost, supervizija i regulacija	Obnoviti izolacionizam SAD-a, kazniti greške banaka
Glavne institucije	Socijalni/radnički pokreti, ekološke grupe, radikalne aktivističke mreže, regionalne i nacionalne koalicije, ljevičarski intelektualci	Zemlje u razvoju i države Trećega svijeta (Argentina, Brazil, Meksiko, Egipat, Južna Afrika, Kuba, Pakistan, Malezija, Indija, Rusija, Venecuela...	Većina agencija UN-a, vlade Francuske i Japana, (vlada Južne Afrike?)	Agencije SAD-a (Ministarstvo financija, FED, USAID), MMF, Svjetska banka, think-thanks bliski Washingtonu, vlade Britanije i Njemačke, vlada Južne Afrike?	Populističko i liberterijanističko krilo Republikanaca, Cato Institute, Heritage Foundation
Najpoznatije Ličnosti	Samir Amin, Walden Bello, Pierre Bourdieu, Jose Bove, Noam Chomsky, Kevin Danaher, Eduardo Galeano, George Kagarlitsky, Martin Khor, Naomi Klein, Lula, Subcommandante Marcos, Ralph Nader, Njoki Njehu, Madha Patkar, John Pilger, Vandana Shiva...	Aristide, Castro, Chavez, Mahathir, Mbeki, Mugabe, Obasanjo, Putin	Annan, Jospin, Lafontaine?, Krugman, Sachs, Soros, Stiglitz	Blair, Bush?, Clinton, Fisher, Greenspan, Koehler, Moore, Rubin, Schroeder, Summers, Wolfensohn	Buchanan, Bush?, Haider, le Pen, Kissinger, Shultz

Dakle, slijedeći Bondovu podjelu, jasno je kako ćemo se u ovom radu baviti prvom skupinom koju je on nazvao "pokretima za globalnu pravdu". Ono što su Brecher i dr. (2000) nazvali "globalizacijom odozdo" zaista to i je - umrežavanje aktivista i aktivistkinja iz cijelog svijeta kako bi zajedno izrađivali realne i praktične alternative "globalizaciji odozdo" i razmjenjivali solidarnost, iskustvo i osjećaje. Mrežna organiziranost, globalna usmjerenost, poštivanje različitosti i specifičnosti, odsustvo operacionalnih lidera ili vođa, okrenutost direktnoj akciji... sve su to odlike pokreta za "globalizaciju odozdo". Oni koji pripadaju stvaranju "globalizacije odozdo" ne zagovaraju lokalno-komunitarnu odbojnost prema globalizaciji i posve su im strane ideje o retradicionalizaciji kao formi očuvanja identiteta. Naprotiv, oni iz lokalnih i svjetskih prilika kritički sagledavaju modernizacijske potencijale globalizacije i drže da ih odmah, bez oklijevanja, univerzalno valja privesti svrhama pravedne redistribucije, mira i solidarnosti. A to je, s obzirom na sredstva i ciljeve, posve drukčija, uistinu alternativna globalizacija (Kalanj, 2001).

U posljednjih nekoliko godina, negdje od polovice '90-ih prošloga stoljeća desila se prava poplava literature o novom internacionalnim pokretu protiv globalizacije (Waterman, 2001).[10] Zbrojeno s ogromnom produkcijom dokumentarnih filmova, elektronskih lista i Internet stranica tema koju istražujemo postaje pravi izazov. Prije nego krenemo u detaljnu analizu pokreta potrebno je probati odrediti aktere koji se smatraju njegovim dijelom. Kao što sam već naveo u pomoć nam stiže hvale vrijedan rad Amory Starr koja je u knjizi Naming the Enemy: Anti-Corporate Movements Confront Globalization (2001) pokušala na sustavan i pregledan način predstaviti aktere, kako ona kaže "antikorporacijskog pokreta". Budući da se, koliko mi je poznato, radi o jednom od rijetkih pokušaja analize pokreta, rad Amory Starr zaslužuje poveću pažnju i kritički osvrt na neke polazišne točke i zaključke. Uporište u stavu kako je ukoliko opisuje pokret kojim se i mi u ovoj knjizi bavimo, najtočnije govoriti o antikorporacijskom pokretu, Starr nalazi u stvaranju WTO-a 1995. godine. Time su korporacije dobile "pravo da slobodno trguju" i postale su "zaštićene obavezujućim i nametnutim međunarodnim ugovorima čija moć daleko prelazi (i kontradiktorna je) UN-ovoj Deklaraciji o ljudskim pravima... koja nije obavezujuća i ne može je se nametnuti... Korporacije sada imaju globalna prava. Ljudi još uvijek ne" (2001: vii). Svi akteri pokreta na ovaj ili onaj način odnose se prema ovoj novoj situaciji koju spominje Starr. Unutar velikoga globalnog antikorporacijskog pokreta imamo druge manje i specifičnije pokrete.

Starr je podijelila aktere antikorporacijskoga pokreta u tri skupine s obzirom na način njihovog otpora prema "legalizaciji korporacijskog autoriteta preko svega drugoga":

• Osporavanje i reforma
• Globalizacija odozdo
• Odvajanje/delokalizacija

Skupinu osporavanje i reforma karakteriziraju pokreti koji nastoje "nametnuti zakonska ograničenja na korporacije ili ih prisiliti na samo-ograničavanje". Pokreti unutar ove skupine "osporavaju legitimnost neoliberalnog reformuliranja uloge države i neophodnost podčinjavanja socijalnih prioriteta 'međunarodnoj kompeticiji'". Starr ističe kako pojam reforme shvaća kao "strategijski pristup" koji se unutar ove skupine manifestira kroz "traženje nacionalnih propisa, pravne izazove, mobiliziranje međunarodnih agencija, bojkote i prosvjede" (2001: 45). Unutar ove skupine najvidljivija je i najjasnija antikorporacijska sklonost aktera. Skupinu globalizacija odozdo karakterizira "globalizam ljudi", odnosno stav kako su ljudi širom planeta suočeni sa sličnim problemima te da je "potrebno stvoriti jaku globalnu koaliciju koja će učiniti korporacije i vlade odgovornima ljudima umjesto eliti". Pokreti unutar ove skupine "umjesto da koriste naciju-državu kao obranu protiv globalizacije, osjećaju potrebu za globaliziranjem otpora kako bi bili ravnopravni s globaliziranom strukturom neoliberalne eksploatacije" (2001: 83). Treću skupinu nazvanu odvajanje/relokalizacija karakterizira stav kako čak ako "globalizacija odozdo" i uspije u kreiranju drugačijih i pravednijih međunarodnih ugovora i pravila, "dugoročna rješenja za današnje socijalne i ekološke probleme zahtijevaju niz malih, lokalnih inicijativa koje su različite u kulturi i okolišu u kojima se nalaze" (2001: 111). Unutar velikoga globalnog antikorporacijskog pokreta imamo druge manje i specifičnije pokrete. Aktere tih triju skupina, podijeljene po temama kojima se bave, možemo vidjeti u sljedećoj tablici[11]:

[TABLE]

 

Osporavanje i reforma

Unutar ove skupine Starr ističe: pokrete u zemljama Trećega svijeta koji se bore protiv strukturalnih reformi Svjetske banke i MMF-a u njihovim zemljama, jer im uništavaju socijalnu sigurnost i okoliš; mirovni pokret i pokret za ljudska prava, jer sve više prati kršenja ljudskih prava i mira od strane korporacija. Pokrete za reformu zemlje ili redistribuciju zemlje Starr ubraja u ovu skupinu zato što "zahtijevaju od nacionalnih vlada da osiguraju pravednije korištenje zemlje unutar postojećeg ekonomskog sustava" (2001: 58). Pored takvih društvenih pokreta koji zahtijevaju "novu agrarnu reformu", Starr navodi i urbani dio traganja za raspodjelom nekorištenih prostora, koji je najpoznatiji pod pojmom skvotirski pokret. Nadalje nabraja brojne društvene pokrete i manje skupine koje smatra eksplicitno antikorporacijskim poput brojnih grupa i organizacija koje se protive proizvodnji genetski modificiranih usjeva, "spontana" blokiranja prometa biciklima u gradovima poznatima pod nazivom kritična masa, anti-roads skupine i inicijative koje se protive izgradnji "nepotrebnih" novih cesta na štetu prirode i okoliša, "okupiranja" gradskih trgova i cesta kako bi se organizirao prostor za zabavu, odmor i druženje ljudi poznatih pod nazivom Reclaim the Streets, nevladine organizacije koje pozivaju na bojkot proizvoda određenih korporacija zbog kršenja ljudskih prava ili uništavanja prirode, te čitav niz organizacija iz civilnoga sektora koje imaju cilj nadgledati ili vršiti monitoring nad djelovanjem i politikom korporacija.

Globalizacija odozdo

Unutar druge skupine pokreta svedenih pod naziv globalizacija odozdo Starr ubraja prije svih ekološki pokret i sve inicijative ili organizacije za zaštitu okoliša budući da su "prekoračili nacionalne granice i ohrabruju globalno određivanje problema te internacionalna rješenja" (2001: 84). Radnički pokret je dio ove skupine budući da se shvaća kako je radništvo bez obzira gdje se nalazi najveći gubitnik neoliberalne "utrke prema dnu". Pod socijalizmom Starr ubraja brojne socijalističke i socijal-demokratske partije te kooperativna udruženja. Nadalje tu imamo brojne skupine i organizacije koje se kroz globalne koalicije protive ugovorima o slobodnoj trgovini, bez obzira govorimo li o više regionalno određenim ugovorima (NAFTA, FTAA...) ili globalnim (WTO). Globalizaciju odozdo završavamo sa zapatističkim pokretom iz južne meksičke pokrajine Chiapas koji pored toga što su pokret za prava urođenika, predstavljaju i otvoren poziv za globaliziranjem otpora.

Odvajanje/relokalizacija

Posljednja od skupina pomoću kojih Starr analizira antikorporacijski pokret svedena je pod naziv odvajanje/relokalizacija. Ovdje se korporacije smatraju prijetnjom lokalnim zajednicama i kulturama te se kao spas nudi odvajanje lokalnih ekonomija i kultura od "korporacijski kontroliranih nacionalnih i internacionalnih ekonomija" (2001: 111). Anarhizam, po mišljenju Amory Starr, predstavlja dio "socijalističke familije" te je stavljen u ovu skupinu, jer inzistira na političkoj autonomiji i pravu ljudi da sami upravljaju vlastitim životima. Također je kao ideja preko Kropotkinovog utjecaja uvijek bio karakterističan na lokalno orijentirana ekonomska rješenja, a danas se napominje Starr anarhistički principi uvelike koriste na mnogim poznatim prosvjedima, vrlo često i bez etiketiranja i svijesti da su određena načela i vrijednosti proistekle iz anarhističke tradicije (2001: 115). Održivi razvoj ovdje se ogleda kroz misao Small is Beautiful, a manifestira se kroz permakulturu, bioregionalizam, organsku ili ekološku poljoprivredu i urbane vrtove. Pod sitnim poduzetništvom misli se na udruženja malih trgovaca i poduzetnika protiv korporacija koje ih istiskuju s tržišta, brojne alternativne ekonomske sustave, uradi sam kulturu i drugo. Suverenost označava otpor korporacijama koji pružaju čitavi narodi, ali i etničke skupine, urođenici i ostale lokalne zajednice. S religioznim nacionalizmom završava ova skupina, premda Starr ističe kako mu je strani demokratski humanizam prethodno nabrojanih skupina i pokreta. Uglavnom ga shvaća u barberovskim motivima netolerantnog fundamentalizma, patrijahalnog moraliziranja i teorijama zavjere koje se svode na fraze o maloj skupini moćnih i bogatih pojedinaca koji upravljaju cijelim svijetom i žele uništiti "sveta uvjerenja i način života".

Već smo napomenuli kako je rad Amory Starr jedan od rijetkih koji nam daje detaljnu analizu antikorporacijskoga pokreta. Potrebno je napomenuti kako, premda čini temelj njene analize, Starrova se ne zaustavlja na gore prikazanoj tablici i analizi, već "podebljava" svoje istraživanje pokreta kada dalje u knjizi započinje višestruku analizu odnosa ovih aktera prema nekim od najvažnijih pitanja koja bi ih mogla odrediti. Tako se propituje odnos ovih aktera prema: kritici kapitalizma, neoliberalizma i globalizacije; konceptu rasta i progresa, konzumerizma, ovisnosti i smatranju korporacija kolonizatorskima; korištenju alternativne epistemologije; borbi za ideološku hegemoniju i interesu za transformativni dijalog s neprijateljem; otvorenosti stvaranja veza preko identiteta ili ideologija; sklonosti uličnim akcijama, pravnoj borbi, direktnom pritisku na korporacije ili stvaranju stranaka; pozicionirajna prema pop-kulturi te borbi kao dijelu svakodnevnoga otpora; traženje progresa, odnosno industrijski orijentiranog razvoja; pretpostavljanju granica rasta. Time se dobiva uvid u kompleksne odnose koje međusobno imaju akteri antikorporacijskoga pokreta. Ipak, zasigurno bi se mogla uputiti pokoja kritika s obzirom ne samo na pozicioniranje pojedinih aktera, već i na neke polazišne točke. Već prva skupina u sebi krije svojevrsnu zamku. Naime, ubacivanje u isti koš, koncepta osporavanja i reforme čini se problematičnim, posebno kada pogledamo manifestiranje u praksi. Osporavati korporacijsku moć može se doduše kroz reformu, no ostaje i velik dio konfrontacijskog oblika osporavanja koji mnogi pripadnici pokreta koriste. Naime, jedan poveći dio pripadnika skvoterskoga pokreta sebe zasigurno ne vidi kao dio reformskog diskursa, dapače on im je krajnje odbojan i više je za, na primjer pojedine europske zemlje, karakterističniji militatniji pristup kod urbanih skvotera. Tako se i moglo dogoditi da u istoj skupini završe mirovne pacifističke organizacije i dio urbanih militatnih skvotera samo zato što i jedni i drugi osporavaju korporacijsku moć. Takva analiza funkcionira, ali samo do određene granice, a kao što ćemo vidjeti dalje u radu, vrlo rijetki uspjesi prevladavanja odnosa reforma/revolucija ostaju i dalje kao jedan od izazova za cijeli pokret. Nadalje, nakon trećeg puta i gotovo samoizabranog odbacivanja bilo kakve aktivne socijalne, da ne govorimo o socijalističkoj politici, svrstavati socijaldemokratske stranke u antikorporacijski pokret čini se najblaže rečeno prenategnuto. Dapače, "zakašnjela" pojava nekih ljevičarskih partija i političara u "zahuktalom alterglobalističkom vlaku" prouzročila je tenzije između onih koji su okrenuti lobiranju i korištenju prevladavajuće političke paradigme za neke ciljeve pokreta i onih koji smatraju kako "smo sve dalje od naroda, što smo bliže parlamentu", odnosno sanjaju o "promjeni svijeta bez uzimanja moći" (Holloway, 2002). Također smo mišljenja kako je i pred radničkim pokretom još dug put dok se ne izdignu iznad deklarativnog nadilaženja obrane radničkih prava unutar granica nacionalnih država te započnu pravu globalizaciju odozdo, premda neka kretanja u tom smjeru ohrabruju. Naravno, ove kritike bi se lako mogle okarakterizirati kao sitničarenje, jer je Starr obavila golem posao svojom analizom antikorporacijskoga pokreta, a uostalom i bila joj je namjera proći i kroz najmanji trag antikorporacijskoga sentimenta i djelovanja pa su se u analizi našli i neki koji se uobičajeno ne vežu za pokret ili ih se ne stavlja skupa u spomenute tri skupine. Starrovoj je primarni cilj bio istražiti upravo to, antikorporacijsku politiku određenih skupina, organizacija i pokreta te se može zaključiti kako je taj cilj i ostvarila.

Što se tiče preglednosti aktera pokreta, teško da bi se mogla naći neka zamjerka, budući da je Starr navela manje-više sve poznate grupe i organizacije, neformalne inicijative i skupine koje se smatraju dijelom pokreta. Uvid u aktere koji participiraju na Svjetskim socijalnim forumima, kao referentnom mjestu okupljanja pokreta, potvrđuje naš stav. Nama tek kroz njenu shemu preostaje predstaviti neke od aktera pokreta kako bi kasnije lakše pratili i samu analizu tih aktera i njihove uloge u pokretu.

**Osporavanje i reforma **

a) Strukturalne reforme Svjetske banke i MMF-a
Brojne organizacije zahtijevaju, kao prvi korak prema oporavku zemalja u razvoju, brisanje duga koje te zemlje isplaćuju Svjetskoj banci i MMF-u. Dug se smatra nelegitimnim, jer, ili je usmjeravan u projekte koji su pogoršavali kvalitetu života ljudi ili su ih "u ime razvoja" uzimali brojni diktatori i vojni režimi koji su novac prebacivali na privatne račune te često uzimali vojnu i policijsku opremu kojom su ugnjetavali vlastiti narod. Na sve veći vanjski dug zemalja u razvoju gleda se kao na omču oko vrata tih zemalja, kao na sve veći zatvoreni krug sve većeg iznošenja novca iz zemlje, a sve manje mogućnosti ulaganja u društveno korisne sektore poput obrazovanja, zdravstva i sličnog. Najpoznatija koalicija koja se bori za ukidanje ili barem osjetno smanjivanje duga je Jubilee 2000 koja okuplja organizacije iz zapadnih zemalja, a postoji i Jubilee South unutar kojeg su organizacije iz zemalja u razvoju, te koje zstupaju "tvrđi" stav prema MMF-u i Svjetskoj banci nego "bratska" organizacija iz bogatih zemalja. Na 50-u godišnjicu MMF-a i Svjetske banke stvorena je koalicija 50 Years is Enough koja okuplja preko 200 organizacija iz SAD-a. Uz suradnju i savjete koje dobivaju od partnerskih organizacija iz zemalja u razvoju, 50 Years is Enough zahtijeva "duboku transformaciju" MMF-a i Svjetske banke te 100 postotno ukinuće dugova siromašnih zemalja. U zadnje vrijeme iznimno je jaka i popularna kampanja World Bank Bonds Boycott unutar koje se apelira na prestanak kupovanja Bankinih obveznica koje ona nudi na tržištima širom svijeta, a što predstavlja značajan dio njenog financiranja. Ovdje je još potrebno spomenuti kako su protiv politike ovih dviju institucija te protiv strukturalnih reformi koje one provode, kampanje i akcije organizirale i brojne organizacije koje se a priori ne bave politikom ovih institucija, ali ih je situacija prisilila na to. Tu možemo spomenuti sindikate, organizacije za prava žena, za prava urođeničkih skupina i manjinskih naroda, vjerske organizacije te druge organizacije koje obično svrstavamo u civilni sektor. Antikorporacijska poruka ogleda se u prije spomenutoj činjenici kako od politike MMF-a i Svjetske banke najveće koristi imaju korporacije, uglavnom iz bogatih zapadnih zemalja.

b) Mir i ljudska prava
Premda su organizacije koje se bave promoviranjem mira i ljudskih prava vrlo se često bavile humanitarnim radom i saniranjem direktnih posljedica ratnih djelovanja ili kršenja ljudskih prava, usporedo sa širenjem procesa globalizacije i korporatizacije svijeta, sve više se bave i praćenjem djelovanja i posljedica svjetskih trgovinskih i financijskih institucija te korporacija. Praktički više ne postoji svjetski relevantna organizacija koja se bavi ovim pitanjima, a da ne uključuje u svoje analize i istraživanja ovaj aspekt. Amnesty International ili Human Rights Watch kao poznate organizacije koje se bave ljudskim pravima i Christian Aid, Oxfam, World Development Movement, Halifax Initiative kao organizacije koje se bave humanitarnim radom sve više uključuju kritiku "novoga svetog trojstva" i globalnih korporacija kao najodgovornijih za loše socijalno i opće ljudsko stanje u pojedinim regijama i zemljama. Nakon terorističkih napada na SAD u rujnu 2001. godine te napada na Afganistan i Irak nakon toga, cijeli je alterglobalistički pokret poprimio vidljivi antiratni i mirovni prizvuk te je i sam prosvjed protiv napada u Irak 15. veljače 2003. godine označen kao najmasovniji prosvjed u povijesti organiziran na globalnom nivou.

c) Reforma zemlje
Najznačajnijim i najsnažnijim masovnim pokret (Chomsky, 1997) općenito u svijetu smatra se Movimento Sem Terra (Pokret [seljaka] bez zemlje) iz Brazila koji ima svoje temelje u zahtjevima za reformom zemlje. MST je organizirani pokret seljaka koji zaposjedaju nekorištene površine u vlasništvu zemljoposjednika. Brazil je zemlja broj jedan u svijetu s najvećom neravnopravnošću u raspodjeli zemlje pa tako manje od jedan posto populacije ima u vlasništvu skoro 50 posto zemlje. MST ove godine slavi 20 godina postojanja i unatoč brojnim atentatima i mučenjima koje su na aktiviste i aktistkinje MST-a izvršile ili vladine trupe ili paramilitarne desne skupine, do danas je osiguran smještaj za 350.000 obitelji. Na mjesta koja zauzmu organiziraju škole, zdravstvenu skrb, kooperative za proizvodnju hrane te ostale institucije za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. U mnogim drugim zemljama u razvoju seljački pokreti ili organizacije farmera zahtijevaju pravedniju raspodjelu zemlje kako bi si mogli osigurati osnovne životne uvjete. Tako na primjer sindikat seljaka iz države Karnataka (KRRS) u Indiji okuplja 10 milijuna ljudi i organizira već tradicionalne kampanje protiv globalnih prehrambenih korporacija koje optužuje da im otimaju zemlju te uništavaju neovisnost u proizvodni hrane. Najpoznatija je njihova akcija "kremiranja Monsanta" gdje su zapalili polja s GM usjevima u vlasništvu dotične korporacije te provalili u njene pogone. U ovu skupinu možemo staviti i brojna udruženja i organizacije za prava urođenika i plemenskih skupina koja zahtijevaju reformu zemlje te povrat prava na oduzete im teritorije, bez obzira radi li se o kolonijalnoj ostavštini ili o nekom novijem slučaju oduzimanja zemlje od strane neke korporacije. Najpoznatija seljačka koalicija u svijetu je Via Campesina koja zahtijeva "suverenost u hrani" i prestanak korporativne dominacije prehrambenim sektorom budući da produbljuje siromaštvo seljaka i malih farmera te pospješuje opasnost i širenje gladi. Kao Međunarodni dan borbe farmera izabrali su 17. travanj, kada su vladine trupe u Brazilu 1996. godine ubile 19 i ranile 57 aktivista i aktistkinja MST-a.

U ovu skupinu Starr ubraju i urbani skvoterski pokret koji zahtijeva reformu, odnosno redistribuciju urbanih praznih prostora koji se ne koriste. Zauzimanjem praznih zgrada skvoteri žele oživiti prazne i vrlo često uništene prostore, te stvoriti alternativne oblike organiziranja i načina života. Premda je skvoterski pokret doživio svoj vrhunac početkom '80-ih godina prošloga stoljeća i danas postoje jaki skvoterski centri u Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i nešto manje u Danskoj, Švicarskoj, SAD-u, Kanadi i Australiji. U urbane skvotere možemo ubrojiti i sve veći broj ljudi u prenaseljenim gradovima zemalja u razvoju koji se zbog potrage za poslom naseljavaju u ilegalnim slumovima i prigradskim naseljima.

d) Eksplicitno antikorporacijske skupine
Ovdje se mogu nabrojiti brojne akcije i kampanje koje su imale eksplicitnu antikorporacijsku poruku. Već smo naveli mnoge konkretne slučajeve kampanja ili akcija protiv određenih korporacija koje su organizirali akteri tzv. alterglobalizacijskog pokreta. Biti će nam dovoljno spomenuti područja kojima su se bavile te kampanje ili akcije te korporacije kojima su se bavile: kršenje ljudskih prava (Shell, Enron, BP, Rio Tinto...), kršenje radničkih prava (Nike, Reebok, Gap, McDonald's...), korištenje dječje radne snage (McDonald's, Monsanto, Syngenta, Bayer...), zagađivanje prirode i ugrožavanje zdravlja lokalnog stanovništva (Shell, Unilever, Coca-Cola...), promoviranje GMO-a i biopiratstvo (najjače biotehnološke i farmaceutske korporacije), agresivan utjecaj na potrošače kroz reklame, posebno na mlađu populaciju (McDonald's, Nike, korporacije prehrambenoga i sektora odjeće te obuće, industrija zabave...), te pljačku stanovništva zemalja u razvoju (Bechtel, Nestle, Suez Lyonnaise des Eaux...). Pored više ili manje nasilnih direktnih akcija kojima se pokušava prisiliti korporacije da promijene svoju politiku, vrlo česta taktika je pozivanje na bojkot proizvoda određene inkriminirane korporacije. Kao poseban oblik možemo istaknuti istraživački aktivizam brojnih grupa i organizacija koje nadgledaju djelovanje i politiku korporacija te širenjem informacija pokušavaju probuditi svijest ljudi i potaknuti na akciju protiv korporacija. U tom kontekstu najpoznatiji istraživački centri su: Transnational Resource Action Center iz SAD-a koji radi Internet stranicu Corpwatch (u Velikoj Britaniji također postoji istoimena organizacija i Internet stranica neovisna od one u SAD-u), Polaris Institut iz Kanade i Project Underground iz SAD-a koji posebno prate rad korporacija iz područja iskorištavanja ruda i nafte, Corporate Europe Observatory iz Amsterdama koji posebno prati odnos i utjecaj korporacija na regionalne i globalne političke i ekonomske institucije, Multinational Monitor iz SAD-a koji objavljuje godišnju listu 10 najgorih korporacija, te Third World Network iz Malezije i Oil Watch iz Ekvadora. Smatramo kako je zahvaljujući ovim tendencijama Starrova cijelu ovu skupinu okarakterizirala kao onu unutar koje je najvidljivija i najjasnija antikorporacijska sklonost aktera. Premda, sukladno definiranju cijelog pokreta antikoporacijskim treba istaknuti kako se unutar svake skupine u cijelom radu mogu naći jasne antikoporacijske tendencije.

e) Cyberpunk
Prvo što nam ovdje pada na pamet je široko rasprostranjeno korištenje Interneta unutar pokreta. Dapače, upravo je Internet i komunikacija preko mreže omogućila neke od najboljih akcija, kampanja i suradnji koje vežemo za pokret. Prihvativši Internet kao decentralizirani sustav komunikacije, aktivisti i aktivistkinje iz cijelog svijeta su vrlo rano počeli s korištenjem mreže kao područja prekogranične razmjene informacija pa na kraju i konkretne suradnje. Vrlo brzo je na red došlo i korištenje Interneta i mreže kao poligona borbe pa se organiziraju blokade komunikacijskih puteva, ometa se normalan rad inkriminiranih institucija, sve do pravih subverzija na podatke ili vlasništvo moćnih globalnih institucija. Uobičajeni naziv za ovakav tip akcije je "elektronska građanska neposlušnost", što rezultira na primjer blokadom stranica WTO-a tokom prosvjeda u Seattleu s preko 100.000 uključenih "net ratnika". Ili akcija izvedena prilikom sastanka Svjetskoga ekonomskog foruma u New Yorku kada su net aktivisti ušli u sustav foruma i objavili osobne podatke sudionika foruma (Bill Gates, Madeline Albright...), između ostalih i brojeve kreditnih kartica, brojeve telefona, adrese i drugo. Jedna od najpoznatijih grupa koja prakticira ovo područje antikorporacijske borbe je Media Foundation s AdBusters časopisom i Internet stranicom unutar kojih daju "točni" smisao korporacijskom imidžu i izvode subverzije na njihovim reklamama. Također se zbog sve većeg monopola u medijima krenulo u osnivanje vlastitih, pri čemu je najrašireniji pristup stvaranja nezavisnih medijskih centara koji se predstavljaju kao alternativa mainstream medijima, vrlo često kontroliranima od samih korporacija čiji bi rad trebali nezavisno pratiti. U tom kontekstu zanimljiv je odgovor potpredsjednika NBC-ja Richarda Gittera zaduženoga za reklame, na pitanje zašto ne želi pustiti u eter svoje tv kuće plaćenu reklamu Media Foundationa o pretjeranom konzumerizmu stanovnika i stanovnica SAD-a. Gitter je odgovorio kako "ne žele nikakve reklame koje su protivne našem legitimnom poslovnom interesu". Jedan od vlasnika NBC-ja je naime, General Electric. Iz CBS-a su bili još izravniji i otvoreniji istaknuvši kako dotičnu reklamu, unatoč namjeri da se plati, ne žele pustiti na svojoj tv kući, jer je "u opoziciji sa trenutnom ekonomskom politikom u SAD-u" (Hertz, 2002: 7). Independent Media Centar možemo danas naći u 100-tinjak gradova i država, a specifično je postojanje zasebnog foruma na glavnoj stranici, gdje se prakticira tzv. otvoreni pristup za sve zainteresirane koji na taj način mogu utjecati na objavljivanje vijesti. Otvoreni pristup prakticira se i kroz GNU Manifesto unutar kojeg se ističe slobodna razmjena softwarea, informacija i bilo kojeg drugog znanja i vještina stvorenih pod licencom GNU. Svatko može slobodno unijeti nove prijedloge i poboljšanja u postojeći sistem ili ga jednostavno koristiti, ali istovremeno pristati i dati to isto pravo i svim drugima bez mogućnosti patentiranja ili prisvajanja nekog znanja, jer se ono smatra plodom zajedničkog truda. Danas već poznati i razvikani Linux sistem kao opozicija zatvorenom i monopolističkom Microsoftovom sistemu primjer je prihvaćanja GNU manifesta. U zapadnim zemljama sve se više aktivista okreće ovakvoj tendenciji antikorporativnog djelovanja, te se s obzirom na sve veći utjecaj tehnologije na živote ljudi u tim zemljama čak procjenjuje kako će ovakvi oblici otpora sve više zamjenjivati ulične prosvjede. Možemo pratiti i raspravu unutar pokreta između onih koji smatraju kako se puno više postiže ovakvim akcijama, jer je sama moć sve više u mreži ili je virtualno pospremljena, i onih koji smatraju kako ovakve akcije ne mogu predstavljati alternativu uličnim akcijama ili prosvjedima.