Dom omladine vs. Očevog doma
Ima nekih stvari koje vas "zaskoče" čim stignete u Dansku. Jedna stvar koju ćete primetiti, posebno ako dolazite iz mesta sa orgomne mase sveta koje je barem malo bliže ekvatoru, je da retko ima bilo čega što biste nazvali direktnom sunčevom svetlošću. Većim delom vremena to je sumrak. Leti se stvarno smrači samo na sat ili tako nešto, ali nikada nije potpuno svetlo, sa druge strane. Zimi je uglavnom mračno, a tamu često prati hladna, slaba kiša. Brzo ćete primetiti da ima daleko više ljudi sa plavom kosom i plavim očima per capita nego što ćete verovatno videti bilo gde drugo, a u bilo koje vreme, ogroman broj njih vozi bicikle. Svi gradovi imaju elegantne mreže biciklističkih staza i puno pešačkih ulica. Zemlja je u velikoj meri projektovana za upotrebu bicikala, vozova i za pešačenje, dok većina ljudi smatra ta bi tako i trebalo da bude. Postoji opšte pravo na zdravstvenu zaštitu i više obrazovanje, a svaki Danac/Dankinja kojeg/u sam ikada sreo misli da je to očigledno dobra stvar.
Mada u Danskoj može biti jednostavno biti socijal demokrata, drugačije je ukoliko ste anarhistički skvoter. Ukoliko odbacite poimanje privatne svojine onda ste izvan društvenog ugovora. Ako mislite da u slučaju kada je zgrada napuštena i prazna, ljudi imaju pravo da se usele u nju i koriste je bez obzira na to koji individualni ili korporativni entitet je njen vlasnik, vi ste otpadnik kojeg treba oklevetati, nasilno mu se suprotstaviti, ili ga otkupiti, šta god da prolazi.
Početak je decembra 2006, i zajedno sa slabašnim suncem i plavušanima na biciklama, još jedna stvar odmah upada u oko. Neki ljudi su se svojski potrudili oko lepljenja velikih postera i kanti sa lepkom, pa je grad Kopenhagen prekriven slikom nečije pesnice i rečima "Ungdomshuset – Konačni obračun". Ispod toga je navedeno nešto preciznijih informacija – Konačni obračun se održava od 13. do 17. decembra, i tako dalje. Na pesnici se nalaze tetovirani brojevi "69" koji označavaju 69 Jagtvej, adresu 'Ungdomshuseta'. 'Ungdomshuset' znači Dom omladine – upotreba ovakvih bukvalnih naziva je prilično uobičajena u Skandinaviji.
Konačan obračun u većem delu sveta možda neće dospeti u vesti, ali u Danskoj će to biti materijal za udarne vesti. 'Ungdomshuset' je poslednji skvotirani socijalni centar u Danskoj kojim upravljaju anarhisti, izuzev Kristijanije, i predstavlja ustanovu ikoničnog značaja širom Skandinavije. Ja sam na turneji po Švedskoj, Norveškoj i Danskoj, i u svakom gradu koji posetim jednostavno je pronaći postere koji pozivaju ljude na Konačni obračun, podstrekavajući sve da se ukrcaju u autobuse koji će voditi do 'Ungdomshuseta' iz Osloa, Trondhajma pa čak i iz tako udaljenih mesta kao što je Moskva, kako se priča.
1980e su bile vrhunac autonomnog pokreta u Danskoj, Nemačkoj i drugde po Evropi. Hiljade većinom mladih ljudi su skvotirale na stotine napuštenih zgrada u desetinama urbanih centara, stvarajući alternativna društva koja su prigrlila zajednicu, umetnost, muziku, i kulturu otpora koja je odbacila konzumerizam i imperiju. Formirana je zajednica koja je odbacila svetsku dominaciju multinacionalnih korporacija i vlada koje ih podržavaju, bilo da se radi o ogoljeno militarističkim državama poput SAD ili nešto mirnijim NATO članicama poput Danske. Oni su branili svoje skvotove direktnim konfrontacijama sa policijom, i istovremeno raspravljali o seksizmu unutar svojeg pokreta, organizovali proteste podrške izbeglicama i protiv nuklearne energije. Pokret je egzistirao u gotovo konstantnom opsadnom stanju. Mnogi skvotovi su na kraju nasilno oduzeti od strane policije, dok su drugi legalizovani.
Nedaleko od 'Ungdomshuseta' je 'Bumzen', jedan od legalizovanih skvotova, koji još uvek ima dinamičnu atmosferu skvota, čiji stanovnici/e stalno rade na umetničkim i strukturalnim poboljšanjima 5-spratne zgrade u kojoj žive. Veći deo stanovnika/ca je aktivno uključen u svakodnevni život 'Ungdomshuseta'. Oni upravljaju infošopom, prodaju pivo za šankom, organizuju koncerte u jednom od nekoliko prostora za scenske nastupe, koriste jednu od mnogih soba na gornjim spratovima kao prostorije za probe bendova ili sobe za održavanje radionica, sastanaka, filmskih projekcija. Oni spremaju veganske obroke za zajednicu koristeći ogromne lonce i sudove koji je nalaze u kuhinji.
Sećam se jednog od prvih puta kada sam održao koncert u 'Ungdomshusetu'. Stajao sam za šankom okružen crnim zastavama sa mrtvačkim glavama i ukrštenim kostima, i ljudima svih starosnih doba, ipak većim delom u svojim dvadesetim, koji su bili uglavnom obučeni u crno, izuzev blistavo srebrne boje njihovih alki za nos, usne, obrve, i raznih drugih pirsinga za lice. Bilo je verovatno oko sto ljudi u prostoriji, koji su većinom puno više slušali pank rok nego akustični folk. Bila je to situacija tipična za prostore u kojima nema mesta za sedenje, ali kada sam počeo da sviram zavladala je tišina, i svi su slušali svaku reč.
Svako u Danskoj nauči engleski u školi još od najranijeg doba, ali ipak ima različitih nivoa tečnosti izgovora engleskog jezika. Bezmalo svi anarhisti iz Kopenhagena govore Engleski ekstremno dobro, i često još par jezika pored toga. Oni su veoma obrazovani, ekipa koja se dobro naputovala, jednako naviknuti da diskutuju o politici Svetske banke ili istorije Španije kao i da se brane od racija policije. Vrhunac autonomnog pokreta u Danskoj je možda prošao, ali kada visite oko 'Ungdomshuseta' imate taj specifičan osećaj da ste u centru pokreta koji daleko od toga da jenjava. Stičete utisak da ste usred sile prirode, militantnog ali obzirnog fenomena sa kolektivnim osećajem sebe.
Održao sam taj koncert pre nekoliko godina, neki od ljudi koji su bili za šankom su me odveli par blokova dalje u Bumzen, gde su me smestili na nekoliko dana. Pokazali su mi penthaus apartman, neku vrstu potkrovlja sa malom verandom sa koje se pruža pogled na veći deo susedstva Norebro. Pre nego što sam se popeo uz merdevine koje su vodile ka mojom sobičku dobio sam čist prekrivač, lampu, budilnik i vrećicu vutre. (Doznali su da sam bio hipik i ispravno pretpostavili da ću im biti zahvalan za to.) Razgledajući po mom apartmanu u potkrovlju, maloj verandi koja gleda na ulicu što se nalazi daleko ispod nje, okupana meesčinom na njoj je stajala velika kutija puna praznih flaša. 'Bumzen' je možda već tada bio legalizovan, ali još uvek je postojao problem sa povremenim pojavljivanjem nacističkih bandi, koje ne vole imigrante ili anarhiste, tako da je važno biti spreman.
Sada je poslednji mesec 2006. i ponovo sam u 'Ungdomshusetu', treba da održim još jedan koncert. U kući je sve još užurbanije nego inače. Adam, član kolektiva, pita me da li želim da obiđem prostorije. Umoran sam od višečasovne vožnje i misli mi nisu na okupu, pa ga pitam da li ima bilo čega novog od kako sam poslednji put bio tu. "Graditelji barikada su predano radili", on mi odgovara.
Ah da, početak je meseca, i već nekoliko nedelja zajednica je intenzivirala svoje aktivnosti. Borbe na sudu i mimo njega su očigledno izgubljene, tako da se ovaj skvot koji je tokom 25 godina bio prosperitetni socijalni centar sada suočava sa najvećim iskušenjem do sada. Bizarnim obrtom, desničarska hrišćanska sektra koja se zove 'Faderhuset' (Očev dom) je otkupila istorijsko zdanje sa namerom da ga uništi. Vođstvo ove sekte se čini jednako namernim da sravni sa zemljom dobro poznati anarhistički centar koliko i da zaradi na tržištu nekretnina.
Petospratnu zgradu koja je sada 'Ungdomshuset' napravlio je 1897. danski radnički pokret, i tokom više decenija bila je poznata 'Folkets Huset' (Narodna kuća). V. I. Lenjin je u njoj držao govor pre nego što je podigao Rusku revoluciju. Druga Internacionala je zasedala tamo. Iz te kuće je objavljen prvi Međunarodni dan žena. U nepopravljivo stanje je zapala tokom poznih 70ih. Otkupio ju je lanac supermarketa, sa namerom da je sruši i pretvori u supermarket, ali grad nije dopuštao uništenje istorijskog zdanja. Kada ju je 1982. skvotirala anarhistička mladež i proglasila za 'Ungdomshuset', grad je na kraju odlučio da im je prepusti, ali uvek je bio prepirki u vezi s tim, i oko toga ko je zvanični vlasnik zgrade.
Po prvi put od kako je zgrada skvotirana, većina gradske vlade Kopenhagena je za to da kuća ostane, ali kažu da ne mogu ništa da učine, pošto je sada njen vlasnih 'Faderhuset' a imovinski zakon je imovinski zakon. Polovina dobro poznatih bendova u Danskoj, po svemu sudeći, održaće koncerte u kući tokom prve polovine Decembra, a mnogi istaknuti umetnici i druge javne ličnosti govore u prilog Doma omladine. “Ungdomshuset blir” – 'Ungdomshuset' ostaje – to je postao mitingaški poklič svakog levičara u Danskoj koji drži do sebe. Tokom prethodnih meseci anarhistička omladina je organizovala brojne proteste koji su našli na nečovečnu policijsku brutalnost. Nešto od toga je stiglo do nacionalnih vesti, ali protesti i brutalnosti se nastavljaju nesmanjenom žestinom.
Političari su pokušali da pregovaraju sa 'Faderhusetom' oko prodaje zgrade levičarskoj fondaciji koja bi je potom predala mladima na korišćenje, ali nema pregovaranja sa hrišćanskom sektom. Istovremeno dok traju pregovori, vlada priprema oružani napad na 'Ungdomshuset'. Kolaju glasine, a jedna od njih kaže da će odred policije koji će napasti kuću u potpunosti činiti dobrovoljci – panduri kojima se stvarno sviđa ideja prebijanja pank klinaca.
Unutar 'Ungdomshuseta', pripreme za odbranu zgrade čine da kako koji dan odmiče ona sve više liči na srednjevekovni zamak. Dvojica najtalentovanijih graditelja barikada su uhapšeni tokom poslednjeg protesta ispred centrale 'Fadurhaseta', i obojici se smeši deportacija u Severnu Ameriku. Ogromne drvene grede pojačane čelikom blokiraju ulazna vrata i prozore, i ukoliko jedna odbrana bude probijena tu je odmah druga iza nje. To me podseća na jako utvrđene zgrade u kojima sam bio, kao onda kada sam morao da idem u ambasadu SAD u Londonu da bih dobio nov pasoš, ili kada sam posetio Šin fejnovo sedište u Dablinu.
Tokom prethodnih napada, policija je pre išla na krov ili, koristeći kranove, na prozore na drugom spratu, umesto da pokuša da probije strahovite barikade u prizemlju. Previše je prozora da bi se čitava zgrada pretvorila u nešto nalik tvrđavi u šta je pretvoreno prizemlje, ali ne žali se truda da se uradi upravo to. Prozori na gornjim spratovima sa kojih ste nekada mogli da razgledate susedstvo sada su potpuno zabarikadirani, i jedino svetlo koje sada sija u 'Ungdomshusetu' je veštačko.
Najpoznatiji rok bend u danskoj istoriji, levičarski bend koji je pravio odličnu muziku još od 60ih, 'Savage Rose', svirao je u 'Ungdomshusetu' 13. decembra. Tokom narednog vikenda, hiljade danskih pristalica Doma omladine, zajedno sa hiljadama drugih iz čitave Skandinavije, Nemačke i drugde po Evropi su učestvovale u protestima i drugim akcijama koje štampa darežljivo opisuje kao najgore nerede u Kopenhagenu još od 1993. (tokom borbe oko toga da li bi Danska trebalo da se pridruži Evropskoj Uniji). Taj vikend je bio određen od strane gradskih vlasti kao dan kada će mladi morati da napuste prostorije. Ali sa posterima širom Skandinavije koji su pozivali na Konačni obračun, grad se predomislio, i sada govori da će kasnije odrediti datum kada će kuća morati da bude ispražnjena.
Kasnije, nakon što su se pristalice Doma omladine odavno budu vratile u svoje matične zemlje. Kasnije, verovatno kasno noću, verovatno oko 4 sata u ponedeljak ujutro, nakon što su aktivnosti od prethodne večeri utihnu, kada jedino bude budno nekoliko posvećenih članova kolektiva koji su na straži. Možda će barikade zadržati policiju dovoljno dugo da se proširi vest među pristalicama širom grada, ne bi li na vreme došli da gledaju kako će u zgradu upasti 300 teško naoružanih specijalaca uz pomoć ovnova za razbijanje vrata, kranova i helikoptera.
Ali istorija još uvek nije napisana, u prošlosti su postizani kompromisi u poslednji čas, a podrška za Dom omladine u okviru danskog društva iz dana u dan stalno raste. Sindikati su rekli da neće raditi pod uslovima koji zahtevaju policijsku zaštitu. Bez njih 'Faderhuset' će morati da pronađe dovoljno štrajkbrehera da bi srušili kuću i izgradili novu na njenom mestu. Ne mali podvig u zemlji u kojoj je ogromna većina radnika sindikalizovana.
Konačni obračun za 'Ungdomshuset' će se verovatno desiti na ovaj ili onaj način. Mnogi ljudi tipuju na kraj januara. Ali kako će se odigrati ples između autonomne omladine, vlasti, civilnog društva tek treba da se vidi. Štagod da se desi, ipak, danski mediji će o tome izvestiti, dok će međunarodni mediji to ignorisati. Za ostali deo sveta, ne postoji danski autonomni omladinski pokret. Za ostali deo sveta, Danska će i dalje biti blaga socijal demokratija sa plavušanima na biciklima koji imaju zdravstveno osiguranje od kolevke pa do groba, i gde je uvek sumrak. A ne zemlja u kojoj eć samonaimenovani uterivači pravde sponzorisani od strane države upasti kroz prozore komunalnih centara i nastaviti da sistematski razbijaju decu sa pendrecima.
David Rovics je pevač i kompozitor koji redovno ide na turneje po Severnoj Americi, Evropi, i povremeno negde drugde. Adresa njegovog sajta je: www.davidrovics.com.

