CrimethInc: Deklasirajući rat*
Napuštanja koja režu klasu
(izlazak iz ekonomije kao strategija za ponovno preuzimanje sopstvenog života i spasavanje sveta)
Déclassé: (pridjev ili imenica) gubitak klase ili statusa u društvu
De-class: (glagol) odbaciti društvenu ili ekonomsku ulogu
“Ako me uhvate nastaviću da pružam otpor svim raspoloživim sredstvima. Sve ću učiniti da pobjegnem i da pomognem drugima da pobjegnu. Od neprijatelja neću prihvatiti ni uslovno puštanje niti posebne privilegije."
Član 3. Propisa o ponašanju američke vojske
Okupacija
Okupacija. Riječ koja nam priziva slike ruskih tenkova kako se kotrljaju niz ulice Istočne Evrope, ili američkih vojnika kako nervozno patroliraju neprijateljski raspoloženim kvartovima u Bagdadu.
Ali okupacija nije uvijek tako očigledna; katkad okupacije traju toliko dugo da su tenkovi nepotrebni. Mogu ih otkotrljati nazad u garažu, sve dok pokoreni znaju da se tenkovi mogu vratiti u bilo kom trenutku – ili dok se ponašaju kao da su tenkovi još uvijek tu, zaboravljajući zašto to čine.
Kako prepoznati okupirane ljude? Najčešći pokazatelj je desetak koji moraju platiti svojim osvajačima, ili usluga koju im moraju pružiti. Desetak je neka vrsta zakupnine koju okupirani plaćaju samo da bi živjeli na sopstvenoj zemlji; a što se tiče usluge – pa, šta tebe okupira? Znaš li šta okupira tvoje vrijeme? Vjerovatno posao, ili dva, ili pripreme za neki posao, ili oporavak od nekog posla. Taj posao ti je potreban da bi platio zakupninu, pored ostalih stvari – ali zar zgradu u kojoj živiš nisu izgradili ljudi poput tebe, ljudi koji su, takođe, morali da rade da bi platili kiriju? Ista priča važi i za sve druge proizvode zbog kojih si, da bi ih otplatio, zaradio novac – ti i drugi poput tebe su napravili te proizvode, ali ih morate kupovati od kompanija koje vas zapošljavaju, a one vam ne daju sav novac koji su zaradili na osnovu vašeg rada, niti vam proizvode prodaju po proizvodnoj cijeni. Imaju te, igraju se tobom – idi mi dođi mi.
Naši životi su okupirana teritorija. Ko kontroliše resurse u tvojoj zajednici, ko oblikuje karakter tvog komšiluka i krajolika oko njega, ko ti određuje raspored iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec? Čak i ako radiš za sebe, da li si ti onaj koji odlučuje šta je potrebno učiniti da bi zaradio novac? S tim u vezi, zamisli svoju ideju potpune sreće – da li makar u naznakama liči na utopiju koju vidiš na televizijskim reklamama? Ne samo naše vrijeme, već i naše ambicije, naša seksualnost, naše vrijednosti, sam osjećaj o tome šta znači biti ljudsko biće – sve je to okupirano, transformisano u skladu sa zahtjevima tržišta. Kada se, konačno, dani i noći rada i oporavka saberu, ne možeš učiniti ništa osim zapitati se: da li si živio deset hiljada dana, ili jedan te isti dan deset hiljada puta?
Ali mi nismo jedina teritorija koju neprijatelj kontroliše. Nevidljiva okupacija naših života omogućuje izvore za vojnu okupaciju područja koja se nalaze na granicama ove pokorene zemlje, mjesta u kojima su puške i tenkovi još uvijek neophodni da bi se osigurala vlasnička prava finansijskih magnata i sloboda korporacija da trguju na račun neprijateljski raspoloženog lokalnog stanovništva – od kojih neki možda još uvijek pamte kakav je život bez zakupnina, plata, ili šefova.
Ti se možda i ne razlikuješ mnogo od njih, iako si odgajan u zarobljeništvu. Možda se nekad – kada se nađeš kod gazde u kancelariji, ili na konsultacijama o karijeri, ili u ljubavnoj svađi – kadgod neko pokušava da upravlja tvojom pažnjom, a tvoja pažnja odbija da sarađuje – možda te tada prekorjevaju da si preokupiran. Tačnije – neki buntovnički deo tebe još uvek drže snove i fantazije, čuvajući nadu da tvoj život nekako može da bude više od okupacije.
Tamo u žbunju skrivena je pobunjenička armija koja kuje zavjeru za ukidanje nadničarskog ropstva, kao što je sasvim sigurno da u svakoj kancelariji i fabrici ima radnika koji sami vode gerilski rat tako što besposličare, kradu, i izostaju sa posla – a i ti se takođe, ako već nisi, možeš priključiti. Ali prije nego što počnemo sa kovanjem planova i oštrenjem koplja, hajde da premotamo film unazad i prođemo kroz sve razloge za to, za slučaj da ima onih koji o radničkom životu nisu učili iz prve ruke.
Sve što ste oduvijek znali o radu, ali ste se plašili da pitate.
Oslobođenje – to ne radi!
U ovom trenutku, crnkinja čuva djecu neke bijele žene umjesto da provodi vrijeme sa svojom, drvo se obara u tropskoj kišnoj šumi, ispaljen je metak iz oružja policajca ili vojnika na nekog od nas.
Zadržimo se na pucnju. Ti meci ne stižu niotkud. Svaki je proizveden u fabrici od strane radnika – i u svakoj od tih fabrika postojao je šef, i sekretarica, i čistač ili dva. Neko je vodio evidenciju o računima, neko je izjutra pravio kafu, neko je na zidove kačio plakate za motivaciju. Drugi radnici su vozili kamione koji su isporučivali metke, punili ih i praznili, sipali gorivo u rezervoar, popravljali ih kada bi se kvarili. Postojao je i reklamni agent koji je promovisao proizvod, dizajner koji se postarao da izgleda što je moguće bolje, programer koji je održavao web-stranicu, komercijalista koji je ugovarao prodaju policijskim snagama. Unutar tih policijskih snaga, na pisanju izvještaja, obuci novih oficira, izbacivanju smeća, radilo je još na stotine radnika, da ne pominjemo hiljade koje su investirale u korporaciju prodajući metke, i stotine hiljada onih čiji su porezi finansirali nabavku. Svako ubistvo ima milion saizvršilaca – kao što i svaki zagađeni potok, svaki slučaj raka pluća, svaki tinejdžer koji prestaje da jede ručak nakon što je pročitao jedan od suviše mnogo modnih magazina. Ne ubijaju oružja ljude, ubija ih čitava civilizacija.
U međuvremenu, drugdje, neko je bijesan zbog još jednog ubistva. On pismo prepuno bijesa šalje novinama ili na mailing listu, možda čak izdvaja vrijeme iz svog pretrpanog rasporeda da bi otišao na demonstracije. Ali između pisanja i demonstriranja, on ima račune koje treba platiti, tako da i on, takođe, odlazi na posao. Možda i sam radi u fabrici, ili u kancelariji, ili u restoranu; bez obzira na to, njegov rad pomaže da se ekonomija održava punom parom, a ta ekonomija učvršćuje moć u rukama onih koji su naredili ubistvo i imaju koristi od njega. Možda njegov težak rad stvara profit, koji njegov poslodavac polaže u banku koja pozajmljuje novac korporaciji koja proizvodi municiju; možda služi ručak direktoru špediterske kompanije koja ih isporučuje; možda kada se sa posla vrati kući, iscrpljen otvara kesu čipsa koji su napravili radnici poput njega u fabrici koja je u vlasništvu kompanije koja plaća poreze koji finansiraju policijsko odeljenje koje je upotrebilo metke. On osuđuje nepravdu koja se dešava oko njega, ali njegov rad i potrošnja, zajedno sa radom i potrošnjom milion drugih poput njega, su ti koji pokreću sistem koji ubija nedužne, siječe šume, navlači ljude na nikotin, i uči mlade ljude da mrze svoja tijela.
Očigledno, otpor sistemu ne može da bude povremeni hobi, neizbježno ograničen punim zaposlenjem. Kada je sama ekonomija mašina koja uništava, povlačenje iz nje nije samo pitanje ličnog ukusa, hedonističkog egzibicionizma ili privilegije – to je jedini način da se uhvatimo u koštac sa svim njenim strahotama, jedini način da joj se suprotstavimo i delima i rečima.
Čovjek iz našeg primjera se može osjetiti malim i nemoćnim u moru milion drugih poput njega – i ima pravo da se tako osjeća, sve dok veći dio njegove energije i vremena odlazi na održavanje procesa kojima bi se suprotstavio. Ali dobra vijest je da je potreban sav taj rad da bi se ti procesi nastavili – savremeni kapitalizam je moguć samo na globalnom nivou, i može se održati samo konstantnim rastom i širenjem. To objašnjava sav pritisak da se ostane zaposlen, plaćaju računi, i “ide naprijed”, zatim: karteli su užasnuti činjenicom da će jednog dana, negdje, neko baciti apron ili aktovku sa riječima “Dajem otkaz!” i tačno znati šta će da radi umjesto toga.
Tog sudbonosnog dana, kadgod i gdjegod se to desi, sve će se promijeniti.
Zarađivanje novca sigurno mnogo košta!
Procjene “troškova života” su, najblaže rečeno, zavaravanje – malo toga živog se uopšte i dešava! Prije se radi o “cijeni rada”, i ona uopšte nije jeftina.
Sve znaju koju cijenu plaćaju služavke i peračice sudova jer su kičma naše ekonomije. Sva zla siromaštva – neishranjenost, ovisnost, rastavljene porodice, zdravstveni problemi zbog izmorenosti – normalna su za ovakav smjer; oni koje to prežive i nekako nastave da se na vrijeme pojavljuju na poslu su pravo čudo, mada za besmislene ciljeve. Zamisli šta su sve mogli da postignu da su bili slobodni da tu snagu primjene na nešto drugo umjesto što samo ostaju dovoljno živi da zarade više profita za svoje poslodavce!
Šta je sa onim zaposlenim, onim koji su dovoljno srećni da zauzimaju više mjesto na piramidi? Pomislio bi da veća zarada znači i imati više novca i samim tim više slobode, ali u praksi to nije tako jednostavno. Svaki posao zahtijeva skrivene troškove u odnosu na platu koju nudi: kao što perač sudova mora da plati vožnju autobusom ka poslu i nazad svakog dana, tako se i od korporativnog advokata očekuje da bude u stanju da odleti bilo gdje u trenutku poziva, da ode na luksuzne terene za golf kao mjesta za neformalne poslovne sastanke, da posjeduje manju vilu u kojoj tokom večere zabavlja goste koji su i klijenti. Zbog toga je teško bilo kome, bez obzira na platu, da sačuva dovoljno novca za prekid dok su još u igri, i da izađu iz te trke pacova: u ovom svijetu pokušavati napredovati praktično znači trčati u mjestu.[1] U najboljem slučaju, možeš doći i do boljeg dolapa, ali ćeš morati potrčati da bi ostao na njemu.
A ovi samo finansijski troškovi rada su najmanje skupi. U dobro poznatoj anketi, kada su ljudi iz svih društvenih krugova upitani koliko novca bi im bilo potrebno da žive životom kakav žele, od siromaha do patricija, svi su naveli sumu otprilike dva puta veću od one koju trenutno zarađuju. To jest – ne samo da je novac teško nabaviti, već, kao i svaka druga droga koja izaziva zavisnost, sve manje i manje zadovoljava! A što više stigneš u poslovnoj hijerarhiji, potrebno je više odricanja da bi gore ostala. Radnik srednje klase mora napustiti svoje neposlušne strasti i svoju svijest, mora ubijediti sebe da zaslužuje više od nesrećnika čiji rad obezbjeđuje njegov komfor, mora ugušiti svaki svoj impuls da osporava, da dijeli, da posmatra iz pozicije drugih, inače, bio bi nesposoban da odigra svoju društvenu ulogu, a neki još nemilosrdniji takmičar bi ga ubrzo zamijenio. I “plavi” i “bijeli” okovratnici moraju se međusobno ubijati da bi zadržali posao koji ih održava u životu; to je prosto pitanje psihičkog ili duhovnog uništenja.
To su troškovi koje plaćamo individualno, ali postoji, takođe, i opšta cijena koju plaćamo za sav taj rad. Postoje bolesti, povrede i smrtni slučajevi koji imaju veze sa radom: svake godine ubijamo na desetine hiljada ljudi da bi prodali hamburgere i, onim koji su preživjeli, članske kartice kluba zdravih. Postoji i očigledno zagađenje i uništenje okoliša. I prije svega, veća od bilo koje cijene, cijena da nikada nećemo naučiti upravljati sopstvenim životima, da nikada nećemo imati priliku da odgovorimo ili čak da postavimo pitanje šta bi, da je do nas, radili sa našim vremenom na ovoj planeti. Nikada ne možemo znati koliko se odričemo pomirenjem sa svijetom u kom su ljudi suviše zauzeti, suviše siromašni, ili suviše slomljeni da bi to i učinili.
Tokom poslednje ekonomske recesije u Japanu koja je dovela do masovnih otpuštanja, došlo je do širenja društvene epidemije u kojoj su optušteni biznismeni, postiđeni da svojim porodicama priznaju da su ostali bez posla, i potpuno neupoznati sa slobodom sa kojom nisu znali šta da rade, napuštali svoje domove svakog jutra kako bi svoje, nekada radno, vrijeme, provodili u parkovima, sami i utučeni. Tužna li je ova civilizacija koja stvara takvu promašenost i zavisnost!
[pagebreak]
Reprodukcija produkcije...
Zašto raditi ako je to toliko skupo? Svi znaju odgovor – ne postoji drugi način da dođemo do resursa koji su nam potrebni da bismo preživjeli, ili da bismo učestvovali u društvu uopšte. Svi raniji društveni oblici koji su kooperativne, rekreacione životne stilove učinili mogućim nestali su – pregazili su ih konkvistadori, trgovci robljem, i korporacije koje nisu ostavile nedirnutim ni plemena, ni tradiciju, ni eko-sistem. Suprotno kapitalističkoj propagandi, slobodna ljudska bića neće hrliti u fabrike da služe ukoliko imaju druge opcije – čak ni za markirane cipele ili softver.
Radeći svaki dan, prodajući naš rad na tržištu umjesto da ga koristimo za stvaranje novih alternativa, mi nastavljamo uslove koji uslovljavaju našu potčinjenost tom tržištu. Kapitalizam postoji jer u njega ulažemo sve: u proizvodnom procesu svu našu energiju i genijalnost, sve naše resurse u supermarketu i na pijaci, svu našu pažnju na praćenje mas-medija. Još preciznije, kapitalizam postoji jer ga čine naše svakodnevne aktivnosti.
Umjesto da svako od nas kupuje paket alatki za sebe, koje će svakako ležati u podrumu i rđati dok mi radimo na tome da pokrijemo račune, mogli bismo svi doprinijeti stvaranju komšijskog kompleta alata koji bi se dijelio; isto tako, umjesto da svi pokušavaju da urade nešto sami, uštedjeli bismo dosta vremena i muka ako bi potrebe rješavali u kooperativnim grupama, izvan ekonomije razmjene – ali to ne činimo jer se plašimo da se niko neće priključiti, jer smo suviše iscrpljeni od rada da bi to započeli, jer smo, konačno, suviše zauzeti da bi se međusobno viđali.
Ovdje stižemo do kvake-22 koja održava status quo: revolucija nije moguća sve dok ljudi ne promjene svoje živote, i obrnuto. Ali neko mora da razbije ovaj začarani krug i ispita njenu implicitnu posledicu: revolucija će biti moguća kada ljudi promjene svoje živote.
...i potčinjenosti
Neminovan je rezultat za prosječnu radnicu “bijelog okovratnika” da nikada neće prodavati seksualne usluge na ulici – ali provodeći svoj život između četiri ugla kancelarije, angažovana na besmislenim zadacima koji se ponavljaju, ova svjesno prodaje svoje daleko vrijednije dijelove.
Potčinjavanje učiteljima, šefovima, zahtjevima tržišta – da ne pominjemo semafore, očekivanja od strane roditelja, religijski propisi, društvene norme – uslovljavaju nas od ranog djetinjstva da bismo zadržali naše potrebe. Postupanje po naredbi postaje naš nesvjesni refleks. Dok robovi honorarci grabe naše živote iz sata u sat, počinjemo razmišljati kako svako od nas ima cijenu; iznos cijene postaje za nas mjera vrijednosti. U tom smislu, mi postajemo roba, kao zubna pasta ili toalet papir. Ono što je nekada bilo ljudsko biće sada je zaposleni, na isti način kao što je ono što je nekada bilo krava sada srednje pečen biftek. Naši životi nestaju, troše se kao novac za koji smo ih trampili. Robe se konzumiraju, radimo da proizvedemo robu, a postajemo manji od zbira naših proizvoda.
Potrošnja – to više nije samo deventaestovjekovna bolest!
Pošto smo i sami postali roba, žurimo da konzumiramo robu da bi dokazali da još uvijek imamo snage. Kupovina, nekada nužno zlo koje se trpilo da bi se dobili resursi neophodni za preživljavanje, danas je sveti čin; u kapitalističkoj religiji, u kojoj vrijednost dolazi od finansijske moći a trošenje je prema tome dokaz vrijednosti, to je neka vrsta pričešća. Prodavnica je hram u kome se status potrošača kao nekog ko može da kupi, potvrđuje stvarnim činom kupovine. Zbog toga će neke klase ljudi radije platiti ugodnu većeru u skupom restoranu bez obzira što se jeftinija, ukusnija hrana može naći niže niz ulicu. Za otjelovljenje potrošača, trošenje novca je glavna tačka; sve ostalo – ukus za hranu i odjeću, ulaganje u najnoviju tehnologiju, čak i političke simpatije – samo su sredstva do tog cilja.
Ovaj kompulzivni poremećaj, koji sve nas tjera da se vratimo našim poslovima da bismo zaradili više novca dok se računi kreditnih kartica gomilaju, bio bi dovoljan i sam po sebi – ali on takođe halapljivo jede i svijet ispod naših nogu. U nedostatku predivnih planinskih vrhova koje su uništili rudnici i igara poput uličnog hokeja koje su postale demodirane usled televizijski prikazivanih sportova, ne možemo da zamislimo šta može da postoji osim konzumerizma, a što bi moglo da popuni bolnu prazninu u nama nastalu usled prodaje naših života.
Radni mentalitet: Služenje
Mnogi od nas imaju pravi problem sa inicijativom. Ne možemo se pojaviti na vrijeme na probi benda, ali nikada ne propuštamo ni dan na poslu. Nedostaje nam disciplina da bismo bili u korak sa čitanjem za udruženje čitalaca, ali uvijek završavamo školske zadatke. To je samorazvijajući sindrom zaposlenosti; zahvaljujući njemu sami sebi smo najveći neprijatelji kada je u pitanju podmirivanje naših potreba izvan ekonomije razmjene. Kada osoba prestane raditi, ona najčešće prolazi kroz period nemira i neaktivnosti, ali to nije razlog da tražimo usmjerenje od nekog i nečeg izvan nas samih – baš suprotno, to je razlog više da prekinemo služenje, tako da možemo naučiti nastupati sa sopstvenim projektima i postići svoje ciljeve.
To nije lako u društvu koje ekonomska dezerterstva kažnjava potpunim embargom. Ali jednom kada sám naš opstanak bude zavisio od mogućnosti da sami upravljamo soptvenim aktivnostima umjesto da budemo nesposobni da to činimo, sigurno ćemo naučiti šta je potrebno da se ne samo preživi već i uspije bez posla. Nužnost je majka izuma, a nezaposlenost je ujak nužnosti.
Radni moral: Žrtvovanje
Prodajom momenata naših života toliko postajemo naviknuti na žrtvovanje da to postaje jedini način koji poznajemo da bi izrazili ono do čega nam je stalo. Patimo se zarad ideja, ciljeva, uzajamne ljubavi, iako bi sve to trebalo da nam omogući da zajednički pronađemo sreću.
Ima porodica, na primjer, u kojima ljudi pokazuju naklonjenost tako što se nadmeću da budu onaj koji se najviše odrekao u korist drugih. U takvim porodicama uživanje ne samo da je odloženo, ono se prenosi sa jedne generacije na sledeću. Odgovornost za konačno uživanje u svoj sreći za koju se pretpostavlja da je sačuvana tokom godina nezahvalnog rintanja, prebačena je na decu; pa ipak, kada dovoljno odrastu, ako žele da budu razumni odrasli ljudi, oni takođe moraju da odlože svo zadovoljstvo i počnu da štede da bi poslali svoju decu na koledž.
Ali tu staje sva ambicija. Ako odlaganje rađa odlaganje, ne važi li isto i za uživanje?
Ali šta sa djecom?
U vezi sa tim, šta je sa osiguranjem, troškovima za kola, studentskim kreditima, dospelim napatama sa kreditnih kartica, hranom za mačke, večerom u omiljenom restoranu, tom digitalnom kamerom koju želiš da kupiš? Naravno, obitavajući u ovoj zamci, svi se tome posvećujemo, živimo svoj život u kompromisu s tim – a to znači da svaki put kada pomislimo da izađemo, moramo da razmislimo i o taocima na koje će uticati naša odluka.
Ali ozbiljno – šta sa djecom? Da li bi trebalo da odrastaju sa odsutnim roditeljima - nadničarskim robovima, trpeći stresove i ogročenje — kao što smo svi morali? Da li bi i dalje trebalo da se prodajemo najvećem ponuđaču, liječeći nervne slomove lijekovima protiv depresije i psihijatrijskim terapijama – tako da i oni to, jednog dana, takođe mogu? Neka djeca odrastaju bez televizora ili društvenog statusa – da bi to jednog dana moglo svako dijete!
Korisna nezaposlenost i njeni profesionalni neprijatelji
A šta ako niko ne bi radio? Serijska proizvodnja bi stala, napuštene plastične sprave bi zauvijek ležale na policama, papirni novac bi se koristio za potpalu jer bi se ljudi vratili razmjeni i darivanju. Trava i cvijeće bi neometano izrastali iz pukotina na trotoaru. Vrlo brzo čak ne bi bilo dovoljno automobila da izazovu saobraćajnu gužvu.
Međutim, nevjerne Tome najavljuju: svi ćemo umrijeti od gladi. Ali mi ne živimo od osvježivača vazduha i Holmark kartica, zar ne? Izgradili smo ovaj svijet našim radom, i – strasno djelujući i razmišljajući svojom glavom, umjesto nevoljno o kompenzaciji – svakako možemo izgraditi bolji. To ne bi značilo napuštanje svega što smo naučili, to bi prosto značili napuštanje svega za šta smo naučili da ne radi: hijerarhije, prinude, koljačko takmičenje.
Nekada davno, prije kartica i energetskih obroka, sve se obavljalo bez posla. Znanje i vještine nisu bile područje rezervisano isključivo za lincencirane eksperte, koje skupe institucije drže kao taoce; emocionalne kao i praktične potrebe bile su zadovoljavane kroz hobije. Djelovanjem izvan paradigme posao/lijenčarenje možemo postići isto.
Henri Miler u Pariskoj bedi vs. ogorčeni i materijalistički militanti klasnog rata
Svaki put kad osporavaš neophodnost ili mudrost rada neizbježno je da te neko optužuje za samopovlađivanje, lijenost, privilegiju. Rad je problem nabijen emocijama.
Budimo iskreni: u društvu koje tlači, trenutak samooslobođenja često se doživljava kao odvajanje od, ili čak napad na, ortaka ili bivše saradnike: “Ti robovi!”. Oni koji bi da se izbace iz orbite stila života ili ideologije, moraju da stvore popriličan momentum, a sa takvom intenzivnom energijom teško se izlazi na kraj; sposobnost prosuđivanja je znak života, kako kaže jedna mudra žena.
Ali, na duže staze, ako bi odbjegli htjeli da uspiju u izgradnji drugačijeg života, oni moraju da nađu zajednički jezik sa drugima, i da se konačno vrate onima čije su društvo napustili – pošto je kontekst individualnih života određen kontekstom života svih, oslobođenje je za sve ili ni za koga. Ogorčenje među radnicima i ubjeđenost bivših radnika u ispravnost sopstvene moralnosti, predstavljaju dvije istovjetne prepreke koje je potrebno prevazići – jer su sve to osjećanja koja proizilaze iz naše sopstvene nesigurnosti.
Dobar dio klasnog rata se zapravo svodi na zavist. Da ne osjećamo podsvjesno da pozicija vladajuće klase ukazuje na njenu superiornost, naše borbe protiv nje bile bi vođene više sažaljenjem nego prkosom. Ali ako smo u pravu da bogatstvo i moć nisu najveća dobra, ili neprijatelji, pretpostavljeni vektori klasne borbe ne mogu biti ništa bolji od nas samih. Ne bi trebalo da težimo onome što oni imaju i jesu, već da izbjegnemo cijelu jednačinu. Ne bi trebalo da preuzmemo njihova sredstva za proizvodnju – sama proizvodnja je destruktivna, i bila bi vjerovatno nemoguća bez pratećih hijerarhija – već da ih uništimo i zamenimo. A to može početi već sada, u našim sopstvenim životima.
Kako od neophodnosti napraviti vrlinu: “Ne možeš da me otpustiš – dajem otkaz!”
Nazaposlenost nije strana svakome u ovoj zemlji – zapravo, mnogi od nas nemaju baš nikakav izbor u vezi s tim. Fabrike tekstila se zatvaraju, poslovi odlaze preko mora, preuzimaju se porodične farme, nove kompanije bankrotiraju, korporativne kancelarije se smanjuju, i završavamo s rozim ceduljicama umesto s čekovima… i, kao što znaju svi, što si duže nezaposlen, postaješ sve manje zapošljiv.
Nezaposleni, takođe, imaju šta da rade u kapitalizmu – da budu bedni, odvratno pobeđeni. Srećom, kao i svaki posao, i ovaj posao može da se napusti.
Ako si izgubio posao i ne možeš da nađeš novi, sva potencijalna energija i slobodno vreme koje ti je bilo oduzeto sada je ponovo u tvojim rukama – uradi nešto s tim! Uzmi sve svoje lude ideje, i sve resurse koji ti dođu pod ruku, i stavi ih na raspolaganje potpunoj revoluciji! Učini od svog oslobođenja blagodet, i izaberi – mada retroaktivno – život unosne nezaposlenosti!
Naravno, ovo je teško uraditi kada imaš osećaj da ti ceo svet govori da si gubitnik i da tvoj život nema smisao. Tu se sad pojavljuju zajednice. Trebaće nam uzajamna ljubav i podrška, više nego ikad, dok se upuštamo u nepoznato - i to ne samo zbog toga što je radno mesto sada jedino mesto gde ljudi stupaju u interakciju, pošto su zahtevi tržišta slomili skoro sve društvene institucije koje su naši preci imali. Potrebno je da izgradimo uzajamne veze koje mogu da zadovolje sve potrebe za čije smo se ispunjenje oslanjali na institucije – a iznad svega, potrebni smo jedni drugima da bismo pokrenuli taj momentum koji je neophodan za življenje i delovanje protiv ustaljenog.
Ne samo da naše zajednice moraju biti sposobne da se same staraju o sebi, već moraju biti otvorene i gostoljubive prema drugima. Samo u ovoj zemlji ima stotine hiljada nezaposlenih ljudi – pomisli samo koliko zapostavljene energije tu ima! Moraju li da venu u potištenosti međusobne izolacije, kada mogu da spašavaju svet od korproativne pohlepe, masovnog otuđenja i dosade? Svaki kvart i naselje bi trebalo da imaju sindikat bivših radnika, otvoren za svakog, koji bi nudio mnoštvo početnih mesta za besposlene ruke da rade ono što su biznismeni oduvek zvali đavoljim poslom.
Ali s kojim resursima da uradimo sav taj posao, kad smo potpuno švorc? Nisu samo radnici izbačeni, znaš – kontejneri i pločnici pune se našim smećem, koje moli da se vrati natrag u cirkulaciju. Da na đubrištu već nema dovoljno hrane, mi strvinari bismo bili budale da pozivamo druge da nam se pridriuže – ali ovde u vodećoj naciji ogromne potrošnje i otpada, ima mnogo više od toga. Svako veče, na kraju radnog vremena, na đubrišta ove zemlje odlazi dovoljno korisnog materijala da se nahrani, obuče i opremi nekoliko armija pobunjenih bivših radnika. Dođavola, pa celi kvartovi zjape prazni, čekajući da budu zauzeti i stavljeni u upotrebu! Bez poslova, imamo dovoljno vremena i energije da preuzmemo sve to; sve što nam treba je mreža da bismo to sproveli, i nervi da odlučimo da zaslužujemo takva igrališta.
Radnička klasa možda još nije uspela da uzvrati udarac sistemu, ali oni od nas koji nemaju posao imaju i dovoljno vremena i dobar razlog da to učine. A alternativa – alkoholizam, beskućništvo, onesposobljujuća depresija, totalna izopštenost – nema čime da se preporuči. Sva moć nezaposlenima – da bismo naučili da uposlimo sopstvenu moć!
[pagebreak]
Pitanje životnog stila
Osoba koja ne uspije da pronađe način života koji integriše njena politička uvjerenja, društena usmerenja, i lične potrebe u jedan cjelokupni pristup nikada neće moći da se opredijeli između njih; njeni izbori je ili zavaravaju o nekim dijelovima nje same, ili isključuju jedan drugog.
Nekada davno bilo je šik za određene radikalne borce da optužuju svoje neprijatelje da su “lifestyle anarhisti”, što ukazuje na to da su fokusiraniji na uživanje u sopstvenom životu umjesto na Mijenjanje Svijeta. Ali akcije su ono što je bitno, ne teorije, a anarhista ili aktivista čija praksa se ne proširi na sve aspekte njegovog života, uključujući cjelokupan životni stil, je anarhista ili aktivista samo u teoriji – što znači: “lifestyle anarhizam” je jedini anarhizam. Slično, ključno pitanje za sve koji žele društvenu promjenu jeste kako omogućiti ljudima da žive drugačijim životom – malo terenskog iskustva prilično doprinosi takvom cilju.
U ratu sa klasom
Da budemo jasni: ovdje ne govorimo samo o napuštanju poslova, već o napuštanju i konačnom uništenju samog klasnog sistema. Tradicionalna revolucionarna ideologija je veličala pripadnost revolucionarnoj klasi, proletarijatu, koji se za svoje interese bori protiv drugih klasa. Umjesto ove brigadne suprotstavljenosti, predlažemo opšte odbacivanje svih mogućih pozicija unutar društvenog poretka, u cilju stvaranja besklasnih zajednica.
Kapitalistička ekonomija redukuje ne samo individue, već čitave demografije i nacije na njihove ekonomske funkcije. To je nametanje stereotipa kao stvarnosti: pod korporativnom monokulturom, u banana republici ne možeš uzgajati ništa osim banana, a isto važi i za silikonsku dolinu i grad motora. Ovakvi stereotipi su manija koju bi trebalo da ostavimo iza sebe zajedno sa kapitalizmom.
Voditi deklasirajući rat znači odolevati iskušenju da se uspostave novi standardi ili norme otpora; komunističko veličanje “radnika” nije manje otuđujuće od kapitalističkog veličanja filmske zvijezde. Ovo nije borba za trijumf jedne klase ili ideologije nad drugom, već neprestani kulturni rat koji je protiv svih uloga koje se trenutno nalaze na tržištu – i protiv tržišta, klasa i ideologija uopšte.
Odbijajući da igramo naše klasne uloge, prestajući da se procijenjujemo i sukobavljamo sami sa sobom kao i sa drugima na osnovu logike kapitalizma, mi potkopavamo pretpostavke koje ga održavaju. Kada drugi nisu u mogućnosti da utiču na tebe na bilo koji od načina koji propisuje tržište — ne mogu ti prodati ni nekretninu, ni poslovne savjete, niti te odbaciti kao pokvarenog studenta ili utučenog siromaha – svaki vaš susret ima potencijal da njih izbaci iz njihovih uloga.
Deklasirajući rat!
Neka u vezi toga ne bude zabune – u sistemu koji počiva na eksploataciji, napuštanje i odbijanje su suštinski značajni za bilo koji efektivni otpor, i jesu zaista suština otpora. Da li će dominacija i potčinjavanje - ili kooperacija i konsenzus - trijumfovati kao preovlađujuće društvene snage, odlučuje se svaki dan aktivnostima u kojima ljudi učestvuju. Mnogi ljudi ne vole zagađenje, rat ili ispiranje mozga propagandom, ali su suviše zauzeti prodavanjem svog rada proizvođačima, ratnim huškačima, i reklamnim agencijama da bi bilo šta učinili. Ako želimo da to okončamo, ne postoji zamjena za preuzimanje naših života i imovine iz njihovih ruku, i iz krugova takmičenja čiji je njihova vlast samo simptom.
Katastrofu ne predstavlja samo vlast elitne nekolicine. Svaka klasa je saučesnik u njenom održavanju: upravljanja od strane šefova ne bi bilo da nije rada radništva, a čak i nezaposleni odrade svoj dio sklanjajući se sa puta. Potrebno je da svi prestanemo igrati naše uloge, bez obzira na to koje su. To će poprimiti različite oblike za različite individue, u skladu sa klasom iz koje bježe i detaljima njihovog života. To može biti potpuno napuštanje posla: svođenje potrošnje robe na goli minimum, istraživanje kojih resursa ima na raspolaganju u izobilju izvan ekonomije razmjene, i stavljanjem svega na kocku da bi se pronašao drugačiji način života. Alternativno, to može značiti okretanje tvog posla protiv kapitalizma: tajno usmjeravanje kompanijskih izvora ka zajednici, ili unutrašnja sabotaža. Pošto nijedan poslodavac nikada neće platiti punu vrijednost tvog rada, niti bi igranje po pravilima čak i u profesijama najviše okretnutim zajednici ikada moglo da parira sveukupnom uticaju sistema uopšte, nikada ne bi trebalo da uzimaš posao bez nekog “keca” u rukavu za poravnanje računa. A ako te je ekonomija u potpunosti izbacila, de-klasiranje može predstavljati sticanje prednosti zbog toga što nemaš šta da izgubiš, tako da tvoje siromaštvo košta one koji računaju da ćeš odustati – ili iznalaženje načina da saopštiš kako stvari izgledaju sa tvojih pozicija ljudima na sasvim drugačijim društvenim pozicijama. Šta god je potrebno, ali bez onog: posao kao i obično.
I dok samo individualni napori ka životu bez posla mogu ostati unutar teritorije hedonizma, kolektivna borba za slobodu od nadničarskog ropstva svodi se na građanski rat. Takva borba zahtjeva izgradnju mreža masovne podrške, mreže i veze između različitih društvenih krugova. Već postoji puno individua i grupa iz različitih demografija koji su van posla, ili u najmanju ruku neopčinjeni njime; oni moraju otkriti šta treba međusobno da dijele i kako to da čine. To će zahtijevati nemilosrdno preciziranje svakog od nas o tome šta su naše lične prednosti i kako se one mogu iskoristiti za dobrobit svih. Pravo de-klasiranje ne znači ulaganje novca u te privilegije, več njihovo opovrgavanje, kao i privilegija uopšte, i njihovo stavljanje na raspolaganje onima koji imaju manje ili drugačije privilegije.
Ovo je suprotno milostinji koju najčešće praktikuje buržoazija, a koja nameće dublje nejednakosti od onih površinskih na koje je usmerena: nudeći milostinju bez mijenjanja nejednakosti mogućnosti i statusa, ovi navodni dobročinitelji jedino odašilju poruku da ne samo da su vrijedniji i stoga bogatiji od nesrećnika kojima pomažu, već i da su moralno superirorniji. Djeca srednje klase, ako žele da uspostave solidarnost sa djecom drugih klasa, moraju zapravo da žive na isti način, da se suoče s istim izazovima; zajednički jezik možemo da stvorimo samo u zajedničkom kontekstu.
Deklasirajući rat izražava radni model svijeta za koji se borimo i o kom sanjamo. Oni koji bi inače bili odvojeni jedni od drugih klasom mogu zajednički kovati uzajamno djelotvorne odnose u kojima svako obezbjeđuje resurse za koje je drugima zabranjen pristup. Istorijski, najrevolucionarnije situacije su bile rezultat saveza između izbjeglica različitih klasa, koje su se susretale izvan zidova u toku svojih borbi za slobodu. Naoružavanje beskućnika buržoaskim i ex-buržoaskim sredstvima u kombinaciji sa uličnim znanjem, sakupljanje sezonskih radnika, privremenih radnika, skitnica, nezaposleniih filozofa, razbjesnjelih računovođa u klasu sa ciljem uništavanja svih klasa, u rat sa ciljem uništavanja svih ratova, možemo kapitalizmu dati pravu zabavu za njegov novac.
Pravo je vrijeme za novi otpor. Dok industrijski poslovi odlaze preko mora, ova nacija se pomjera sa ekonomije orijentisane ka proizvodnji, ka onoj koja je okrenuta uslugama. Sa ovom promjenom dolaze i povećana nesigurnost za poslove, češća relokacija poslova kao i radnika, i potpuna demoralizacija i atomizacija radne snage. Bez obzira na to da li su stare strategije organizovanja zasnovane na klasi ikada bile efikasne, danas su to sve manje i manje. Naši poslovi su nekada bili jedna stvar koja nam je svima bila zajednička, i stoga najbolje mjesto za organizovanje opozicije; naš rad je i dalje osnova ekonomije, ali pošto nam poslovi ne obezbjeđuju osnovu za sopstvene živote, a kamoli za organizovanje, moramo nastupiti sa strategijom koja rješava izazove koje ova nestabilnost postavlja i koristi je kao prednost za izgradnju impulsa ka potpunoj transformaciji života. Deklasirajući rat je upravo ta strategija.
U neredu – Izvinjavamo se zbog neugodnosti!
Mi nismo ni roba, ni plaćenici. Nismo proizvodi koji se prodaju. Ne možemo biti kupljeni ili iznajmljeni – već smo samoposjedovani.
Koje dijete ozbiljno razmišlja da, kada poraste, bude kuvar u grilu, podavac kokica? Koje mlado srce čezne da upravlja reklamnim izvještajima ili da nadgleda kolege "članove tima" u korporativnom supermarketu? Mi istupamo zato što nam tržište nudi vrijednosti koje ne priznajemo. Digitalni video diskovi? Muka nam je od gledanja glumaca, želimo sopstvene avanture. Političke partije, zakonodavna rješenja? Želimo, napokon, iskustvo korišćenja sopstvene snage, predstavljanja sebe samih. Reci nam da nam fali još obrazovanja, smijaćemo se – znamo da na vrhu ne postoji dovoljno mjesta za sve nas a, u svakom slučaju, počinjemo da se pitamo da li uopšte želimo da budemo tamo. Kaži da nam treba bolja radna etika, recept za lijekove, savjetovanje o karijeri, psihijatrijska njega, možda ljetovanje u studentskom ljetovalištu, podsmjehnućemo se – znamo, konačno, da problem nije u nama. Dosta nam je s liječenjem simptoma i okrivljivanjem žrtve. Uvijek nam kažete da će, ukoliko izgubimo poslove, to biti kraj svijeta – zvuči kao da je vrijedno pokušaja.
Napomena:
[1] "Spora neka zemlja!" reče Kraljica. "Ali ovde, vidiš, moraš da trčiš najbrže što možeš, da bi ostala u mestu. Ako hoćeš da odeš negde drugde, moraćeš da trčiš makar duplo brže od toga." "Hvala, ipak ne bih!" reče Alisa.
Antiprofesionalna provokacija, od strane Prosečnog Gaj Fouksa (Average Guy Fawkes) i Građanina Kejna (Citizen Caine), CrimethInc. Sindikat nezaposlenih, lokal 47. Ako ovo zvuči dobro u teoriji ali ne možeš da zamisliš kako da se sprovede u praksi, možemo da pružimo široki dijapazon konkretnih svedočanstava kroz bilo koji od mnogih CrimethInc.-ovih naslova. Što se tiče doduše površne analize klase i deklasiranja, sigurni smo da možeš i sam da je razviješ detaljnije.
* Napomena Zluradih: U skladu sa kratkim objašnjenjem značenja reči "déclassé" datom na početku teksta od strane CrimethInk.-a, Zluradi su odlučili da naslov prevedu kao Deklasirajući rat – i to pre svega u smislu rata za deklasiranje - potpuno svesni da time ipak ne mogu da se obuhvate sva značenja i višesmislenosti koje reč u originalu sadrži. Pa ipak, nadamo se da smo ovim izborom zadržali razliku: "deklasirajući rat" – kao imenica – predstavlja duhovitu kritiku pojma "klasni rat".
*
* *
Naslov originala:
Déclassé War
CrimethInc.
Harbinger 5, 2004.
CrimethInc. Ex-Workers' Collective.
http://www.crimethinc.com/library/index.html
(poslednji put pristupljeno: 13. marta 2006.)