Charles-Albert Michalet: MOĆ I PROTUMOĆ (II)
Glavni primjeri koji se odnose isključivo na multinacionalne kompanije smještene u Evropi: AKZO je u 1972. godini morala odustati od otpuštanja 6000 radnika u svojim njemačkim, holandskim, belgijskim i švicarskim podružnicama; Michelin u 1971. i 1972. godini; Saint Gobain itd.
Koliko nam je poznato, ne postoji slučaj u kojem je djelovala solidarnost između radnika koji se nalaze u nejednako razvijenim zemljama.
Oružje štrajka se koristi u krajnjem slučaju. Multinacionalni sindikati raspolažu posrednim sredstvima koja dopuštaju »stupnjevit« odgovor: protesti upućeni centrali multinacionalnih kompanija i podrška sindikatu u štrajku; intervencije nacionalnih sindikata na razini podružnica; kampanje obavještavanja radnika u razmjerima grupe; štrajk protiv dodatnih radnih sati u podružnicama čija proizvodnja treba da nadomjesti proizvodnju podružnice u štrajku; novinske kampanje na međunarodnoj razini; financijska podrška. Bojazan od proširenja sukoba rada često je potakla direkcije multinacionalnih kompanije da brže prihvate zahtjeve izražene na razini podružnice u štrajku.
Ipak ostaje da multinacionalni sindikalizam neće da bude samo podrška, iako djelotvorna, lokaliziranim sukobima. Njegov je poziv da ugovara s centralnom direkcijom multinacionalnih kompanija sporazume koji se odnose na sve podružnice grupe.
Svjetski savjeti nastoje od generalnih direkcija dobiti garancije koje se odnose na priznanje i proširenje sindikalnih prava; jednoobraznost uvjeta rada i socijalnih povlastica; sigumost zaposlenja. Ovaj posljednji cilj razumijeva sudjelovanje multinacionalnih sindikata u izradi svjetske strategije investiranja.
Sve su dosad multinacionalne kompanije odbijale da priznaju postojanje svjetskih savjeta i da ugovaraju sporazume koji bi se odnosili na sve podružnice. Trude se, najviše koliko mogu, da uspore utvrđivanje grupe kao svjetskog tijela. One izigravaju dio protiv cjeline, navodeći kao dokaz lokalnu specifičnost pitanja koja treba da se riješe. Na decentraliziranoj razini podružnice, rukovodioci se zaklanjaju iza svojega slabog utjecaja na odluke koje se donose iznad njih. Multinacionalni sindikalizam bi htio prekinuti tu igru prebacivanja lopte preko mreže.
Multinacionalne kompanije nisu još spremne da idu u pravcu multinacionalnih sindikata. Anketa na koju se poziva J.-P. Laviec,[1] a koja se odnosi na držanje multinacionalnih kompanija prema posljedicama multinacionalnog sindikalizma na upravljanje i razvoj poduzeća, pokazuje da više od 70% odgovora smatra da će svaki oblik organizacije, pregovora ili solidamosti, koji imaju svjetsko značenje, imati poguban utjecaj na poduzeče. Protivljenje multinacionalnih kompanija kolektivnim ugovorima usklađenim na razini grupe i pojavi multinacionalne solidamosti, veoma je jako. Ista anketa navodi postotak neprijateljskih odgovora sa 80%.
Rukovodioci multinacionalnih kompanija svojim stavom ne poriču činjenicu da sindikat postoji. Taj stav se sastoji u tome da mu se odbija svaka specifičnost na multinacionalnoj razini. To ih navodi da skrivaju jedinstvo poduzeća, uvečavajući neovisnost nacionalnih podružnica. U svojoj izjavi pred komisijom za izvoz Ekonomskog i socijalnog savjeta Ujedinjenih naroda u 1973. god., predsjednik jedne velike švicarske multinacionalne kompanije jasno definira ovaj stav:
»... koga bi se moglo uvjeriti da sasvim sindikalne probleme, to će reći probleme rada, koje treba raspraviti i odlučiti između zaposlenih i poslodavaca, mogu globalno riješiti sindikalna organizacija s višestrukim djelovanjem i centrala neke multinacionalne kompanije? To znači potcijeniti postojanje nacionalnih sindikata koji se, pretpostavljam, ne namjeravaju lišiti svojih prirodnih ovlaštenja, a to znači ne poznavati strukturu multinacionalne kompanije koja svojim podružnicama mora ostaviti široku neovisnost i koja, osobito, mora svakom nacionalnom poduzeću prepustiti punu odgovornost za probleme rada.«
Prilično je paradoksalno da analiza, unatoč tome što ju je dao rukovodilac jedne od najvećih multinacionalnih kompanija, daje iskrivljenu sliku organizacije društva tog tipa. Zauzvrat ta slika prilično dobro odgovara shvaćanju koje je dugo prevladavalo na razini međunarodnih sindikalnih konfederacija.
Postoje tri velike međunarodne sindikalne konfederacije: CISL (Confederation internationale des Syndicats libres, Međunarodna konfederacija slobodnih sindikata), FSM (Federation syndicale mondiale, Svjetska sindikalna federacija) i CMT (Confederation mondiale du Travail, Svjetska konfederacija rada). Prve dvije organizacije, koje su i najmoćnije, nastale su za vrijeme hladnog rata. CISL je bila osnovana 1949. godine rascjepom sa FSM. Sve do odlaska AFL-CIO (American Federation of Labour - Congress of Industrial Organisations), CISL je bila pod dominacijom toga velikog američkog sindikata i njegove antikomunističke ideologije. Članovi CISL sada su u većini Evropljani (30 od 48 milijuna). FO (Federation des ouvriers, Federacija radnika) je priristupila CISL. FSM je pregrupirala 150 milijuna članova, ali samo 10% između njih pripadaju zemljama izvan socijalističkog bloka. Sjedište FSM je u Pragu. Francuska se CGT (Confederation generale du travail, Opća konfederacija rada) priključila FSM. Na kraju, CMT je nastala od Confederation internationale des Syndicats chretiens (CISC), koja je osnovana 1920. god. Godine 1968. CISC je napustila svoju religioznu oznaku. Utjecaj CMT je osobito jak u nerazvijenoj periferiji. CFDT (Confederation francais du travail, Francuska konfederacija rada) pridružila se CMT. Medunarodne sindikalne konfederacije (CSI, Confederations syndicales internationales) bave se multinacionalnim kompanijama odnedavno. To općenito počinje u godinama 1965-1970. Njihova se analiza ne razlikuje od one međunarodnih strukovnih sekretarijata. Ta je analiza reformistička po uzoru na CISL, koja nastoji prikazati pozitivne i negativne aspekte i koja, čini se, osobito brine za posljedice koje delokalizacija proizvodnje ima za zapošljavanje u industrijaliziranim privredama. FSM nastoji uklopiti tu pojavu u marksističku analizu državnog monopolističkog kapitalizma i imperijalizma. CMT stoji na stajalištu trećeg svijeta, postavljajući probleme koje su pokrenule multinacionalne kompanije u pogledu suprotstavljanja bogatih i siromašnih zemalja. Osim njihovih doktrinalnih neslaganja, slabost međunarodnih sindikalnih konfederacija ovisi i o njihovoj lošoj vezi s multinacionalnim kompanijama. Međunarodne sindikalne konfederacije nastoje razviti organizacijske strukture na razini industrijskih grana. Ali međunarodne strukovne organizacije CMT, međunarodni sindikalni savezi FSM, ne mogu se natjecati s međunarodnim strukovnim sekretarijatima. Oni imaju povlaštene veze sa CISL, ali odbijaju da se podrede toj konfederaciji: njihovo iskustvo objašnjava brigu o tome da ostanu neovisni. Ukupno uzevši, međunarodne sindikalne konfederacije ostaju glavni sugovornici međunarodnih organizacija (OIT, ONU itd.). Međunarodne sindikalne konfederacije mogu također biti sklone usklađivanju akcija nacionalnih sindikalnih federacija. U tom pogledu najznačajniji je događaj bio stvaranje Evropske konfederacije sindikata (Confederation Europeenne des Syndicats (CES) u veljači 1973. god. čija je orijentacija vrlo jasno unitaristička. Ona je znala zadržati odstojanje prema CISL. Ona je zabilježila pristup osam evropskih centrala CMT, kao i talijanska CGTIL (koja je postala pridružen, a ne više udružen član FSM). Francuska CGT se prijavila za članstvo u CES potkraj 1974. god., ali ne namjerava prekinuti sa FSM. Ambicija je CES da poboljša veze između nacionalnih sindikalnih federacija u okviru Evropske ekonomske zajednice. Zauzela je stajalište prema multinacionalnim kompanijama, vrativši se na ideju spore kontrole djelatnosti, koja se temelji na pravilniku dobrog ponašanja. Ona također podržava izradu jednog evropskog statuta za dionička društva.
Čini se da se u sadašnje vrijeme može kazati da je sindikalni pokret više slijedio pojavu multinacionalizacije nego što joj je prethodio, pa odatle njegova slabost. Struktura međunarodnih strukovnih sekretarijata vjerno oponaša strukturu multinacionalnih kompanija, ali njihovi rukovodioci nailaze na otpor pri priznavanju njihovih organizacija na razini centrale. Očito je da bi prevladavanje ove etape dalo međunarodnom strukovnom sekretarijatu pregovaračku moć u globalnim razmjerima, što bi bila promjena prema sadašnjem stanju koje ostaje pod prevlašću usklađivanja akcija ograničenih na nacionalnu razinu. Zauzvrat, ne bi li njihovo priznavanje kao partnera na globalnoj razini izazvalo opasnost da budu više integrirani u organizacijsku strukturu poduzeća? Prijelaz s ideje međunarodnog sindikalizma — s pozivom, istina, vrlo neodređenim, na proleterski internacionalizam koji su propovijedali Marx i Engels — na multinacionalni sindikalizam bio bi nepovratan.
S druge strane, očito je da provođenje akcija koje ne prelaze nacionalnu razinu, kao što su još sklone činiti velike nacionalne sindikalne centrale, unatoč začetku usklađivanja što ga međunarodne sindikalne konfederacije više preporučuju nego organiziraju, ne odgovara specifičnom karakteru multinacionalne kompanije. Ta orijentacija postoji čak u pravcu poslodavaca i temelji se na istovremenoj dvostrukoj pripadnosti podružnica. Akcija CES bit će u tom pogledu uzor. Ostaje otvoreno pitanje prevladavanje doktrinarnih suprotnosti između velikih konfederacija.
Može se još zamisliti povratak na ideju radničke internacionale u sklopu svijeta koji je nakon drugoga svjetskog rata presječen na dvije polovice u pravcu Istok - Zapad, obrazovanjem dvaju tabora koji provode miroljubivu koegzistenciju, kojom u pravcu Sjever - Jug vlada ideologija trećeg svijeta o suprotnosti izmedu bogatog centra i osiromašene periferije, a koju su radnički pokreti označili pozivanjem na gotovo isključivo nacionalni okvir?
Istina je da postojanje velikih razlika u plaćama i u neusporedivim uvjetima rada čini teškim ujedinjenje pregovora i razvoj radničke solidarnosti između nejednako razvijenih regija. To više što premještanje industrijske aktivnosti ugrožava zaposlenje u razvijenim privredama.
Uspjeh određenih zahtjeva na razini multinacionalnih kompanija mogao bi, napokon, voditi do javljanja jedne radničke aristokracije koja bi riskirala da se ne osjeća solidarnijom sa svojim sunarodnjacima nego što to mogu biti američki ili evropski radnici u odnosu prema meksičkim ili formoškim radnicima koje zapošljavaju multinacionalne kompanije.
Još jedanput, to činjenično stanje objašnjava zašto nije došlo do potpunog ostvarenja jednog ujedinjenog sistema u svjetskim razmjerima. Multinacionalne kompanije samo su preteče tog sistema. One najavljuju pokret koji se stvara; one, upravo, iskorištavaju svoju prednost u globalnoj pojavi i u shvaćanju postojanja svjetskog kapitalizma, igrajući istovremeno i na integrirani multinacionalni karakter i na pripadnost nacionalnih prostora jedinica koje sačinjavaju grupu.
Dijalektika trajnosti i isprekidanosti predstavlja temelj ponašanja multinacionalnih kompanija. Taj temelj dolazi do izražaja nasuprot moći sindikata. Vidjet ćemo da on na isti način obuhvaća financijsko upravljanje ili upravljanje proizvodnjom znanstvenih i tehničkih znanja. Odatle presudna uloga koju imaju organizacijske strukture što dopuštaju to dinamičko kretanje između integriranog ekonomskog prostora multinacionalnih kompanija i nacionalnih prostora.
(napomene:)
[1] J.-P. Laviec, op. cit., str. 108.
Tekst iz: Charles-Albert Michalet, Svjetski kapitalizam, Školska knjiga, Zagreb, 1980. poglavlje V, odeljak 2. str. 179-188.