BORBA PROTIV FAŠIZMA POČINJE BORBOM PROTIV BOLJŠEVIZMA (III)

Nastavak članka Oto Rile-a (Otto Rühle) koji je prvi put objavljen u žurnalu "Living Marxism" (Vol. 4 No. 8 1939.). Članak se bazira na mnogo dužem tekstu napisanom takođe 1939. pod naslovom "Brauner und Roter Faschismus" ("Braon i crveni fašizam"). V

Takođe, po pitanju parlamentarizma, Lenjin se pojavljuje u ulozi branioca trulih političkih institucija koje su postale prepreka za dalji politički razvoj i opasnost po oslobođenje proleterijata. Ultra-ljevičari su se borili protiv parlamentarizma u svim njegovim oblicima. Odbijali su da učestvuju na izborima i nisu poštovali parlamentarne odluke. Lenjin je, međutim, ulagao mnogo truda u parlamentarne aktivnosti i pridavao im je veliki značaj. Ultra-ljevičari su smatrali parlamentarizam istorijski prevaziđenim čak i kao tribinu za agitaciju, i u njemu nisu prepoznavali ništa više od stalnog izvora političke korupcije i za radnike i za parlamentarce. On je zaglupljivao revolucionarnu svesnost i jedinstvo masa stvarajući iluziju o legalističkim reformama, a u odsudnim trenucima parlament se pretvarao u oružje kontrarevolucije. On je morao biti uništen, ili - tamo gdje ništa drugo nije bilo moguće - sabotiran. Trebalo se boriti protiv parlamentarne tradicije, koja još uvijek igra značajnu ulogu u svjesti proleterijata.

Da bi postigao suprotan efekat, Lenjin se poslužio trikom tako što je pravio razliku između istorijski i politički prevaziđenih institucija. Svakako, tvrdio je, parlamentarizam je bio istorijski nepotreban, ali to nije bio slučaj politički, i zato je i dalje bilo potrebno nositi se s njim. U njemu je trebalo da se učestvuje zato što je još uvijek imao političku ulogu.

Kakav argument! Kapitalizam je, takođe, samo istorijski ali ne i politički prevaziđen. Prema Lenjinovoj logici, onda se protiv kapitalizma nije moguće boriti na revolucionaran način. Bolje bi bilo pronaći kompromis. Oportunizam, cenkanje, politička pijaca - to bi bile posledice Lenjinove taktike. Monarhija je, takođe, samo istorijski ali ne i politički prevaziđena. Prema Lenjinu, radništvo nema prava da se protiv nje bori već bi bilo obevazno da nađe kompromisno rješenje. Ista priča bila bi i u pogledu crkve, koja je takođe istorijski, a ne politički zastarela. Dalje, ljudi u velikim masama pripadaju crkvi. Kao revolucionar, Lenjin je isticao da treba biti tamo gdje su mase. Doslednost bi ga natjerala da kaže “Pristupite crkvi; to je vaša revolucionarna dužnost!”. Konačno, tu je i fašizam. Jednog dana, takođe, fašizam će biti istorijski zastareo, ali politički će i dalje postojati. Šta onda treba uraditi? Prihvatiti činjenice i napraviti kompromise sa fašizmom. Sudeći po Lenjinovom shvatanju, savez između Staljina i Hitlera će samo pokazati da je Staljin njegov najbolji učenik. I uopšte neće biti iznenađujuće ako u skorijoj budućnosti boljševički agenti budu pozdravljali pakt između Moskve i Berlina kao jedinu pravu revolucionarnu taktiku.

Lenjinova pozicija po pitanju parlamentarizma je samo dodatni pokazatelj njegove nesposobnosti da shvati osnovne potrebe i karakteristike proleterske revolucije. Njegova revolucija je u potpunosti buržoaska; to je borba za većinu, za upravljačke pozicije, za preuzimanje pravne mašinerije. On zapravo razmišlja o značaju osvajanja što više glasova na mogućim izborima, o tome da ima jaku boljševičku frakciju u parlamentu, da pomogne da se odrede oblik i sadržaj zakona, da učestvuje u političkoj vladavini. On uopšte nije primjetio da je danas parlamentarizam čista prevara, prazna iluzija, i da stvarna moć buržoaskog društva leži na sasvim drugim mjestima; da će uprkos svim mogućim parlamentarnim porazima još uvijek imati dovoljno sredstava da nametne svoju volju i interese u vanparlamentarnim područjima. Lenjin nije uvidio demorališući efekat koji parlamentarizam ostavlja na mase, on nije primetio trovanje javnog morala kroz parlamentranu korupciju. Potkupljivi, potkupljeni, vezani, parlamentarni političari strepeli su za svoje prihode. Bilo je perioda u prefašističkoj Njemačkoj kada su reakcionari u parlamentu bili u mogućnosti da provuku bilo koji zakon preteći da će dovesti do raspuštanja parlamenta. Nije bilo ništa strašnije za političare u parlamentu od takve pretnje koja bi dovela do kraja njihovih lako stečenih prihoda. Da bi izbegli takav kraj, pristajali bi na bilo šta. A kako je danas u Njemačkoj, u Rusiji, u Italiji? Parlamentarni predstavnici su bez mišljenja, bez volje, i nisu ništa drugo do svesni podanici svojih fašističkih gospodara.

Nema sumnje da je parlamentarizam u potpunosti degenerisan i iskvaren. Ali, zašto proleterijat nije zaustavio ovaj raspad političkog istrumenta koji je jednom iskorišćen za njihove potrebe? Zaustavljanje parlamentarizma jednim herojskim revolucionarnim činom bilo bi mnogo korisnije i poučnije za svijest proleterijata nego bijedni teatar u koji se parlamentarizam pretvorio u fašističkom društvu. Ali takav stav je bio potpuno nepoznat Lenjinu, kao što je danas nepoznat Staljinu. Lenjina nije zanimalo oslobođenje radništva od njihovog mentalnog i fizičkog ropstva; nije ga uznemirila iskrivljena svijest masa i njihovo samootuđenje. Čitav problem za njega je bio ni manje ni više nego problem vlasti. Kao i buržoazija, on je razmišljao o dobijanju i gubljenju; više ili manje, kredit ili dug; i sva njegova sračunavanja nalik poslovnim bave se samo spoljnim stvarima: brojem članova, brojem glasova, brojem poslaničkih mjesta u parlamentu, na kontrolnim pozicijama. Njegov materijalizam je buržoaski materijalizam, koji se bavi mehanizmima, a ne ljudskim bićima. On zaista nije sposoban da razmišlja u socio-istorijskim okvirima. Parlament za njega je parlament; izvučeni koncept u vakuumu, koji ima isto značenje za sve nacije, bez obzira na vrijeme. Svakako on prihvata da parlament prolazi kroz različite stupnjeve, i on to ističe u svojim diskusijama, ali on svoje znanje ne koristi u svojoj teoriji ili praksi. U svojim pro-parlamentarnim polemikama on se krije iza ranih kapitalističkih parlamenata u fazi razvoja kapitalizma, zbog toga da ne bi ostao bez argumenata. Ako i napada te stare parlamente, čini to sa pozicija mladih i jednako prevaziđenih. Ukratko, on je politiku shvatio kao veštinu o mogućem. Međutim, politika radništva je umešnost revolucije.

VI

Ostaje da se pozabavimo Lenjinovom pozicijom po pitanju kompromisa. Tokom rata Njemačka socijal-demokratija se prodala buržoaziji. Ipak, uprkos čak i svojoj volji, nasledila je njemačku revoluciju. Ovo je u velikom stepenu bilo moguće zbog ruske pomoći, koja je odradila svoj dio posla u ubijanju njemačkog pokreta saveta (veća). Moć koja je pala u ruke socijal-demokratije protraćena je ni na šta. Socijal-demokratija je prosto obnovila svoju staru politiku saradnje, zadovoljna što dijeli vlast nad radnicima sa buržoazijom tokom perioda rekonstrukcije kapitalizma. Njemački radikalni radnici su propratili ovu izdaju sloganom: “Bez kompromisa sa kontrarevolucijom”. Ovdje je bio konkretan slučaj, određena situacija, koja je zahtjevala jasnu odluku. Lenjin, koji nije mogao da prepozna prave probleme koji su bili u pitanju, napravio je od ovog vrlo konkrektnog određenog problema opšti problem. Sa naduvenošću generala i nepogrešivošću kardinala, pokušao je da ubjedi ultra-ljevičare da su kompromisi sa političkim protivnicima u svim uslovima revolucionarna dužnost. Ako bi danas neko čitao odlomke iz Lenjinovog pamfleta koji obrađuje pitanje kompromisa, morao bi da uporedi Lenjinove napomene iz 1920. sa današnjom Staljinovom kompromisnom politikom. Ne postoji ni jedan smrtni grijeh boljševičke teorije koji nije postao boljševička stvarnost za vrijeme Lenjina.

Prema Lenjinu, ultra-ljevičari su trebali potpisati Versajski ugovor. Međutim, komunistička partija, još uvijek u skladu sa Lenjinom, napravila je kompromis i protestovala je protiv Versajskog ugovora, u saradnji sa hitleristima. “Nacional-boljševizam” koji je propagiran u Njemačkoj tokom 1919. godine od strane ljevičara Laufenberga bio je po Lenjinovom mišljenju "apsurd nebeskih razmera". Ali Radek i Komunistička partija su – opet u skladu sa Lenjinovim principima, napravili kompromis sa njemačkim nacionalizmom, protestovali protiv okupacije rurskog basena, i slavili nacionalnog heroja Šlagetera. Liga naroda bila je, po Lenjinovim riječima, “grupa kapitalističkih pljačkaša i bandita”, protiv kojih je radništvo trebalo da se bori do ljutog kraja. Međutim, Staljin je – u skladu sa Lenjinovom taktikom – napravio kompromis sa tim istim banditima, i SSSR se priključio Ligi. Koncept "narod" i "narodni" je po Lenjinovom mišljenju kriminalni ustupak kontrarevolucionarnoj ideologiji sitne buržoazije. To ipak nije sprečavalo lenjiniste, Staljina i Dimitrova, da naprave kompromis sa sitnom buržoazijom da bi pokrenuli nakazni pokret "Narodnog fronta". Za Lenjina, imperijalizam je bio najveći neprijatelj proleterijata, i protiv njega je potrebno mobilisati sve snage. Ali Staljin je, u pravom lenjinističkom maniru, poprilično zauzet kuvajući savez sa Hitlerovim imperijalizmom. Da li je potrebno još primjera? Istorijsko iskustvo nas uči da svi kompromisi između revolucije i kontrarevolucije mogu da služe samo ovoj drugoj. Oni vode revolucionarni pokret pravo u propast. Svaka politika kompromisa je politika poraza. Ono što je počelo kao obični kompromis sa njemačkom socijal-demokratijom završilo se sa Hitlerom. Ono što je Lenjin opravdavao kao neophodan kompromis imalo je svoje završetke u Staljinu. Dijagnozirajući revolucionarnu beskompromisnost kao “dečju bolest komunizma”, Lenjin je bolovao od staračke bolesti oportunizma, pseudo-komunizma.

(nastaviće se)