Anaristička organizacija pokreta i društva (II)
Mirjana Oklobdžija Zagreb
Revija za Sociologiju Zagreb, N° 1-2 1984, ctr. 99-108
SAŽETAK
Tekstom se prvenstveno želi demistificirati predrasuda po kojoj je organizacija nešto strano anarhizmu, neprimjereno. Polazeći od radova teoretičara, preko historijskih primjera do suvremene situacije, pokušava se pokazati kako su disciplina, organizacija i potpuno određena alternativa postojećem u socijalnim odnosima (samoupravljanje) sastavni i nezaobilazni dijelovi anarhizma kao doktrine i kao pokreta. Činjenica nepriznavanja autoritarne organizacije ne znači automatski nepriznavanje organizacije same, već uvjerenje da slobodni pojedinci mogu uspješno organizirati društvo bez prinude. To je vidljivo kako na teorijskoj razini (od klasičnih do suvremenih radova), tako i u pokušajima pretakanja ideja u praksu. Organizacija društva
Pierre Joseph Proudhon, prvi deklarirani anarhist, ponudio je u svojim radovima a djelomično pokušao i praktično ostvariti, tip organizacije društva zasnovan na liberterskim idejama. Za njega je rad bitno svojstvo čovjeka, a jedina prava mjera za njegovo vrednovanje je utrošeno vrljeme. Stoga je predlagao osnivanje banaka za razmjenu robe koje bi funkcionirale upravo poštujući kriterij radnog vremena. Smatrao je da će to moći funkcionirati vjerujući da je pravda vrhovni princip čovjekove prirode, bitan za organizaciju novog poretka. Pravda je utemeljena na slobodi, a sloboda pojedinca nespojiva je s bilo kakvim autoritetom, nasiljem i ugnjetavanjem. Dakle, da bi ona mogla biti ostvarena nužno je ukinuti državu - organizam za održavanje nejednakosti i potčinjavanje čovjeka.
Polazeći od tih osnovnih stavova Proudhon dalje razrađuje novo društvo - anarhiju, u kojoj je sloboda majka poretka i to predlažući alternative postojećim institucijama: ”- umjesto vlada - industrijska organizacija; umjesto zakona - ugovori; umjesto političke vlasti - ekonomske snage; umjesto starih klasa - kategorije i specifičnosti funkcije poljoprivrede, industrije, trgovine; umjesto javne snage - kolektivna snaga; umjesto stalne vojske - industrijska udruženja; umjesto policije - istovjetnost interesa; umjesto političke centralizacije - ekonomska centralizacija.” *(13)
Konkretno, društvo bi trebalo organizirati kroz dvostruku strukturu; ekonomsku - federaciju samoupravnih, radničkih udruženja prema granama privrede, i administrativnu - federaciju teritorijalnih jedinica, komuna. ”Industrijske asocijacije (radnička društva) konstituirane na temelju dobrovoljnog sudjelovanja pojedinaca koji ugovorima formiraju kolektivno vlasništvo, čine osnovu organizacije rada i proizvodnje u velikim industrijskim poduzećima... Udruženi, slobodni i ravnopravni proizvođači raspolažu kolektivnim vlasništvom u skladu sa svojim potrebama i interesima, a svaki radnik ima odgovarajući udio u vlasništvu. Odluku u asocijacijama donose kolektivi. Industrijske asocijacije ugovorima zasnivaju odnose s drugim društvima i pojedincima tvoreći time ekonomsko jedinstvo, ali zadržavajući individualnost i slobodu. Time industrija formira industrijsku federaciju. Zemljovlasnici formiraju svoju asocijaciju preko zadruga i komuna. Ugovorima industrija i poljoprivreda formiraju industrijsko-poljoprivrednu federaciju.” *(14)
Najspornije mjesto u njegovom sistemu predstavlja toleriranje sitnog vlasništva. Naime, iako Proudhon smatra da je vlasništvo krađa, takav stav se odnosi samo na krupni kapital. Sitni posjed bi trebalo zadržati jer je, po njegovom mišljenju, u čovjekovoj prirodi da posjeduje bar mali komad vlastite zemlje. Zbog takvih tvrdnji bio je izložen kritici kako od Marxa (i njegovih sljedbenika), tako i od anarhista. Dovođen je vrlo često u sumnju i njegov polazišni stav o pravdi kao dominantnom principu i temelju novog društva. Tako Bakunjin kaže da je Proudhon uostao idealista i metafizičar, bez obzira na sva nastojanja da stane na realno tlo. Njegova je polazna točka - apstraktna ideja prava; od prava polazi k ekonomskoj činjenici, a g. Marx, nasuprot njemu, izrekao je i dokazao onu nedvojbenu istinu, koju potvrduje sva prošla i sadašnja povijest ljudskog društva, naroda i država da je ekonomska činjenica uvijek prethodila iuridičkom i političkom pravu. Jedna od glavnih znanstvenih zasluga g. Marxa upravo se sastoji u izlaganju i dokazivanju te istine.” *(15)
Upravo je Bakunjin kasnije razvio i pročistio Proudhonov koncept u do kraja anarhističkim terminima, odbacujući prije svega vlasništvo u bilo kojem obimu ili obliku. No on je manje nudio gotove recepte za budućnost, vjerujući da će narod sam naći optimalne modele za organizaciju vlastitog života i rada.
Više od stotinu godina prošlo je od kada su jasno formulirani principi i ciljevi anarhizma. No u tom vremenu nije ostvarena ni jedna do kraja uspješna socijalna revolucija (o svjetskoj da i ne govorimo) dok su, s druge strane, države ojačale do stupnja opasnog po opstanak čovječanstva. Anarhisti su postali jedva „preživjeli crvenokošci“ koji ponekad uspijevaju ostvariti neki ograničen projekt u ponekom rezervatu, ali čiji glasovi se najčešće gube u kakofoniji civilizacije koja im ne želi ili ne može povjerovati da se nalazi na početku kraja, uništenja sebe same.
Osim pokušaja ukrajinskih seljaka da organiziraju komune bez uplitanja sovjetske države (što im, naravno, nije pošlo za rukom), samo su jediom, u Španjolskoj 1936-39. godine granice tog rezervata bile dovoljno široke da privuku veću pažnju. Ali tamo postignuti rezultati predstavljaju danas gotovo zaboravljeni podatak koji su prije svega boljševici sakrili nizom dezinformacija, a školski udžbenici zaboravili kao nevažan.
Romanske zemlje Evrope tradicionalno su bile pod snažnim utjecajem anarhizma. Tako u Španjolskoj gotovo na početku građanskog rata dolazi do masovne kolektivizacije koja zahvaća čitave pokrajine. U Aragonu je obrazovano ”... oko 450 zajednica koje su okupljale oko 500 000 članova. U području Levante (pet provincija, glavni grad Valencia), najbogatijem u Španjolskoj, niknulo je oko 900 zajednica. One su obuhvaćale 43% naselja, 50% proizvodnje agruma i 70% njihove prodaje. U Kastilji je stvoreno oko 300 zajednica s otprilike 100 000 članova. ...” *(16) Odbacimo li tezu o prisilnoj kolektivizaciji (koja je staljinistima predstavljala jedno od opravdanja zašto su general Lister i drugi uništili te zajednice), koja čitav niz autora odbacuje kao lažnu, moramo zaključiti da je postojala objektivna mogućnost za stvaranje novog, samoupravnog tipa društva. Masovnost može biti jedan pokazatelj koji govori u prilog tezi o spontanom i dobrovoljnom pristupanju zajednicama. Drugi se odnosi na konkretne rezultate rada. Godinu dana nakon osnivanja prinosi zajednica su porasli od 30% do 50% što teško može biti rezultat prisilnog rada. Samoupravljanje je tamo bilo postignuto u svom najčišćem obliku, a zaključci koji iz toga mogu biti izvučeni daleko su nedostatni u svim izvorima informacija osim anarhističkih. *(17)
Najdjelotvorniji način u pokušajima dezavuiranja anarhizma u očima ljudi predstavljalo je njegovo poistovećivanje s terorizmom. No autori, koji respektiraju kratkotrajrost i nemasovnost propagande djelom (koja, uastalom, nipošto nije isključivo anarhistički specijalitet), često nalaze druge putove da tu misao proglase naivnom i socijalno nefunkcionalnom. Ori tvrde da je apsolutno nemoguće ostvariti anarhističku viziju u suvremenom društvu razvijene tehnologije, pošto bi liberterski socijalizam mogao biti primjeren isključivo nerazvijenim društvima. Najpoznatiji pokušaj da se odbace takve tvrdnje učinio je, vrlo uspješno Murray Bookchin koji u svojim djelima pokušava dokazati upravo suprotno - da su tek sada dozreli uvjeti za formiranje novog društva, te da ono nije samo moguće već i nužno za opstanak čovječanstva.
Polazeći od ekološke problematike on upozorava da će jedino odbacivanje autoritarnosti i eksploatacije čovjeka po čovjeku i prirode po čovjeku pružiti šansu da se zaustavi inače neizbježno samouništenje ljudskog roda. Razvoj tehnike već je i Kropotkin smatrao olakšavajućom okolnošću za ostvarenje anarhije. ”Razvoj moderne tehnike koji divno pojednostavljuje proizvodnju svih životnih potrepština; rastući duh nezavisnosti i brzo širenje slobodne inicijative i slobodnog razumijevanja u svim granama aktivnosti - uključujući one koje su prije smatrane posebnim obilježjima crkve i države - uporno pojačavaju tendenciju bezvlađa (no-government tendency).”
Tvrditi da je danas društvo nemoguće organizirati bez države zbog mnogostruke kompliciranosti suvremene situacije, znači zanemariti činjenicu postojanja multinacionala koje su prepravile svijet često nezavisno o uplitanju države. Razlika između multinaeionala i slobodne konfederacije proizvodača prije svega se očituje u prisustvu (odnosno odsustvu) profita i eksploatacije, a nikako u priznavanju (ili nepriznavanju) države. U onim aspektima u kojim multinacionale ne dovode u pitanje državu do toga dolazi zbog uzajamne koriste zasnovane na ekonomskoj, kapitalističkoj računici, a ne na kompliciranosti moderne tehnologije.
Autoritarnost i sveprisutna ideologija državnosti kao važnog preduvjeta prosperiteta čija vizija mobilizira mase uspješnije od svih govora o slobodi, najjača su oružja protiv formiranja liberterske svijesti. Ideologija „nema odlike saznanja koje prevazilazi praksu, već se korstituiše kao doktrina koja podržava i opravdava određene praktične akcije, prilagodavajući se postojećim usIovima i poželjnim ciljevima sa stanovišta date prakse (stoga svako saznanje koje nastoji da prevaziđe postojeću stvarnost ideologija proglašava za utopijsko).”
Odbaciti anarhizam jednostavno ga proglasivši utopijom može značiti zadovoljiti se postojećim koje se pomoću pukih reformi teško može transformirati u nešto bitno novo, revolucionarno. Uvažavati neke od osnovnih ideja anarhizma znači široko razmaknuti granice ideala i za pojedinca i za društvo, što pretpostavlja stalni napor u traganju za novim alternativama i mogućnostima, trud da se prevaziđe sebe samog i granice postojećeg, bez pretjeranog zadovoljstva i odmora kod prvog pomaka naprijed.
Fusnote
13 - Pierre-Joseph Proudhon: što je vlasništvo? (Globus, Zagreb, 1982.), str. XIX.
14 - Ibid., sir. XXV.
15 - Mihail Bakunjin: Driavnost i anarhija, u knjizi Država i sloboda (Globus, Zagreb, 1979.), str. 135
16 - Daniel Guerin, op. cit. str. 138 Vidi također George Woodcock: Anarchism (Penguin, Hart-mandsworth 1977.), str. 373.
17 - O toj temi vidi Burnet Bolloten: The Spanish revolution (University of tiorth Carolina Press, 1979); Murray Bookchin: The Spanish anarchisms (Harper Coophon Books, 1977); Gaston Leval: Collectives in the Spanish revolution (Freedom Press, London, 1975j; Frank Mintz: L'auto¢estion dans l'Espagne revolutionnaire (Maspero, Paris 1976); George Orwel: Homage to Catalonia (Perguin, Hart¬wondsworth 1975); Abel Paz: Durruti - The peope armed (Black Rose Books, Montreal, 1976); Vernon Richards: Lessons of the Spanish revolution (Freedom Press, London, 1972); Towards a fresh revolu¬tion (Cienfuegos Press).