Anarhizam na prijelazu stoljeća

Anarhizam kao pravac u socijalnoj i političkoj teoriji javlja se u značajnoj mjeri u 19. stoljeću i od tada neprestano izaziva najkontroverznije ocjene. Dva su pitanja oko kojih se vodila, a i još uvijek se vodi žučna diskusija: što ako se prihvati anarhistički koncept i sruši država? te, kakva je etička pozadina ''propagande akcijom''? Naravno, još uvijek je mnogo primjedaba i zamjerki anarhizmu, ali je drugi od ovih problema (''propaganda akcijom'') ponovno posebno aktualiziran u 20. stoljeću što je dovelo do poistovjećenja anarhizma kao teorije ili učenja s nasiljem, posebno atentatima. Problematično je u anarhizmu i to što je, kao pojam, poistovjećen s ''kaosom, bezvlađem i neredom'', sve to skupa naravno s negativnim predznakom, što nedovoljno upućene navodi na često brkanje anarhizma s terorizmom. Danas je ''anarho-terorizam'' omiljen novinski termin pod kojim se, prilično neodgovorno, misli na svaku terorističku akciju bez obzira kojeg su političkog opredjeljenja njeni izvršioci. Do nesporazuma je dolazilo i ranije. Tako Plehanov vrlo grubo navodi: ''U istom položaju se nalaze sada svi nepristrani ljudi u pogledu anarhista: kako pogoditi gdje prestaje'' drug, ''a počinje bandit?''[1] Lenjin, koji kao i Marx ima mnogo (ozbiljnih) primjedbi u odnosu na anarhizam, nikako ne odobrava takav način izražavanja neslaganja s jednom teorijom koja je dovoljno kompleksna da joj se priđe ozbiljnije. U knjizi ''Država i revolucija'', govoreći o koncepciji tog Plehanovljevog djela, Lenjin primjećuje: ''Drugi dio: filistarski, s neukusnim razmišljanjem o tome da anarhista ne možeš razlikovati od bandita.''[2]

Da bi se situacija bolje razumjela, nužno je upoznati originalne tekstove anarhista, što omogućuje donošenje solidnije utemeljenih zaključaka. U tu svrhu je korisno upoznati dvije vrlo značajne figure anarhističkog pokreta, Emmu Goldman i Alexandra Berkmana. Oboje su u mlađim godinama bili pristalice ''propagande akcijom'', a kasnije su došli do uvjerenja o njegovoj jalovosti, a često i štetnosti za širenje ideja anarhizma. Objašnjavajući svoje shvaćanje anarhije Berkman piše: ''Anarhija… ne znači nered i kaos, što ste prije mislili. Naprotiv, ona je baš oprečna tome i označuje nepostojanje države, to jest slobodu i nezavisnost. Nered je dijete autoriteta i prinude. Sloboda je majka reda.'' [3]

Istina je da je velik broj anarhista pribjegavao nasilju, ali ono nikako nije glavna karakteristika anarhizma kao pokreta: ''Anarhisti nisu bili to što (teorijski) jesu svojim terorom, nego ciljem u ime kojega su se terora latili – taj je cilj bio neposredno revolucionarno ukidanje svake vlasti…'' [4]

Biografije ovo dvoje revolucionara bit će ilustrativne za upoznavanje atmosfere u kojoj anarhisti odlučuju djelovati terorom, te za doživljavanje senzibiliteta anarhista i načina života na koji pristaju, konzekventno braneći svoje stavove. S tim stavovima se ne moramo slagati, no to je samo razlog više da pokušamo shvatiti njihov način mišljenja i djelovanja. Alan Watts ne govori o anarhizmu kada bilježi rečenicu koja slijedi, ali ona ilustrira pristup koji bi morao biti primjeren ovoj tematici: ''Nikako se ne slažem s onim što ste rekli, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to kažete.'' [5]

[b]Alexandar Berkman[/b]

Sedamdesete godine prošlog stoljeća predstavljaju jedan od najcrnijih perioda reakcije u Carskoj Rusiji. Ekonomske krizu su bacile u bijedu ogromne mase ruskih seljaka i radnika. U početku među seljacima agitira velik broj nihilista, koji kasnije prelaze u gradove, gdje vjeruju da se nalazi baza buduće revolucije. U to vrijeme, 1870. godine, rođen je u Litvaniji u gradu Vilnu, Alexandar Berkman.

Do 1880. godine grubim su mjerama ugušena sva revolucionarna stremljenja, a hiljade revolucionara dospijeva u tamnice i u Sibir. Među njima je i Berkmanov ujak Maxim. Sam Berkman upoznao se sa revolucionarnim idejama kada je imao petnaest godina, kada se priključuje jednoj grupi koja se bavi proučavanjem revolucionarne literature. U to doba takva djelatnost se tretira kao akt izdaje. Berkman je isključen iz škole i obdaren takozvanim ''vučjim pasošom'' koji svome nosiocu onemogućuje zapošljavanje. Tako je u dobi od šesnaest godina prinuđen napustiti Rusiju, a 1888. stiže u Ameriku. Ni u Americi ekonomske i socijalne prilike nisu lišene brojnih unutarnjih suprotnosti. Radnici su nezadovoljni teškim uvjetima rada, a velik broj emigranata otežava i tako zabrinjavajuću situaciju nezaposlenosti.

U Chicagu je oko 1883. bilo preko 3. 000 anarhista koji izdaju pet, što dnevnih što tjednih glasila. Te iste godine je osnovana Centralna radnička unija koju radnici masovno podržavaju.

1886. godina obilježena je nemirima i zahtjevima radnika za osmosatni radni dan. Na mitinzima je učestvovalo oko 70. 000 radnika; 3.maja policajci na jednom od mitinga ubijaju nekoliko ljudi, što već sljedećeg dana izaziva protestni skup kod Haymarket squarea u toku kojeg je iz gomile bačena bomba među policajce. U pucnjavi koja je uslijedila s obje strane, poginulo je sedam policajaca i dvadeset ili trideset radnika. Uhićeno je osam radničkih vođa za koje se pretpostavljalo da su revolucionari i pristalice anarhizma. Svi su optuženi za ubojstvo, bez obzira što nisu pruženi nikakvi dokazi protiv njih. 11. novembra 1887. Parsons, Spies i još dva druga su obješeni. Jedan se ubio zbog neizdržljive atmosfere i prilika u zatvoru, a ostali su oslobođeni nekoliko godina kasnije, poslije ponovljene istrage koja nije mogla utvrditi njihovu krivicu.

Nekoliko mjeseci poslije ovih događaja mladi Berkman stiže u Ameriku. Pod utjecajem Johanna Mosta uskoro se priključuje revolucionarnom anarhističkom pokretu i upoznaje Emmu Goldman, svoju buduću životnu suputnicu.

Berkman se na akciju odlučuje u julu 1892. za vrijeme štrajkova radnika čeličana prilikom kojih je ubijeno deset radnika i jedno desetogodišnje dijete. Nemirima su se, kao obično, suprotstavljali Pinkertonovi policajci, neizbježna ''druga strana'' u takvim zbivanjima. Štrajkovi su bili upereni protiv Andrew Carnegiea, čiji predstavnik i poslovni partner Henry C. Frick još uvijek revoltira radnike svojim provokativnim izjavama. On kaže da bi prije ubio svakog štrajkača nego udovoljio ma i jednom njihovom zahtjevu. Na takve se izjave zgražavalo javno mnijenje Amerike, uključujući tu i konzervativnu štampu.

22. jula 1892. Berkman ulazi u kancelariju H. C. Fricka, ispaljuje u njega tri metka, ali ne uspijeva da ga ubije. Frick se oporavio od povreda, a Berkman je osuđen na 22 godine zatvora (iako je kazna predviđena za takav slučaj po zakonu države Pennsylvanie iznosila sedam godina). U zatvoru je proveo 14 godina, od čega više od dvanaest mjeseci u samici. U pripremama za ovaj atentat sudjelovala je i Emma Goldman.

Poslije izlaska iz zatvora Berkman piše ''Prison Memories of an Anarchist'' i ponovno se baca u revolucionarni kovitlac, energijom koju zatvor nije uspio uništiti. On putuje, drži predavanja i sa Emmom Goldman pokreće anarhistički mjesečnik ''Mother Earth''.

Kada 1914. godine počinje I svjetski rat, Berkman se svim snagama baca na antiratnu propagandu. Godinu dana kasnije prelazi u san Francisco, počinje izdavati anarhističke novine ''Blast'' koje izlaze godinu dana. Berkman u ratu vidi borbu kapitalista za profit, trgovačke puteve i moć, dok su mase tek ''hrana za topove''. Kada 1916. i Sjedinjene Države ulaze u rat, Berkmanova aktivnost počinje zabrinjavati američke vlasti.

1917. Alexandar Berkman, Emma Goldman i mnogi drugi revolucionari uhapšeni su u New Yorku. Ovo dvoje revolucionara koji su već odavno bili trn u osjetljivom oku vlasti dobivaju po dvije godine zatvora, 10.000 dolara globe i deportaciju nakon izdržane kazne. Sud San Francisca traži da se Berkman prebaci u Kaliforniju, gdje su mu spremili nove optužbe, ali američki sindikati apeliraju na vladu u Washingtonu, a anarhistički radnici u Petrogradu i Kronstadtu prijete da će u tom slučaju ubiti američkog ambasadora u Rusiji. Uzimajući ove prijetnje ozbiljno, vlada ostaje pri svojoj prvoj presudi i Berkman provodi dvije godine u zatvoru u Atlanti.

Krajem decembra 1919. poslije isteka kazne deportirani su u Rusiju gdje su dočekani poput heroja. Revolucija je pobijedila, ali ni u Rusiji situacija nije najbolja. Revolucionarno rukovodstvo nije ni iz daleka jedinstveno kao u vrijeme velikog Oktobra. Anarhisti koju su učestvovali u revoluciji, zatim eksproprijaciji zemlje i preuzimanju tvornica, nisu podržali boljševike kada su ovi formirali vladu, te je situacija ubrzo postala zategnuta. Dolazi i do hapšenja anarhista, a u Ukrajini se anarhistički vođa Nestor Mahno poslije borbi protiv Nijemaca i bjelogardejaca, suprotstavlja i boljševicima.

Ekonomska kriza izaziva hiljade žrtava, narod gladuje a socijalni nemiri postaju svakidašnja pojava. Upravo u tim danima u Rusiju stižu Alexandar Berkman i Emma Goldman.

U početku rade za boljševike. Na II kongresu komunističke internacionale 1920. u Moskvi protestiraju protiv progona anarhista, dok ih Lenjin uvjerava da su hiljade onih po zatvorima i u Sibiru pristalice Mahna i ''banditi''.

Zaoštrena kriza dovodi do smanjenja sljedovanja kruha. Veliki štrajkovi šire se ruskim prostranstvom dovodeći u pitanje revoluciju i njene tokove. Jedan od najbrutalnijih događaja tog vremena je svakako Kronstadtska pobuna mornara, 24. II 1921. [6] Oni zahtijevaju pravo glasa za sve radne ljude, slobodu štampe i govora kako za seljake tako i za anarhiste i lijeve socijaliste. Trocki i Zinovjev izdaju nalog da se pobunjenički brodovi i Kronstadt bombardiraju.

U želji da posreduju, Emma Goldman, Berkman i Perkus, sekretar Ruske radničke partije u SAD upućuju sljedeći apel Zinovjevu:

«Duh nezadovoljstva i nemira među radnicima i mornarima rezultat je činjenica koje zahtijevaju najozbiljniju pažnju. Hladnoća i glad izazvali su nezadovoljstvo; odsustvo i najmanje mogućnosti kritike i diskusije prisililo je radnike i mornare da formalno iskažu svoje pritužbe… Što je još važnije, upotreba oružja od strane vlade radnika i seljaka protiv radnika i seljaka izazvat će kobne reperkusije u internacionalnom revolucionarnom pokretu. To će rezultirati neprocjenjivom štetom po socijalnu revoluciju. Drugovi boljševici, razmislite prije nego što bude kasno. Pred odlučnim ste korakom.

Podnosimo vam sljedeći prijedlog: da se izabere komisija od pet članova uključujući i anarhiste. Ta će komisija otići u Kronstadt da riješi konflikt na miran način. U sadašnjoj situaciji to je najradikalnije rješenje. Ono će imati internacionalni revolucionarni značaj.» [7]

Boljševici ne odgovaraju, što pokazuje da u izvjesnom smislu naivni Berkman nije shvatio da kompromis ne dolazi u obzir u slučaju kada jedna strana drži sve konce u rukama i želi da tako ostane. Berkman je pripadnik one idealističke generacije koja je u Rusiji nestala.

Topovi nad Kronstadtom označili su period u kojem ruski anarhisti posljednji put pokušavaju međunarodnom radničkom pokretu ukazati na situaciju u Rusiji.

1921. Berkman upisuje u svoj dnevnik: ''Strah i despotizam su skršili život rođen u Oktobru.'' Smatrajući revoluciju mrtvom i shvaćajući vlastitu nemoć i kolektivnu nemoć anarhista, on odlučuje da napusti Rusiju. Kreće na anarhistički kongres u Njemačku (1921-1922), ali mu njemačka vlada ne dozvoljava ulaz. Boravi tri mjeseca u Švedskoj a zatim ilegalno prelazi u Njemačku, gdje ostaje gotovo dvije godine. Zatim ga put vodi u Pariz, gdje 1925. objavljuje knjigu ''The Bolshevik Myth''. U francuskoj nastavlja radom, bavi se problemom nasilja i u pismu Emmi Goldman od 1928. navodi kako sada smatra da terorizam, osim u vrlo specifičnim okolnostima, ne može dovesti do željenog cilja.

U svojoj šezdesetoj godini Berkman je umoran i bolestan čovjek. 1935. godine piše Pierreu Ramusu: ''Stara garda sada odlazi, a gotovo da nema nikoga od mlađih da zauzme njihova mjesta, ili da obavi posao koji mora biti obavljen da bi svijet vidio bolje dane.''

1936. podvrgnut je dvjema neuspješnim operacijama. 28. juna iste godine ubio se hitcem iz revolvera, tri tjedna prije početka borbe španjolskih anarhista.

Emma Goldman je pisala: ''Alexandar je mrzio ovisnost; mrzio je i pomisao da ostane teret onima koje voli i tako je učinio ono što je uvijek govorio da će učiniti: ubrzao je svoj kraj vlastitom rukom.'' [8]

[b]Emma Goldman[/b]

Emma Goldman rođena je 1869. u carskoj Rusiji kao prvo dijete u patrijarhalnoj porodici, gdje u grubosti oca prema prvorođenom, pa ženskom djetetu, treba tražiti osnovne temelje njezinih, kasnije glasno izražavanih, feminističkih shvaćanja. Zbog temperamenta neprilagodljivog krutoj praksi tadašnjeg obrazovanja imala je problema već u osnovnoj školi. Poslije šest mjeseci školovanja odlazi na rad u tvornicu.

1882. godine u petrogradskoj atmosferi osjećala se revolucija. [9] Tada Emma prvi put doznaje za žene revolucionare koje vode nezavisan život za sebe, a ne za muškarce, tj. očeve i muževe – ''gospodare''. Kada je imala petnaest godina njezin otac zaključuje da je nemoguću kćerku najlakše ukrotiti udajom, bez obzira na neke njene eventualne želje i namjere. Ali, bila je potrebna ličnost mnogo slabija i neodređenije od Emmine pa da popusti i pomiri se sa sudbinom, njoj toliko neprihvatljivom.

Želeći zadovoljiti svoj san o putovanjima i učenju, sljedeće godine bježi od kuće i stiže sa sestrom u Ameriku. Tu se zapošljava u tvornici u Rochesteru i ubrzo upoznaje Jacoba Kershnera za kojeg se, usamljena i donekle pobijeđena teškim životom, uskoro udaje. Ali nije trebalo dugo da Emma shvati kako je brak upravo ono čega se užasavala, i njihov odnos uskoro doživljava kompletan krah.

U to ju je vrijeme zainteresirao anarhizam. Ona uviđa i osjeća na vlastitoj koži da položaj radništva u Americi nije mnogo bolji od onoga u Carskoj Rusiji. Proces protiv osam anarhista koji su učestvovali u neredima u Chicagu 1886. na Haymarket squareu od kojih su četvorica (bez da im je dokazana krivica) obješeni sljedeće godine, dovršio je proces radikalizacije buduće najistaknutije anarhistkinje svoga vremena, ''Crvene Emme''.

Ona se razvodi od Kershnera, odlazi u New York i tada počinje njen revolucionarni angažman, nova etapa u njenom životu. U prvo vrijeme radi sa Johannom Mostom, ali ga ubrzo proglašava ''muškom šovinističkom svinjom''. Njezin feminizam, sada ne više samo iskustveno utemeljen već i teorijski produbljen navest će je da napiše mnogo značajnih radova i doživi još mnogo više neugodnosti. Ljubav smatra najvažnijom pokretačkom silom, ali je više ne brka sa brakom. Nikada se nije udala za svoju životnu ljubav, Alexandra Berkmana, kojeg upoznaje u to vrijeme.
Poslije neuspjelog Berkmanovog atentata na Fricka te njegove osude, Emma počinje sa svojim temperamentnim govorničkim putovanjima na kojima brani Berkmana, ženska prava, zatim govori o kontracepciji, seksu i braku. Na svakom je mjestu publika ostala skandalizirana dok je Emmu često odvodila policija. (Navodno je poslije nekog vremena na svako svoje predavanje nosila i knjigu da čita u zatvoru.) 1900. ona u znak protesta napušta internacionalnu anarhističku konferenciju u Parizu, jer joj francuski anarhisti (bojeći se štampe) nisu dopustili da pročita neka nova američka shvatanja u vezi s pitanjima seksa.

Bura koju je Emma dizala po Americi dosegla je vrhunac kada je 1915. u New Yorku pred 600 ljudi opisivala upotrebu kontraceptivnih sredstava. Osuđena je na petnaest dana zatvora i ispraćena iz sudnice aplauzom.

Po izlasku iz zatvora nastavlja predavanjima po čitavoj zemlji i svaku sudnicu u koju dospijeva pretvara u salu za predavanja koja i suci slušaju sa sve više razumijevanja. Čitavo to vrijeme njezin je život posvećen problematici radnika i oslobođenja žena. Ali njezino neumorno djelovanje neminovno i sigurno ju dovodi do palube broda ''Buford'' kojim je 249 političkih zatvorenika deportirano u Rusiju. Bilo je to 1919. godine.

Prolazeći sa Berkmanom kroz sve nedaće ilegalnog života, poslije njegove smrti 1936. nalazi još životne energije da se priključi španskim anarhistima u građanskom ratu. Zatim odlazi u Kanadu gdje usamljena umire 1940. godine, usred akcije za sakupljanje novaca za španske izbjeglice. Sahranjena je u Chicagu, među žrtvama Haymarketa koje su toliko izmijenile i usmjerile njen život, pedeset godina ranije.

MIRJANA OKLOBDŽIJA
[Argumenti, 1/1978.g.]

Obrada: Mate Ćosićž

[1] G. V. Plehanov: ''Anarhizam i socijalizam'', Kultura, Beograd, 1968, str. 255
[2] V. I. Lenjin: ''Država i revolucija'', str. 88 (Kultura, Zagreb, 1947).
[3] A. Berkman: ''ABC of Anarchism'' (Freedom pres, london 1977).
[4] Ž. Puhovski: ''Provokacija u politici'' (Pitanja, br. 10, 1077, str. 43)
[5] A. Watts: ''Nature, man and Woman'' (Abacus, London, 1976)
[6] O tome vidi: Paul Avrich «Kronstadt 1921» (Norton and Co. New York, 1970)
[7] A. Berkman: ''ABC of Anarchism'' st. X. XI
[8] Berkman: ibid. str XIII
[9] O tome vidi: Stepnjak ''Podzemna Rusija'' (Zagreb, 1913).