Anarhistička organizacija pokreta i društva
Mirjana Oklobdžija Zagreb
Revija za Sociologiju Zagreb, N° 1-2 1984, ctr. 99-108
SAŽETAK
Tekstom se prvenstveno želi demistificirati predrasuda po kojoj je organizacija nešto strano anarhizmu, neprimjereno. Polazeći od radova teoretičara, preko historijskih primjera do suvremene situacije, pokušava se pokazati kako su disciplina, organizacija i potpuno određena alternativa postojećem u socijalnim odnosima (samoupravljanje) sastavni i nezaobilazni dijelovi anarhizma kao doktrine i kao pokreta. Činjenica nepriznavanja autoritarne organizacije ne znači automatski nepriznavanje organizacije same, već uvjerenje da slobodni pojedinci mogu uspješno organizirati društvo bez prinude. To je vidljivo kako na teorijskoj razini (od klasičnih do suvremenih radova), tako i u pokušajima pretakanja ideja u praksu. U historiji političkih doktrina malo je koja bila češće napadana, krivlje prikazivana i masnovnije osuđivana od anarhizma. Predodžbe o toj doktrini i pokretu koji se poziva na nj odavno su reducirane na predrasudu po kojoj se tu radi o nizu besmislenih ali po društvo opasnih, dakle neprihvatljivih ideja koje pozivaju na nered i destrukciju, a čiji bezumni zastupnici pokušavaju promijeniti svijet zasipajući ga bombama. Budući da je točno kako su anarhisti nepokolebljivi protivnici države (u bilo kojem obliku i pod bilo kojim imenom), autoriteta i hijerarhijske podjele u društvu, ne začuduje da su sve države, bez obzira na svoj politički sistem, imale dobar razlog dopustiti svojim ideološkim glasnogovornicima hajku čiji je cilj bio dezavuiranje ove misli svim sredstvima. A pošto se radi o učenju koje ne propagira osvajanje vlasti, i čiji predstavnici nikada i nigdje vIast nisu posjedovali, sredstva za obranu istinite slike o sebi uvijek su im bila slaba i jedva čujna.
Većina rječnika i enciklopedija definira anarhiju i anarhizam na sličan način kao i Bratoljub Klaić po kome je: ”Anarhija 1. bezvlađe, nered, bezvlašće; 2. raspuštenost, nered, kaos . . .“, a anarhizam: ”l. bezvlađe, bezvlašće; 2 malograđanska, marksizmu neprijateljska struja kojoj je značajka poricanje svake države (prema tome i diktature proletarijata); 3. nepriznavanje autoriteta, reda, discipline, samovolja.“ *(1) Začuduje kako se iz godine u godinu, iz izdanja u izdanje, prenosi ista pogrešna definicija bez imalo respekta za sve studije, rasprave i istraživanja koja su, demistificirajući ideološke naslage, pokazale pravu verziju te teorije s kojem se nije nužno suglasiti, ali koju se mora vrednovati kao i sve druge pravce unutar revolucionarnog pokreta.
Izuzetak predstavlja Encyclopedia Britannica koja je zadatak definiranja anarhizma povjerila još 1905. godine (za svoje 11. izdanje) Kropotkinu, jednom od najpoznatijih anarhističkih mislilaca. ”Anarhizam je ime dato principu ili teoriji života i ponašanja po kojem je društvo zamišljeno bez vladara - harmonija u takvom društvu ne postiže se pokoravanjem zakonu ili poslušnošću ijednom autoritetu, već slobodnim sporazumom sklopljenim medu različitim teritorijalnim i profesionalnim grupama, slobodno konstituiranim u cilju proizvodnje i potrošnje, kao i zbog zadovoljavanja beskrajne raznolikosti potreba i aspiracija civiliziranog bića. ” *(2) Ne može se dovesti u pitanje neprijateljski stav anarhista prema državi, ali iz toga logično ne proizlazi njihovo nepriznavanje reda, discipline i organizacije, osim u sklopu mišljenja koje ne može pojmiti red bez hijerarhije, disciplinu bez prinude i organizaciju društva bez države. Dakle, konzekventno takav pristup po kojem je vladar (ili vladari bilo koje vrste) nužan da bi društvo funkcioniralo teško da može dokučiti smisao samoupravljanja - onog tipa organizacije društva za kakvo anarhisti plediraju smatrajući ga jedinom alternativom dostojnom slobodnog čovjeka.
Za Proudhona anarhija predstavlja prirodni red nasuprot umjetnom, nametnutom odozgo. Ona se ostvaruje, kako kaže Malatesta, ”tek onda kada se zna živjeti bez prinude i autoriteta .”. *(3) U biti, taj ideal društva anarhisti dijele s marksistima, koji se od njih razlikuju u izboru putova kojima se do tog ideala može stići. Marksisti priznaju osvajanje vlasti i tip države (diktaturu proletarijata) koja će postepeno odumirati pripremajući društvo za prelazak u historiju. ”Anarhisti inzistiraju na stvaranju željenog novog društva u toku samog procesa konfrontiranja starom *(4), nemajući namjeru zadržati državu ni u kom obliku i ni na kakav rok. Oni su uvjereni da takav gigantski aparat prinude nikada nije imao, niti će ikada imati ozbiljne izglede da odumre. Dakle, za njih i po njima jedini je izlaz rušenje države što bi trebalo osloboditi prostor za put u novo društvo, u konkretnu utopiju u kojoj će prirodna harmonija i/ili dogovor zamijeniti prinudu i/ili zakone.
Za anarhiste socijalna revolucija predstavlja neposredno ostvarenje ideala pravednog društva, a odvija se odozdo prema gore, dakle inicijativom masa, a ne njima superiorne avangarde. ”Bitna, prioritetna je spontanost masa, no ona nije još uvijek sasvim dovoljna. Da bi ona doprla do svijesti, ukazuje se neophodnost pomoći od strane jedne manjine revolucionara koji su kadri zamisliti takvu revoluciju. Kako pak izbjeći to da takva elita ne iskoristi svoju intelektualnu nadmoć kako bi zauzela mjesto masa, paralizirala njihovu inicijativu, tj. nametnula im novu vlast?” * (5) To je jedno od ključnih pitanja anarhizma i kao teorije i kao pokreta. Na teorijskom planu postoje prijedlozi i koncepti koji su, na razini prakse bili isprobani i to uspješno. No, granice koje su im bile nametnute izvana učinile su te primjere tek epizodama kratkog trajanja na geografski malim područjima. Zavisi koje ćemo kriterije uzeti tvrdeći da su to ipak dokazi koji govore u prilog ostvarljivosti anarhističke vizije. Mene prije svega zanima da li je uistinu postignuta masovna i spontana inicijativa, da li je proizvodnja i potrošnja organizirana na principima samoupravljanja te da li su bili eliminirani principi eksploatacije, dominacije i hijerarhije.
Uzevši za primjer Španjolsku (1936-1939) o čemu će kasnije biti riječi, smatram da se može govoriti o uspjehu, te da konačni poraz nije uzrokovan unutrašnjim granicama i kratkim dosegom anarhističke alternative, već snagom autoritarne reakcije i jačanjem fašizma, tj. pobjedom fašizma na fronti. No također može se kazati da ostaje problem kako stići do slobode posredstvom same slobode”? *(6) Pojednostavljeno, to bi pitanje glasilo: kako igrati do kraja pošteno kada se ostali sudionici u igri služe trikovima? Anarhisti su, češće od mnogih drugih kad bi im se pružila prilika da ostvare svoju viziju makar i na ograničenoj razini, birali put poštenja. Tako su možda zaslužili naziv „naivnih romantičara“, ali su ipak uspjeli ukazati da bi se za slobodu čovječanstva moglo učiniti mnogo više kad u svakodnevnom žargonu (i mišljenju) civiliziranog svijeta naivni romantizam ne bi bio prešutni sinonim za poštenje. „... Vlast ima izdiferenciran stav prema revolucionarnim apostolima apsolutne spontanosti: ona ih kontrolira, progoni, zlostavlja, ali im često i dozvoljava da poput preživjelih crvenokožaca vegetiraju u rezervatima, što postaje gotovo tipično za odnos organizacije i spontanosti u moćnim sistemima našeg vremena.” *(7) U tome se vlast oslanja i na autoritarnost većine koju Malatesta (kao i niz psihonalitičara) naziva strahom od slobode. Upravo autoritarnost predstavlja onu karakteristiku koju veliki politički sistemi uz pomoć patrijarhalne kulture njeguju kod naroda krajnje pedantno, počevši od najranijeg djetinjstva. A upravo iz te prizme nije teško razumjeti zašto većina ljudi organizaciju teško može i zamisliti bez nekog tipa prinude, te zašto se lakše priklanja partijama koje nude rukovodstvo no da povjeruju u vlastite sposobnosti organiziranja vlastitih života. *(8)
Tako se ponovno vraćamo na problem revolucije kao autoritarnog ili antiautoritarnog procesa. „Ključno pitanje klase i njene avangarde u revoluciji može se posmatrati sa stanovišta odnosa mase i ličnosti. Ako revolucija odmah ne postavi kao svoj cilj da podstakne razvoj pojedinaca kao ličnosti – a do to znači razvoj njihove samostalnosti, osećanja ličnog dostojanstva i ostvarenje personalnog integriteta - u njoj će se nužno odvojiti 'velike ličnosti', kao osobe jedino obdarene zrelošću da mogu rukovoditi revolucijom, od 'mase' koju treba voditi, budući da je sama nesposobna da shvati sopstvene interese i ciljeve.”
Za anarhiste revolucija je kompleksni proces tokom kojeg se istovremeno ruši staro društvo nepravde i nasilja i stvara novo u kojem je sloboda pojedinca neodvojiva od slobode svih, a svačiji život ima jednaku vrijednost. Takva revolucija nije ”osvajanje moći nego je ona identična sa humanističkim idealom pravednoga društva, sa društvom slobodno udruženih pojedinaca i grupa - za čije uspostavljanje i izbija. To je, svakako, najveći doprinos anarhizma ne samo političkoj teoriji nego i socijalističkoj misli.” *(9)
Organizacija pokreta
Problem organizacije pokreta često se spominje kao jedna od osnova (štamparskom greškom tekst je ovde neznatno oštećen – op. ur.) čari anarhizma tako i istraživači koji se tim pitanjem danas bave. Prema L. Sekelju, zbog nepostojanja djelotvorne revolucionarne organizacije ”... anarhizam nije uspeo da pronađe posrednika između revolucionarne teorije i revolucionarne prakse, između jeste (postojeći građanski svet, svet državnosti) i treba (anarhija, pravedno društvo). Otuda anarhija i ostaje samo jedan ideal, jedan humanistički apel, samo jedna humanistička vizija pravednog društva.” *(10) Spominje se i određena podvojenost u organizacijskom smislu na masu i uže jezgro, o čemu je, istina, Bakunjin pisao, ali u svojoj predanarhističkoj fazi (oko 1851. godine), da bi kasnije umnogome pročistio svoje stavove. Kada se želi inzistirati na njegovoj nekonzekventnosti anarhističkim idejama često se citira upravo njegov način razmišljanja a (u vrijeme kada se anarhizmu tek približavao) u vezi s osnivanjem tajnog društva u Pragu. ”Trebalo je da se društvo sastoji od tri zasebna, jedan drugom nepoznata ogranka, pod različitim imenima: jedno društvo za gradane, drugo za omladinu, treće za sela. Svako je udruženje bilo potčinjeno strogoj hijerarhiji i bezuvjetnoj disciplini ... Očekivao sam da će moje tajno društvo, koje nije trebalo da se raspusti poslije revolucije, nego naprotiv, da ojača, proširi se, popunjavajući se novim, energičnim i aktivnim članovima, obuhvaćajući postepeno sve slavenske zemlje - očekivao sam, kažem, da će ono dati također i ljude za različite položaje i dužnosti u revolucionarnoj hijerarhiji... Ako bi se moj plan ispunio, sve glavne niti pokreta okupile bi se u mojim rukama, i ja bih mogao biti siguran da pripremana revolucija u Češkoj neće skrenuti s puta koji sam joj naznačio. Što se tiče revolucionarne vlade... nisam znao hoću li u njoj javno sudjelovati, ali nisam sumnjao da ću utjecati na nju neposredno i snažno.” *(11)
Uzimati spomenute riječi za dokaz kako su i anarhisti često neprincipijelni u odnosu na vlastite ideje, znači poIaziti od uvriježenog sklopa mišljenja prema kojem su riječi jednog od najpoznatijih predstavnika, u ovom slučaju anarhizma (bez obzira je li ih izgovorio u osnovnoj školi ili na samrtnoj postelji), odrednica za pokret sam. Značajnije je, čini mi se, da li one de facto opisuju stanje u pokretu ili ne. U ovom je slučaju odgovor uglavnom negativan. Anarhistička ”baza“ bila je mnogo manje impresionirana takvim stavovima nego što se može učiniti nedovoljno upućenim kojima se neprestano kao ilustracija (kriva) jedne revolucionarne prakse serviraju upravo izjave poput već spomenute Bakunjinove.
Bolje odabrana ilustracija može biti, npr., program anarhističkog pokreta iznesen na kongresu 1872. godine u kojem se kaže: ”1. da je uništenje svake političke vlasti prva dužnost proletarijata; 2. da svaka organizacija takozvane provizorne i revolucionarne političke vlasti, radi sprovođdenja ovog uništenja, može biti samo jedna prevara više i da bi za proletarijat ona bila podjednako opasna kao i danas postojeće vlade; 3. da, nakon odbacivanja svakog kompromisa (kao sredstva) sprovođenja socijalne revolucije, proleteri svih zemalja, izvan svake buržoaske politike, moraju da uspostave solidarnost revolucionarne akcije.” *(12)
Takav je stav mnogo bliži onoj poziciji koju su kao svoju priznavali pripadnici anarhističkog pokreta, nego riječi Bakunjina s polovice XIX stoljeća. Slične stavove prihvaćaju i suvremeni anarhisti okupljeni u IFA (Internacionalna anarhistička federacija) ili u brojne samostalne grupe koje nastavljaju prije svega propagandistički rad koji je danas obogaćen čitavim nizom tema koje pripadaju našem vremenu.
Članstvo Internacionalne anarhističke federacije čini 10-15 federacija i grupa koje žele stvoriti federaciju. Najveće su francuska federacija (F.A.F.), zatim talijanska (FAI) bugarska u Parizu, te španjolska (FAI). Ova posljednja bila je nekada najsnažnija anarhistička organizacija u svijetu, odigrala je značajnu ulogu u građanskom ratu, a danas nije legalna (iako se ulažu napori za njeno legaliziranje), pa je teško doznati broj njezinih članova i simpatizera. Usko je povezana s CNT (Confederacion Nacional de Trabajo), Nacionalnom konfederacijom rada, najvećim sindikatom na svijetu koji priznaje anarhističke principe, a broj članova mu je 1983. godine bio 80 000.
IFA, težeći unifikaciji pokreta, prihvaća samo jednu organizaciju iz jedne zemlje. Organizacijske poslove i koordinaciju rada obavlja (po sistemu rotacije) u odredenom periodu zadužena organizacija, a trenutačno je sjedište u Italiji. Svakih nekoliko godina održava se internacionalni kongres (posljednji su održani 1971. godine u Parizu i 1978. godine u Carrari), izdaje se bilten o radu, održavaju se kontakti s anarhističkim organizacijana i pojedincima u Evropi i svijetu, a najveći broj akcija usmjeren je na propagandu i to preko čitavog niza tjednika i časopisa, specijaliziranih knjižara, radio-stanica (npr. ”Radio Libertaire“ iz Pariza emitira svakodnevno desetak sati programa), predavanja i javnih manifestacija.
Teme kojima se posvećuje posebna pažnja odnose se (osim klasičnih anarhističkih tema o državi, autorltetu, moći, vlasti, glasanju itd.) na borbu protih multinacionala, protivljenje nuklearnoj energiji, suprotstavljanje rasizmu i nacionalizmu, ekološke probleme i slične teme iz spektra kriznih točaka današnjice.
No, istini za volju, treba reći kako principijelno anticentralistički postavljena organizacija suvremenog anarhističkog pokreta nije lišena slabosti s obzirom na deklarativno prihvaćene vrijednosti. Prisutna je čak, iako neformalna, podjela na članstvo i rukovodstvo u odlučivanju o akcijama i programu rada (naročito u F.A.F.) što svakako dovodi u pitanje konzekventnost i potpuno prihvaćanje bazičnih ideja pokreta od strane nekih njegovih pripadnika. Značajne su i razlike po nekim specifičnim pitanjima (npr. da li prihvatiti ili odbaciti dijalog sa socijalistima drugih orijentacija), među frakcijama i grupama. Sve to pokazuje kako su i anarhisti djeca našeg doba, ne uvijek dovoljno snažna za neprestani napor življenja po pravilima budućnosti i to onakve koju sami priželjkuju i za kakvu se bore.
Fusnote
1 - Rječnik stranih riječi (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1983.), str. 65-66. U jednom starijem (Šeringerovom) rječniku anarhist je definiran kao ”razvratnjak, neprijatelj postojećega reda i zakona, koji ne drži ni do vjere ni do domovine..!
2 - Kropotkin's revolutionary pamphlets, ed. Roger N. Baldwain (Dover Publications, New York, 1970), str. 284.
3 - Trivo Inđić: Anarhokomunizam - pokret i pouke (Praxis 1/2, Zagreb 1972), str. 111.
4 - Vision on fire, Emma Goldman on Spanish Revolution, ed. David Porter (Commonground Press, New Paltz, N. Y. 1983.), str. 25.
5 - Daniel Guerin: Anarhizam (Naprijed, Zagreb, 1980.), str. 33-34.
6 - Trivo Indić, op. cit. str. 109.
7 - Ivan Kuvačić: Spontanost i organizacija (Praxis 1/2, Zagreb 1972), str. 141.
8 - Zagorka Golubović: Staljinizam i socijalizam (Filozofske studije, Beograd, 1982.), str. 236. 9) Laslo Sekelj: O anarhizmu (CDD, Zagreb 1982.), str. 72.
9 - Laslo Sekelj : O anarhizmu (CDD, Zagreb 1982.), str. 72
10 - Ibid., str. 72-73.
11 - Mihail Bakunjin: Ispovijed (Glas Slavonije, Osijek, 1976.), str. 91.
12 - Laslo Sekelj, op. cit, str. 70.
13 - Pierre-Joseph Proudhon: što je vlasništvo? (Globus, Zagreb, 1982.), str. XIX.