Alterglobalizacijski rat: motivi, stavovi, ciljevi i dometi (2. deo)

ČETVRTI SVJETSKI RAT

Dražen Šimleša

Kao što smo rekli, neki smatraju kako se o nasilju može govoriti isključivo ukoliko je nečiji život u opasnosti, pa budući da to nije slučaj s black blocom, o njihovom eventualnom nasilju bespredmetno je previše razglabati (Graeber, 2002).[47] Drugi se baš i ne slažu s Graeberom i taktikom blac bloca i možemo te sukobe pratiti još od Seattlea, mada su tada zbog euforije koja je pratila pokret nekako padali u drugi plan. Mnogi su već tada prosvjedovali što se par stotina pripadnika black bloca uopće usudila doći na od organizatora najavljene nenasilne prosvjede i uništavati imovinu od određenih korporacija. Premda je policija započela sa suzavcima i nasiljem neovisno od black bloca, dio aktivista optužio je black bloc da su svojim ponašanjem omogućili policiji da opravda vlastito nasilje. Također su kritizirani što su time omogućili medijima da počnu etiketirati cijeli pokret nasilnim, umjesto da se raspravlja o trenutno gorućim problemima koje pokret pokušava staviti na dnevni red. Dapače, već u Seattleu su predstavnici sindikata i drugih organizacija sprečavali black bloc u uništavanju izloga i druge imovine. Događale su se donekle i ironične situacije da aktivisti koji su najviše radili na raskrinkavanju radnih uvjeta u Nikeovim tvornicama, i najviše učinili u borbi protiv te korporacije, u Seattleu stoje pred izlozima Nikea i sprječavaju pripadnike black bloca da razbiju izloge Nikea (Danaher i Mark, 2003). Lori Wallach, kao direktorica nevladine organizacije Public Citizen u jednom intervjuu čak se pohvalila kako su zajedno sa sindikatima predavali "te anarhiste" policiji da ih uhiti (Davis, 2001). Drugi isto zahtijevaju da se policija odlučnije postavi prema black blocu pa se tako koordinatorica humanitarne organizacije Halifax Initiative, Pam Fosters, pita: "Zašto policiji treba puno duže da se obračuna s anarhistima za razliku od mirnih prosvjednika?" (Bello, 2001). Dapače, Anne Summers kao članica glavnoga odbora Greenpeace, zahtijevala je da ih se nedvosmisleno osudi (McQuinn, 2001). Tako je nakon najave talijanske vlade, kako će ne samo Italiju kao državu, već i Genovu kao grad zatvoriti dva dana prije početka sastanka G8, što je opravdavano strahom od ponovljana uličnog nasilja iz Goeteborga, Greenpeaceov povjerenik za Europu požurio požaliti što ga se gura u isti koš s "putujućim anarhističkim cirkusom" pa on neće dan prije sastanka moći doputovati sa standardnim avionskim cirkusom, budući da niti aerodromi neće raditi. Predstavnica WWF-a prosvjedovala je protiv "urlajuće rulje bez forme" (NfN, 2003: 66). Ponekad se nasilje black bloca čak stavlja u isti rang s onim policije pa su ih mnogi smatrali suodgovornima za ubojstvo Carla Guilanija u Genovi (George, 2001). Drugi aktivisti ocijenili su ovakve izjave "lovom na anarho-vještice" (NfN, 2003: 369).

Iz black bloca uzvraćaju kako se time patronizira represija države, prihvaća taktika "podijeli pa vladaj" te obavlja posao za državu i medije. Tu se posebno navode slučajevi koji se se događali za vrijeme prosvjeda u Seattleu i Genovi kada su pojedini "nenasilni aktivisti" prema pripadnicima black bloca reagirali zapravo prilično nasilno te je zabilježeno i par fizičkih napada na black bloc. Osobno sam se mogao uvjeriti kako su zadnjega dana prosvjeda u Genovi neki aktivisti i aktivistkinje prilično nepovjerljivo, ako ne i neprijateljski odnosili prema "ljudima u crnom" zbog nasilja prethodnog dana, a navodno je bilo i fizičkih napada na njih od strane "mirnih prosvjednika". Tu "mirovnu policiju" ili običnim jezikom rečeno redare počesto problematiziraju i sami kritičari black bloca (Dominick, 2000). Na optužbe kako njihova taktika služi policiji i medijima da ocrne cijeli pokret, iz black bloca uzvraćaju kako su upravo njihove akcije inspirirale mnoge pred TV ekranima.

Tu siromašnu i nekvalitetnu debatu, zapravo više natjecanje u međusobnom optuživanju tko je više zadužio pokret i tko je pravi prosvjednik možemo pratiti, kako smo rekli, već od prosvjeda u Seattleu. Mora se priznati kako sami pripadnici black bloca rijetko kada prihvaćaju dobronamjerne i tako očite kritike od strane drugih ljudi u pokretu poput onih kako ne mogu koristi svoju taktiku ako to ljudima u čijoj blizini je koriste ne odgovara (Albert, 2000). Dapače, mnogima je šokantno da se black bloc usuđuje doći na službeno deklarirane nenasilne prosvjede te potom ulično nasilje opravdavati vlastitim pravom na izbor, premda to njihovo pravo u datom trenutku ugrožava one koji u tome ne žele sudjelovati. Posebno je iznenađujuće kad potom pročitate divljenje samima sebi što je za razliku od drugih prosvjednika koji su zasipani suzavcem i pendrecima, njihov blok uspio izbjeći napade (ili odgovore) policije budući da su "stalno u pokretu". Što bi se trebalo dogoditi s onima koji nisu u stanju biti tako brzi ili jednostavno naivno vjeruju u vlastitu nevinost pa uopće niti ne bježe od policije? Iz tih razloga dio pokreta smatra kako black blocu ostali aktivisti koji dolaze prosvjedovati više služe kao štit i zaštita u "hit and run" taktici, nego li partneri, suradnici ili saveznici. Također, black bloc često ne uspijeva ostaviti dojam dosljednosti kada na ulici provode praksu svojih principa o nediranju imovine običnih ljudi. Kaos u Genovi već smo spomenuli, a uništavani su i mali osobni automobili običnih ljudi, mali dućani, autobusne stanice, telefonske govornice i slično. Na prosvjedima protiv G8 sastanka u Francuskoj u Evianu 2003. godine, pripadnici black bloca uništili su cijelu jednu ulicu i sve u njoj, od automobila (osobnih), centra za djecu, dućan i druge strašno kapitalističke simbole. U apoteku je ubačen molotovljev koktel, ali se nije zapalio pa se na svu sreću nije dogodila situacija kao u Genovi da obični građani panično zovu vatrogasce kako bi ih spasili. Ponekad i odabiri meta za razbijanje pojedinih skupina black bloca zaista zaslužuju epitet idiotskih. Naime, u Evianu između uništenih izloga našla se i jedna lokalna pizzerija uz grafite protiv Berlusconija, pa i mala mesnica u vlasništvu jedne od imigrantskih obitelji s bliskoga Istoka uz upozoravajući grafit "meso=ubojstvo". Također je razbijena i lokalna pošta. Neki pripadnici black bloca i nakon toga imaju odgovor pa ističu kako među njima ima i onih koji žele uništiti svu imovinu ne praveći razliku između korporativne i tzv. obične. Ističu kako smo bez obzira idemo li u Marks & Spencer ili u mali obiteljski dućan "okruženi svijetom roba koji samo novac može kupiti" pa su samim time sve prodavaonice legitiman cilj.[48] Ovakvim i teorijskim i praktičnim vrludanjem, zbunjenost oko ciljeva i vrijednosti black bloca samo još više raste. Također se javljaju problemi i sa (samo)kritikom pa čak i kad to čine sami pripadnici i pripadnice black bloca. Četvero aktivnih sudionika ove taktike je 2001. godine napisala otvoreno pismo Stick it to the Manarchy[49] u kojem su pokušali upozoriti na sve vidljivije tendencije "izigravanja mačističkih ratnika koji elitistički gledaju na ostatak pokreta". Bez obzira što su autori i autorice tog pisma podastrali realne pokazatelje i osobno iskustvo s prosvjeda, jedino što ih je dočekalo su kontraoptužbe za nerevolucionarnost, nemilitantnost i mržnju prema muškarcima(?!).[50] Naravno, ovdje treba napomenuti kako i unutar black bloca postoje razlike i drugačiji pristupi samoj taktici. Na dokumentarnom filmu IMC-a iz Genove vidi se sukob nekoliko pripadnika black bloca oko odluke treba li zapaliti potpuno razbijeni izlog u podnožju jedne zgrade s obzirom da iznad žive stanari. Također, još dok prosvjedi u Genovi nisu niti završili, dio aktivista iz Njemačke koji su poznati po korištenju black bloc taktike, odbio je dalje sudjelovati na taj način u prosvjedima, jer se počeo uništavati grad, a to po njima nema veze s organiziranom i svjesnom militantnom taktikom. John Blair, aktivist anarhističkoga Syndicalist Solidarity Networka iz Britanije kao jedan od uhićenih pripadnika black bloca u Genovi napomenuo je u jednom od svojih kasnijih intervjua kako su u Genovi postojala dva black bloca te kako su osobno imali problema s nekontroliranim nasiljem pojedinih maskiranih ljudi.[51] Također, treba napomenuti kako takav oblik prosvjedovanja nije samo odlika zapadnih zemalja, barem što se tiče maskiranja i sklonosti uništavanju imovine. Od Zapatista/kinja koji se niti u "civilnom" životu ne žele slikati za javnost zbog straha od posljedica, do uništenja GMO polja biotehnološke korporacije Monsanto kada je u Indiji 200.000 ljudi protestiralo unutar prvog Global Street Partyja 1998. godine.

Ovaj problem različitog gledanja na značenje i svrsihodnost nasilja neće se niti moći riješiti bez želje za međusobnim razumijevanjem i poštivanjem kako je apelirao Albert. Jer, što je s Greenpeaceovim čestim okupiranjem brodova koji prevoze opasni otpad ili GMO hranu - sprečavanje slobodnog kretanja? Je li to nasilje? Također mnogi pacifistički, pa i vjerski orijentirani aktivisti ulaze u vojne baze i uništavaju imovinu vojske. Mnogi od njih nakon takvih akcija dobiju višegodišnje zatvorske kazne. Uostalom, sada već najpoznatiji seljak na svijetu Jose Bove, zbog iste je stvari, uništavanja McDonald'sovoga restorana, postao planetarno popularni heroj, osoba koju bi po jednoj anketi trećina Francuza izabrala za predsjednika, a on otvoreno slavi Bakunjina i anarho-sindikalizam. No, Bove je to učinio bez ugrožavanja ikoga, potpuno svjestan svog čina uz odgovornost za svoje postupke.[52]

Upravo se tu nalazi osnovni problem black bloca. U svom razumljivom bijesu, zaboravljaju često na potrebu da se određena situacija smješta u politički kontekst, u društveno okruženje, u širu lepezu stavova i u orijentiranost na kvalitetne posljedice. Neosjetljivost na kontekst jedna je od osnovnih zamjerki koje se upućuju black blocu (Podur, 2001). Rijetko se među zastupnicima te taktike otišlo do razmišljanja o štetnosti i kratkovidnosti takvog oblika borbe u konkretnim situacijama, što je razvidno iz zbornika tekstova s genovljanskih ulica On Fire – the Battle of Genoa and the Anti-capitalist Movement (2001).[53] No, upravo zato se navodi važnost konteksta i važnost slobode da svatko ima pravo samostalno odlučivati o dubini i obliku osobne participacije u prosvjedima i otporu općenito. Premda je u redu zajamčiti svakome pravo na samoobranu, moramo biti svjesni da akcije u kojima nemamo namjeru ozlijediti ikoga mogu rezultirati time, ukoliko se igramo s nasiljem. Na primjer, unutar Earth Firsta su jedno vrijeme uvelike prakticirali tzv. monkeywreching taktiku u kojoj se u stablo zabija čavao da se ne vidi. Kada radnici iz šumarije dođu, posijeku stablo te ga stave na cirkular, mogu opasno nastradati, jer bi čavao naglo izletio iz stabla. Monkeywreching se inače koristi kao taktika zastrašivanja i EF uvijek ostavi upozorenje radnicima da je stablo monkeywrechirano i da ga samim time nema smisla rušiti jer bi netko mogao nastradati kasnije u pilani. No, bilo je slučajeva kada radnici šumarije ne bi vidjeli upozorenje ili ga uopće niti ne bi bilo, te bi tek igrom slučaja izbjegli smrt. Mnogi su zaključili kako je monkeywreching taktika bila dio EF-a dok je u njemu prevladavao "ratničko-muški" koncept Foremana i drugih. Kako je rasla uloga Judi Bari i koncept komunikacije s radnicima i lokalnim zajednicama, stavljanje čavala u debla se napuštalo kao korisna taktika (Schwab, 1994).

Također, prosvjednici se danas više ne mogu oslanjati na faktor iznenađenja kao u Seattleu ili prosvjedima odmah nakon Seattlea. U Seattleu su prosvjednici čak i najavili policiju da će blokirati nekoliko desetaka ulica oko mjesta održavanja sastanka WTO-a i hotela u kojima su smješteni delegati, ali im policija jednostavno nije vjerovala da su u stanju učiniti nešto takvo, a pogotovo da će biti uspješni. U dokumentarnom filmu Two Trevors Go to Washington, koji prati prosvjede protiv sastanka Svjetske banke i MMF-a u glavnom gradu SAD-a, policijski šef u jednom kadru objašnjava kako imaju velikih problema u "ograničavanju" prosvjednika, jer se nikada nisu susreli s takvom horizantalnom i umreženom koordinacijom malih grupa afineteta. No, već odavno je prošlo vrijeme iznenađene policije koja ne zna što bi učinila s tim brzim i efikasnim "rojevima", a količina nasilja od strane policije rapidno se povećala u cijelom svijetu. Dodatni problem s black bloc taktikom pojavio se s dokazanim infitriranjem običnih huligana ili policije u njihovim redovima kako bi se isprovocirao sukob i našlo opravdanje za samo nasilje policije. Smijenjeni šef policije u Genovi na kasnijem saslušanju pred parlamentom priznao je kako su znali da u Genovu dolazi nekoliko stotina ultradesničarskhi nogometnih huligana. Također brojne su snimke osoba u crnom koje normalno prolaze kroz policjiske kordone i nestaju iza njihovih redova.[54] Čak i na tako očite primjere neuspješnosti i neefikasnosti vlastite taktike, na što su ih upozoravali i njima skloni akteri pokreta (Starhawk, 2001), neki iz black bloca odgovaraju kako to ništa ne govori o njihovoj taktici.[55] Mora se priznati kako su tute bianche puno poštenije i vizionarski kvalitetnije usvojile pouke iz Genove. Naime, tute bianche su kao taktika u Genovi bile bez premca, imali su blok od preko 25.000 ljudi. Prvi dio najiskusnijih aktivista išao je na čelo kolone te su bili zaštićeni ne samo uobičajenom opremom, već i posebnim štitovima od pleksiglasa. Još dok se nisu niti spustili do grada, policija je napala njihovu povorku, podijelila je na pola te je nastao pravi ulični rat. Najuže vodstvo tute bianchea nije očekivalo takvu brutalnost od strane policije, te je stanje bilo puno zbunjenosti i bez plana što učiniti. Pogotovo to nisu očekivali ostali ljudi u bloku, koji uz to nisu niti bili zaštićeni "oklopima" niti su imali gas maske. Mnogo aktivista iz ovog bloka je premlaćeno i uhapšeno, zbog čega su se ljudi koji su pokrenuli tute bianche osjećali odgovornima. Ispalo je kako je tute bianche taktika savršena za mali broj aktivista ili prosvjednika do negdje 1000 ljudi ili kada svi znaju što treba raditi u svakom trenutku i koji je cilj, ali da problem nastaje kada se taj broj poveća. Prilikom povećanog broja ljudi, posebno onih koji nemaju iskustva s tute bianche taktikom, oni koji su daleko iza prvih redova uglavnom mogu samo pasivno stajati i čekati da netko naprijed obavi posao ili odredi što je činiti.[56] Njihov glasnogovornik Luca Casarini, kojeg mnogi smatraju liderom cijele skupine istaknuo je kako smatraju da napadi policije nisu uopće imali veze s konkretnim prosvjednicima kao takvima, već je to bio izraz političke poruke, koja je krajnje izmilitarizirana i vodi u fašizam.[57] U takvom stanju tute bianche nisu naučeni da funkcioniraju, a s obzirom na mogućnost pogibelji, niti ne žele. Luca Casarini je takvu poziciju objasnio stavom kako "ne žele svoj dio revolta pretvoriti u ratnu zonu… već akciju uvijek otvorenu za eksperimentiranje, transformaciju i promišljanje pokreta… To je ono što moć želi: pretvoriti konflikt u rat." Kao što smo rekli, poslije Genove i dugo neviđenog nasilja policije u Europi, tute bianche su se nakon ozbiljne i teške interne diskusije odlučili ugasiti i rasformirati. Zaključili su kako im je potrebna nova strategija i taktika s obzirom na sve jače nasilje države te su osnovali Pokret neposlušnih.

Na kraju, trebamo spomenuti kako se naporno radi na praktičnom funkcioniranju Albertove "autonomije unutar solidarnosti" te je potrebno izdvojiti i uspješne primjere suradnje među različito orijentiranim prosvjednicima kada govorimo o strategiji i taktici. U Quebecu za vrijeme prosvjeda zbog dogovora o proširenju ugovora o "slobodnoj trgovini" na obje Amerike, među aktivistima je dogovoreno poštivanje različitosti taktika. To naravno ne znači da sve prolazi ili da svatko radi što hoće, jer tu dolazimo do solidarnosti i kreiranja prostora za vlastitu slobodu, ne ugrožavajući tuđu. Dakle svatko je mogao birati stupanj i opseg vlastite involviranosti u prosvjedovanju. Dapače, proglašena je i "zona bez hapšenja" u kojoj nije bilo nikakvih za policiju problematičnih radnji, kako bi sami prosvjednici koji ne žele osobno doći u situacije opasne za njih, imali svoj prostor. Zona bez hapšenja je bila poruka suradnje i sigurnosti i samom lokalnom stanovništvu, budući da su im organizatori željeli poručiti kako od prosvjednika ne moraju strahovati za normalan život u gradu. Ne treba nas čuditi što su ih iz lokalnih dućana dočekale poruke podrške, a čak su davani i privatni wc-ji na korištenje. Tako nešto je, unatoč lijepom dočeku s puno podrške i razumijevanja, nedostajalo u Genovi, gdje je skoro cijeli grad bio nesigurna zona. U Quebecu nadalje moramo izdvojiti jasnu i vidljiviju nego inače, zajedničku orijentiranost prosvjednika na rušenje zida srama, na vraćanje suzavca nazad na policiju i na međusobno pomaganje kada je bilo potrebno. Manje je bila usredotočenost na uništavanje simboličnih meta kao što su izlozi banaka, korporacija i slično. Obično se ističe na svim velikim prosvjedima - kako nije počelo u Seattleu, a neće završiti u – pa se navodi ime grada gdje se demonstracije događaju. No moramo se složiti sa Cindy Milstein (2001) koja je u tekstu Something Did Start in Quebec City: North America's Revolutionary Anti-Capitalist Movement navela tu posebnost prema razumijevanju ne samo prosvjednika između sebe, već i prosvjednika i šire javnosti.

Na prvi pogled, zaista je teško ustanoviti pozicije i namjere svih aktera unutar ovoga raznolikoga pokreta, posebno kada govorimo o strategiji i taktici. U Seattleu mala skupina black bloca krene u razbijanje izloga na što u datom trenutku većina prosvjednika ne gleda s odobravanjem pa ih čak i takozvani nenasilni aktivisti napadnu; u Washingtonu za vrijeme sastanka Svjetske banke i MMF-a dođe puno više pripadnika black bloca pa sve prođe s isključivom represijom policije, a black bloc se suzdržava od uništavanja imovine iz respekta prema drugim prosvjednicima; na inauguraciji George W. Busha par mjeseci poslije pripadnike black bloca policija opkoli u slijepoj ulici pa ih spasi poveća povorka koja je naišla, a koju su predvodile Nacionalna organizacija žena i organizacije za kontrolu izbora; u Quebecu se stvori veliki antikapitalistički blok s jednom jedinom namjerom da se ide u rušenje zida srama, bez uništavanja imovine, što je ponukalo mnoge da pomaknu granice vlastite involviranosti u prosvjedima (La Journal de Quebec su objavile na naslovnici fotografiju mladića kako u majici s likom Ralpha Nadera – kandidata Zelene stranke na izborima za predsjednika SAD-a – uzima suzavac koji je policija netom bacila na prosvjednike i vraća ga prema policiji); odmah potom dio black bloca odlazi na prosvjed u Washington u organizaciji Nacionalne organizacije žena za pravo na abortus; u Genovi potpuni kolaps te nepovjerenje prema black blocu i obrnuto, itd. Ovdje bi se dalo istraživati i odnos prema vlastitim "drugovima". Naime, kada su anarhističke i druge antiautoritarne skupine pozvale na prosvjede protiv NATO-a u Prag 2002. godine, "apelirali" su na aktiviste koji dolaze u Prag da se suzdrže od bilo kakvih militantnih akcija. Razlog su bili policijsko nasilje nad lokalnim praškim aktivistima nakon prosvjeda protiv sastanka MMF-a i Svjetske banke u Pragu 2000. godine. Premda je unutar radikalnijega dijela aktivista prihvaćanje tzv. "različitosti taktika" nešto neupitno, zanimljivo je kako nitko od aktivista nije prosvjedovao protiv ovakvog ograničavanja nečije slobode da na primjer razbije McDonald's. Takvi protesti uvijek dočekaju organizatore glavnih prosvjeda kada su to neke uvjetno rečeno reformističke skupine kao što je bilo u Genovi ili u Luganu za vrijeme prosvjeda protiv G8 sastanka. Te organizatore uvijek dočekaju kritike da patroniziraju slobodarski patos pokreta i ograničavaju izbore kako prosvjedovati. I zaista, nitko od nekoliko tisuća ljudi u Pragu nije niti na najmanji mogući način otišao u smjeru ma i nenasilne direktne akcije, a kamoli militantnog oblika prosvjedovanja. Kada smo o tome razgovarali s aktivistima iz Praga tokom PGA europske konferencije u Leidenu (Nizozemska) mnogi su potvrdili kako strepe od nadolazećih prosvjeda upravo zbog prijašnjeg, no fasciniralo nas je kako je bilo onih koji su isticali kako se ništa nije promijenilo i kako su svi dobro došli te kako nikome ne žele ništa nametati. Vjerojatno ih straha da ih ne optužimo da su reformisti. Ponekad akteri pokreta zaista tapkaju u mjestu i čak kad se i uđe u dubinu njihovih odnosa lako je ostati zbunjen. Za vrijeme konferencije Svjetske banke u Oslu 2002. godine organizirani su brojni prosvjedi. Između ostalih najavljen je i tada na prosvjedima očekivani Reclaim the Streets. Vodstvo norveške podružnice Attaca dala je naputak svojim članovima da ne sudjeluju u partiju zbog toga što organizatori provociraju namjerno policiju, jer nisu zatražili dozvolu za party. Uz poruku kako je organiziranje partyja na taj način "sektarenje i politički pogrešno" u datom trenutku. Informacija o partiju je skinuta s glavne Internet stranice o prosvjedima na inicijativu Attaca da bi tek na prosvjede iz same mreže inicijativa i pokreta bila vraćena. Vodstvo Attaca doživjelo je brojne kritike za pokušaje kontroliranja prosvjeda, jer je čak i sama policija izjavila kako ukoliko ne bude "nereda" neće poduzimati nikakve akcije protiv partyja. Vođa Attaca u Norveškoj Vegard Hole izrazio je kasnije žaljenje zbog upotrebe riječi sektarenje. RTS party je završio mirno uz ples i privremeno skvotiranje ulica.

Na kraju, kao početak zaključka jedno nam treba biti jasno – na duge staze black bloc taktika je neodrživa, ne zbog toga što razbijaju McDonald'sove izloge, jer kao što smo prethodno uočili i mnogi drugi akteri u pokretu, pa čak i mirovni, pacifistički i vjerski orijentirani aktivisti uništavaju imovinu korporacija, vojnih baza i slično. No tu opet dolazimo do potreba za shvaćanjem konteksta i trenutne klime u pojedinom društvu. Taktika je neodrživa jer dugoročno ima za posljedicu sve veće nasilje s policijom na ulicama, a na tom terenu će teško osjetiti slast pobjede. Također će ih ta navlakuša u zatovreni krug nasilja odvesti i do sukoba i nepovjerenja prema ostatku pokreta, što potvrđuju neki od odgovora na tekst Stick it to the Manarchy i neki od komentara događanja u Genovi objavljenih u On Fire – The Battle of Genova and the Anti-capitalist Movement (2001). Pritisak za sve većim nasiljem, za sve većim suludim i rušilačkim nasiljem neće se moći izdržati s tih pozicija, a pogotovo ne uz "nesebičnu pomoć" razno raznih provokatora, neovisno radi li se o desničarskim skupinama ili policiji. Dapače, svo to nasilje često skrene pozornost s pravih i važnijih pitanja, a pogotovo skrene pozornost s konkretnih i provedivih alternativa u ekološkim, socijalnim, političkim i drugim dimenzijama, pa čak i globalnog društva. Isticanje kako je to nasilje i privuklo pažnju spektakla i senzacija gladnih medija, dovoljno govori o neozbiljnosti pojedinih aktera u pokretu. Bez problema može se prihvatiti ta konstatacija, no ostaje neodgovoreno pitanje: ide li se u građenje pokreta pa onda i u građenje nekih alternativa sadašnjem lošem sistemu zbog pažnje medija ili zbog običnih ljudi u čije ime se navodno sve i radi. Stvar je još tragičnija budući da većina ljudi koja participira u black bloc taktici zaista u svom "civilnom" životu iskreno svakodnevno radi u brojnim projektima i inicijativama te davanju konkretnih alternativa naspram sve većeg siromaštva i nejednakosti te uništavanja prirode. Oni koji zastupaju radikalne promjene trebali bi shvatiti kako je danas manje radikalno razbiti McDonald'sov izlog, a puno više pokazati vlastitim primjerom i otpor i alternativu neoliberalnom sistemu. Uvijek se lijepo sjetiti Gustava Landauera: "Država nije nešto što se može uništiti revolucijom, već je to stanje, određeni odnos između ljudi, način ljudskog ponašanja. Uništit ćemo je drugačijim ponašanjem, sklapanjem drugačijih odnosa" (NfN, 2004: 388). Jedna od najpoznatijih misli ovog pokreta je – Drugačiji svijet je moguć – i sve nas više zanima gdje se taj drugačiji svijet nalazi i razvija. Kako je moguće da pokret koji tvrdi kako može ponuditi, odnosno koji tvrdi da i nudi drugačiji svijet, postaje poznatiji u javnosti po prosvjedima koji često završavaju na naslovnicama svjetskih medija zbog nasilja i sukoba s policijom, a ne zbog stvarnih i vrijednih projekata i programa koje svakodnevno razvijaju i šire pojedini akteri tog pokreta?

Akteri pokreta mogu biti sigurni iz istraživanja vlastite povijesti kako su najuspješnije akcije stvarali onda kada su nadilazili površne razlike i pristajali na suradnju i međusobno razumijevanje. Između ostaloga, upravo takav način komunikacije trebao bi i pokazati "ostatku" svijeta kako drugačiji svijet zaista jest moguć. Premda donekle pojednostavljeno, jedan od aktivista je u dobrom smjeru zaključio kako "unatoč svim razlikama, jedni druge trebaju. Bez 'radikalnih' cijeli pokret ne bi niti postojao i već bi bio kooptiran. Bez 'reformista' bili bi izolirani i izbrisani" (NfN, 2003: 372). Radikalniji dio pokreta često vuče ostale upravo kretanjima u tom smjeru. Na primjer, potpuno mirne prosvjede protiv sastanka WEF-a u New Yorku organizirali su oni koje se inače optužuje za najmanje takta i promišljenosti, razne anarhističke grupe i inicijative zajedno s ostalim grupama okrenutima direktnoj akciji. Možda su u to doba ti prosvjedi bili i važniji od sastanka u Porto Alegreu s obzirom na atmosferu u kojoj su se organizirali, a protekli su jedino u znaku nasilja policije, a bez ikakvog nasilja od strane samih prosvjednika te uz veliku dozu suosjećanja i približavanja jednih drugima neovisno o razlikama u strategijama i taktikama (Starhawk, 2002). Dapače, frcalo je sve od pohvala inače najvećih kritičara tog dijela pokreta pa se tako isticalo kako je "najradikalniji dio antikorporacijskoga pokreta - duša pokreta – pokazao da može biti nenasilan u New Yorku" (Bruno, 2002). Već smo napomenuli važnost tih prosvjeda s obzirom na kontekst, posebno za pokret u SAD-u. Nakon najave sindikata i drugih organizacija kako neće prosvjedovati, mnogi su i unutar samog pokreta, poput Eda Gressera iz Progressive Policy Institutea zaključili kako to znači da je pokret mrtav. Time je došlo i do svojevrsnog odvajanja sindikalnog i studentskog pokreta, budući da su potonji zauzeli otvoreno antiratni stav. Osjetivši se prozvanima neki su istaknuli kako je zbog situacije u SAD-u odluka o neprosvjedovanju jedina prilična trenutku te su stav Gressera nazvali "sramotnom uvredom" (Lee, 2002). No, meni se čini kako je puno sramotnije za bilo koji pokret koji teži mijenjanju odnosa moći u svijetu prihvatiti ucjenu WEF-a i elite oko Busha te se povući s ulica upravo onda kada je tim istim ulicama potreban prosvjed, naravno mirni uz poruke mira, protivljenja ratu i neodustajanja od zahtjeva za socijalnom pravdom i zaštitom okoliša.

Možemo zaključiti kako još uvijek čekamo da se unutar pokreta Albertova autonomija zaista podeblja solidarnošću.