Tariq Ali u Zagreb dolazi nakon gostovanja u Srbiji i BiH gdje je izazvao golemo zanimanje javnosti i medija, a s njim smo razgovarali telefonski o temi njegova predavanja, Obami i Balkanu

Neizostavna crtica u razgovoru o **Tariqu Aliju **, jednom od najznačajnijih ljevičarskih intelektualaca današnjice, jest ta da su mu i John Lennon i Mick Jagger posvetili pjesme.

Jagger je pjesmu "Street Fighting Man" napisao nakon što je bio svjedok antiratnih prosvjeda u Londonu 1968. godine kad su studenti probili policijski kordon i krenuli prema zgradi američkog veleposlanstva, a policija uzvratila. Studente je predvodio upravo Ali. Lennon mu je pak, nakon što ga je Ali intervjuirao, posvetio pjesmu "Power to the People".

Razlog zbog kojih se te pjesme još uvijek spominju jest taj što mu i jedna i druga još dobro pristaju. Rođen je 1943. godine u Lahoreu u Pakistanu, u uglednoj intelektualnoj obitelji - majka političarka i aktivistkinja, a otac novinar. U Velikoj Britaniji živi od 60-ih, tj. od studija politologije, filozofije i ekonomije na Oxfordu. Bio je predvodnik studentskih prosvjeda u Londonu, a ugled je stekao kao književnik, publicist i urednik New Left Reviewa.

Za razliku od mnogih iz te generacije, naslijeđe 1968. nikad nije odbacio, kao što nije odstupio od svojih mladenačkih pozicija i nade u neki bolji pravedniji svijet, zbog čega je u vječnom sukobu s vladajućim establishmentom.

Bez obzira na mišljenje o njemu, ni najzagriženiji protivnici ne mogu mu osporiti strastvenost, angažiranost i artikuliranost.

Plodan pisac

Ikona britanske ljevice u Zagreb dolazi kako bi u petak održao predavanje u kinu Europa kao gost međunarodne konferencije Subversive Film Festivala, posvećenog temi socijalizma. Njegovo se gostovanje poklopilo s prijevodom njegove knjige "Sukob fundamentalizama", objavljenim prije nekoliko mjeseci u izdanju Profila.

Unatoč tome što je riječ o iznimno plodnom piscu, autoru više od 30 knjiga, to je prvi prijevod neke od njegovih knjiga na hrvatski jezik. U Hrvatsku dolazi nakon gostovanja u Srbiji i BiH gdje je izazvao golemo zanimanje javnosti i medija, koje je i njega uvelike iznenadilo, a s njim smo razgovarali telefonski o temi njegova predavanja, Obami i Balkanu.

Tema vašega zagrebačkog predavanja jest ‘U obranu socijalizma'. Koliko ima smisla razgovarati o socijalizmu kad je svima jasno da politička ljevica više ne postoji te da će, bez obzira na aktualnu krizu, kapitalizam opstati?

- Slažem se, ako se ne pojavi alternativa, kapitalizam će preživjeti. Koliko god bio užasan, bez suvisle političke alternative nikakva mu se šteta ne može nanijeti. Mislim da nema razmimoilaženja kad je riječ o tome. Ono što se može napraviti jest pripremiti alternativu, prikupiti što više ideja, iznijeti ih i raspravljati o njima. Nemojmo imati iluzije, kapitalizam će postati samo gori - pogledajte samo što se događa u Grčkoj ili u baltičkim zemljama Latviji, Estoniji... To je potpuna katastrofa, masovna nezaposlenost, krah svega.

Zlatno Titovo razdoblje

I situacija na Balkanu je daleko od idealne. U Srbiji te Bosni golem je broj ljudi bez posla, vlada neformalna ekonomija, kriminalne organizacije imaju golem utjecaj na političke strukture i određuju ishode događanja.

Pretpostavljam da se ni situacija u Hrvatskoj bitno ne razlikuje. Stoga mi se čini iznimno važnim da počnemo konkretno raspravljati o tome što su nam alternative, što bi uopće mogle biti alternative unutar kapitalizma, što izvan kapitalizma, da pretresemo sve opcije.

Uostalom, te su teme već jako dugo skinute s dnevnog reda i čini mi se da je bitno da ponovno počnemo raspravu o njima.

Je li socijalizam rješenje? Možemo li pričati o socijalizmu i ignorirati sve loše što je sa sobom povukao?

- Prvi veliki eksperiment sa socijalizmom započet nakon revolucije 1917. neslavno je propao. Svi smo svjesni toga da se radilo o neuspjelom eksperimentu. No, kapitalizam je podbacio najmanje 30 puta tijekom proteklih 200 godina i nitko ga ne smatra propalim projektom.

Socijalizam mi se, unatoč svemu, čini mnogo prihvatljivijom opcijom, pod uvjetom da počnemo iznova, svjesni pogrešaka i voljni da ih ispravimo. Razgovarao sam s brojnim ljudima i u Sarajevu i u Beogradu, koji o Titovu razdoblju govore kao o zlatnom periodu. Čest je taj osjećaj, a proizlazi iz toga što su se ljudima neke stvari podrazumijevale, imali su sigurnost na koju su mogli računati. Toga više nema. Nisam baš siguran da većina na Balkanu i u Istočnoj Europi potpuno otpisuje to razdoblje. Prije mi se čini da se pamti mnogo dobrih stvari. Slažem se, nije bilo idealno. Nedostajala je demokratska odgovornost, mogućnost javne kritike, javna rasprava. Sve su to bile pogreške sustava. No, vjerujem da bi se to moglo popraviti.

Eskalacija krize

Spomenuli ste Grčku. Što će se tamo dogoditi?

- Teško je trenutačno to reći. Vlada je izabrana relativno nedavno, što znači da je mala vjerojatnost da će je ljudi htjeti brzo srušiti. Desnica u Grčkoj je bila mudra, znali su da će doći do eskalacije krize pa su i organizirali izbore svjesni da će ih izgubiti. Prepustili su drugima da se bakću s tim pitanjima. Velik broj ljudi u Grčkoj je svjestan poteza koji su odigrani. No, uvjeti postavljeni pred Grčku rezultirat će dodatnim porastom nezaposlenosti. Pitanje je hoće li tamošnji građani to dočekati s rukama u zraku i predati se ili će se boriti.

Ako se odluče za borbu, pitanje je kako će borba početi i kako završiti, uzevši u obzir da nema velike političke alternative. Možda će nešto novo iskrsnuti. Grčka je zemlja u kojoj bi se, uzimajući u obzir sve faktore, mogli dogoditi veliki socijalni pokreti. Onaj tip pokreta koji dovode do stvaranja novih, moćnih stranaka koje mogu konkurirati za vlast. Od svih europskih zemalja, to je najizglednije poprište za takvo što.

Regionalni blokovi

Što ćemo s jačanjem radikalne desnice? Ne može se ignorirati, primjerice, slučaj Mađarske. Koliki je tu stupanj odgovornosti EU?

- To se događa u vremenima krize, odnosno kad stranke centra nemaju nikakvo rješenje za krizu i kad nema ljevice. Pratim što se događa u Mađarskoj, ali i u Britaniji, Francuskoj, Italiji: na ulicama Napulja počeli su spaljivati ljude. Rekao bih da je ovo kritičan trenutak koji samo potvrđuje da je EU jadan i beskorisan entitet. To se događa kad se umjesto socijaldemokratskog modela prihvati bankarski model. Prioriteti se tada bitno mijenjaju. No, čelni ljudi odlučili su slijediti Sjevernu Ameriku, taj slavni anglosaksonski model. Sad se moraju suočiti s posljedicama, s raspadom sustava za koji nemaju rješenje.

Koje je vaše rješenje?

- Stvaranje regionalnih blokova, ali ne mislim samo u Europi, nego i u svijetu. To je jedini način da društvo krene naprijed. U slučaju Balkana to mi se čini i kao očito rješenje - nekakva postjugoslavenska unija, konfederacija, nazovite je kako god želite.

Raspad Jugoslavije krvavo je plaćen. Zar doista mislite da bi se građane moglo uvjeriti u takvo što?

- Ne vidim drugo rješenje. Kad kažem ‘jugounija', ne mislim pritom na neke čvrste saveze, nego na konfederaciju jednakih, ravnopravnih država u kojoj se nitko ne bi bojao stradavanja nacionalnih suvereniteta.

Mogao bih sad biti ironičan i reći da sam i ja među onima koji su profitirali raspadom Jugoslavije. Knjige mi se izdaju u četiri zemlje, praktički na istom jeziku, i to je smiješno. Nešto se mora učiniti ako želimo ići naprijed, a ne da umjesto toga stvaramo umjetne barijere i granice u društvu, ekonomiji i kulturi. Ne samo na Balkanu, nego svugdje u svijetu zemlje se trebaju okrenuti stvaranju regionalnih blokove. No, za to je potrebna i politička volja.

Na osnovi iskustva stečenog boravkom na ovim prostorima, kakva vam se ona čini?

- Političari su gotovo svugdje na Balkanu potpuno beskorisni. U Beogradu sam gostovao u jednoj od onih vrlo popularnih i veoma glupih televizijskih emisija u kojima vam prelijepe, krasno odjevene djevojke postavljaju beskrajno glupa pitanja. Tako mi je voditeljica postavila pitanje: ‘Evo, sad ste došli u našu zemlju. Jeste li se susreli s nekim od naših političkih vođa?' Odgovorio sam joj: ‘Slušajte, da sam želio razgovarati o kriminalu, razgovarao bih s kriminalcima, da sam htio sklopiti neki posao, obratio bih se poslovnim ljudima. Ne trebaju mi političari kao svodnici.'

Političari kao svodnici

Isprva mi se samo nasmiješila, onda joj je doprlo do glave pa se vidno užasnula. Poslije mi je rekla da joj nitko u emisiji nije rekao takvo što.

To je moje mišljenje o političarima na Balkanu - koliko ja shvaćam, oni se samo bogate, a radi toga i ulaze u politiku. Jedina razlika u izmjeni različitih opcija jest u tome da različite grupe, različite bande dolaze i bogate se. Politika se ne mijenja, uvijek je ista i nimalo ne vodi računa o životu običnih ljudi.

Obama je slabić, a politika mu je katastrofa

Kad smo razgovarali prije dvije godine, bili ste veoma skeptični u vezi s Obamom. Doduše, odavali ste mu priznaje jer je uspio politički angažirati velik broj ljudi, pogotovo mladih koji su neskloni politici. Ako je suditi prema vašim istupima, nemate više ni trunke razumijevanja za njegovu politiku?

- Ne. Premda sam bio skeptičan, trudio sam se ne istrčavati s pesimističnim procjenama. Vanjska politika Baracka Obame potpuna je katastrofa.

Kad je u pitanju unutarnja politika, pokazao se slabićem nespremnim da se ozbiljno razračunava s osiguravajućim lobijima i korporativnim strukturama.

Upravo radim na knjizi ‘Obamin sindrom' s podnaslovom ‘Rat u inozemstvu, predaja kod kuće'.

Mislim da to dovoljno govori.

 

Intervju: Tarik Ali, književnik

Islamska kultura živi u getu

Razgovarala: Dijala Hasanbegović

Tariq Ali, koji je u poslednjih nekoliko dana boravio u BiH i Srbiji, govori o ideji komunizma, političkoj alternativi, svjetskoj politici, o trenutnom stanju u BiH i događajima koji su doveli do raspada Jugoslavije

Poznatog pakistansko-britanskog književnika, reditelja, historičara i političkog analitičara Tariqa Alija za vrijeme XXII sajma knjiga i učila u Sarajevu ugostila je izdavačka kuća Buybook.

Ali je prisustvovao promociji svojih pet knjiga, objedinjenih pod nazivom Islamski kvintet, objavljenih u istoimenoj izdavačkoj kući. Radi se o historijskim romanima, koji nastoje revidirati susret zapadne i istočne kulture, te razbiti određene rigidne stavove o istočnoj kulturi i njenoj isključenosti i udaljenosti od one zapadne.

Tariq Ali je rođen u Lahoreu, u Pakistanu. Studirao je političke nauke, filozofiju i ekonomiju na Oksfordskom univerzitetu. Kao student, bio je veliki protivnik rata u Vijetnamu. Tariq Ali je urednik časopisa New Left Review, i smatra se jednim od najznačajnijih lijevo orijentiranih intelektualaca današnjice, a njegova predavanja i analize političkog i socijalnog stanja u problematičnim društvima, te pogledi na trend globalizacije, i prije svega, na neoliberalni kapitalizam, izazivaju brojne kontroverze.

Autor je brojnih knjiga o svjetskoj historiji i politici - 1968: Marching in the Streets; *Rough Music: Blairs, Bombs, Baghdad, London, Terror; zbirke eseja - Conversations with Edward Said; The Clash of Fundamentalisms: Crusades, Jihads and Modernity *(prevedena na naš jezik kao Sukob fundamentalizama: križarski ratovi, džihad i suvremenost); The protocols of the Elders of Sodom.

* Pripadate generaciji koja je, čini se, i geografski i povijesno, bila "osuđena" na političko djelovanje, pogotovo ako uzmemo u obzir godinu 1968. i ono što je uslijedilo. Na koji način današnji mladi intelektualci (studenti, novinari, pisci) mogu pokušati promijeniti tok ili makar percepciju savremene povijesti, ili bolje rečeno, šta bi Tariq Ali radio da je, dvijehiljaditih, dvadesetogodišnjak?

To je veoma teško pitanje, jer je svaka generacija drukčija. Ne možete niti od jedne generacije tražiti da ponovi ono što je učinila prethodna. To zavisi od okolnosti u kojima one žive. U šezdesetima, naročito 1968. u zapadnome svijetu, a onda i u ostalim dijelovima svijeta, postojala su stalna zaposlenja, postojali su mladi ljudi koji su znali da će ih, kad završe studij ili obrazovanje neke vrste, čekati neki posao. To je bio svijet u kojem su ljudi imali samopouzdanje. Nije bilo takvog ogorčenja i očaja, i oni su iskreno osjećali da mogu promijeniti svijet nabolje, ako počnu na tome raditi. To se dosta razlikuje od današnjeg svijeta.

Kada su Amerikanci zaratili sa Irakom, desile su se najveće demonstracije koje je Evropa ikada vidjela. Milioni i milioni ljudi marširali su ulicama Evrope, i SAD-a, u pokušaju da zaustave taj rat. Nisu uspjeli. Vlade ih nisu poslušale. Tako su se ljudi osjetili nemoćnim. To je jedan dio problema, a drugi je veoma visoka stopa nezaposlenosti. Imate društva u kojima dominira profit, korupcija i konzumerizam. Tako da je jako teško mladim ljudima danas. Ja ih nikada ne kritiziram, govoreći im kako moraju biti više aktivni. Lako je meni govoriti. Ljudi su osuđeni na djelovanje prilagođeno svome stanju. Nije da oni ne razmišljaju o problemima danas, ali još uvijek nisu pronašli način kako da ih riješe. Kada pronađu taj način, stvari bi se mogle promijeniti. Možda to neće biti ova generacija. Možda će to biti neka buduća.

*** Kako tumačite raskorak između ideje i prakse komunizma? Kako je komunizam postao totalitarni režim i zašto, te zbog čega se smatra nekom vrstom "sekularne religije"?
**
To je jedna duga povijesna priča i ogromno povijesno iskustvo, ali suštinska je činjenica da se prva velika komunistička revolucija desila u carskoj Rusiji, gdje je mala zajednica predstavljala radnike, a veliki procenat populacije obuhvatao prilično izolirane seljake, bez ikakvog obrazovanja. Činjenica da je carstvo srušeno u potpunosti rezultat je događaja iz Prvog svjetskog rata.

Nijemci su skršili tu državu, carstvo je palo, a Lenjin i njegovi drugovi su došli na vlast, u prilično nazadnom društvu. Ako pročitate njihovo pisanje, pročitat ćete tamo kako kažu da, ako ne bude revolucije u Njemačkoj, doživjet ćemo kolaps. Bili su u pravu. Trebala im je revolucija u nekoj naprednijoj državi. Činjenica da se revolucija desila u državi koja je društveno i ekonomski bila izuzetno nazadna, natjerala ih je da iščekuju revolucije u razvijenijim državama, i da vjeruju da će, kada se to desi, prestati izolacija u kojoj su se nalazili. To se nikada nije desilo. Nakon toga, razvili su određene strukture, kao što je dominacija i vladavina jedne partije. Generalni sekretar partije je bio bog, razvio se kult ličnosti. To je bilo zaista grozno. Objektivno govoreći, jedini koji se tome usprotivio bio je Tito. Kada je rekao "ne" Staljinu, Tito je od sebe načinio demoniziranu figuru u svjetskom komunističkom pokretu. Disidente su tada nazivali „titoistima". To je zato što je on pokušao razbiti monopol na ideju koji je držao Staljin. Nakon toga je nastala tradicija disidentizma, ali veoma ograničena.

*** Uzmimo, naprimjer, ono što se desilo u bivšoj Jugoslaviji. Da li je bilo ikakve šanse da se raspad države i promjena režima odvije bez rata?
**
Da. Mislim da je postojala realna mogućnost da se rat ne desi. Neke su promjene, zaista, bile nužne. Jednostavno, društvo se moralo malo više otvoriti. Iako, Jugoslavija nikada nije bila ni slična Sovjetskom savezu. Bilo je represije, ali nikada na tom nivou. Krah Sovjetskog saveza stvorio je vakuum u Evropi. Da je Sovjetski savez nastavio postojati, čak i reformiran, ne mislim da bi se Jugoslavija raspala. Vakuum koji se stvorio natjerao je neke evropske zemlje da pomisle kako je ovo prilika da ponovo udare i povrate utjecaj koji su imale, Nijemci pogotovo. Od svih evropskih država, smatram tadašnje njemačke države u velikoj mjeri odgovornim za raspad Jugoslavije. Oni to znaju, dobro znaju šta su učinili.

Da su lideri Evropske unije rekli svim liderima jugoslovenskih republika, dat ćemo vam šest milijardi eura da od Jugoslavije napravite labavu federaciju, oni bi to učinili. Ali EU nije tako razmišljala. U tom procesu, svi bivši vođe iz socijalizma, Tuđman, Milošević, počeli su sa ludačkim nacionalizmom. To nije bilo neizbježno,po uvjetom da je vodstvo bilo drugačije i da nije bilo toliko uplitanja stranih sila. Po mom mišljenju, dakle, raspad Jugoslavije nije bio neizbježan. Strane sile su osnažile i poduprle nacionaliste. Sjećate se pjesme Danke, Deutschland u Hrvatskoj, naprimjer.

*** Koja je alternativa neoliberalnoj globalizaciji i kapitalizmu?
**
Mi alternativu još ne poznajemo, jer ona nije u Evropi. Ona je u Južnoj Americi, gdje imate države kao što su Venecuela, Bolivija, Ekvador, Paragvaj sa jedne strane, koje formiraju zajednicu država, sa političkim partijama povezanim sa velikim socijalnim pokretima, koje se bore protiv privatizacije i neoliberalizma, koje dolaze na vlast, a onda ljudima koji su im dolazak na vlast omogućili, obećavaju vrlo jasno definirane reforme, i zaista ih počinju sprovoditi. Polako počinju da mijenjaju stanje u kojima se nalaze siromašni u njihovim zemljama.

Neko ko bi stao u kraj neoliberalnoj politici nije se pojavio, ili makar nije ništa učinio, u Evropi. Razlog što se to desilo upravo u Južnoj Americi su veoma veliki socijalni pokreti. Ništa se neće promijeniti bez pokreta, koji kreću "odozdo". Mi ih nemamo. Grčka je veoma interesantan primjer. Treba vidjeti kako će se situacija u Grčkoj odvijati u narednih šest mjeseci, naprimjer. Ne tvrdim izričito da je to početak promjena u Evropi, ali bi mogao biti.

*** U nizu svojih radova i istupa u javnosti, dali ste pregled političke povijesti islama, odnosno kontekstualizirali cijelu priču o takozvanom "sukobu civilizacija" koja nam se pokušala plasirati, a u kojoj je islam predstavljen kao ideologija koja nije imala "kulturu političkoga mišljenja". Zašto je bilo važno učiniti to?
**
U povijesti islamske kulture, u srednjovjekovnom periodu, imali ste, naprimjer, dugu i opsežnu filozofsku debatu, koju je predvodio Ibn Rušd u Španiji, a koji je u 12. stoljeću napisao u jednom dokumentu da žene trebaju imati prava. Rekao je, ako reducirate aktivno stanovništvo, tretirate žene kao biljke, država će atrofirati i umrijeti. Ljudi ne znaju da je ovakvih debata bilo u srednjovjekovnom islamu. Po tome znamo kako su žive bile ove zajednice, iz dokumenata ili samo fragmenata koji su iza njih ostali. Islamska kultura danas živi u getu, a to ne mora biti tako. Nema osnove za to.

*** Aktuelnog američkog predsjednika smatrate podstrekivačem rata u Afganistanu. Zašto ne postoji niti jedan dovoljno vidljiv, jasan i glasan antiratni pokret, kada je u pitanju Afganistan i Obamina odluka da taj rat vodi, čak ni kada je u pitanju onaj dio američke i zapadnoevropske populacije koja se snažno protivila ratu u Iraku, za vrijeme predsjednika Busha?
**
On jeste podstrekivač rata, u to nema sumnje. Demonstracije protiv rata u Iraku nisu trajale predugo. Desile su se prije rata. Kada se rat dogodio, i Irak bio okupiran, prokret protiv rata je manje-više umro. To je bio jedan očajnički pokušaj, od kojeg se odustalo. Kad je Afganistan u pitanju, imali smo velike demonstracije u Britaniji, ali ne mnogo njih. Ljudi su poraženi ideologijom koja kaže da je Irak bio loš rat, a ovaj u Afganistanu "dobar". I sad taj "dobri rat" postaje loš. Istina, u američkoj se štampi vode debate o tome, to je rat koji postaje sve neugodniji Amerikancima. Obamina odluka da podrži taj rat se sve više kritizira. Ne na ulici, nego u pisanim formama. Američki je establišment trenutno podijeljen kada je taj rat u pitanju. Osama bin Laden je napustio Afganistan, on više nije tamo. Kad su rekli: želimo ga živog ili mrtvog, on je to ozbiljno shvatio. Nije, valjda, namjeravao čekati ih tamo.

*** Kada je u pitanju Vaša domovina, Pakistan, istakli ste na jednom mjestu, kako je ideja koju su dobili čitatelji vaših romana o toj zemlji mnogo jača nego ona koju vi imate. Na šta su osuđene zemlje o kojima se može samo "imati ideja", kao što je Palestina, naprimjer? Bez namjere da se porede Palestina i BiH u bilo kojem smislu, kako se "ideja" o jedinstvenoj i funkcionalnoj BiH u to uklapa?
**
Takve zemlje postoje u mašti. Pakistan je drukčiji, ali uzmimo Palestinu: otkako su protjerani, Palestinci sanjaju o nezavisnoj državi. Od 1984. pa nadalje, Izraelci sanjaju o "velikom Izraelu", praveći te duge povijesne linije njegovoga navodnoga postojanja, još za dinosaura. Učinili su nemogućim Palestincima da imaju svoju državu. Svjetske su ih sile podržale. Ja se danas veoma otvoreno zalažem za jedini način na koji smatram da bi se moglo riješiti ovo pitanje: jedna država. Jedna država, u kojoj će živjeti i Židovi, i muslimani. Neće se to brzo desiti. Ali za to se mora boriti u toku sljedećeg četvrt stoljeća.

Bosna jeste nezavisna država, ali unutar nje imate tri zajednice, od kojih svaka želi vlastiti dio te države. Ideja jedinstvene Bosne sva tri naroda, u ovom kontekstu, je vic. Jednom kad se raspala Jugoslavija, ideja da se može očuvati minijaturni model te države u vidu Bosne, po mom je mišljenju, utopija. Ja bih jako želio kada bi se to desilo, ali kažite mi, kako da se to desi, kada je ultranacionalizam podijelio zemlju? Nakon raspada Jugoslavije, svaka se nezavisna država osamostalila sa svojim nacionalističkim vođama, i njihovom nacionalističkom pričom. I odjednom, kada je u pitanju Bosna, očekujemo da taj isti nacionalizam vođe ne koriste. Bosanci se nalaze između velikih i malih nacionalizama koji ih okružuju, u zemlji i oko nje. Nadati se da će se sve države nastale raspadom Jugoslavije nekako opet zbližiti, u određenoj mjeri, i raditi zajedno na stvaranju nekog zajedničkog prostora. Tek tada bi Bosna i Hercegovina bila prostor slobodan za sve, kao dio neke šire slike.

*** U kontekstu Vašeg rada i iskustva, da li smatrate da je vjerniji svjedok jednog vremena filozof, povjesničar ili pisac?
**
Može biti bilo ko od njih. Ne mora nužno biti iz jedne od tih kategorija. Nekada romanopisac može svjedočiti, nekada filozof. Problem nije u tome, već je ključno pitanje da li je on osoba koja razmišlja o svijetu. To ne može biti neko ko je zakopan, zatvoren u svoje područje znanja, a pritom ne razmišlja o svijetu. Bilo da je u pitanju akademski rad ili fikcija, ponekad ljudi, jednostavno, žive u nekom sićušnom svijetu. Mora se biti angažiran, da bi svjedočio.

*** Šta Vas je potaklo da počnete pisati fikciju?
**
Fikcija je plod želje da se stvari izraze na jedan drukčiji način. Kada sam otišao u Španiju 1991., poželio sam da pišem. Nisam znao o čemu tačno bih trebao pisati, ali imao sam želju da pišem o izgubljenoj civilizaciji islama u Španiji. Kada sam vidio spomenike, shvatio sam da ih moram oživjeti - zamisliti kako je život porodica na tom području tekao, netom prije nego što će ih istrijebiti. Tako sam napisao U sjeni narovog drveta. Onda su ostali romani bili prirodan nastavak toga. Da, zaista je drukčiji taj proces pisanja fikcije, jer kad pišete bilo kakav roman, povijesni ili kakav drugi, mnogo toga izroni iz vas. Nešto što je zakopano duboko u vašem sjećanju i iskustvu, i o čemu obično ne razmišljate. Zbilja je iznenađujuće kad, u jednom trenutku, to vidite ispisano na stranici.

* Tekst je preuzet sa internet portala RadioSarajevo.ba