Sveučilište postaje tržnica

Hajrudin Hromadžić, antropolog i predavač na odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govori o vezi znanja i kapitalizma

- U jednom predavanju koje ste objavili, spomenuli ste tradicionalnu društveno progresivnu funkciju sintagme "društvo znanja", koju postindustrijski kapitalizam ispunjava novim značenjem i namjenom u svom interesu. Ali, nekad je to svakako bio pojam mišljen na opću korist?

• Znanje kao koncept moguće je promatrati u dugom povijesnom kontinuitetu još od antičke Grčke. Već je Aristotel jasno postavio distinkciju između znanja kao samoga znanja, znanja koje je samo sebi svrha i, s druge strane, znanja kao praktične vještine ili umijeća, u Grčkoj nazvanog tehne. Dakle, čisto znanje kao mudrost, prosvjetljenje nasuprot korisnoj vještini, tj. onom što bismo danas nazvali aplikativnim znanjem. Koncem 16. i početkom 17. stoljeća, s Baconom i dalje, znanje se stavlja u funkciju napretka društva, općeljudskog progresa.
   
  Danas aktualnu sintagmu "društvo znanja" potrebno je sagledavati u takvom povijesnom kontekstu. No, presudan trenutak njezinoga današnjeg značenjskog određivanja događa se unatrag četrdesetak godina kada kapitalizam započinje preusmjeravati svoj interes s industrijskog proizvodnog modela materijalnih artefakata na postindustrijske ili postfordističke proizvodne obrasce. Ta se povijesno-paradigmatska promjena fokusa profitno orijentiranog kapitalističkog sustava reflektira u sferi tzv. nematerijalnih djelatnosti, jezičkih i informacijsko-komunikacijskih usluga, servisnoj ekonomiji, itd. U njima znanje postane izuzetno atraktivna tržišna vrijednost.
   
  **Suprotni pol
   

• U postsocijalističkim zemljama mora biti nekog sjećanja na koncept znanja kao općenarodnog dobra, no drugi klasni interes sada određuje teoriju i konačan izgled te vrijednosti...**
   

• U postsocijalističkim, tranzicijskim zemljama apsolutno je ispostavljen prividno afirmativan karakter označitelja "društvo znanja", on se čak ideološki, politički i gospodarski profilira kao vrijednost koja inaugurira lagani pristup vrlom prvom svijetu kapitala. U našem kontekstu, dakle, taj je označitelj dobio jasnu gospodarsko-političku odrednicu, pokušavajući nam se prezentirati kao akademsko-edukativna vrijednost. Promovira se prvenstveno aspekt znanja kao aplikativne, primijenjene vrijednosti, kao tehne. Iz duge povijesne perspektive vidimo kako se kroz dvije i pol tisuće godina odvija ta transformacija; ono primarno znanje, znanje kao mudrost, zamijenjeno je onim što je u antičkom poretku stvari bilo na suprotnom polu. To znanje, u menadžerskoj terminologiji nazvano aplikativnim, takvo je u odnosu na tržište kao domenu kapitalizma, te je kroz spomenutu aristotelijansku podjelu bilo u jasnoj distinkciji spram ideala znanja koje postoji naprosto iz želje za samim znanjem.
   
  - Znanje tako dosad najizravnije i najorganiziranije, pritom na globalnoj razini, postaje moć u rukama kapitalizma, koji se zato sasvim zasluženo u ovoj fazi naziva i kognitivnim?
   

• Da, govorimo o znanju koje je u funkciji neoliberalne ekonomije i dominacije na tržištu. Pritom često posežemo za terminom "kognitivni kapitalizam" koji na ponajbolji način označava epohu u kojoj uloga znanja, produkcija znanja, produkcija dobra kroz znanje, umne aktivnosti, intelektualno-kreativni rad, itd., postaju od ključne važnosti za kasnokapitalistički sustav. Tržište različitim mehanizmima realizira supsumpcijsku sposobnost da sve druge vrijednosti podredi vlastitim principima, da ih pretvori u robu.
   
  Došli smo u situaciju gdje su aktivnosti i vrijednosti koje su ranije bile djelomično ili sasvim isključene iz te matrice, danas supsumpirane pod tu logiku djelovanja. S neoliberalizmom ili postmodernim kapitalizmom to postaje sasvim jasno vidljivo, iako je Marx još prije 140 godina prepoznao takvu tendenciju kapitalizma i njegovu supsumpcijsku moć da se širi i na ona područja koja primarno nisu u domeni samog kapitalizma. Danas tu realnost na neki način već posve groteskno živimo.
   
  **Prekarni radnici

• I dok se transnacionalna politika vodi kroz tijela koja nazivate Novim svetim trojstvom – Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija – sve više je na međunarodnom tržištu tzv. prekarnih radnika, nesigurno zaposlenih i loše plaćenih. A nešto slično, u strukturnom smislu, zahvaća i znanstvenu struku, posebno humanistiku?**

• Terminom prekarnost, koji u širem smislu označava aktualne životne uvjete u sferi rada, a u užem radne okolnosti i taktike preživljavanja, pokušavaju se obuhvatiti i objasniti kompleksne promjene pozicioniranosti radnika i njihovog rada u uvjetima neoliberalnog kapitalizma, okolnosti pod kojima su makroekonomske, proizvodno-produkcijske transformacije, dovele do situacije permanentne radne i životne nesigurnosti sve većeg dijela populacije i porast strukturalne nezaposlenosti na mikrorazinama života. Prekarnost kao paradigma postaje veoma prepoznatljiv model rada u postindustrijskom kapitalizmu, a prekarni radnici danas zauzimaju ono mjesto koje je pripadalo proletarijatu u fazi industrijskog kapitalizma.
   
  Naime, uvjeti rada prekarnih radnika u tzv. Trećem svijetu i zemljama poput Kine i Indije, podsjećaju na uvjete rada u europskoj industriji 19. stoljeća. Milijuni tih ljudi, poput mingonga u Kini, stalno migriraju od posla do posla, krstare zemljom tražeći svojih par centi na dan. To je radikalan vid prekarnog rada, no njegovih značajki ima posvuda, tako i u znanstvenom svijetu koji spominjete. Društveno-humanističke znanosti naročito su osjetljive, kao najmanje tržišno aplikativne, a upravo aktualna Bolonjska reforma, na neki način, potiče prekarnost rada. Po njezinim načelima samo će jedna trećina predavača na katedrama biti stalno zaposlena, ostalo je migrirajući kadar.
   
  Ne bih nipošto poistovjetio život sveučilišnog profesora i mingonga, ali i u području znanosti doista će se moći govoriti o prekarnim radnicima. U samoj matrici odnosa, dakle, može se bez daljnjeg iščitati crvena nit povezanosti. U takvim uvjetima rada znanstvenika i predavača dolazi do djelomične egzistencijalne ugroženosti koja dovodi u pitanje vrijednost produkcije znanja na razini visokoškolskog obrazovnog sustava. Jer, ako ste prisiljeni da svakog semestra mijenjate fakultet, odnosno da aplicirate za novo predavačko mjesto, to se mora odraziti na kvalitetu znanja koji prenosite. No, o sadašnjoj poziciji kritičke misli u domeni društvenih i humanističkih znanosti, možda je bolje da pričamo nekom drugom prilikom.
   
  **Tržišna logika

• Hrvatska se zaglavila u nastojanju da na brzu ruku politički progura Bolonjski proces u praksi, s prilično kaotičnom situacijom kao posljedicom. Pritom se planski množi broj veleučilišta i visokih škola, orijentiranih strogo prema zahtjevima tržišta. Postindustrijski kapitalizam ovdje je, izgleda, nastupio odmah po prvobitnoj akumulaciji kapitala?**
   

• Bolonjska reforma je nedjeljiv dio tranzicijskog procesa, ona je jedan od načina uvođenja tržišne logike u sve sfere države i društva. Na nju treba gledati u kontekstu ekonomske globalizacije, a otvaranje sve većeg broja veleučilišta i visokih škola već je označeno medijski ironiziranom frazom "veleučilište u svakom selu", što je opet sasvim groteskna diskurzivna forma, ali mene diferencijacija, ustvari razdrobljavanje sveučilišnog prostora, podsjeća na segmentaciju samog tržišta. Postoje paralele između načina kako se organizira visokoškolski sustav po Bolonji i modela razdvajanja tržišta po principu da će veća ponuda automatski proizvesti veću potražnju, čime smo upleteni u matricu kupovine i prodaje. Pitanje je, međutim, kakve su problemske refleksije kad taj model implementiramo u sferu obrazovnog sustava i Bolonjske reforme. Još uvijek ovdje nemamo takvih posljedica, no uskoro ćemo ih, po svemu sudeći, imati.
   
  - Fordizam i postfordizam inaugurirani su u Americi, a i Bolonjski proces je uvozni produkt made in USA. Amerikanizacija europskog visokoškolskog sustava ide za kompatibilnošću, jer Amerika stvarno i odvlači puno europskih stručnjaka...
   

• Na američkim sveučilištima danas, prije početka semestra, kada studenti biraju kolegije – a Bolonjska reforma forsira izborne predmete, jer izbor je tržišna kategorija – česta je situacija da predavači doslovno na nekom obliku akademskih štandova reklamiraju svoje predmete. Sveučilište je postalo subjekt korporativnog kapitalizma, i gledajući kroz manifestaciju štandovsko-marketinškog tipa, pojavljuje se sveučilište kao oblik sajma, tržnice. Na vama je kao profesoru, ako želite dobiti posao za taj semestar ili dva, da svoj modul i svoj proizvod što privlačnije prikažete studentima koji tako postaju ništa drugo doli kupci usluga. Mislim da je to za sveučilište u tradicionalnom smislu apsolutno pogubno. Ne znam o kakvom obrazovnom sustavu potom govorimo ako je sve svedeno na ponudu i potražnju.
   
  Egzaktne znanosti su oduvijek bile aplikativnije, dok su na drugoj strani znanosti društveno-humanističkog tipa imale neko drugo poslanstvo. Danas je prostor afirmacije tih tradicionalnih vrijednosti sužen, na neki način Bolonjska reforma i njega supsumpira pod logiku djelovanja egzaktnih tehničkih i prirodnih znanosti.
   
  **Kobni "projekti"

• Zanimljivo je da jezik i među humanistima već usvaja iskustvo tržišnog obrata iz žive ekonomske prakse, s izrazima tehničkim i kompeticijskim poput "projekt" i "natječaj".**
   

• Upravo "projekt" je neproblematiziran, a uvriježen termin među društveno-humanističkim znanstvenicima. A znamo da potopljenost u diskurs znači gubitak distance s koje bi se kritički promislile bitne pojavnosti. Istina je, i u području antropologije, filozofije, sociologije, znanstvenici mahom govore o "projektima", što opet moramo sagledavati u spomenutom kontekstu zahtjeva koji se postavljaju kao bezuvjetni – da ćete živjeti na akademskom tržištu ukoliko svoju ponudu prilagodite zahtjevima tržišta kao takvog i učinite ju, dakle, projektno zanimljivom. Tržišno-kompetitivni princip nalaže otvaranje natječaja za natječajem, rokovi projekata su sve kraći, zahtjevi sve veći, novac sve manji.
   
  A novac će vas jedini uvesti na instituciju, jer će vas kao prekarnog radnika u znanosti uzeti jedino ako ste instituciji sposobni donijeti projekt. Bilo da se radi o projektu na nacionalnoj razini ili razini Europske Unije, bitno je da se netko zanima da uloži u vaš projekt. Studiji humanistike i društvenih znanosti pokušavaju se nastalim promjenama prilagoditi govoreći studentima da će nakon njihovog školovanja biti tržišno upotrebljivi, pa studenti komunikologije ili sociologije na početku studija dobivaju sugestije da ih možda očekuje lijepa karijera u PR-timu neke multikorporacije. Ili pak u nekom NGO-u, a znamo da su NGO-i druga strana neoliberalne matrice kapitalizma. Stvarno živimo supsumpciju tržištu, a sveučilište je samo jedan element primijenjen u integralnom procesu.
   
  - Socijalizam smo samo spomenuli, i njegov odnos prema znanju, institucijama znanja i ekonomskoj primjeni. Tada je humanistika bila zakonski podvrgnuta marksističkom filtriranju, no s ostavljenim ventilima i osiguranim subvencijama. Drukčije se tretiralo znanje u privrednom sustavu, čak se planski određivala kvota za izobrazbu kadra po zahtjevima ekonomije...
   

• Prethodni sustav poznavao je tzv. konstruktivnu kritiku, koja je dolazila iznutra. Kao ono poznato: "Drugovi, moramo se učiti na vlastitim pogreškama", itd. To je služilo ideološkoj afirmaciji tih vrijednosti, jačanju postojećeg sustava. Određeni fakulteti i discipline, prije svega političkih znanosti, imali su pritom funkciju stvaranja kadrova koji će afirmirati te vrijednosti. Danas je partiju zamijenilo tržište, a političke stranke uglavnom su tek marionete u rukama korporacija, agensi samog tržišta. Više prioritet nije konstruktivna ili ma koja druga kritika, nego afirmacija tržišnih vrijednosti. Ako me pitate kako to popraviti, za odgovor se još itekako moramo potruditi, kao društvo u cjelini.
   
  **Umrežavanje ljudi

• Ipak, očekuje se od kritičke misli i neka sinteza, pa vas molim da makar uopćeno iskonstruirate model koji bi mogao smanjiti štetu. Koji su mogući načini mijenjanja sustava?**
   

• Modeli mijenjanja su eventualno u tome da stalno pokušavamo reflektirati same pojavnosti, premda smo, kao što je već rečeno, sve više zarobljeni u samom jeziku, sve više koristimo označitelje, sintagme koje su produkt same te logike djelovanja. Vjerujem u potencijal kritičkog mišljenja, u temeljne ideje prosvjetiteljstva, jer je znanje nešto više i nešto drugo od same tržišne vrijednosti. Samim time ni društvo znanja ne može biti afirmirano samo onako kako svjedočimo da je praksa, jedan političko-gospodarski label, logotip. Društvo znanja mora se prepoznati u primarnim kvalitetama iz kojih proistječe, iz temeljne želje za znanjem. Pritom bi nam moglo pomoći umrežavanje ljudi koji slično razmišljaju o tome, i produkcija znanja s one strane kapitalističke matrice.
   
  - A na institucionalnoj razini? Mislite li na alternativno organiziranje koje bi svakako pospješio i Internet? I kako tu funkcioniraju mediji – predmet vašeg znanstvenog bavljenja?
   

• Na institucionalnoj razini nastaju problemi, no nove medijske tehnologije uključene su u takve prakse, jer već svjedočimo nekim aktivnostima u tom pravcu. Postoje argumenti za i protiv raznih vidova alter-globalizacijskih oblika povezivanja, a neki od njih su upravo uključeni u produkciju alternativnih tipova prijenosa znanja. Neminovno se tu uključuju i alternativni mediji, fronta je stalno otvorena, traje igra koju vodi populacija koja želi djelovati mimo neoliberalnog modela kakav nam je nametnut, i to ne samo modela tržišta, nego i modela razmišljanja bez kojeg inače ne ide.
   
  A mediji su općom tabloidizacijom platili svoj danak tržišnom pritisku, inzistira se na senzacionalizmu i privatnom životu javnih lica, sve je više besplatnih novina koje pokrivaju veliki dio medijskog tržišta. Prostor za afirmaciju onih medija koji još vjeruju u klasično novinarstvo i medijsku pismenost, jako je sužen. Znate to bolje od mene, takvi su mediji postavljeni u situaciju stalnog egzistencijalnog rizika, i natjerani u opstanak na tržištu, a ne želeći biti segment promocije toga istog tržišta. Mediji su jako dobro ogledalo društva, zato nam njegova slika i ne može ispasti svijetla.

**Igor Lasić