Priručni rat

Priručni rat je obostrano unosan odnos. Vlade Hrvatske i Srbije u tom su smislu organizirane kao paracivilne formacije: tijela koja obnašaju civilnu vlast stalnim poticanjem i korištenjem emocija tipičnih za ratno stanje. Čim njihovi predstavnici navuku građanska odijela prožima ih zanos loše kastriranih vojskovođa. Oni nose priručni rat u aktovkama i vade ga kao spasonosni adut kad god se suoče s nevoljama mirnodopskog tipa

Piše: Viktor Ivančić

Tužba Hrvatske protiv Srbije zbog zločina genocida potpuno je legitimna, i to na isti način kao što će biti legitimna tužba Srbije protiv Hrvatske zbog zločina genocida. Ili ovako: tužba Hrvatske protiv Srbije patetična je i kalkulantska na isti način kao što će to biti tužba Srbije protiv Hrvatske.

I sad, pošto smo bezdušno izjednačili agresora i žrtvu, možemo još dodati da nam je hrvatsko-srpskog licitiranja mučeništvom puna kapa. Stratišta, ranjenici, izbjegličke kolone, naricanja majki u crnim maramama, krupno kadrirane suze, spomenici u magli, svečani mimohodi, vijenci i zastave, potresna glazba, uspaljeni uvodnici... sve je to tako iritantno dosadno, tako petparački prozirno, tako šablonski izvještačeno, s dignitetom kakvog imaju najjeftinije televizijske sapunice, jer je čitava produkcija usmjerena prema jednome jedinom cilju - da se masovno raspoloženje modelira uz pomoć masovnih grobnica.

Možda je već vrijeme da se ta stvar s balkanskim pokoljima prepusti stručnjacima, da se organizira nekakva jednomjesečna konferencija pod nazivom "Srpsko-hrvatski odnosi u svjetlu međusobnih genocida", na kojoj bi nastupili humoristi, satiričari, cirkuski artisti i lakrdijaši, jer će oni jedini, uvjeravam vas, pokazati nešto pijeteta prema stvarnim stradalnicima.

 

Možda je već vrijeme da se ta stvar s balkanskim pokoljima prepusti stručnjacima, da se organizira nekakva jednomjesečna konferencija pod nazivom "Srpsko-hrvatski odnosi u svjetlu međusobnih genocida", na kojoj bi nastupili humoristi, satiričari, cirkuski artisti i lakrdijaši, jer će oni jedini, uvjeravam vas, iskazati nešto pijeteta prema stvarnim stradalnicima

Hrvatska i Srbija, jedna pa druga, odlučile su se izboriti za pečatirane iskaze kaznenopravnog cinizma koji će im zajamčiti statuse država-mučenica. Ako pravorijeci budu suprotni od očekivanih, učinak će također biti povoljan, jer će se povodi za patništvo temeljiti na nepravdi i nerazumijevanju od strane međunarodnoga sudišta. Trik i jest u tome što se radi o igri bez rizika, gdje se ostvaruju sigurni profiti. Tužbe nisu i neće biti pokretane zbog težnje prema nečemu tako provizornom kao što su istina i pravda, nego zbog akutnih nacionalističkih potreba. Napumpane emocije prema žrtvama zločina nisu izraz kolektivne sućuti, nego izdašan resurs za ideološko manipuliranje.

Nakon što se Međunarodni kazneni sud u Haagu proglasio nadležnim da raspravi tužbu za genocid, Hrvatsku je zahvatila trijumfalistička ekstaza, a kada je revoltirana Srbija najavila protutužbu za isto kazneno djelo - kroz usta ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića, simpatičnog i politički potentnog poput Ivića Pašalića - proglašena je hitna mobilizacija, iz skladišta su povađeni bolji komadi konzerviranog naoružanja, javni prostor ispunio se mržnjom i bjesovima, novine su lansirale propisanu količinu uskličnih fraza, radni ljudi i građani - nakon kraćeg razdoblja konfuzije - opet su znali kome će svakoga jutra opsovati krvavu majku. Kada kroz par godina optužba za genocid bude sudski odbačena, što je već sada sasvim izvjesno, sve će biti isto, samo što će požar krenuti s druge strane granice.

Najmiroljubivije javne figure, koje su ispustile tihe glasove trezvenosti, prokazane su kao ekstremne i nepoželjne, a zatim izložene očekivanom javnom kamenovanju. Milorad Pupovac - nakon što se usudio primijetiti kako okupator iz Srbije jest počinio teške zločine, ali ne i genocid - u Hrvatskoj je oglašen "četnikom". Zoran Pusić - koji se drznuo kazati da je Oluja bila legitimna vojna akcija - u Srbiji je nazvan "ustašom". Teška ekonomska kriza, socijalna katastrofa, epidemija siromaštva, slom zdravstvenih i mirovinskih sustava, preživljavanje kao svakodnevna avantura... - ništa od toga nije vrijedno spomena od trenutka kada susjedi, na čelu s demokratski izabranim klipanima, potraže utjehu u psihozi ratnoga stanja i bratskoj razmjeni optužbi.

Već smo navikli na taj narkotički efekt međusobnog nabacivanja grobištima, logorima i prognaničkom epikom: to je proces čiji svaki mogući dovršetak ima svojstva novoga početka, pa nastaje spirala trajnovalidnoga rata, koji može biti aktiviran kad god se kome prohtije. Tek, čovjek se naprosto ne može oteti dojmu da su u slučajevima najžešćih međudržavnih konfrontacija hrvatske i srpske vladajuće elite u najčvršćem međusobnom dosluhu.

Priručni rat, naime, obostrano je unosan odnos. Vlade Hrvatske i Srbije u tom su smislu organizirane kao paracivilne formacije: tijela koja obnašaju civilnu vlast stalnim poticanjem i korištenjem emocija tipičnih za ratno stanje. Čim njihovi predstavnici navuku građanska odijela, prožima ih zanos loše kastriranih vojskovođa. Oni nose priručni rat u aktovkama i vade ga kao spasonosni adut kad god se suoče s nevoljama mirnodopskog tipa. Što se pak Hrvati i Srbi uvijek iznova daju navlačiti na isti štos, izgleda da je već stvar kolektivnih uvjetnih refleksa, nezaliječena bolest koja se ukorijenila kao tradicija i jedini prepoznatljiv dio političkog identiteta.

 

Svaki pokušaj da se s nacionalistima povede ljudski razgovor o žrtvama potpuno je besmislen, jer se nacionalizam hrani glorifikacijom patništva. Jedino što nacionaliste uistinu zanima je da li su žrtve "naše" ili "njihove", kako bi "naše" mogli uvećavati a "njihove" minimizirati

Hrvatska i srpska politika u mirnodopskim razdobljima, koliko god bile prividno "nijansirane" prema europskim civilizacijskim tekovinama, u konačnici se uglavnom svode na dopisivanje jedne te iste nacionalne tragedije, na kontinuirano uvlačenje preživjelih u svijet mrtvih. Onih koji su hrabro pali da bi živi hodali uspravno. Leševi su nepresušan materijal za eksploataciju, a na ovim prostorima, bogu hvala, nailazimo na plodno tlo i bogata nalazišta. Svaka žrtva ima konkretnu upotrebnu vrijednost. Žrtvama je tu osigurana ona vrsta poštovanja kakva se iskazuje bojevim glavama i barutnim punjenjima.

Uostalom, svaki pokušaj ljudskoga razgovora o žrtvama, s nacionalistima potpuno je besmislen, jer se nacionalizam hrani glorifikacijom patništva. Jedino što nacionaliste uistinu zanima je da li su žrtve "naše" ili "njihove", kako bi "naše" mogli uvećavati a "njihove" minimizirati.

Iz perspektive lokalnih oligarhija, Međunarodni kazneni sud u Haagu tako uglavnom služi kao izvor dodatnoga pogonskog goriva za nacionalističke aspiracije. Tu nema pomoći, dakako, ali dok je tako, bilo bi zgodno zajamčiti mu isključivo tutorsku poziciju. Državama koje nisu u stanju odrediti se prema vlastitim ratnim zločinima ne bi bilo loše uskratiti sve vrste međunarodnih arbitraža u kojima bi one imale status legitimnih pravnih subjekata. Barem do trenutka dok - na vlastitim iskustvima - zaista prihvate načela nadnacionalne pravde.

U Hrvatskoj se, na primjer, njeguje uvjerenje kako je ubiti nevinoga civila na "svome" državnom teritoriju nešto posve drugo nego ubiti civila kao okupator. Zato se papagajski agresivno inzistira na utvrđivanju "jasne razlike između agresora i žrtve", s frazom koja sadrži nimalo naivno terminološko lukavstvo. Jamčeći onome tko formacijski brani svoju zemlju status univerzalne žrtve, unaprijed ga se amnestira od potencijalnih gadosti, odriče se mogućnost da i sam može proizvoditi žrtve. Valja nam "jasno reći tko je agresor a tko žrtva" zato da se ništa ne bi reklo o žrtvinome zlodjelu. Zato da bi zločin - inače svima poznat, ali nepriznat u svom fakticitetu - bez nesporazuma mogao biti inkorporiran u žrtvenu epopeju.

Posebno fascinira to što Hrvati iz jednoga rakursa doživljavaju srpsku okupaciju Hrvatske, a iz drugoga - posve suprotnog - hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Moglo bi se reći da okupaciju dijelova Bosne Hrvati promatraju iz "srpske" vizure, naime iz pozicije iz koje Srbi opravdavaju zauzimanje dijelova Hrvatske, što je, opet, Hrvatima posve neprihvatljivo. Iza takve patriotske neurastenije očigledno leprša neumrli duh bratstva i jedinstva, ali njega možemo razumjeti samo kao zajednički nedostatak svih principa izuzev kriterija krvi i tla. Upitate li ga za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, svaki će političar pridružen hrvatskoj vlasti neodoljivo nalikovati Vuku Jeremiću. Kao što je Tuđman nalikovao Miloševiću.

Legenda kaže da je tužba Hrvatske protiv Srbije zbog zločina genocida aktivirana 1999. godine, takoreći ilegalno, tek kada je Tuđman zapao u komatozno stanje i izgubio sposobnost samostalnog odlučivanja. Poznato je da je rečeni historik, još u prijeratnim "Bespućima povijesne zbiljnosti", na pet stotina stranica zastupao stav kako genocid ne mora biti tako loš, nego "može imati i pozitivne učinke". "Genocidne činidbe", pisao je, mogu dovesti do "etničke homogenizacije pojedinih naroda", do "većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica", što će naposljetku "smanjiti razloge za nova nasilja".

Uz takav perverzni um na državnome tronu, izabran s rekordnim postotkom glasova, Hrvatska objektivno nije bila u stanju s minimumom časti završiti već dobiveni rat: izuzev šovinističke isključivosti, nema mjerila po kojemu bi svirepo ubijanja više stotina staraca na području bivše Krajine nakon Oluje bilo manje stravično od zločina na Ovčari. Ili po kojemu bi užas u Škabrnji bio užasniji od užasa u Mrkonjić Gradu.

Zbog toga ljigavo zvuče nadmena i patronizatorska zapažanja hrvatskoga ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, prema kojima je "Hrvatska otišla puno dalje nego Srbija u suočavanju s odgovornošću za postupanje vlastitih državljana". Jer jeste se na splitskoj rivi uzvikivalo "Svi smo mi Mirko Norac", veli Šimonović, ali je usprkos tome suđenje Norcu održano. Zaboravio je spomenuti jedan detalj: onaj tko je na splitskoj rivi bio najglasniji, prije par tjedana ga je postavio za ministra!

Prošlo je mjesec dana otkako se Ivo Sanader vratio iz Izraela, gdje je, poput ushićenog ideološkog izumitelja, međunarodnoj javnosti svečano obznanio da je "Hrvatska razvila novu paradigmu patriotizma". Taj je, pak, autohtoni hrvatski proizvod, taj "novi patriotizam", takav da "ne ugrožava druge" i "otvoreno osuđuje svaku vrstu radikalizma i mržnje". Programski izljev ksenofilije, međutim, bio je samo alibi za obred simboličke denacifikacije što ga hrvatski politički lideri, zbog nekih razloga, redovito upražnjavaju u Svetoj zemlji. Po povratku u domovinu, premijera su dočekali ustaški pokliči na stadionima, Thompson koji promovira učilice za pučkoškolce, svećenici koji na satovima vjeronauka primoravaju djecu da šalju čestitke Anti Gotovini, ministarski pomoćnici koji osuđenim ratnim zločincima omogućavaju izdržavanje robije u krugu obitelji, javna televizija koja čereči ravnatelja Hrvatskog leksikografskog zavoda zato jer - surađujući sa sličnom ustanovom iz Srbije - neovlašteno "gradi kulturu Zapadnog Balkana"... Može biti da je vispreni premijer motor promjena u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ali radi se o tome da toj stranci nije potreban reformator nego egzorcist.

Općenito govoreći, Sanader na čelu HDZ-a, to je prizor lažnog svećenika koji vodi bordel. Hoće li se vjerovati njegovoj mantiji ili bludnim uslugama koje ustanova nudi, stvar je izbora samog korisnika. Takvome je najpametnije da vjeruje i u jedno i u drugo. Iskaže li kakve dvojbe glede egzotične kombinacije, pa još izrazi i sumnju u vjerodostojnost habita pod crvenim lampionom, voditelj će mu izbiflati sažetu definiciju mjesta ne kojem se zatekao: Ja sam sveto lice, a ti se možeš jebat!

Pošto slična politička filozofija vlada Srbijom, priručni rat pokazuje se kao najefikasniji oblik međudržavne suradnje, jer se uz pomoć kvalitetno narušenih bilateralnih odnosa omogućuje stabilnost nacionalnih režima. Brigade mrtvih ionako čekaju da ih se upregne u politički život.

Globalna euforija oko izbora Baracka Obame za vođu Velike sile u Hrvatskoj se svela na debatu oko sljedećega važnog pitanja: Ako je Amerikancima trebalo dvjesto godina da pripuste crnca u Bijelu kuću, koliko će godina trebati Hrvatima da izaberu Srbina za predsjednika države? Većina tvrdi da će se na to čudo čekati kraće od dva stoljeća. Ovaj potpisnik, umjesto protutužbe, poteže protupitanje: Koliko će godina trebati Hrvatima da shvate kako je najgora usluga koju sebi mogu činiti to da za predsjednike biraju Hrvate ili Srbe?

*Tekst objavljen u BH Danima**, prenosimo uz dozvolu autora i redakcije** BH Dana**.**