Panker Miroslav: Mlatili su me i vikali ‘ti si antifašist!’

Svakog dana u Zagrebu pretuku petnaest maloljetnika. Marko, Luka, Branimir i Miroslav obični su srednjoškolci iz Stenjevca. Slušaju rock i metal, sanjaju o fakultetu. I oni su dio ove crne statistike. Svaki od njih najmanje je jednom bio pretučen.

Marko, Luka, Branimir, Mateo i Miroslav su škvadra iz Stenjevca. Imaju između 15 i 18 godina, idu u srednju školu, imaju dobre ocjene. Preko tjedna se nalaze u lokalnom kafiću, vikendom kupe jeftini alkohol i zabavljaju se uz gitaru ili u nekom gradskom klubu. Slušaju rock i metal, vole kompjutorske igrice, razmišljaju o fakultetu.

Svatko od njih najmanje je jedanput bio pretučen.

- Ne možeš to izbjeći. Usred bijela dana, usred noći, pokraj kuće, u centru grada, događa se svaki dan - bez čuđenja objašnjava 16-godišnji Marko, učenik drugog razreda Strojarske tehničke škola Fausta Vrančića. U crnim hlačama i jakni, duge plave kose do sredine leđa, sa slušalicama iz kojih trešti metal, kaže, nosi metu na leđima.

- Tuku nas jer smo metalci. Nema nikakvog razloga, ne poznajemo se, ne žele novac, ne žele ništa, osim ‘očistiti grad od šljama i sotonista’ - priča uz podsmijeh.

Ili klošara, dodaje Miroslav i skida kapu. Na kratkoj frizuri naziru se tragovi nekadašnje pankerske irokeze. Ošišao ju je nakon što su ga u dva tjedna dva puta prebili, jednom u sedam sati navečer dok je išao na vlak. I Branimir, učenik 2. razreda Prirodoslovne škole “Vladimir Prelog”, ošišao je dugu kosu kako ne bi na prvi pogled izgledao kao metalac. Nakon što je prošlog proljeća ubijen Luka Ritz, također dugokosi alternativac, nije više želio riskirati.

Napadi u Zadru, Rijeci...

Ovaj je tjedan u Zadru pretučen 19-godišnjak. Razbijena mu je lubanja bejzbolskom palicom. Prije dva tjedna premlaćen je u Rijeci Aleksandar Abramov, student s Cresa. Trojica su ga umlatila i ostavila ga da umre. Ugušio se vlastitom krvlju. Pet dana ranije u Zagrebu trojica su, ispred ulaza u njegovu zgradu, brutalno pretukla 16-godišnjaka. Isti su dan u Senju trojica mladića napala 16-godišnjeg S. B. Slomili su mu nos, posjekli ga po licu i oštetili mu bubnjić.

Niz nema kraja. Procjenjuje se da se samo u Zagrebu svaki dan prosječno pretuče 15-ak maloljetnika. Bez razloga. I nitko više ne pita za razlog.

Dečki iz Stenjevca to su prihvatili kao činjenicu koja se ne može promijeniti. Izlaze kao društvo još od osnovne škole. I od samog početka, izlasci su im obilježeni tučama i strahom od premlaćivanja.

Lančana reakcija

Negdje u 7. razredu, pričaju, počeli su izlaziti u grad. Imali su izlaz do 23 sata.

- Išli bismo na Ribnjak ili u Melin u Tkalčićevu ulicu, gdje su se okupljali alternativci. Htjeli smo biti u svojem društvu. Odlazili bismo oko šest navečer, ali smo morali biti rano doma. Na svakoj klupici na Ribnjaku sjedilo bi jedno društvo, svirala se gitara. Išli smo na Ribnjak sve dok nije ubijen Frane Despić. Od tada tamo nema nikoga osim murije - priča Branimir.

Ribnjak je, tumače, jedno vrijeme bio najsigurnije mjesto za alternativce u gradu, iz sasvim bizarnog razloga: čuvali su ih naciskinsi. Iako po svojem određenju skinsi ne vole alternativce, jednostavno su još više mrzili Bad Blue Boyse, glavne neprijatelje alternativaca.

- Nisu to pravi Boysi, to su idioti koji su nabavili kape i šalove i glavna im je zabava mlatiti okolo sve koji ne izgledaju isto kao i oni - priča Luka, 15-godišnjak, duge crne kose, u nezaobilaznoj crnoj majici. Kad bi se Boysi napili i krenuli “mlatiti šljam”, skinsi bi ih zaustavili.

- Skinsi su bili starija ekipa, oni bi se pošorali s Boysima i to bi bilo to - pričaju dečki koji su bili na Ribnjaku i te večeri u ožujku prošle godine kad je ubijen 18-godišnji Despić. Despić nije bio alternativac.

- Tri mjeseca kasnije ubijen je Luka Ritz. Vi nama Despića, mi vama Ritza. To su nam jasno poručili, iako Despić nije bio žrtva alternativaca - kaže Branimir. I policija je ustanovila da Despićevo ubojstvo nije bilo posljedica subkulturnih sukoba. Za Despićevo ubojstvo nitko nije odgovarao. Nitko nije ništa vidio, nije bilo dovoljno dokaza.

- Svaki put kad se u novinama pojavi vijest da je neko pretučen, znamo što slijedi. Kreće lančana reakcija, pravi rat. Znamo da smo nagrabusili. Zato se 80 posto premlaćivanja nikad ne prijavi. Baš kad te zamlate toliko da završiš na Hitnoj, zove se policija - objašnjava 18-godišnji Mateo, najstariji u društvu. Iako metalac, izgledom ni sa čim ne odaje kakvu glazbu sluša. Otac mu, kaže, ne dopušta metalske rekvizite i izgled. Zato je, kaže, “popio” manje batina od ostalih.

Privođenje mladog Zadranina koji je nedavno bejzbolskom palicom drugom mladiću slomio lubanju
Jure Mišković / CROPIX

Istukli ga blizu kuće

- Znao sam dobiti tu i tamo koji udarac, ali mislim da se to ni ne računa. Jest da zadnji put nisam mogao hodati par dana, ali nisam trebao doktora - priča smijući se. Činjenicu da dobivaju batine i da to neće stati prihvaćaju kao svoju realnost.

- Jedini je izlaz da budeš stalno doma. A to neću. Neću ni ošišati kosu niti mijenjati sebe. Neće me na to natjerati nekakvi mamlazi s palicama - priča Marko, kojeg je nedavno “ekipa” premlatila ispred pekarnice, 100-tinjak metara od njegove kuće.

- Nas troje vraćali smo se iz pekare. Vidjeli smo ih i počeli vikati ‘bježite’, ali navrli su s obje strane. Ja sam zaostao, njih 5-6 me mlatilo. Ništa, imao sam blagi potres mozga, šljive i podljeve - bez uzrujavanja priča Marko.

No, nije svima isto. Jedan od dečki iz ekipe, student, prije šest mjeseci dobio je gadne batine i završio na Traumi.

- Šest mjeseci nije izašao van. Tata ga vozi na fakultet, koma mu je ići sam po gradu. Ne izlazi iz kuće. Nešto se dogodilo, ne može se smiriti - objašnjava Mateo.

Prijatelja im je jedne večeri zaustavila “ekipa kojoj je hobi mlatiti”. Tražili su ga mobitel, on im je odmah dao. Priložio je i novčanik. To je izazvalo podsmijeh, krenula su podbadanja, naguravanja, dok ga nisu smlavili.

- Nisu problem oni ‘kvartovski’ razbijači. Takvih je uvijek bilo i bit će ih. To su dečki koji su propali u školi, nemaju posla, imaju problema doma, napijaju se i traže koga će ili što razbiti. Ali, njih znamo, zna se gdje idu i kako ih izbjegavati. Ovi se ne vide na prvu, ne možeš pretpostaviti gdje ćeš nastradati - objašnjava Mateo.

‘Dobri’ i ‘loši’ Hrvati

- To je ekipa koja sluša cajke, fura se na nekakvo kvazidomoljublje i Crkvu i kao dobri katolici tuču drugačije od sebe. A ja sam navodno sotonist, zbog duge kose - kaže Marko. Pankera Miroslava pretukli su uz “optužbu” da je - antifašist.

- Postoji to jedno neobrazovano desničarenje, ‘dobri Hrvati’ protiv onih koji valjda ne izgledaju kao dobri Hrvati, šta ja znam - dodaje.

Najgore je, objašnjavaju, u centru grada oko ponoći. Tad su agresivci obično najpijaniji, kafići su se zatvorili, a centar je pun mladih koji se u to vrijeme najčešće moraju vraćati kući.

- Imam izlaz do pola jedan i znam o čemu pričam. Oni koji prvi moraju doma obično su najlakša meta jer idu sami. A to je prvo pravilo - nikad ne hodaj sam, mora vas biti više od troje. Jer nema tu nekakve tuče jedan na jedan, uvijek je deset na jedan. Nema veze koliko si jak, njih je hrpa i obično imaju nekakve teleskope, boksere - objašnjava Branimir.

Kvartovske adolescentske tučnjave, dodaju, su prošlost i spadaju u “nepodopštine” iz vremena njihovih staraca.

- Te priče o nekakvom fair playu u kojem se odmjeravaju snage, zabranjene su palice i tuča je gotova kad netko padne na pod, nama su smijurija. Sad je cilj što prije žrtvu srušiti i iživljavati se na njoj. Tek onda počinje zabava, cipelarenje i ‘trampolin’. Nije stvar u pljački, često ti ništa ne uzmu, poanta je namlatiti - kaže Marko, koji nikad po gradu sam ne hoda s obje slušalice u ušima. Uvijek je jedna spuštena, da može čuti što se dešava i pobjeći ako mu se netko obrati s “daj kunu”. Jer on ne traži kunu.

- Zadnje je pravilo bilo da te nitko ne dira ako si s curom. No, ni to više ne vrijedi. Sad premlate i curu. Tu noć kad je ubijen Despić na Ribnjaku zatukli su i jednu malu, ali to je ostalo sa strane - pričaju.

Dečki se ljeti najčešće skupljaju po parkovima, a najstrože su zabranjeni svi narodnjački klubovi i mjesta oko njih.

- Park preko puta Ludnice za nas je vjerojatno najopasnije mjesto u gradu - kaže Luka. Ovi po gradu, tumači, imaju boksere i teleskope, ovi kod Ludnice imaju pištolje.

- To je starija ekipa, nabrijana, luda - odmahuje glavom.

“Daj se ošišaj”, “šupak dugokosi”, “kako su te to odgojili da si takav ispao”, “gdje ti je obitelj” standardan je garnirung premlaćivanju “klošara”.

Išli su na Ribnjak sve dok u kolovozu 2008. nije ubijen Frane Despić. Ubojica do danas nije nađen
Neja Markičević/CROPIX

Okreću runde od 500 kuna

- Imam klinca u razredu koji mi kaže da potroši 500 kuna na dvije runde u subotu navečer. Nose se Lacoste majice, firmato robica i na nas gledaju s nekakvim polugađenjem. Ne kužim, nema teorije da meni starci daju 500 kuna za van, bez obzira jel’ imaju ili nemaju. A i stvarno se znam zabaviti i s ovim što imam - priča Mateo i namiguje društvu.

Svi dobivaju po 30 kuna za izlazak. To ih, nevoljko priznaju, ne sprečava da se dobro napiju. Normativ im je - dvije litre bambusa po glavi.

- Meni ne daju više jer misle da ću onda više popiti - objašnjava Branimir uz glasan smijeh. Sve što imaju stave “na kup”, skupe siću i u dućan.

- Za 18 kuna kupimo dvije litre crnog vina, za 6 kuna ‘socijalnu’ Kolu. Ta se piše s ‘k’ i dvije litre koštaju šest kuna. Kad nam dojadi, prijeđemo na bijelo vino i lažni Sprite - tumače.

Nikad, ali baš nikad, ni u jednom dućanu nisu imali problema s nabavom alkohola ili cigareta. Ni kad su imali 14 godina. Samo bi ih rijetki prodavači tražili osobne iskaznice.

- Onda bismo im rekli da smo ih zaboravili doma. I to bi upalilo, haha - kaže Marko.

Zakoni, očito, ne vrijede. Kazna se nitko ne boji, a savjest odraslih odavno ne radi.

- Savjest i empatija, odnosno nedostatak istih, u srži je cijelog problema. Bešćutnost te djece i visoki stupanj tolerancije na fizičko i psihičko nasilje naučena je od odraslih. Priznajmo si, odrasli gaze preko leševa, sve se manje obaziru, sve se čini za dolazak do cilja i zadovoljenja - kaže dr. Neda Grgić, ravnateljica Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež.

Bešćutnosti je, kaže, uvijek bilo. Djeca koja uživaju mučiti životinje, a kasnije i ljude, dolazila su i prije 20 godina.

- Dolaze nam djeca s poremećajima već od 10 ili 11 godina, čega ranije doista nije bilo. Naravno da je bilo tuča, ali postojali su okviri. Postavljale su ih obitelji i društvo. Zamislimo se nad tim - objašnjava psihijatrica. Današnje su obitelji, dodaje, frustrirane zbog nezaposlenosti ili zbog prezaposlenosti. A dijete je zanemareno, prepušteno samo sebi.

Žele impresionirati grupu

- Prilazi grupi i u grupi se osjeća dobro, prihvaćeno. To je tipično za maloljetnički kriminal - sve se događa zbog grupe, dokazivanja i isticanja pripadnosti. Adolescenti ne kradu da bi imali ukradeni predmet. Oni kradu - ili tuku - da impresioniraju grupu, da pripadaju - kaže sutkinja za mladež Lana Petö Kujundžić, koja radi u vijeću Vrhovnog suda.

Grupa iz Stenjevca u ponedjeljak je opet u školi. Nemaju problema, imaju dobre ocjene. Branimir se želi prijaviti za razmjenu učenika i sanja da treći razred gimnazije završi u SAD-u. Luka se nada da će, kad završi srednju, upisati Tehničko veleučilište. Marko nije siguran što će. Volio bi biti crtač u Autocadu. Razmišlja i o studiju. Mateo neće studirati, barem ne odmah. Pauzirat će godinu dana, a onda će odlučiti.