Osjećam, dakle jesam

Spadamo li među one koji druge svode na 'to' ili među one koji u drugima vide 'ti'? Jesu li ljudi stvari ili su stvarni? Ponekad je zaista teško uočiti razliku… Riječ je o detalju... sitnici... Jednom slovu.

Čudna je ovo stvarnost. U njoj, najteže od svega je upravo ono najlakše – biti čovjek. A to se ne može postići, ne može se uhvatiti i ne može se uzeti. Doživljavati sebe isto je što i doživljavati druge.

Ljude prestajemo doživljavati ljudima vidjevši ih kao kupce, kao titule, kao poslodavce, kao zaposlenike, kao poslužitelje, kao nadređene, kao podređene - kao objekte. Oni su odijela, make-up, hrpa pročitanih knjiga, dobro osmišljen slogan. Tu su, ali nisu stvarni, jer smo ih negdje, na nekom mjestu u sebi počeli tretirati kao stvari.

Kategorizirajući, etiketirajući, množeći, dijeleći, zbrajajući i oduzimajući - nakon što smo nekoga sveli na nešto, time smo si život naizgled olakšali, jer s 'tobom' treba komunicirati, a s 'tim' se može baratati.

Tako 'ti' postaje 'to'.

Ponekad je zaista teško uočiti razliku… Spadamo li među one koji druge svode na 'to' ili među one koji u drugima vide 'ti'? Razlika je uistinu ogromna - prvi imaju tendenciju srozavanja, a drugi tendenciju oplemenjivanja međuljudskih odnosa. Prvi odabiru živjeti formu, a drugi sadržaj života.

Nakon što forma istisne sadržaj i okvir života ostane prazan, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego i druge doživljavati kao forme. Jer, to je sve što vidi. To znači da mora na neki način umrijeti, jer ne osjećajući druge ni samoga sebe ne uspijeva osjetiti.

Život se ne može konzumirati, ne može ga se 'formalizirati', može ga se jedino živjeti, a to znači osjećati i time preuzeti rizik ranjivosti. Isključivanje emocija jednako je pogubno kao i isključivanje razuma. Isključivanje razuma raznosi unutarnji svijet u vjetar, a isključivanje emocija ukapa ga u zemlju. Čovjek bez osjećaja postaje mehanizam. Trokira. Zapinje. Stavlja točke. tamo. gdje. im. nije. mjesto.

Vrlo često se događa da, negirajući i opirući se emocijama, šupljine svog unutarnjeg svijeta kompenziramo mentalnim slikama.

Neki od modernih sociologa, takozvani teoretičari simulacije, odnose među ljudima u današnjem društvu (takozvanom društvu spektakla) vide preobraženima u odnose između slika i stvari. Predmeti prestaju biti predmeti: automobil nije automobil, nego iskrivljena slika - slika slobode; odjeća nije odjeća nego iskrivljena slika - slika ljepote.

Tako stvari postaju sve stvarnije, a stvarnost pati od gubitka sebe same. Unutarnja ljepota i unutarnja sloboda su izokrenute prema vani poput rukavice koju umjesto topline ljudske ruke ispunjava praznina forme. Zato je ponekad potrebno cijelu stvarnost preokrenuti… da bi se počelo osjećati.

 

Čiji je ovo film?

U ulozi režisera, projiciramo scene i dijelimo uloge. Govoreći ljudima kakvi bi 'trebali biti' propuštamo ih upoznati.

U društvu s ljudima, vrlo često smo, iako izvana u dijalogu, iznutra u monologu. Tu sam 'ja' i 'moj dojam tebe'. Drugim riječima, nismo u stanju doživjeti čovjeka kakav jest, jer smo zauzeti osobnim promišljanjima, iskustvima, interpretacijama, željama i očekivanjima koja on budi u nama. Stvarni dijalog započinje kada se probudi iskrena radoznalost za jedinstvenost osobe koja nije 'moj dojam tebe', već zaista - ti.

Kada si ti 'zaista - ti', to znači da te prihvaćam takvog kakav jesi. Zvuči jednostavno, ali ponekad se doima gotovo neizvedivo. Ono što dodatno komplicira stvar je obrambeni mehanizam zvan projekcija.

Do projekcije dolazi kada zbog nemogućnosti prihvaćanja nekih svojih osobina te osobine pripisujemo drugima. Ponekad se čini da umjesto očiju imamo projektore pomoću kojih ljude uvlačimo u 'svoje filmove'.

U nesvjesnoj ulozi režisera, projiciramo scene i dijelimo uloge.

Govorimo ljudima kakvi bi 'trebali biti' i na taj način ih propuštamo upoznati.

Nisu samo drugi ti za koje imamo osjećaj da bi se neprestano trebali mijenjati. I za same sebe često imamo pregršt ideja o tome kakvi bismo 'trebali biti'. Po gestaltističkoj 'paradoksalnoj teoriji promjene', mijenjamo se postajući svjesni kakvi smo, a ne nastojeći postati kakvi nismo.

Prihvaćajući sebe i druge onakvima kakvi jesmo, sve smo više u stanju odustajati od takozvanih odnosa međuovisnosti kako bi se okrenuli izgradnji odnosa cjelovitosti.

Odnose međuovisnosti karakterizira unutarnji stav koji bismo najlakše mogli opisati riječima: 'dat ću da bih mogao dobiti', dok kod odnosa cjelovitosti ne postoji strah od manjka koristi ili gubitka naklonosti, a umjesto na vezivanju, naglasak je na oslobađanju. Ovakva promjena u doživljavanju sebe i drugih ne rezultira izolacijom i raspadanjem odnosa (mada neki odnosi pri tom jednostavno 'slete s puta'), već upravo suprotno – pronalaženjem novog smisla, lakoće i radosti u njima.

Tu gluma prestaje. Uloga otpada i počinje improvizacija.