Nagrada za kapitalizam

Al Gore je prije svega dobar biznismen, koji se već godinama uspješno bavi investiranjem u nove, ekološki prihvatljive tehnologije, a Nobelova nagrada zapravo je kruna koja bi konceptu "održivog razvoja" trebala dati ultimativnu, moralnu dimenziju, te "nove tehnologije" servirati poslovnoj zajednici kao biznis u koji se u svakom smislu isplati ulagati ZAŠTO JE AL GORE DOBIO NOBELOVU NAGRADU ZA MIR

NAGRADA ZA KAPITALIZAM
Tena ERCEG
17. listopada, 2007.

Dodjela Nobelove nagrade za mir Alu Goreu izazvala je vrlo malo kritika, i to isključivo kod "skeptika globalnog zatopljenja", koji spomenutoj pojavi odriču već i samo postojanje, te kod onih koji nagradu vide kao političku kritiku što ju je Nobelova komisija uputila tekućoj američkoj administraciji, ali i pokušaj stvaranja atmosfere za Goreovu ponovnu kandidaturu na američkim predsjedničkim izborima.

Po svemu sudeći, za Gorea nije u pitanju ni jedno ni drugo; on nije ni bogzna kakav klimatolog, jer je znanstveni posao za njega ionako odradio UN-ov panel za klimatske promjene (IPCC), dok je njegova uloga bila da cijelu stvar progura u politički mainstream, za što je i nagrađen, a sam Gore, unatoč pozivima, najvjerojatnije nema namjeru ponovno se natjecati za funkciju američkog predsjednika.

Hollywood story

On je prije svega dobar biznismen, koji se već godinama uspješno bavi investiranjem u nove, ekološki prihvatljive tehnologije, a Nobelova nagrada zapravo je kruna koja bi konceptu "održivog razvoja" trebala dati ultimativnu, moralnu dimenziju, te "nove tehnologije" servirati poslovnoj zajednici kao biznis u koji se u svakom smislu isplati ulagati.

Da je Nobelova nagrada za mir politički iskaz, nema nikakve dvojbe, niti bi to ikoga trebalo čuditi, kada se uzme u obzir da većina ljudi vjerojatno ne zna tko je Rajendra Pachauri, indijski inženjer koji vodi UN-ov panel s kojim je Gore podijelio nagradu, ili činjenica da, za razliku od drugih Nobelovih nagrada koje biraju komisije sastavljene od stručnjaka iz određenog polja, onu za mir bira vijeće sastavljeno od – norveških političara.

Nagrada se već desetljećima gotovo u pravilu daje opće prihvatljivim političkim disidentima, čiji je angažman u opoziciji nekom režimu ili štetnoj pojavi, ali nikada ne prelazi granicu "radikalnog" ili "revolucionarnog", a u posljednjih pet godina dobili su je i bivši američki predsjednik Jimmy Carter i šef Međunarodne agencije za atomsku agenciju Muhamed El Baradei, obojica oponenti politike Bushove administracije.

Tako se i uloga Gorea kao mesije "održivog razvoja" i "društveno odgovornog poslovanja", koje od kapitalističkog načina upravljanja svijetom ne traži nikakve korjenite promjene, već samo promjenu fokusa s fosilnih goriva na vjetar, vodu, biljke i ostale "prirodne" izvore, savršeno uklapa u "Nobelovu" filozofiju. Jedino čemu bi se moglo "prigovoriti" je činjenica da se nagrada za mir dosad ipak davala ljudima koji su cijelu svoju karijeru, ili život, posvetili onome za što su se zalagali, dok je Goreov sedmogodišnji zvjezdani uspon do Nobela tipična hollywoodska priča.

On, je uostalom, samo ove godine dobio nekoliko nagrada, uključujući i onu hollywoodsku; u ožujku Oskara za "Neugodnu istinu", u svibnju je njegova knjiga "Napad na razum" (Assault on Reason), u kojoj prigodno kritizira Bushovu administraciju i trivijalnost američkih medija, zasjela na prvo mjesto liste bestselera New York Timesa, a u rujnu je njegova interaktivna televizija Current TV pokupila Emmyja.

Klimatska fraza

Nakon Nobelove nagrade pokret za Goreovu predsjedničku kandidaturu u NYT-u objavio je "Otvoreno pismo Alu Goreu" preko cijele stranice, a osim 200 tisuća potpisa, skupljena je i poprilična količina gotovine za njegovu kampanju. Gore je i potpise i novac mudro pustio da se plode, ne izjašnjavajući se eksplicitno o svojim političkim ambicijama, no vjerojatno su ipak najtočnije procjene onih analitičara koji tvrde da on nema ni planova, ni želja, ni novca, ni logistike da u tri mjeseca "prešiša" demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton i riskira još jedan politički poraz od čijeg se udarca tek čudotvorno oporavio.

Nakon što je skovan koncept "održivog razvoja" i nakon što su Ujedinjeni narodi osnovali tijelo Global Compact, asocijaciju UN-ovih agencija i poslovne zajednice, i tako "održivi razvoj", kojeg opet predvode transnacionalne korporacije, uzdignuli na razinu jedinog legitimnog načina za borbu protiv klimatskih promjena, tehnologije alternativne energije u Europi su vrlo brzo prepoznate kao tržište budućnosti, ali i kao način za smanjivanje ovisnosti o uvoznoj nafti. Zapadnoeuropske države već su jasno dale do znanja da tim tržištem namjeravaju zavladati, a na putu njegovom globalnom razvoju stoje još samo Bush i njegova naftna klika.

Upravo tu nastupa Al Gore, nesuđeni predsjednik Amerike koji se, pričaju kuloari, od prljavog izbornog poraza 2000. godine oporavio na terapijskom krstarenju grčkim otočjem, za vrijeme kojeg je i pustio bradu koja je simbolizirala njegov preporod. Dok su se voditelji kasnonoćnih američkih TV showova rugali s njegovim novim imidžem, Gore se posvetio svojim dvjema fascinacijama – tehnologiji i ekologiji – ušao u savjetodavno vijeće Googlea, upravni odbor Applea i kompanije za financijsko upravljanje Metropolitan West Financial, kupio kabelsku televiziju, te na kraju s londonskim menadžerom Goldman Sachsa Davidom Bloodom osnovao investicijski fond za razvoj ekološki prihvatljivih tehnologija.

Razletio se po svijetu s ciljem da tržišno orijentirane predvodnike tehnoloških kompanija uvjeri da se "klimatska kriza" zajedničkim snagama može i mora riješiti, te da upravo ta fraza, kako je sam rekao, uđe u svako domaćinstvo. Svoju poslovnu filozofiju Gore objašnjava maksimom psihologa Abrahama Maslowa: "Ako vam je jedino oruđe čekić, tada imate tendenciju svaki problem vidjeti kao čavao." Isto tako, tvrdi on, "ako je jedino sredstvo za mjerenje vrijednosti u investiranju kvartalni financijski izvještaj ili cijena proizvoda, tada sve što nije uključeno u izvještaj ili na sebi nema cijenu, izgleda kao da nema vrijednost".

Upravo ta filozofija omogućila je Goreovom i Bloodovom investicijskom fondu Generation Investment Management (GIM) da dvije godine unaprijed izračuna kako će "ekološki osviještena" japanska Toyota na svakom proizvedenom vozilu zaraditi 1500 dolara više, dok će američki General Motors i Ford koji to nisu nakon kratkoročnog uspjeha praktički krahirati.

Ideja za 200 milijuna

Od proljeća 2005. godine pa do danas svota novca kojim upravlja fond GIM dosegla je 200 milijuna dolara, uloženih u vjetroturbine, energiju morskih valova, solarnu energiju i elektranu britanskog British Petroleuma u Škotskoj koja ugljični dioksid "injektira" u tlo. Ideja je, sasvim je otvoren Gore, "preusmjeriti kapital s ekonomije temeljene na fosilnim gorivima i usmjeriti je na nove i profitabilne centre održive ekonomije", te američkim konzumentima objasniti da se isplati trošiti manje energije.

U cilju toga Gore i njegovi kolege žive istovjetnim stilom života, odnosno svoje vlastito pretjerivanje u konzumaciji energije nadoknađuju na druge načine. Gore i njegova družica Tipper svojih milijun prošlogodišnjih milja prijeđenih u avionu "neutralizirali" su donacijom tvornici solarne energije u Indiji i hidroelektrani u Bugarskoj, a uvjereni su da će i američki konzumenti uskoro uvidjeti da se ovdje ne radi samo o "dobrovoljnom sustavu oporezivanja".

"Pravi će se odgovor pojaviti na tržištu", tvrdi Gore, "kada kapitalistički sustav počne raditi za nas, umjesto za druge ciljeve, i tada će ekonomija nezaustavljivo početi gurati prema sve nižim razinama zagađenja, a sve većoj razini učinkovitosti". "Čim poslovna zajednica pogleda globalno zatopljenje ili okoliš u cjelini", dalje će Gore, "počet će uviđati i prilike za profit na svakom koraku, jer već sada toliko sočnog voća visi na niskim granama da je to smiješno".

Za Nobelovu komisiju Goreova ideja da se korporacije kao motori kapitalističkog sustava upregnu u spašavanje onoga što su, kako nas uvjeravaju Gore i UN, desetljećima nemilice uništavali, očigledno se ispostavlja kao pragmatična, no upitno je koliko političko-ekonomski pragmatizam treba identificirati s kategorijom mira. Naročito kada se radi o čovjeku čija filozofija ne uključuje pojmove kao što su pravda i kompenzacija za ljude koje već sada pogađaju posljedice klimatskih promjena.

Nagrada o komisiji

Na prošlogodišnjem predavanju u Londonu Gore je, naime, ostao zatečen pitanjem Camille Toulmin, direktorice nevladinog Međunarodnog instituta za okoliš i razvoj, o tome smatra li on da bi za ljude koje već pogađaju klimatske promjene trebalo osnovati nekakav kompenzacijski mehanizam, s obzirom da su zagađivači iz bogatih zemalja oštetili klimatski sustav zajednički svima, ali za to plaćaju samo oni koji su u tome najmanje sudjelovali.

Gore je tu ideju nazvao "neprikladnom", usporedivši je s onom da se Afroamerikance kompenzira za ropstvo njihovih predaka, a odbacio je i ideju da bogate zemlje investiraju novac i tehnologiju u svrhu "procesa adaptacije" stanovnika siromašnih zemalja, jer bi to, navodno, kod ljudi stvorilo dojam da se s globalnim zatopljenjem može živjeti. Davanje nagrade za mir čovjeku koji o miru ne razmišlja u okviru pravde tako, čini se, govori više o samoj Nobelovoj komisiji nego o Alu Goreu, koji je, uostalom, nekakvu nagradu sigurno zaslužio, barem onu za poslovno lobiranje.

________________________________
Copyright © 1993 - 2007 Feral Tribune. All rights reserved.