LOGORI U SRBIJI: Tišina ratnog zločina

U Srbiji je početkom devedesetih postojalo oko 30 logora, od kojih su neki bili i privatni; u njima je bilo smešteno preko 7.000 zarobljenika koji su mučeni na sve moguće načine, silovani, a neki su na kraju podlegli ranama; prema podacima Udruženja pravnika „Vukovar 1991“, u logorima u Srbiji ubijeno je 19 ljudi, ali se tačan broj, dok Srbija ne otvori arhive, neće saznati * Boris Tadić nije hteo da primi predstavnike logoraša niti da odgovori na dva pisma koja su mu uputili

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnice po zapovednoj odgovornosti protiv general-majora JNA Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića, zbog ratnih zločina nad civilima i ratnim zarobljenicima u logorima Stajićevo, Begejci i drugim logorima u Srbiji. Vasiljević i Živanović su osumnjičeni da su znali a nisu sprečili ratne zločine u logorima, i to je prva optužnica po komandnoj odgovornosti vezana za logore u Srbiji.

Prema rečima Zorana Šanguta iz Udruge pravnika „Vukovar 1991“, ovo je rezultat istrage u okviru koje je ispitano preko 250 logoraša.

„Na osnovu njihovih iskaza došlo se do podatka o 19 ubijenih osoba. Mi očekujemo da će ta optužnica uskoro biti dostavljena tužiocu za ratne zločine Srbije Vladimiru Vukčeviću i očekujemo da će se onda to pitanje procesuiranja ratnih zločina skroz otvoriti i procesuirati u Srbiji. Te optužnice DORH-a terete prije svega Aleksandra Vasiljevića, koji je, prema spoznajama i dokumentaciji koju posjeduje DORH, bio organizator tih logora, i protiv Miroslava Živanovića, koji je bio zapovjednik Stajićeva i Begejaca, kao odgovorne osobe koje su znale za ratne zločine koji su se tamo događali i nisu to spriječili, čime su odgovorni za sve što se dogodilo”, kaže Šangut za e-Novine.

STRELJANJA ZAROBLJENIKA: "U Hrvatskoj je pokrenut i vodi se kazneni postupak koji se dogodio u Tovarniku, kada je od 22. do 29. 11. 1991. na zahtjev Teritorijalne obrane prevezeno iz Sremske Mitrovice u Tovarnik preko 30 osoba, od kojih je samo prvi dan streljano 13. To pokazuje da su oni koji su vodili mjesta zatočeništva u Srbiji surađivali sa TO u Hrvatskoj i da smo se mi zatočenici jednostavno prevozili iz Hrvatske u Srbiju i obrnuto. (...) Nakon pada Vukovara, preko 15.000 ljudi, žena, djece i staraca, svih koji su se zatekli, prebačeno je na teritoriju Srbije. Isto tako, 495 osoba iz tog perioda još se vode kao nestale. Neki su od njih viđeni u logorima, neki nisu više uopće viđeni, neki, koji su viđeni u logorima, kasnije su iskopani na groblju u Vukovaru...", kaže Šangut.U Srbiji je, kako kažu iz Udruge Vukovar 1991 pozivajući se na podatke UN-a, u vreme devedesetih bilo otvoreno preko 30 logora, a najveći od njih su Begejci, Stajićevo, Vojno-istražni zatvor „Banjica” i Bubanj potok u Beogradu, Niš i Sremska Mitrovica. Mnogi od njih su bili privatni. Kroz logore, je kako kaže Šangut, prošlo oko sedam hiljada zatvorenika.

„Mi kao udruga nismo uspjeli doći do imena zapovjednika, kao ni do imena stražara, ali vjerujemo da postoji u arhivi Vojske Srbije koje su jedinice i koja su imena stražara ostalih mjesta zatočeništva. Jednako tako vjerujem da će Vukčević i tužiteljstvo od nadležnih institucija Srbije, prije svega vojske, dobiti te podatke. Prije svega očekujemo od gospodina Vukčevića i cjelokupnog tužiteljstva pokretanje i privođenje odgovornih osoba, ali isto tako da će gospodin Tadić i Vojska Srbije otoriti svoje arhive i  pokazati koja su imena i prezimena stražara i zapovjednika logora, kao i dokumenta koja potvrđuju ko je organizirao logore Stajićevo, Begejce, VIZ Beograd, Niš, Sremsku Mitrovicu. Iz dokumenata koje mi posjedujemo vidljivo je da je to bio organizirani zločin i to po tome što su se stražari i zapovjednici logora skrivali iza nadimaka. To govori da je to bio smišljen i organiziran ratni zločin. Kad je u pitanju broj logoraša, mi nikakve konačne podatke nemamo, vjerojatno točan podatak nećemo nikada ni dobiti jer je veliki broj logoraša u međuvremenu umro”, ističe Šangut.

Udruženje pravnika „Vukovar 1991“ podnelo je 2008. godine Tužilaštvu za ratne zločine Srbije krivičnu prijavu protiv NN lica zbog ratnog zločina počinjenog u logorima u Srbiji. Tri godine nakon podnošenja prijave, tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević još uvek ponavlja istu rečenicu „da je sve u predistražnom postupku”. Na upit e-Novina dokle se s tim predistražnim postupkom stiglo i šta tačno podrazumeva, iz Tužilaštva je rečeno da se istražuje šta se događalo 1991. i 1992. godine na pomenutim lokacijama, u saradnji s organima bezbednosti i s Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske.

„Radi provere navoda iz krivične prijave i potpunog utvrđivanja činjenica u ovom predmetu, prikupljena su obaveštenja od građana i raspoloživa dokumentacija. DORH je do sada odgovorio na sve naše zahteve, uključujući i razmenu podataka i dokaza na lokacijama koje se pominju u krivičnoj prijavi. Saradnja se odvija vrlo korektno, zbog provere navoda iz krivične prijave i radi potpunog utvrđivanja činjenica u ovom predmetu. Svakako ćemo utvrđivati i ispitati ulogu svakog pojedinca u eventualnom ratnom zločinu. Aleksandar Vasiljević je ispitan po zamolnici iz Hrvatske, to je učinio istražni sudija Odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, u prisustvu zamenika tužioca za ratne zločine”, navedeno je u odgovoru Tužilaštva za ratne zločine.

Budući da je, nakon podizanja optužnice, u medijima u Hrvatskoj objavljeno da će postupak najverovatnije biti ustupljen Srbiji, zamenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić u kratkoj je izjavi za agenciju Beta rekao da će Tužilaštvo za ratne zločine razmotriti predmet protiv Vasiljevića ukoliko Tužilaštvo Hrvatske odluči da ustupi dokaze, te podsetio da između Hrvatske i Srbije postoji Sporazum o ustupanju dokaza, i da na osnovu njega hrvatsko tužilaštvo može da dostavi dokaze srpskom tužilaštvu koje će predmet razmotriti i izjasniti se o njemu.

Zoran Šangut i Predrag Matić Fred bili su 2009. inicijatori akcije postavljanja spomen-ploče na mesta gde su bili logori 1991. i 1992. godine, no bez obzira na podršku gradskih vlasti, do postavljanja te ploče nije došlo.

„Mi smo dogovorili s predsjednikom opštine Zrenjanin, Aleksandrom Martonom, postavljanje spomen-ploče, međutim, kad smo u 10. mjesecu pokušali postaviti spomen-ploču, tada su nas službene institucije, iako smo pisali predsjedniku Srbije Borisu Tadiću, spriječile da postavimo ploču i rekli su nam da će to biti moguće za dva tjedna. Došli smo za dva tjedna da bi nam rekli da nam ne mogu garantirati sigurnost od Iloka do Stajićeva, tako da je do daljnjeg ta inicijativa odgođena. Mi smo iza toga dva puta pisali Borisu Tadiću i putem našeg veleposlanstva u Srbiji uručili mu ta pisma sa zamolbom da nas primi na deset minuta, da mu ispričamo sve što se dogodilo u Stajićevu i da on snagom svog autoriteta utječe i da nam omogući da u ime žrtava svih onih ubijenih u Stajićevu postavimo tu ploču. Do danas nismo dobili odgovor”, kaže Šangut, koji je te 2009. godine prvi put od razmene 1992. došao na mesto mučenja i zločina, i smatra "da svako, zbog svog zdravstvenog stanja, treba još jednom sa slobode da proživi te osjećaje".

Prema svedočanstvima logoraša, njihovi čuvari su se utrkivali u tome ko će maštovitije da ih maltretira, tukli su ih danima, vešali, palili, silovali, mučili strujom, psihički ih iznurivali dok se potpuno ne slome...

Pitanje logora u Srbiji i činjenica da zvanična politika njihovo postojanje nikada nije priznala, vraćeno je u javnu sferu, iako skromno, tokom slučaja vukovarskog branitelja Tihomira Purde, za kojim je Srbija imala raspisanu Interpolovu poternicu, iako se znalo da je čovek priznanje o zločinu dao nakon višesatnog mučenja u logoru. Iako je Tužilaštvo Srbije povuklo optužnicu, a Ministarstvo pravde konačno uspelo da izusti da te optužnice vojnog pravosuđa s početka devedesetih treba revidirati, niko se javno od političke klike nije usudio postaviti pitanje logora. Činjenica da predsednik Srbije nije našao za shodno da primi predstavnike logoraša koji su to tražili u dva navrata, pokazuje svu bezobzirnost prvog čoveka Srbije, nespremnog da se uhvati u koštac sa istinskim zločinima na teritoriji zemlje koju vodi. Takav stav je poražavajući, ne samo za građane ove zemlje nego i za stranku na čijem čelu navodno proklamuje demokratske vrednosti.

DA SE NE ZABORAVI:
U logorima Begejci i Stajićevo usmrćeni su I. Kamerla, B. Kelava, B. Koch, I. Kunac i Z. Brajer; u logoru Sremska Mitrovica usmrćeni su Đ. Tvork, J. Boldiš, Z. Cvitković, D. Kiralj, A. Plivelić, N. Šoljić i I. Švraka; u logoru Niš usmrćen je P. Mesić, a u logoru Stara Gradiška usmrćeni su M. Tomljanović, I. Šandorović, P. Antunović, D. Sanjicki, I. Grgić i M. Raužan. Umesto da Srbija prizna postojanje logora na svojoj teritoriji, dozvoli postavljanje spomen-ploča (zar je to tako mnogo?) i na taj način pokaže da poštuje žrtve Miloševićevog režima, ona odlikuje učesnike ratova baš iz perioda najvećih zločina u Hrvatskoj (jun 1991 – maj 1992), hapsi nedužne građane bivših republika i, najgore, ćutanjem odobrava sve što se tih devedesetih dešavalo.Tužna je zemlja koja je u svojoj istoriji dozvolila logore u kojima su ljudi mučeni i ubijani, a još tužnije društvo koje nije u stanju da to prizna.

„Ono što u zadnje vrijeme primjećujem i što mi je drago jeste da me sve veći broj medija iz Srbije kontaktira što znači da je Srbija, bar s medijske pozornosti, spremna da se suoči s tom istinom. Prije par dana je u Nišu bila organizirana tribina u kojoj sam sudjelovao video-linkom, tako da polako stanovništvo i građani Srbije, nakon dugogodišnje medijske blokade, počinju dobijati informacije šta se u tim mjestima zatočeništva stvarno događalo, ali ja se nadam da će uskoro i službena politika priznati te ratne zločine koji su se tamo dogodili i odati poštovanje svim nevinim žrtvama koje su tamo ubijene i poslati poruku da se to više nikada ne desi. Hrvatska i Srbija će imati dobrosusjedske odnose i volio bih da u isto vrijeme, gradeći te dobrosusjedske odnose, procesuiramo sve zločine bez obzira na to s koje strane su se dogodili. Mislim da je za žrtvu najveći bol, čak veći od onoga koji je proživila tokom mučenja, neprocesuiranje odgovornih za ratni zločin koji je nad njom ili njenim najmilijim počinjen“, zaključio je Zoran Šangut.

* Zbog toga što veruju da se samo iskrenim suočavanjem s prošlošću može napraviti put ka boljoj budućnosti, e-Novine će narednih nedelja objavljivati svedočanstva logoraša iz Hrvatske u Srbiji, kako bi se videlo kakve užase smo prećutali, i na šta smo tom tišinom pristajali, na prvom mestu građani onih gradova u kojima su ti logori postojali.