Je li posjet Busha uistinu povijesni događaj?
Otišao je Bush, neki bi rekli hvala Bogu, no ono što smo vidjeli protekli dana, što servirano od medija, a što od političara, jednom riječju moglo bi se nazvati otužnim.
[TABLE]
Mediji proteklih dana nisu štedjeli s obavještavanjem puka o nebitnim detaljima posjeta poput jelovnika, ribljeg i mesnog, ili vina koja su odabrana za ovaj „povijesni događaj“. Saznali smo i koja je muzika uvaženim gostima svirala tijekom objedovanja, ali i maltene doznali je li Bush mirno spavao uljuljuškan među svilenim plahtama. Sva ta ludnica nije zaobišla ni naše političare, koji su se skoro pa nadmetali u tome tko će više zasjati u tih par sekundi koliko su se našli licem u lice s američkim kaubojem. Kako veli kolumnist Novog lista Branko Mijić, stvorena je: „cijela jedna opća klima da nam dolazi neko božanstvo, a ne neki živi čovjek ili državnik, koji uostalom niti je neku državničku misao rekao, izrekao. Nego mi sad svi moramo biti sretni i zahvalni zato što smo dobili tu pozivnicu za NATO. Mislim da to više govori o našem mentalitetu, nego o bilo čemu drugome i zaista mislim da je ovih dana svakoga tko ima imalo razuma bilo sram što mora živjeti u ovakvoj i ovoj državi, da se takva jedna servilnost, takvo jedno skidanje gaća do degutantnosti, moralo dogoditi.“
Ulizivanje od strane političara bilo je prestrašno za gledati:„Vidjeli smo i kako se premijer Sanader servilno ponašao prema predsjedniku Bushu i kakve su to doskočice i dosjetke na nekoj niskoj razini bile. Kao, našla su se dva stara drugara pa su sad oni nešto počeli pričati, dakle, zaista jedan degutantan događaj po meni.“
U Hrvatskoj je međutim i među političarima i medijima, čini se, nastala kolektivna amnezija svih nedjela koje je Bush napravio. Dva dana svi su nekako zaboravili na napad na Irak i vojnu intervenciju u Afganistanu, na zlostavljanja zatvorenika u Abu Ghraibu i Guantanamu, te konstantna kršenja ljudskih prava koje u ime američkog viđenja demokracije obavljaju njihovi vojnici diljem svijeta. Mediji su se pridružili masovnoj histeriji veličanja velikog vođe, a političari poput predsjednika Mesića ili SDSS-ovog Milorada Pupovca, za koje se zna da ne podržavaju američku vanjsku politiku, utihnuli su. Mijić veli da je sve to dio tog našeg folklora trčanja prema pobjedniku, umjesto da sve realno sagledamo: „Mi jesmo ušli u NATO, ali ušli smo u NATO zato što nas je primila ta Amerika kojoj smo napravili niz ustupaka, uključujući i prodaju Plive američkom Barr-u. Znači, to će nas koštati. I ono malo civilnih udruga i ono malo onih ljudi koji su bili na tim nekim drugim trgovima, a vidjeli smo da je čak i ministar Rončević zabranio jedan miran prosvjed što se nije dogodilo ni u Ukrajini i Rumunjskoj – u nekim zemljama za koje mi mislimo da su još uvijek ispod nas po nekoj razini demokracije. Dakle, ta jedna servilnost koja je zavladala Hrvatskom – to govori o jednom ozbiljnom stanju duha, ozbiljnom jednom problemu koji je prije svega bolestan.“