I reče galaktika: 'Neka bude svjetlo!'

U ranim danima svemira nije bilo mnogo toga za vidjeti. Zapravo, nije se moglo vidjeti apsolutno ništa jer je bilo prevruće da bi svjetlo uopće svijetlilo. I tako milijardu godina.

Kako se onda pojavilo prvo svjetlo u svemiru? Prvi trag astronomima je dalo zračenje koje curi iz male galaktike udaljene od Zemlje 281 milijun svjetlosnih godina. Točno nakon Big Banga, prije oko 13,7 milijardi godina, svemir je bio tako vruć da su čestice materije bile momentalno ionizirane, odnosno pozitivno nabijene.

Ekstremna ionizacija znači da se guste strukture, kao što su zvijezde ili galaktike, nisu mogle lako formirati.
Širenjem, svemir se ohladio i deionizirao, a zahvaljujući mrvicama atomskih jezgri i elektrona koji su se počeli spajati nastali su neutralni, pero-laki atomi kao što su vodik i helij.

Počele su nastajati zvijezde, u početku vrlo treperave jer je svjetlo, zbog deionizirane prirode svemira, teško moglo putovati.

I tada se, prije između 12,5 i 13 milijardi godina, svemir ponovno ionizirao i zvijezde su zaista počele sjati.

Mnogi astronomi uzrok reionizacije svemira vide upravo u prvim zvijezdama. Te zvijezde nisu bile skupljene u galaktike i zato su mogle svoje energetsko zračenje slobodno širiti svemirom.

No, kad je astronom Nils Bergvall s Astronomskog opservatorja u Uppsali sa svojim kolegama proučio jednu galaktiku koja je relativno blizu Zemlje i nalikuje onima koje su postojale u prvih milijardu godina svemira, otkriven je još jedan mogući uzrok reionizacije ranog svemira.

Taj novi izvor je rođenje zvijezde unutar same galaktike. Znanstvenici su pomoću NASA-inog satelita FUSE (Far Ultraviolet Spectroscopic Explorer) utvrdili da između 4 i 10% ionizirajućeg zračenja nastalog eksplozijom u kojoj je rođena zvijezda može pobjeći iz svog susjedstva.

"Prethodne su studije promatrale 'odjeke' takvih curenja", kaže Bergvall, "ali ono nikad nije bilo direktno mjereno".

Predstavljajući svoje istraživanje, tim je na konferenciji Američkog astronomskog društva naglasio da "ovo otkriće podiže vjerojatnost da je mnogo sićušnih galaktika zajedno moglo izgubiti dovoljno zračenja da to odigra ključnu ulogu u reionizaciji svemira".

"To je korak u pravom smjeru za utvrđivanje faktora koji su doveli do prvog svjetla u svemiru", kaže kozmolog Abraham Loeb s Harvarda.

"No, zapravo", kaže on, "istraživači žele gledati u prave rane galaktike, a ne samo u one koje su im slične".

Ali, takva će promatranja morati malo pričekati. Barem dok ne sagradimo dovoljno jake teleskope koji će moći 'vidjeti' do samih rubova svemira.