Antonio Negri: Kapital je naš neprijatelj

FILOZOF I POLITIČKI AKTIVIST, GOVORI O NOVIM STRATEGIJAMA BORBE ZA PRAVEDNIJE DRUŠTVO

Talijanski filozof i politički aktivist Antonio Negri gostovao je u Zagrebu na Subersive film festivalu gdje je održao predavanje i predstavio svoju knjigu “Zbogom, gospodine Socijalizam“, koja je upravo izišla u hrvatskom prijevodu. Autor tridesetak knjiga pažnju već godinama plijeni ne samo svojim radom već i političkim djelovanjem zbog kojeg je sedamdesetih završio i u zatvoru. Osnivač je grupe Potere Operario i Autonomia Operaria, a optuživalo ga se za idejno vodstvo Crvenih brigada. 

Osuđen na višegodišnji zatvor pod kontroverznom optužbom “urote protiv države“, Negri je pobjegao u  Francusku gdje je radio kao profesor na Université de Vincennes (Paris-VIII) i Collège International de Philosophie, zajedno s  Jacquesom Derridom, Michelom Foucaultom i Gillesom Deleuzeom. Godine 1997. dobrovoljno se vratio u Italiju, 2003. je oslobođen i sada živi između Venecije i Pariza. Oštri kritičar globalizma i države, Negri govori o potrebi rekompozicije društva i novim strategijama.

Obrazovani imigranti

Vaš koncept mnoštva je klasni koncept. Smatrate da se ono sastoji od različitih radnika koji rade u društvu da bi proizveli profit. Možete li reći koji od njih, po vašem mišljenju, imaju najviše potencijala za pokretanje promjene? 

- Kada govorimo o mnoštvu, treba imati na umu da je riječ o skupu različitih singulariteta. Koncept mnoštva je koncept prilično različit od koncepta masa. On obuhvaća i materijalne odnosno manualne i intelektualne radnike. U kojem je obliku eksploatacija tih radnika određena? Za manualne radnike centralna točka eksploatacije su tvornice. Za nemanualne radnike to je, pak, društvo određeno financijskom moći koja kontrolira i koristi njihov rad. Stoga danas sve više i više najkritičnijom točkom postaje nematerijalni, kognitivni rad. 

Današnja kriza se upravo prelama preko kognitivnog rada koji je nestalan i nema onu sigurnost koju su prije imali materijalni radnici. To su mladi, uglavnom obrazovani ljudi, koji moraju biti mobilni što se tiče prostora i fleksibilni kad je u pitanju vrijeme. Rade pola radnog vremena i ne znaju kad će sljedeći put opet dobiti posao.

A što se tiče plaće, oni su siromašni i vrlo često zaduženi kod banaka. I na taj način financijska moć njima upravlja. Upravo je to najkontradiktornija točka. Ali, to što smo prepoznali najkontradiktorniji element, ne znači da će se oni pobuniti. Zato jer su ljudi izolirani, a nisu zajedno. Upravo koncept mnoštva to pokazuje.

U Hrvatskoj se vodi borba oko uvođenja novih zakona o obrazovanju i znanosti gdje su se profesori i studenti ujedinili oko inicijative i osnovali sindikat Akademska solidarnost koji djeluje po principima direktne demokracije. Mogu li i trebaju li se kognitivni radnici povezati s drugim društvenim grupama/subjektima?

- Evidentno je da se danas stvaranje profita temelji prije svega na intelektualnom i kognitivnom radu, odnosno inovatorskom radu koji stvara dodanu vrijednost. S tog gledišta, intelektualnim radnicima je u interesu povezati se sa znanstvenim istraživačima i svim radnicima općenito, pa čak i studentima zato što ovi potonji predstavljaju kognitivnu radnu snagu koja će to tek postati. Na primjer, u Italiji se ponovo formira savez koji stvara rekompoziciju u borbi za prava između velikih studentskih pokreta, ali i srednjoškolaca, znanstvenih istraživača. 

Jer znanstveni su istraživači u Italiji, kao i u Francuskoj uostalom, u dosta čudnoj situaciji pošto se moraju u isto vrijeme baviti svojim istraživanjima i predavati u obrazovnom sustavu. Povećava im se broj poslova koje moraju raditi i zato su u posebno osjetljivom položaju. Također, možemo zamisliti da se tom pokretu pridruže i radnici iz uslužnog sektora, kao i oni iz informatike. Ti ljudi često upravljaju većim brojem radnika po cijelom svijetu, što je odraz podjele rada koja se širi iz razvijenih zemalja prema ostatku svijeta.

A imigranti? Što je s njima?

- Uf. Oni su u očajnoj situaciji. Ne samo u Europi, već svugdje. Imigranti imaju najniže plaće, prisiljeni su raditi poslove koji starosjedioci odbijaju. To su teški poslovi. Moraju se organizirati. Ali, mogu li se oni organizirati ako rade najteže poslove i uglavnom su neobrazovani? 

- Imigranti koji sada dolaze sve su više obrazovani mladi ljudi. Ne treba na imigrante gledati isključivo kao na delinkvente, očajnike. U Italiju sad dolaze mladi koji su u Tunisu pokrenuli revoluciju. To su ljudi koji su se petnaest godina školovali i koriste sve alate komunikacije koji su im na raspolaganju. To je sada jedna zanimljiva situacija. S njima treba razgovarati i povezati se da bi se stvorila zajednica protiv poslodavaca.

Torinski poučak

U “Zbogom, gospodine socijalizam” govorite o potrebi reorganizacije Italije u regiji. Zbog čega? Vodi li to ka većoj prisutnosti građana u procesima donošenja odluka? 

- U Italiji postoji proces razvoja kroz povijest koji je u suštini reakcionaran. Od svojeg ujedinjenja u 19. stoljeću, Italija je zemlja podijeljena na sjever i jug među kojima postoji velika razlika. Osim toga, od Drugoga svjetskog rata dolazi do migracija prema sjeveru. Sjećam se na primjer Torina, velikog grada Fiata, koji je od 200 tisuća stanovnika narastao na milijun i pol. 

Njega su naseljavali ljudi s juga koji danas govore pijemontskim dijalektom i najveći su torinski nacionalisti. To je smiješno, ali u isto vrijeme i tragično. Egoistični su prema Tunižanima i zagovaraju separatizam. Zagovornik sam regionalizma i sudjelovanja u procesu donošenja odluka, ali treba paziti da se u to ne uvuku reakcionarni elementi. 

Rekli ste “Zbogom, gospodine socijalizam”, ali kome možemo reći Dobar dan? Komunitarizmu? Ili komunizmu kao što je napisao Žižek? I što u međuvremenu?

- Od ‘68. godine - koja je u Italiji trajala cijelo desetljeće, sve do ‘79. - dogodila su se tri fenomena: radnička klasa se transformirala, intelektualci su prestali biti rukovodioci i postali su samo jedan od elementa društva, država je sve manje i manje imala središnju funkciju jer je globalizacija umanjila njenu moć. Nastao je osjećaj odvojenosti od partija i ideologija koje nas više ne predstavljaju. 

A država je u Italiji uvijek bila fašistička i to se nikad nije promijenilo. Čak i unatoč demokraciji. Postoji uvijek ista podjela rada, razlike između bogatih i siromašnih su velike, imigrante se tretira kao robove... Mislim da je socijalističko upravljanje kapitalom slično kao i liberalno. Stoga ako vrijedi “zbogom, gospodine Socijalizam”, vrijedi i “zbogom, gospodine Liberalizam”. Naš neprijatelj je kapital.

MAŠENJKA BAČIĆ