Žive kao patuljci u kordunskom šumarku

Robert Schenk, violončelist i bivši vlasnik tvrtke Accord Case, tip koji je kofere za instrumente prodavao Stingu i Santani, u 40. je sve rasprodao i vratio se prirodi.

U ovo, u Zagrebu najljepše doba godine, kad je grad humano poluprazan, čovjek se napokon opusti jer, eto, mala je šansa da vas netko ubije zbog parkinga ili da iščašite zglob jer su vas jači izgurali iz tramvaja prije stanice. Možete, recimo, bez puno čekanja napraviti papa-test ili u policiji produžiti vozačku dozvolu. Al' ako ste i dalje nesretni, jer gregaristički patite u histeriji ljetnih odmora, a ne privlači vas gledati užegle limove čeških automobila na autocesti, pa potom se "odmarati" na kakofoničnoj plaži pod Biokovom, možda je najbolje od svega dignuti ruke i pobjeći u - Pisarovinu.

Zaglaviti u blatu

Izađite kod Remetinca i tjerajte samo dalje,  cestom što vozi kroz zeleni bazen put Gvozda. Tamo negdje u trokutu oko Gvozda, Topuskog i Petrove gore je selo Blatuša. Ne treba biti etimološki osobito dovitljiv da razabereš da u Blatuši ne fali blata, i to ljekovitog. A Blatuša, čak i za kišna dana, izgleda dovoljno zavodljivo da se više nikad ne vratiš tamo odakle si stigao. Dobrovoljno zaglaviš u blatu.

Učimo se slušanju

To se prije dvije godine dogodilo Robertu Schenku, čovjeku s diplomama glazbenih akademija u Sarajevu i Rotterdamu, gradskom dečku iz Pule, violončelistu poslovnog duha koji je u tridesetima stvorio globalno uspješnu firmu, potom sve rasprodao i rousseauovski se, kad je napunio 40, vratio prirodi. No, Schenk nije sanjar bez pokrića. Kad je prije dvije godine kupio “oko 50, 80 hektara napuštene zemlje, ne znam ni sam”, zapravo cijeli zaselak s desetak kuća, nije namjeravao tek kontemplirati među topolama i brezama.

Nekadašnji vlasnik tvrtke Accord Case, tip koji je patentirao kofere za glazbene instrumente od ultralaganih i čvrstih materijala, pa te kofere za gitare i violončela prodavao Stingu, Santani, Mstislavu Rostropovichu, Lennyju Kravitzu, Jamiroquaiju…  ima novu životnu misiju, EcoeXtreme projekt. - Ovo veliko slovo X u nazivu je zato što se danas sve zove eko, a ja sam rekao ‘ajmo pokazat što je stvarno eko, ‘ajmo biti ekoekstremni…’” U EcoeXtreme projekt Schenk je dosad uložio oko dva milijuna kuna, a posljednjih godinu dana financijski ga, u sklopu Phare programa, podupire i Europska Unija. EcoeXtreme bi se, plan je, trebao prostirati na 500 hektara obližnje nezagađene zemlje.  Cilj je okupiti ljude i živjeti u skladu s prirodom, što manje intervenirati u tu prirodu, a što više dobiti od nje…

• Mi se učimo živjeti po načelima permakulture ili permanentne agrokulture, znanosti koja uči da uz minimalne napore, ovdje u prirodi, možemo ostvariti ogromne rezultate. Prirodu ne eksploatiramo nego dizajniramo. To ne znači teški rad non-stop, nego pametan suživot u kojem prirodu navodimo da daje obilatije plodove. Permakultura je zapravo gomila trikova koji nam pomažu da lagano dođemo do rezultata, a da pri tome ne štetimo ničemu i nikome u okolini. Za to je potrebno osluškivati prirodu, da bismo bili u skladu sa životom oko sebe. To isto vrijedi i za odgoj djeteta, život s drugim ljudima, odnos sa psom. Mi se ovdje učimo međusobnom slušanju, mirnom rješavanju konflikata, jednoj generalnoj pristojnosti kojom ne obilujemo na ovim prostorima - govori dok se šumskim puteljcima probijamo kroz tu “permakulturnu džunglu”.

‘Ulična rasvjeta’

Hodamo po selu putem što vodi između suncokreta, trnja, kukuruza i amaranta. Svakih dvadesetak metara izviruju solarne lampice koje, u noći kad kapituliraju i mjesec i zvijezde, služe kao “ulična rasvjeta”. Vodi nas do ugodne drvene kuće koju je lani obnovio i gdje trenutačno živi. Ispred kuće, skriven ceradom, stoji sportski automobil, još neprodani relikt iz “bivšeg života”. - Hej, pa ponovo su mi rodile jagode… - usklikne pokazujući na spiralno zasađen vrt.

U tom je smislenom kaosu izmiješano na desetke različitih biljaka, čak i korov ima svoje mjesto, jer “permakultura ne poznaje neku biljku koja je suvišna, tj. korov, odnosno baš svaka biljka, ima svoju funkciju, one se međusobno podržavaju i štite”. U vrtu isprepleteni, zapetljani, u životnoj simbiozi bez reda i preglednosti rastu paprike, češnjak; gledam kako se po stabljici kukuruza penju grah i grašak, a rajčica se ovila oko suncokreta, krastavci se spleli u dnu ružičastog amaranta, razabirem rukolu, začinsko bilje, ambroziju… Ambroziju! - Ambroziju ne uništavam, pa to se u permakulturnom vrtu ne radi, tu sve ima ulogu i nitko nikoga ne dira! - ponavlja Schenk dok ja repetitivno kišem. Zakržljao imunitet pločnika priziva me kući, na asfalt. - Hej, ova izgleda kao gomila svega i svačega, bez reda, ali ako zabiješ glavu među grmlje, odjednom vidiš ogromnu količinu velikih nikad špricanih plodova. U monokulturi žele da jedna biljka uspije pa druge zatiru kemikalijama ili intenzivnim radom. To ovdje nije slučaj… - zadovoljno će Schenk.

Projekt ekoselo Blatuša dio je hrvatske ekološke udruge EkoSense, dijela globalne mreže ekosela svijeta. - Većina ljudi koji u EkoSenseu imaju konkretne ekološke projekte žive i rade u prirodi, to su ljudi koji su omastili brk u novcu, ali tamo nisu našli ono što im treba. Dakle, mi smo bili uspješni u svijetu izvan šume, ne mogu nam govoriti da smo tu pobjegli jer smo luzeri. Došli smo jer smo shvatili da život nije bildanje bankovnih računa.

Život počinje kad se vratiš sam sebi i kad si dobro sa samim sobom, a onda i s prirodom i ljudima oko sebe. Kad sam postigao da drugi rade za mene, a da ja mogu do kraja života sjediti i samo ubirati plodove, a to je ono što većina poslovnih ljudi želi postići, shvatio sam da nisam postigao ništa. Sve sam mogao, ali više ni u čemu nisam vidio smisla. Dotad sam uvijek čekao da još nešto završim, još nešto postignem da bi onda počeo živjeti. Sad sam kao mogao početi ‘živjeti’ - više nije bilo proizvoda, kupnje, zabave koju si nisam mogao priuštiti - ali više nisam imao kamo pobjeći od sebe. Shvatio sam da sam, dok sam išao za novcem, bio na krivom putu. Jedini izlaz bio je da se vratim u prirodu, jer da bi čovjek došao k sebi, najbolje je da bude u prirodi. Gradovi su dizajnirani za bijeg od sebe. Najveći problem je biti sa sobom. Trebalo mi je neko vrijeme da prodam firmu, shvatim što hoću i vratim se sam sebi - iskreno će Schenk.

Nastambe od gline i pijeska

On i nekoliko članova EkoSensea, koji žive na kupljenim imanjima, lanjsku su godinu proveli maštovito obnavljajući stare drvene kuće, od kojih su neke već sasvim komforne. No, permakultura u arhitekturi znači nešto drugo - pa tako danas neki od njih, dok stanuju u obnovljenim seoskim kućama, grade nove kuće u kakvima dugotrajno žele živjeti. U šumama oko Blatuše niču nastambe od gline, pijeska, zemlje, drvenih oblica i slame… prirodnih materijala koji se nalaze uokolo.

Za novinare su imali vremena tek poslijepodne, jer su od ranog jutra bili zauzeti žbukanjem, miješanjem gline, gradnjom, skupljanjem voća, pravljenjem džemova… - Najveći problem je dobiti ljude s kojima radim kuću da iz kockastog razmišljanja prijeđu na oblo. Kod ove kuće to je značilo da ne gledaju kutove, da izbace iz glave ideju o tome da se kuće grade kao kocke i kao ravne plohe. Ovdje je sve nepravilno i nepredvidljivo, onako kao što to u prirodi i jest - kaže Schenk mičući tačke pune narančastog pijeska.

Hobbit kuće

U Blatuši je prije dva tjedna desetodnevni seminar održao i Britanac Simon Dale, tvorac hobbit kuće u kojoj sam godinama  živi. Dok obilazimo oko Schenkove nove kuće u koju bi se trebao useliti u listopadu, mješavine hobbit nastambe i arhitekture viđene u pričama o raznim stvorenjima iz šumske mitologije, zadovoljno kaže: - Ovakve su kuće puno udobnije za život, malo troše, imaju izuzetna izolacijska svojstva i nemaju potrebe za dodatnim hlađenjem ili redovitim grijanjem.

Gledam u lijepu visoku peć napravljenu od blata i starih cigli koja u velikoj prostoriji oblih zidova služi i kao potporni stup. - Prošle sam zime po selu napravio više ovakvih peći. To griješ jednom na dan po dva do pet sati, a onda ona isijava toplinu sljedeća 24 sata.

Schenkov je novi dom kompilacija pet vrsta ekološke gradnje. - Niti u jednoj žbuci nema ni grama cementa, uglavnom je sve glina i pijesak, a kao armatura služe slama i balega. 

Da bi ušao u nisku kuću, prosječno visok Schenk mora se pognuti, ali interijer pruža ugodno visoke stropove prekrivene daskama topole. - Plan je da gore bude izolacija od vune, prekrivena pleterom za košare. Na krovu je slama i trstika. Ti su materijali sjajan izolator, a zna se i da bale slame sprječavaju prolaz štetnih zračenja, tako da unutra rijetko ne mogu koristiti mobitel…

S južne je strane kuća okupana svjetlom, ugrađeni su stari drveni prozori, otkupljeni od glazbene škole u Karlovcu. Materijal za cijelu kuću, tvrdi, koštao je oko 5000 eura.

Dosadio im Susak

Nije malo onih koji nakon što vide Blatušu počnu razmišljati o trajnom preseljenju u ovdašnju šumu. Među njima ima i nizozemskih i britanskih obitelji, poslovno realiziranih ljudi iz Zagreba i Rijeke koji su željeli ostati anonimni… Zagrepčani Damir Šeler (36) i Marija Fabijanić (32) u Blatuši su cijelo ljeto. Marija u dvije zagrebačke škole u centru grada predaje hrvatski jezik, ali, kaže, ozbiljno razmišlja dati otkaz i ostati kuhati pekmeze i skupljati bilje. Damir Šeler bavi se hortikulturom, zadnjih je pola godine više u Blatuši nego u Zagrebu.

Šeler je ovdje projektirao pročistač sivih voda, zapravo otpadnih voda iz perilice za rublje i iz kuhinje. Tako je, kaže, stvorio više vode za navodnjavanje vrtova koje njeguje na njihovu gospodarstvu. Dok Gorana Gregl Mikulić, studentica arhitekture iz Zagreba, kuha ručak u zajedničkoj kuhinji, Siniša Pocrničić (35), vlasnik uspješne privatne tvrtke iz Zagreba, zabija čavle u nove drvene stepenice. - Žena i ja otišli smo na more na Susak, ali tamo nam je brzo dosadilo pa smo se vratili u Blatušu. Često tu dolazim, tražio sam zemlju da bih je kupio. Već dugo me interesira permakultura, slučajno sam čuo za projekt u Blatuši i ovdje mi je dobro - govori dok nas Dara (3) i Vinko (7) nemilosrdno polijevaju vodom i vuku u pijesak. Dara, kći arhitektice, demonstrirala bi mi kako se gradi hobbit kuća od tog narančastog pijeska i gline…

Šumsko vrtlarstvo

Susjeda, umirovljena koreografkinja iz Pule, Slavica Schenk, doselila se prije godinu dana. I ovdje, usred blatuške šume, ostavlja dojam njegovane gospođe na kojoj se ne poznaje njezinih 60 godina. - Ne bih se nikada više vratila u grad. Nema šanse. Gubitak civilizacijskog luksuza nije gubitak, život ovdje je - dobitak. Ako vas nešto zanima u gradu, uvijek možete skoknuti tamo.

U Blatuši namjeravaju stvoriti edukativni ekološki centar. U rujnu će ovdje britanski ekspert Mayfield držati predavanja o tzv. šumskom vrtlarstvu. - Šuma nudi puno više opcija za život i plodove nego livada. Učit ćemo kako permakulturu implementirati u šumu, to je postalo hit u svijetu alternativne poljoprivrede, a polako dolazi i kod nas -kratko će Schenk. U Blatuši planiraju napraviti i Centar za nezbrinutu djecu, oživjeti stare zanate, prodavati domaće proizvode, otvoriti vrata turistima i učiti ljude permakulturi.

Damir Šeler vodi me do mongolske jurte. - Na nedavnom seminaru je nekoliko Engleza dobilo inspiraciju, pa su demonstrirali kako se gradi jurta - objašnjava dok obilazimo veliku konstrukciju. Ne čudim se da je tamo, u sljedećem šumarku, i oveći indijanski šator. Schenk tvrdi da je to tip najvećeg poznatog indijanskog šatora. - Želimo ljude educirati, pokazati razne vrste tradicionalnih nastambi koje su se gradile po svijetu i u koje ne treba puno investirati, a pružaju ili neki poseban ugođaj ili neki poseban komfor.

Negdje u šumi, na pola puta između jurte i indijanskog šatora, sagradili su geodetsku kupolu, Fullerovu hemisferičnu strukturu, imitaciju molekule ugljika. U velikom prostoru posložene su moderne šarene vreće za sjedenje, tu se održavaju seminari i predavanja. - Svaki će objekt koji napravimo biti jedinstven. Bit će to izložba zaboravljene, a zapravo napredne arhitekture koja se oslanja na prirodnost, dostupnost. Načela koja su isticali Hundertwasser, Khalili ili Gaudi.

Slušam Schenka kako usred zelene livade svira nekoliko stoljeća staro violončelo dok se uokolo naganjaju i reže lovački psi. Negdje u daljini čuje se pijetao. Čisti permakulturni suživot Bacha i prirode.