Ženska ejakulacija

Ozbiljnije proučavanje ženske ejakulacije počelo je tek nedavno. U umjetničkim djelima nekih drevnih kultura opisano je nešto što bi moglo biti nalik ženskoj ejakulaciji, no unatoč nekim povijesnim dokazima o tome, medicina je donedavno taj "fenomen" pripisivala slaboj kontroli mjehura ili inkontinenciji (Kinsey, 1953; Masters i Johnson, 1988; Bohlen, 1982; Kaplan, 1983; Golberg i dr. 1983, Alzate, 1985, itd.). Otkriće

Teoriju o ženskoj ejakulaciji prvi je iznio Dr Grafenberg, 1950. Njegova otkrića nisu priznata dok suvremeniji stručnjaci nisu priznali da žene tijekom seksualnog odnosa ispuštaju tekućinu koja se razlikuje od uobičajene vaginalne vlažnosti (Grafenberg, 1950; Sevely i Bennet, 1978; Belzer i dr., 1981; Perry i Whipple, 1981; Addiego i dr., 1981; Sensabaugh i Kahane, 1982; Belzer i dr., 1984; Zaviavic i dr., 1984; Stifter, 1987; itd.).
Zahvaljujući ovoj posljednjoj grupi, prisutnost određenih kiselih fosfataza i fruktoza, elemenata koji se obično nalaze u muškom ejakulatu, čini se dokazanom u slučaju navodne ženske ejakulacije.

 
Statistike

Kako god, čini se da se znanstvenici koji podržavaju teoriju o ženskoj ejakulaciji slažu kako se to zapravo događa vrlo malom postotku žena: 10% - Whipple and Perry (1981), 14 % - Bullough i dr. (1984), 40% - Darling, Davidson i Conway Welch (1990) te 6% - Kratochvil (1994).
Danas, uz sve više spoznaja o ženskoj ejakulaciji, znanstvenici vjeruju kako je preko 40% žena doživjelo ejakulaciju ili su je sposobne doživjeti. Za žene kojima se to događalo bila je to potpuna zagonetka.

Vrste orgazma

Danas znamo kako žena može doživjeti dvije vrste orgazma: klitoralni, do kojeg dolazi izravnim podražavanjem klitorisa i vaginalni, kao posljedica stimulacije G-točke. Do ženske ejakulacije najčešće dolazi prilikom vaginalnog orgazma. G-točka se nalazi približno 7-8 cm u unutrašnjosti vagine i sastoji se od tkiva sličnog tkivu prostate u muškaraca. Premda je "ženska ejakulacija" uobičajeni naziv, možda je ne bismo trebali nazivati "ejakulacijom".
Neke žene taj doživljaj opisuju kao iznenadni izljev ili štrcanje tekućine, druge kažu da im se to događa uz manji napor a neke su to nazvale "kapanjem". Količine tekućine variraju - od nekoliko kapi pa do količine kojom bi se mogla napuniti šalica. Priče o obilnim ženskim ejakulacijama možda su malo pretjerane, no nema sumnje da neke žene ejakuliraju doista snažno i obilno. Znanstvenici se slažu da se ženska ejakulacija događa u mokraćnoj cijevi, a ne u vagini. Spomenuli smo kako G-točka okružuje mokraćnu cijev te da je po sastavu vrlo slična prostati. Znanstvenici kažu kako se ejakulat stvara u parauretralnom tkivu.
Shodno tome, kategoriziranje G-točke kao ženske prostate nije tako daleko od istine!

Tekućina

Sam ejakulat je iznenađujuće sličan muškom ejakulatu. To je tekućina koja, kod muškaraca, "prenosi" spermu i zajedno čine muški ejakulat, odnosno sjeme. Postoji određena suglasnost oko ženskog ejakulata. Tekućina vrlo slična onoj koju stvara prostata definitivno je zamijećena u ženskom ejakulatu, no često se nalazi i značajna količina druge tekućine - iz mjehura ili mokraćnog kanala.
Čini se kako se količina ejakulata razlikuje od žene do žene, a nakon ponovljenih ispitivanja jedno je sigurno - to definitivno nije urin. 

 

 

Mit o "G točki"

Gräfenbergovom ili G-točkom smatra se osjetljiva zona na prednjem zidu vagine, na dubini 3 – 4 cm od otvora, čija stimulacija neke žene dovodi do veoma intenzivnog orgazma s izljevom tekućine iz uretre (mokraćne cijevi) za koju se tvrdi da nije urin. Neke žene zaista opisuju ovakvo iskustvo.

Ali, prije nego što donesemo bilo kakav zaključak ili se počnemo oduševljavati novim znanstvenim otkrićem, samo da se nakratko osvrnemo na povijest “pronalaženja” G-točke i anatomiju spomenutog područja.

Prednji zid vagine u gornjem je dijelu odvojen od dna mokraćnog mjehura samo tankom vezivnom pregradom. Na isti je način u donjem dijelu, bližem otvoru vagine, odvojen od mokraćne cijevi, čija je uloga provođenje mokraće od mjehura prema van. Na izlaznom otvoru mjehura prema uretri nalazi se mali kružni mišić koji nije pod utjecajem naše volje. Vanjski kružni mišić koji se nalazi oko vanjskog otvora uretre pod utjecajem je naše volje i omogućava nam svjesno mokrenje. Ženska mokraćna cijev je kratka, svega 3 – 4 cm, i ona, kao i muška uretra, ima duž svog zida male žlijezde koje luče sekret za podmazivanje lumena uretre. Još jedna činjenica bitna za našu priču jest da je veći dio uretre okružen spužvastim tkivom, izgrađenim od šupljikavog venskog spleta, sličnim erektilnom tkivu koje se nalazi u tijelu klitorisa i oko otvora vagine.

Što se sve može dogoditi dok se stimulira prednji zid vagine? Malo jača, na primjer ručna, stimulacija dovest će do stimulacije mokraćnog mjehura i uretre. Bit će nadraženo spužvasto tkivo oko mokraćne cijevi, koje će na nadražaj odgovoriti natapanjem svojih venskih prostora krvlju, to jest klasičnom erekcijom. To se opisuje kao oticanje G-točke. Uretralne žlijezde mogu se stimulirati tako da pojačano luče sluz, čak toliko da dođe i do opuštanja unutrašnjeg i vanjskog kružnog mišića uretre i nesvjesnog lučenja sadržaja mokraćnog mjehura: mokraće! Ne postoji žljezdana niti bilo kakva druga struktura koja bi lučila tekućinu koja nije sluz ni urin, dakle, nema ni tajanstvene tekućine u mokraćnoj cijevi koja bi odgovarala definiciji G-točke. Konačno, tijelo klitorisa je neposredno ispred mokraćne cijevi, pa ga se jačim pritiskom prema naprijed kroz prednji zid vagine može stimulirati. Međutim, upravo zbog ovakvih anatomskih odnosa - blizine mokraćnog mjehura i bogate inervacije ove regije - veliki broj žena osjeća bol pri pritisku na prednji zid vagine.

Termin G-točka prvi je put upotrijebljen u knjizi The G-Spot and Other Recent Discoveries About Human Sexuality, a odnosio se na tekst o istraživanju osjetljivosti prednjeg zida vagine koje je proveo i objavio njemački ginekolog Ernest Gräfenberg 1950. godine. Gräfenberg sâm nije koristio ovaj termin, a njegov tekst je vrlo slobodno interpretiran.

*Gräfenberg je opisao mjesto na prednjem zidu vagine preko kojeg se mogu palpirati uretralne žlijezde. On čak nigdje ne navodi da se radi o jednoj jedinoj točki. S druge strane, Gräfenberg je govorio da ne postoji mjesto na ženskom tijelu preko kojeg se ne može probuditi seksualna želja. Brojne erogene zone nalaze se svuda na tijelu, toliko ih je da gotovo možemo reći da ne postoji dio ženskog tijela koje ne odgovara na seksualne stimulanse - partnerica/partner samo treba pronaći erogene zone.
*Te dvije Gräfenbergove tvrdnje kasnije su protumačene i sjedinjene, tako da je promovirana ideja o jednoj točki na prednjem zidu vagine koja odgovara na stimulaciju na već opisan način. Ona je proglašena i popularno nazvana G-točkom. Ideja je s velikim oduševljenjem prihvaćena u javnosti.

Mnogi seksolozi i pseudoseksozi krenuli su u neuspješno traganje za tom famoznom točkom. Počele su se pojavljivati  različite definicije i teorije o G-točki koje su još više unosile pomutnju. G-točku su usporedili s prostatom kod muškaraca, pa čak i nju samu proglašavali zasebnom žlijezdom. Objavljivani su različiti tekstovi o spektakularnim iskustvima stimuliranja G-točke, na stotine srcedrapajućih priča o ponovnom pronalaženju davno izgubljenog orgazma. Također, ova su nagađanja iskorištena da se opet pokuša s nametanjem Freudove teorije o zrelom vaginalnom orgazmu. Čak su se u prodaji pojavili preparati za stimulaciju G-točke (reklame se mogu naći i na Internetu) koji rade po načelu usmjeravanja krvi prema G-točki ili sličnim mehanizmima.

U cijeloj ovoj priči nigdje se nije spominjala činjenica da i sam mokraćni kanal i njegove žlijezde mogu biti erogene zone, a upravo je to ono na što je Gräfenberg pokušavao ukazati.

Na kraju, napomenimo da medicina u svom dosadašnjem istraživanju nije potvrdila postojanje G-točke i ona nije prihvaćena kao znanstvena istina. Naziv G-točka se ne koristi u medicinskoj terminologiji.