Zagađivač u Americi - zagađenje Aziji

Ovih se dana održavaju diljem svijeta energetski i drugi summiti, na kojima lobisti SAD upravo nameću dalekim istočnim zemljama, odnosno Kini, najveću odgovornost za globalno zatopljenje i utjecaj na klimatske promjene. Autorka: Ljiljanka Mitoš-Svoboda

No, ne treba zaboraviti, da Kyoto protokol ignoriraju baš SAD, ali i daleka Australija. No, dio azijski poslovnih i političkih ljudi, poput Nor Mohameda Yakcopa, zamjenika malezijskog ministra financija, nedavno su smogli hrabrosti da optuže bogate zemlje Zapada za licemjerstvo, jer su upravo Kinu proglasili «najzagađivačem» s najvećim kršenjem ljudskih prava, a zapadnjačke korporacije histerično u Kini otvaraju svoje prljave tehnologije s jeftinom radnom snagom koje zagađuju prirodu.

Čak su i kineski tajkuni (koji su se i obogatili na račun izrabljivanja vlastite sirotinje) optužili Zapad da je svoj «prljavi» način života na mala vrata unio na Istok, ali tek kad je uvidio da je svoj okoliš totalno zagadio.

Danas gotovo da i nema osobe koja ne zna za marke Nike, Adidas, Beneton, Polo, WGW, Spirit, Mills i druge zvučnih imena. Njihove su direkcije u elitnim zonama velegradova, shopping centri u Parizu, Londonu, New Yorku, Sidneyu, a mladi se kreatori u dizajneri otimaju za poslove u tim korporacijama. No, pogoni za proizvodnju odjeće i tekstila tisućama su kilometara daleko, tamo gdje ljudi ni neznaju za – na primjer što je «modna revija».

"Odjevam se samo u pamučnu odjeću"

Rečenica je to većine ekološki osvještenih građanki i građana, pogotovo u današnje vrijeme kada su odjeća i obuća izrađeni većinom od PVC-a, sa dodatkom ftalata, poliestera i naftnih derivata. Proizvodnja modne, radne, sportske i odjeće za posebne i svakodnevne prilike uzrok je raznim društvenim devijacijama, posebno u području upotrebe radne snage. No, vrlo je malo poznato u potrošačkom svijetu koliki je opseg zagađenja okoliša i uništavanja prirodnih resursa izazvala odjevna, obućarska, tekstilna i modna industrija.

Proizvodni procesi odjevne industrije troše vodu više nego bilo koja druga vrsta proizvodnje, počevši od uzgoja sirovine do konačne uporebe proizvoda. Ona ispusti u okoliš velike količine otrovnih kemikalija, dioksina, teških metala. Odjevna industrija odgovorna je značajan postotak emisija CO2, i to od samog početka proizvodnje sirovine (pamučna i lanena industrija), kroz proces prozvodnje (bojanje, prerada) preko mreže zračnog i cestovnog transporta, do okupacije zemljišta za izgradnju mega –marketa. Uz to, proizvodnja odjeće, obuće i tekstila razvila je i nove prateće industrije poput kozmetičarske sve do tako zvane industrije slobodnog vremena i show biznisa. Ukratko, odjevna industrija je vrlo organizirani ubojica "dječjeg lica" Planete, za razliku od, na primjer vojne industrije koji Planetu ubija direktno i bez dobrovoljnog masovnog «sudjelovanja» širokih masa ljudi.

Odjevna industrija je jedna od najvećih i najkompleksinijih industrija na svijetu. Osim što je izvorno, sama po sebi ogromna, njena se kompleksnost ogleda i u svim mogućim industrijama, jer nigdje niti u jednom sektoru ljudi ne obavljaju poslove –goli, odnosno neodjeveni.

U odjevnoj industriji radi oko milijardu ljudi, ili 1/6 ukupnog broja stanovništa na Planeti. Glavni je mozak industrije u visoko razvijenim državama zapada, dok se sve drugo obavlja tamo daleko od brižno zaštićenog okoliša Europe ili SAD-a. Rad i plaće prave vojske «tekstilaca» u naseljima Južne Amerike, Južne Azije, Kine, Meksika, i «naprednijih» djelova Afrike, neshvatljiva su za naše poimanje: mnoga djeca, žene, trudnice, starci i invalidi rade i po 18 sati dnevno samo za dva dnevna obroka i skromni smještaj u montažnim kućicama u blizini tekstilnih pogona, odnosno beskonačnih polja glavne «prirodne» tekstilne sirovine: pamuka.

Situacija u uzgoju pamuka u svijetu je katastrofalna i nadaleko je premašila priču o misteriji GM kukuruza. Za uzgoj pamuka na plantažama troši se 10% od ukupne svjetske potrošnje pesticida i 16% od ukupne potrišnje herbicida. Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije , upravo trovanje kemijskim otrovima na pamučnim plantažama u svijetu uzrokuje smrt od 20.000 ljudi godišnje, odnosno i do 3 milijuna otrovanih. Naime, ilegalna proizvodnja i trgovina pesticidima daleko je od očiju Europe i SAD-a, koje su već davno njihovu upotrebu zabranile (DDT na primjer). No ova zabrana nimalo ne spriječava vlasnike plantaža pamuka u afričkim i južnoameričkim siromašnim zemljama da ih i dalje intenzivno troše, a da pri tome svojim radnicima ne osiguravaju ni najmanju fizičku zaštitu od mogućih trovanja pesticidima.

Trgovci -ucjenjivači

Kako kroz nepisana pravila funkcionira tržište papuka, govori primjer sa otoka Mali, odnosno slučaj iz Salvadora. Prije sjetve, uzgajivači papuka moraju za buduću žetvu osigurati tržište, pa unaprijed potpisuju ugovore sa burzovnim mešetarima. Kao dio ugovora je i obaveza uzgajivača za kupnjom određenih pesticida, pa i otvorena kreditna linija kod točno određenih banaka. Tako ucjenjeni i unaprijed zaduženi uzgajivači pamuka, da ne bi bankrotirali na kraju, zapošljavaju radnike i članove njihovih obitelji, koji pristaju da gotovo ni zašta rade na plantažama. Problemi uvijek nastaju nakon berbe pamuka: nerijetko uzgajivačima trgovačke kompanije isplaćuju nižu cijenu od dogovorene, ovi pak ne isplaćuju mizerne plaće radnicima, te radnici s obiteljima sele u druga područja, kao socijalne izbjeglice.

Lanac nesretnih produžava se na prerađivačke pogone pamuka, na kraju tekstilnu proizvodnju, transport i trgovačke lance. Kolika je prava cijena jedne T-shirt /majice, ostaje nepoznanica. No, svaki se kupac neke ljetne majice koja košta 14,99 kuna, ima deklaraciju tipa «Oceania trade», a nalazi se u košari u samoposluzi u kojoj se kupuje kruh i jogurt, treba zapitati koliko je ona krvava, i je li njeno kupovanje humano, ekološko, održivo…

U Europi već nekoliko godina traje kampanja za obustavu proizvodnje odjeće i obuće na opisani način. Postoje mnoge grupe stručnjaka, ekonomista, tehnologa, dizajnera i političara ( Society of Dyers and Colourists, SGS, Dystar, Ciba and Marks & Spencer) koji se kroz propise ( Soil Association Textile Standard, GOTS -Global Organic Textile Standard), EU Eco-label) i udruženja pokušavaju suprostavit tekstilnim korporacijama i njihovim lobistima, pa i potrošačima.