Zaboravljeno pravo na pobunu

Most Radija Slobodna Evropa: Nasleđe studentskog bunta iz 1968. godine u zemljama bivše Jugoslavije

Omer Karabeg: Naši gosti su Borka Pavićević, dramaturg i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, i Žarko Puhovski, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kako tumačite ovo buđenje interesovanja za 1968. godinu?

Žarko Puhovski: To je jedna vrst arheologije, ideja koja danas svima odgovara - starcima da se podsjete svoje mladosti, ljevičarima da se podsjete da je ljevica bila važna, a desničarima da se podsjete kako ljevica nije uspjela.

Omer Karabeg: Šta je bila glavna poruka studentskog bunta 1968. godine u Jugoslaviji?

Borka Pavićević: To je bio trenutak jake individuacije jedne generacije i pojedinaca kada je afirmisano pravo na pobunu i dovođenje u pitanje svakog autoriteta. Tu je bila i ideja o solidarnosti uz preispitivanje dotadašnjih levičarskih ideja u Jugoslaviji.

Poznanstvo Radovana Karadžića i Ljubiše Ristića

Žarko Puhovski: Jedna osobna napomena. Ja sam 1968. godine upoznao Ljubišu Ristića i Radovana Karadžića kao aktiviste šezdesetosmaškog pokreta, ljude koji se tada nisu ni po čemu razlikovali od ostalih aktivista, a danas bismo o njima imali drukčije mišljenje. Ili da ispričam jednu drugu anegdotu. Šezdesetosmaški pokret u Zagrebu, zapravo, prestaje onog trenutka kada na sastanak sa studentima u ime Gradskog komiteta partije dolazi Dušan Bilandžić, kasnije poznati povijesničar i akademik, i drhtavim galasom kaže: "Upravo sam dobio informaciju iz Beograda da se Mihajlo Marković okrenuo četničkoj ideologiji i poveo studente protiv Tita", što je bila, naravno, potpuna laž, ali istovremeno je Dušan Bilandžić 30 godina prerano rekao istinu. To je postalo istina 30 godina kasnije. Radikali uvijek lako prelaze iz jednog ekstrema u drugi, oni nikad ne mogu biti liberali, ne mogu biti centrumaši jer to ne odgovara njihovom karakteru i njihovom političkom, metodičkom stavu. U Evropi je bilo ljudi koji su prelazili iz fašizma u socijalizam, i obrnuto - od Musolinija, pa nadalje. Njemačka ih je puna. Na koncu, uzmite primjer Solženjicina koji prelazi iz oštre kritike staljinizma u jedan čudni, panevropski ruski nacionalizam koji hoće povezati rusku dušu sa njemačkom tehnikom.

Borka Pavićević: Žarko Puhovski je potpuno u pravu. Pogledajte šta je bilo sa pesnikom Marinetijem u Italiji. Tu potrebu da se iz utopijskog uređenja sveta pređe u nacionalističku, to je nešto što smo zaista videli kada je Dobrica Čosić izašao sa predlogom da se pokrene časopis "Javnost" u kome su se novolevičari našli na istom spisku sa nacionalističkom grupom iz Srpske akademije nauka. Ja sam odbila da potpišem taj predlog, odbio je i Ljubiša Ristić. To što se tada zbivalo ima posledice i na ono što se događalo od 1991. godine do dana današnjeg. To nikako ne znači da nije dragoceno ono što su hteli studenti 1968. godine - da se spoji svet ideja sa svetom akcije, da se interveniše, odnosno da se promene okolnosti u kojima se živi.

Žarko Puhovski: Kad se gleda sa distance, kad se govori o učincima, onda treba, prije svega, reći da je 1968. godina u svijetu i u Jugoslaviji predstavljala jedan spektakularni, kolosalni neuspjeh sa stajališta onoga što se htjelo. Tu se radilo o želji da se revolucionarno djeluje, i to ne samo politički, nego prije svega kulturno u smislu revolucije svakidašnjeg života. To nije uspjelo ni u svijetu, ni u Jugoslaviji, 1968. godina predstavlja prevratnu točku nakon koje socijalizam više ne postoji kao alternativna ideja ustrojenom socijalizmu nego samo kao rutinizirana ideologija vladajućeg aparata. Nakon 1968. godine sva protivljenja takozvanom realnom socijalizmu, ili komunizmu ne dolaze od ljevičara, nego od liberala i nacionalista. U Jugoslaviji je 1968. godina značila kraj socijalizma kao alternative i paradoksalno zapravo početak kraja Jugoslavije. Svi koji su 1968. godine bili aktivni bili su u osnovi projugoslavenski orijentirani. Oni su okrenuli lijevu ideju protiv vladajuće partije, na što ona nije do tada bila navikla i dogodilo se to da se Partija povukla na rezervnu legitimaciju, na rezervno opravdanje svoje vlasti - na nacionalizam. U jesen 1968. godine Predsjedništvo Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista donosi takozvane Smjernice kojima počinje jačanje uloga republika i nakon toga Savez komunista počinje raditi na dekonstrukciji Jugoslavije, što završava na poznati način 1990. i 1991. godine. Jugoslavija se raspala onda kada je nakon Titove smrti morala početi funkcionirati po ustavu koji nikad nije bio napisan da bi se po njemu funkcioniralo, a do kojeg se došlo nakon 1968 godine godine.

Omer Karabeg: Da li se može reći da su ideje studentskog pokreta iz 1968. godine promenile život generacija koje su nakon toga došle?

Žarko Puhovski: Jesu u mnogo čemu - od svakidašnjeg života na razini oblačenja i izgleda, preko seksualnog morala, do, recimo to tako, uobičajenog verbaliziranja osjećaja. Recimo, u vrijeme kad sam bio gimnazijalac kod nas u Jugoslaviji, ali i svugdje u Evropi, mogli ste biti kažnjeni disciplinskom mjerom ako vas uhvate da šećete s djevojkom zagrljeni, ili čak držeći se za ruku, da bi se nekoliko godina nakon toga stvari bitno promijenile. Mi smo se godinama morali boriti da djevojke u školu smiju ići u mini suknjama, a mladići s dugima kosama - i to se promijenilo. Sistem, ili ono što se na Zapadu zove establišment, reagovao je na te pojave tako što ih je proglasio modom. Sve ono što je 1968. godina pokrenula kao protest ili prosvjed - protiv debeloguzih mama se nose kratke suknje, protiv ćelavih tata se nose duge kose, traperice se nose kao znak egalitarnog sindroma - sve to postaje modom. Time je to u mnogo čemu uškopljeno, ali su se stvari promijenile. Danas se ljudi drukčije oblače. Danas se u javnom govoru pojavljuje psovka što je prije 1968. godine bilo nezamislivo, ne samo u socijalističkoj državi, nego u bilo kojoj državi u svijetu. Danas se pojavljuje sleng u vijestima na televiziji, na BBC-u, što je bilo nezamislivo do 1968. godine. Danas se može govoriti javno o privatnim osjećajima, što je također bilo nezamislivo do 1968. godine. Međutim, poražena je ona bitna intencija, a to je otpor potrošačkom društvu, izgubila je smisao i ideja o otporu državnim aparatima nasilja, prije svega vojsci i policiji, jer nije prihvaćena.

Borka Pavićević: Iskustvo iz 1968. godine je od neprocenjive važnosti za odnos prema univerzitetu, odnos prema telu, odnos prema erosu. To je bila provala nečeg potpuno novog.. To je vreme kada je psovka na sceni pozorišta Ateljea 212 dobila pun legitimitet. Golo telo na sceni je bilo zaista revolucionarno. Pojam slobode je za mene osnovna značajka 1968. godine, dakle, sloboda u izražavanju, sloboda u kretanju, sloboda u odnosima, sloboda u komunikaciji sa ljudima, sloboda na pozorišnoj scene, sve je to značilo dotad neviđeni proboj iz dogmatizma javnoga života.

Omer Karabeg: Ima onih koji misle da je poraz šezdesetosmaških ideja u borbi za socijalnu pravdu jedan od razloga što danas u zemljama bivše Jugoslavije nemamo istinsku levicu.

Borka Pavićević: Ja ne mislim da je leva ideja kompromitovana 1968. godine, ona je kompromitovana docnije. Miloševićev režim je definitivno kompromitovao tu ideju predstavljajući se kao levičarski.

Omer Karabeg: Gledano iz perspektive današnje mlade generacije, šta je ostavština studentskog bunta iz 1968. godine?

Žarko Puhovski: Prije svega jedna vrst naputka da treba kritički gledati na sve, pa i na autoritete u kući i izvan kuće - od roditelja i profesora do šefa države, dakle, da ne treba pristati i šutke preći preko nečega za što sigurno znate da je pogrešno, ali se ne želite uplitati u raspravu, pa ćete to prešutjeti. Drugo, činjenica da se mogu promijeniti doslovce višestoljetni načini ophođenja, ponašanja, razgovora u roku od nekoliko godina, pa čak i u roku od nekoliko mjeseci. I treće, što je veoma neugodno za tu generaciju, je činjenica da je nakon desetljeća pažljivog razmišljanja vladajući aparat najjačih evropskih država, kao reakciju na to što je bunt krenuo sa univerziteta, izmislio nešto što se zove Bolonjski proces, a što zapravo uništava ideju univerziteta, čini od njega produženu školicu i ukida one elemente slobode znanstvenog i nastavnog rada koje smo imali čak i u starom socijalističkom sustavu. Sada to, međutim, dolazi kao direktiva iz Brisela i niko se ne usudi ništa prigovoriti. A smisao je u tomu da se umjetno produži pubertetsko, odnosno adolescentsko razdoblje, da se produži mladost, da ljudi ne budu punoljetni još nekoliko godina jer se moraju na svakom nastavnom satu prijaviti, upisivati, opravdavati izostanke i odgovarati na pitanja što su naučili od prošloga puta - upravo suprotno onomu što je oduvijek bila ideja univerziteta.

Borka Pavićević: Kad je reč o Beogradskom univerzitetu, nemojte izgubiti iz vida da se tamo, gde su nekada bili revolucionarni studenti, danas nalaze desničarske ekstremističke organizacije kao što su Obraz, Dveri i ostale. Na Mašinskom fakultetu Dveri drže zborove od po hiljadu ljudi na kojima govore uvaženi velikodostojnici svete majke Crkve. Tekovina 1968. jeste kritičko mišljenje, jeste pobuna. Međutim, mogu vam reći da ste nekada u samoposluzi mogli naći više sagovornika koji su spremni da govore protiv Miloševića, nego što ćete danas naći one koji će govoriti protiv srpskog tajkuna Miškovića. To je taj konformizam koji se javlja kao posledica života u bedi. Ponavljam, tekovina 1968. je - postavljati pitanja, buniti se, kritički misliti, tražiti svoja prava, suprotstavljati se, konftrontirati se. To znači da se čovek može pobuniti protiv svake sile, svakog nasilja, bilo da je ono paramilitarno, militarno, policijsko, debeovsko, ili bilo kakvo, da se može pobuniti i protiv ovog tranzicionog nasilja koje nas prisiljava na ćutanje jer možemo izgubiti posao. Danas mi živimo u svetu u kome gazda može za dva minuta izbaciti s posla inženjera i da mu pri tome ne da nikakvo obrazloženje. Ja mislim da sve to vodi u nešto čega mi u ovom času nismo svesni, vodi u to da će se za petnaest ili dvadeset godina pojaviti ljudi koji će s razlogom primeniti silu protiv ovog sveta koji ih prisiljavaju da žive bez pobune. Dakle, pobuna i zahtev za slobodom i za legitimitetom svakog građanskog otpora je glavna tekovina 1968. godine, i to je, mislim, vrlo, vrlo važno.