Sukob nacionalizama
Europske integracije nisu proces koji teče podmazanim kolosijekom bez trenja i napetosti. Naime, nije toliko riječ o tempu integracija, koliko o manje ili više integracija, naravno, do koncepta pune integracije koja bi završila sekularnim ustavom Europe. Pa shodno tomu i federalnom ustrojstvu Europe. Ta konceptualna pitanja itekako važna za budućnost Europe otvorila su konfliktnu liniju čiji su akteri tradicionalni nacionalisti-suverenisti i euronacionalisti.
Jedni brane topos stare nacionalne države , a drugi zagovaraju topos potencijalne nadnacionalne državnosti. A zapravo je riječ o sukobu dvaju nacionalizama. Jednog na lokalnoj razini nacionalnih država nastalih kao rezultat prve moderne te razvijanih od Westfalskog mira do druge modernizacije svijeta, koja je donijela potrebu transformacije politike i političkoga i drugog nad nacionalnog euronacionalizma, kao političke ideologije konstrukcije buduće Europske unije kao države.
Iz sukoba dvaju nacionalizama mogu se prepoznati prije svega mjesta njihove političko ideologijske igre. Stari nacionalizam kao politička ideologija prve moderne igra u prostoru nacionalne države, recimo Velike Britanije, Francuske, Njemačke ili Nizozemske. On je u blagom obliku protiv projekta Europske unije kao države. Novi, nad ili euro nacionalizam kao politička ideologija buduće makro ili globalne države igra u transnacionalnom i makroprostoru Europe.
Prvi je u ideologijskom smislu rastezljiv od umjerenoga političkoga konzervativizma, skepticizma do eurofobije i radikalnog ksenofobijskog nacionalizma. Po vokaciji je protumodernizacijski, a drugi je u modernizacijskom vlaku. Kako lokalni (nacionalizam) tako i globalni, euronacionalizam ima priču o identitetu, kulturi, mitu o zajedničkom podrijetlu ili usudu, priču o središnjem autoritetu vlasti, teritoriju . Kao euronacionalizam predstavlja se u naprednjačkom i proliberalno demokratskom obliku (globalna demokracija) s elementima sekularnog političkog fundamentalizma.
Tako dolazimo i do drugog momenta u sukobu dvaju nacionalizama. Riječ je o sukobu dvaju tipova sekularnih fundamentalizama. Svaki fundamentalizam i sekularni je upravljen na obranu temelja svoje priče. Nacionalni na obranu temelja nacionalne države i nadnacionalni na obranu temelja političkog projekta Europske unije kao države. U toj obrani jedina i drugi imaju obilježja političke religije. Politička religioznost isključuje skepsu u fundamente ili temelje. Uključuje netoleranciju i isključivanje, ekskluziju. A u promicanju koncepata i agresivnu propagandu. Naprosto jedan isključuje drugoga, jer su u konceptualnom smislu međusobno snažno suprotstavljaju. Svatko u drugom tipu vidi političko egzistencijalnu opasnost i političkog neprijatelja.
U ovom sukobu sudjeluju suprostavljene (političke) elite. Dijelovi lokalne elite u Europi ne žele participacijski model moći te status pod države ili reducirane državnosti unutar modela globalne državnosti, dočim oni skloni političkoj participaciji i širem demokratskom okviru zagovaraju model pune integracije.
Taj model, dakle, prihvaćaju političke i unionistički orijentirane elite u Europskoj uniji i zemljama kandidatkinjama, premda se suočavaju s fenomenom odbijanja zaokruživanja superdržave i supermarketa Europske unije kao prosvjedom protiv nove političke religije i teologije koja isključuje skepsu i zagovara nekritičko vjerovanje. Odbijanje ustava Europske unije u Francuskoj i Nizozemskoj znak su da se protagonisti koncepta supermarketa i super-države suočavaju s otporom baš u kolijevkama demokracije kao što su Francuska i Nizozemska. Pa tu nešto ne valja! U biti sukoba dvaju nacionalizama krije se borba za moć i dominaciju unutar lokalne nacionalne države i konstruirajućeg polja nadnacionalne Europske unije, globalne države i globalne demokracije, kao modela vladavine čija konstrukcija na primjeru rečenih zemalja i nije baš tako fascinantna. Ne radujemo se, nego zaključujemo činjenično stanje, i ništa više! ANĐELKO MILARDOVIĆ Izvor: Vjesnik