Srećko Horvat: Kako bi Marx vidio Šukerove „reforme“?

Kada je na pitanje o krpanju gradskih ulica Kerum prije nekoliko dana izjavo "Možete misliti kako je meni voziti ferrari po tim rupama", time nije dao samo ogledan primjer što danas znači socijalna osjetljivost u Hrvatskoj. Bilo bi krivo još jednu njegovu verbalnu akrobaciju tumačiti kao ispad bahatog pojedinca koji je izgubio dodir sa stvarnošću. Ne, Kerum je, na brutalan način, samo potvrdio kako funkcionira svakidašnjica sustava u kojem živimo. I on nije manje brutalan od čovjeka kojega bismo valjda trebali žaliti što u svom niskom automobilu osjeća ama baš svaku rupu, i to mnogo jače od drugih vozača ili nas koji i nemamo auto. Istodobno dok splitski gradonačelnik vjerojatno žali za svojim hummerom u kojem ne bi osjetio nijednu rupu, stotinjak ljudi, među kojima deset ima i fakultete, upravo se u njegovu gradu nada poslu čistačice u muzeju. U istom trenutku broj nezaposlenih u Hrvatskoj premašio je brojku od 300.000.

Ne moramo biti marksisti, čak ni poznavati osnove političke ekonomije, da bismo se složili s Marxovim uvidom iz prvog sveska "Kapitala" o "Općem zakonu kapitalističke akumulacije": "Pretjeran rad zaposlenog dijela radničke klase čini da nabujavaju redovi njene rezerve, a pojačani pritisak, koji ova rezerva svojom konkurencijom vrši na zaposlene, prisiljava opet ove na pretjeran rad i na podčinjenost zapovijedima kapitala". Drugim riječima, upravo je 300.000 nezaposlenih upozorenje svima koji su, na sreću, još zaposleni. Dapače, brojka može poslužiti i kao svojevrsna ucjena: "Evo vidite koliko ima nezaposlenih, budite kuš jer ćete i vi završiti na burzi!" Upravo proizvodnjom suvišne radne snage održava se u ravnoteži zakon potražnje i ponude rada te omogućuje još veća zavisnost radnika od poslodavaca. Rezervna armija nezaposlenih služi i kao sredstvo kontrole zaposlenih. Jer što ćete radije: pristati na smanjenje plaće ili odabrati otkaz? Pristati na prekovremene ili suprotstaviti se šefu? Skupljati boce po smeću ili ipak raditi za crkavicu?

Nove Šukerove mjere koje bi olakšanim kreditiranjem trebale povećati rast gospodarstva prije svega idu u korist poslodavcima, a tek potom radnicima. Akumulacija kapitala iznova će stvoriti preduvjete da se neki novi Kerum žali kako u ferrariju osjeća svaku rupu na cesti, a istodobno se njegovi sugrađani natječu za posao čistačice. "Naposljetku", reći će Marx, "zakon koji relativno suvišno stanovništvo, ili industrijsku rezervnu armiju neprestano održava u ravnoteži s opsegom i energijom akumulacije, prikiva radnika uz kapital čvršće nego Hefestovi čavli Prometeja za stijenu. Taj zakon zahtijeva da akumulaciji kapitala odgovara akumulacija bijede". Jer što je drugo priča o armiji nezaposlenih kojima bi dobitak posla čistačice bio ravan zgoditku na lotu? Drugu tužnu priča nedavno smo čitali u Večernjaku, o 33-godišnjem profesoru geografije Zdravku Peharu. Diplomirao je 2000. i otad je u potrazi za poslom. Umjesto posla u školi, Zdravko se, kao pravi sljedbenik Šukerovih "reformi", okrenuo "malom poduzetništvu" te prevrće po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama. Što je idući opis tog nesretnog čovjeka doli "akumalcija bijede"? "I ja sam nekad živio pristojnim životom, bio normalan klinac, odrastao u Gajnicama u obitelji iz srednjeg sloja, završio MIOC, upisao PMF, diplomirao. Na početku 2000. umrli su mi roditelji - majka od raka, otac od srca. Ovaj me život prehrani, ali i ubija. Nemam prijatelja, djevojku, nikoga tko bi podnio smrad smeća. Imam šahovsku ploču, bez partnera. Nemam televizor, računalo, ni hlače bez rupa, ali još imam snove. Zamišljam se u čistoj odjeći, namirisan, sa školskim imenikom.". Koliko je sličnih njemu? I koliko još trebamo čekati da se Hrvatska pretvori u Grčku?