U 31. godini života jučer je u bolnici Rebro preminula Vida Borš, arhitektica, plesna pedagoginja i članica udruge "Sve za nju" te nekadašnja bubnjarica prve ženske punk grupe u Hrvatskoj, The Schizoid Wiklers, koja je otvoreno na svom blogu humoranetumor.com pisala o mukama koje prolazi tijekom borbe s teškom bolešću.

No, ona je to sve radila sa smiješkom, do zadnjeg dana. Često je sudjelovala u humanitarnim akcijama Udruge Sve za nju, koja pomaže ženama oboljelima od raka dojke, te je postala i zaštitno lice jedne od njihovih akcija.

Saznala je da boluje od raka dojke krajem 2007. godine, u vrijeme Božića, u veljači 2008. je operirana te joj je odstranjena dojka u kojoj je bilo nekoliko tumora, no nakon kemoterapija činilo se da je izliječena. Ali godinu i pol kasnije, zloćudna bolest se vratila, još snažnija.

"2008. četiri tumora na dojci, tri operacije kemoterapija, AC, ona crvena, bljuv, 2009. metastaze na kralježnici, metastaze na plućima, puknuće šestog prsnog kralješka, operacija kralježnice, operacija pluća, epileptični napadaji, zračenje, kemoterapija pakitaxol, tri mjeseca u krevetu, atrofirali svi mišići, učim ponovo hodati, ugrađen centralni venski kateter, fuj, 2010. metastaze na jetri, kemoterapija xeloda, gerson terapija", opisala je na svom blogu kroz što je sve prolazila mlada Vida.

Posljednji ispraćaj ove hrabre mlade žene bit će u ponedjeljak 2. svibnja u 10.40 sati na zagrebačkom Krematoriju.

Posljednji post na svom blogu Vida je napisala 22. travnja, šest dana prije smrti.

Prenosimo intervju koji je pre godinu dana Vida Borš dala za sajt muzika.hr

Vida Borš - Humorom i punkom protiv metastaza

25.4.2010. @ 12:39

29-godišnja Zagrepčanka Vida Borš autorica je bloga 'Humor a ne tumor', gdje uz pomoć pisane riječi dokazuje kako je smijeh ponekad zaista najjače oružje.

Nekadašnja bubnjarka prvog hrvatskog ženskog punk-benda Schizoid Wiklers je 2008. godine započela borbu protiv tumora, a crne i negativne misli zamijenila je humorom te započela s pisanjem spomenutog bloga putem kojeg nastoji 'kroz svoj primjer pokazati i drugu stranu te možda nasmijati i dići moral nekom bolesnom'.

Nedavno je zajedno sa Sandrom Bagarić sudjelovala u snimanju reklamne kampanje za humanitarnu akciju 'I riječi liječe', u sklopu koje je u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog održan koncert pod nazivom "Silvijin zlatnik".

*
*

O punku, skupini Schizoid Wiklers i ostalim glazbenim temama s Vidom smo porazgovarali putem pisane riječi - e-maila.

Jedan od povoda za ovaj intervju je i nedavno održan humanitarni koncert u Lisinskom, "Silvijin zlatnik", pa da pitam kako je bilo i kakvi su dojmovi?

Bilo je sve, i emotivno i ugodno i smiješno i zabavno i dobro.

Koncert je humanitarnog karaktera s ciljem prikupljanja potrebnih sredstava za otvaranje Centra za psihološku pomoć ženama oboljelim od raka dojke, njihovim obiteljima i prijateljima - kao netko to je iskusio tu opaku borbu s bolešću, možeš li istaknuti važnost postojanja ovakvog Centra?

Nakon mjeseci provedenih po bolnicama u kontaktu s mnogim oboljelima i njihovom okolinom, vidjela sam i upoznala mnogo slučajeva gdje se ljudi jako teško suočavaju s bolešću, imaju velike strahove i predaju se.

Upravo zbog toga je jako važno da postoji jedan takav centar, mjesto gdje čovjek može pitati, educirati se, potražiti psihološku pomoć ili bilo kakvu informaciju vezanu uz tu bolest. Meni se jako sviđa što će centar imati mogućnost smještaja, osam kreveta, za siromašnije žene koje dolaze na terapije u Zagreb, a nemaju gdje prenoćiti.

Saznala sam da si prava punkerica - sjećaš li se svog prvog susreta s punk-glazbom i što je bilo 'ono nešto' što te privuklo?

Pa to je bilo doba puberteta kad se najviše počneš izgrađivati, pronalaziti to svoje ja, polako se odvajati od mame i tate, izlaziti, čitati, slušati muziku, graditi se. Ja sam počela s The Velvet Underground i Nico. Oni su mi bili totalno otkriće i mislila sam da sam preoriginalna i preposebna. Onda kad sam skužila da baš i nisam, počela sam kopati dalje.

Punk mi je na prvu bio privlačan jer je bio jedan novi svijet koji je trebalo istražiti, cijeli jedan novi stil, muzike, razmišljanja, oblačenja, stava. Onda sam se počela družiti, dopisivati, pisati fanzine, šarati grafite, snimati filmiće, brijati. Kako me ne bi privuklo, punk je totalna kreativnost.

Bila si i članica benda Schizoid Wiklers, prvog hrvatskog ženskog punk-benda, pa možeš li reći ponešto o toj skupini, nastupima, koncertnim iskustvima?

Maja Kovač i ja smo 1995. osnovale ženski bend, zajedno s Tajnom Peršić i Tihanom Dasović. Podijelile smo se - Tajna na gitaru, Tihana na bubnjeve, Maja na mikrofon i ja na bas. Nismo imale pojma o sviranju al' nije bilo bitno. Bili su nam bitni scenski nastup, tekstovi, zabava, a svirat ćemo naučiti usput, lako za to. Imale smo probe u jednoj kućici na Mirogoju, dolazili bi nam frendovi i učili nas. Mene je Mario Kovač učio svirati bas.

Imale smo turneje po cijeloj Hrvatskoj, uglavnom za putne troškove i hranu. Tad su svirali bendovi kao što su Nula, Motus, Fakofbolan, Kurac od ovce, FNC Diverzant, Svi predsjednikovi ljudi, itd. Bilo nam je prezabavno.

Došlo je do nekoliko izmjena u postavi benda tijekom godina, ja sam prešla na bubnjeve, Tajna na mikrofon s Majom, Tihana je napustila bend a pridružile su nam se još Željka Blakšić na basu i Ana Franjić na gitari. Potpisale smo za Dallas Records pa svirale i dalje. To je bilo doba kad je punk-scena bila dosta jaka....

Snimile smo špicu za "Parlaonicu" sa pjesmom "Kad narastem bit ću televizor". Izdale i CD u pet primjeraka, uzele svaka jedan i ubrzo se razišle. Skužile da smo svoje odradile i da nas čekaju drugi interesi i misije.

Najpunk-album za sva vremena?

The Clashov "London Calling", naravno.

Kad pričam s drugima o posjećenim koncertima, uglavnom svi pitaju 'A koji ti je najbolji/najzanimljiviji koncert' - sad ću malo 'okrenuti' pitanje - jesi li ikada bila na koncertu koji ti je bio jako dosadan?
Pa bila sam na milijun takvih naravno, evo znam na kojem zadnjem... na Nouvelle Vague, zvučali su k'o da sviraju na svadbi, a scenski nastup je bio poprilično iritantan pa tako i ja cijeli koncert.

Pišeš fascinantan blog 'Humor a ne tumor' - što te potaknulo na pisanje tog bloga i imaš li povratnu informaciju o reakcijama ljudi/čitatelja na blog?

Više stvari. Vratila sam se iz bolnice, nepokretna, a nabrijana i puna energije koju sam trebala negdje izbaciti, a pisanje je odličan ispušni ventil. Drugo, zarobljena u krevetu s laptopom u rukama, surfajući sam skužila da se ljudi dosta teško nose s bolestima i da sve vezano uz boleštine ima negativne i crne konotacije pa sam se ful naljutila i odlučila kroz svoj primjer pisati i probati malo pokazati drugu stranu te možda nasmijati i dići moral nekom bolesnom.

Nisam imala pojma kako ću ja doći do ikog bolesnog i ikome pomoć i na kraju mi se baš poklopilo s ovom humanitarnom akcijom u kojoj sam sudjelovala "I riječi liječe". Jedine reakcije za koje znam su komentari na blogu i ovako tu još koja sa strane, ali te su mislim više iz pristojnosti.

Osim pisane riječi i tvog bloga, koliko ti je sama glazba pomogla (ili još pomaže) u cijelom procesu liječenja?
Glazba je genijalna jer može u meni probuditi sve vrste emocija: i radost i iznenađenje i strah i tugu i srdžbu i ljubav i ponos, a i po meni, s muzikom nisi sam, muzika je kreativna, obrazovna i ja bez nje no no, ne mogu.

Postoji li neki glazbeni izričaj koji ti je smiješan?

Naricanje... zašto to nikad nisu snimili pa da mo'š kupiti i pustiti ak' ne mo'š babu nabaviti.

Što se trenutno vrti u tvom CD-playeru?

Trenutno, baš sad, Tony Allenov "Homecooking".